Osjecam se lose.
Fizicki.
Psihički sam danas bila odlicno. Sretna.
Sretna jer imam osobe zbog kojih vrijedi zivjeti.
Koje volim, i koje vole mene.
Jer imam osobu koju zelim da me tek zavoli.
Zelim barem sansu s njim...
Ne, nisam jos spremna izgubiti zivot,
a s time i tu sansu.
Uplasena sam...
Ali, znate sto?
Na neki nacin i sretna.
Zasto?
Jer vidim da mi ovaj poremecaj jos nije do kraja sjebao mozak.
Jos uvijek mi nije na prvome mjestu,
jos uvijek ne bih riskirala zivot zbog njega.
Mozda jos ima sanse za mene...
Eh, kada bi on samo znao koliko nekome znaci,
koliko nekome moze utjecati na zivot...
Post je objavljen 10.09.2008. u 20:31 sati.