Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu
četvrtak, 30.11.2023.
'Trinaesti zapovjednik'
'Trinaesti zapovjednik'
Tko je zapravo 'Noćni kralj' koji vodi 'Bijele šetače' i 'Noćne hodače'? Martin vrlo vješto skriva identitet 'Noćnog kralja' i 'lagano zbunjuje' čitatelja jer odjednom piše o 'Kraljici leševa' ('Noćnoj kraljici').
Naime, ničim izazvan, Martin piše i opisuje legendu po kojoj je 'Noćni kralj' živio u 'Doba heroja' u vrijeme nakon izgradnje Zida. Bio je to neustrašivi ratnik koji je služio kao trinaesti vrhovni zapovjednik 'Noćne straže'.
Ugledavši ženu, izuzetno bijele puti, s vrha Zida, zapovjednik 'Noćne straže' otišao je potražiti je iza Zida, a kad ju je pronašao, vratio se s njom u 'Crni dvorac' (Noćna utvrda) i nakon 'zabranjenog' spolnog odnosa tu ženu proglasio je svojom kraljicom, a sebe 'Noćnim kraljem'.
'Noćni kralj' vladao je 'Noćnom utvrdom', kao svojim dvorcem, trinaest godina. Tijekom mračnih godina njegove vladavine počinjena su stravična zlodjela o kojima se priče još uvijek pričaju na sjeveru.
Tek kad su, 'Kralj zime' i 'Kralj iza zida', udružili snage, 'Noćni kralj' je srušen, a 'Noćna straža' oslobođena terora i zlodjela. Nakon pada, Noćni kralj žrtvovao se 'Drugima', a svi zapisi o njemu su uništeni i njegovo ime je zabranjeno i zaboravljeno.
Legendarni 'Noćni kralj' tako doista može biti bilo tko, a time i Bolton, Woodfoot, Umber, Flint, Norrey ili čak Stark, ovisno o tome gdje je priča ispričana i tko je priča.
Ako priču (Martinovu) odbacimo kao fikciju, ipak ostaje mogućnost da je 'rani vrhovni zapovjednik' doista pokušao stvoriti kraljevstvo za sebe, a 'Kraljica leševa' zapravo može biti kći kralja Barrowa...
Naime, nešto je ipak moralo ostaviti trag i navesti pripadnike 'Noćne straže' na 'strogo pravilo' da nikada ne grade kuće i naselja i ne formiraju obitelji na mjestima blizu Zida, već se oslanjati na uvjerenje da će 'novi čuvari' uvijek biti dostupni i dolaziti s prostora južno od Zida.
srijeda, 29.11.2023.
'Smrznuta vatra'
'Smrznuta vatra'
Martin piše da je u 'Doba heroja' došlo do razdoblja kada je strašna tama pala diljem Poznatog svijeta. To razdoblje poznatije je pod nazivom 'Duga noć', a noć je počela usred velike zime koja je trajala jednu generaciju (70 godina).
U toj strašnoj zimskoj dugoj hladnoj noći, iz 'Zemlje uvijek Zime' pojavili su se 'Drugi'. Martin te 'Druge' naziva raznim nazivima poput: 'bijeli šetači', 'hladni bogovi', 'bijele sjene' i 'hladne sjene' ... Zapravo, ja bih napisao da je to 'neka vrsta humanoidnih bića' koja postoje negdje na sjeveru iza Zida.
Nadalje, Martin piše da 'Drugi' nisu viđeni osam tisuća godina, pa zaključuje da su izumrli. Međutim, prije toga Martin je opisao jednu legendu koja govori o 'rasi prividnih demona'. U toj legendi ti demoni vitlaju dugim tankim ledenim mačevima i napadaju žive ljude.
Prvi koji su se suprotstavili teroru 'Hladnih vatri' (ovo je sada čisto samo moj izmišljen naziv za te demone ili 'Druge') bila su 'Djeca šume', a pomogli su im i 'Prvi ljudi'. Legenda je zapamtila da je 'Posljednji junak' nekako stupio u kontakt s 'Djecom šume' što je bilo presudno za poraz 'Drugih'.
Naime, odjednom se tu pojavljuje 'Noćna straža' čije je bakreno i željezno oružje neučinkovito protiv 'Drugih', ali 'Djeca šume' imaju tajnovito 'Zmajevo staklo' ('Smrznutu vatru'). Oštrice načinjene od tog materijala oštrije su od čelika i neutraliziraju 'Druge'.
Tijekom bitke, do koje je došlo između 'Drugih', 'Djece šume' i 'Prvih ljudi', a koja je trajala cijelu 'Dugu noć', nazvane 'Bitka za zoru', navala pripadnika 'Noćne straže' potisnula je 'Druge' natrag u 'Zemlju zauvijek Zime'...
'Djeca šume' izrađivala su alate i oružje od zmajevog stakla (bodeže, oštrice i vrhove strelica), a tijekom 'Doba zore', 'djeca' su se borila protiv svojih najvećih neprijatelja, divova, oružjem od 'Zmajevog stakla'.
Dakle, Martin tako piše, no, mnogima je promaknulo da su zapravo 'Djeca šume' stvorila prvog 'Bijelog hodača' (kasnije ćemo saznati da je on zapravo 'Noćni kralj'), u namjeri 'zaštite od 'Prvih ljudi'.
Naime, jedan od 'djece' (List), bodežom od 'Zmajevog stakla' ubio je 'Prvog čovjeka' ... međutim, 'bijeli hodači' okrenuli su se i protiv 'djece', a zanimljivo je da ta 'Martinova magija' djeluje zapravo 'dvosmjerno'.
Tijekom svoje posljednje misije, Benjen Stark, izboden je od strane Bijelog hodača i ostavljen kako bi umro (trebao je postati 'Bijeli šetač'), međutim, pojavila su se 'Djeca šume' i zabila mu bodež od 'Zmajevog stakla' u prsa, spasivši mu tako 'život'.
subota, 25.11.2023.
'Sedmorica'
'Sedmorica'
Religija koja dominira u 'Sedam kraljevina' nazvana je prema Martinovom pisanju 'Vjera Sedmorice', a radi se zapravo o 'božanstvu sedam aspekata'. Vjernici zapravo štuju božanstvo 'sedam lica', odnosno u zavisnosti od njihovih potreba štuje se 'određeno lice' božanstva.
Dakle, sedam aspekata jednog božanstva od kojih se zapravo vjeruje u jedno. Naime, sedam aspekata redom su: Otac, Majka, Ratnik, Kovač, Djevica, Starica i Stranac.
Kako je to zapravo Martin zamislio? Otac se zaziva riječima 'neka Otac sudi pravedno', dakle, Otac štiti svoje vjernike (djecu svoju) pravedno. Majka pak se zaziva milošću i ljubavlju, pa onda i majka štiti 'djecu svoju'.
Ratnik se zaziva tijekom bitke, ali i nakon bitke, a zaziva se riječima 'neka vas ratnik brani' ili 'neka ratnik da snagu vašoj ruci mača'.
Kovač se zaziva kako bi čuvao stvari i održavao ih ispravnim (brodovi, kuće ...). Djevica svojom ljepotom i nevinošću štiti djecu, a posebno kćeri. Udane žene pak se mole 'sluškinji' kako se djevica naziva u zrelijoj dobi.
Staricu zazivaju svi koji trebaju mudrost i vodstvo, a stranca pak umirući i izopćenici.
Drugi oblik vjere raširen je u sjevernim zemljama i zemljama iza Zida, a to je vjera u 'stare bogove' (bezimena božanstva potoka, šume i kamena).
Stari bogovi su bezimeni i brojni. 'Slobodni ljudi' koji žive izvan Zida vjeruju da su bogovi posvuda u stijenama, potocima, pticama i zvijerima ... i da pokojnike odvode u zemlju i drveće.
Na 'Željeznom otočju' štuje se vjera u 'Utopljenog boga'. Bilo kako bilo Martin je i na tom području svojoj mašti 'pustio na volju ...'
petak, 24.11.2023.
'Tinta siromašnih'
'Tinta siromašnih'
Kada Martin piše o plaćenicima (ja ih opisujem kao 'vojnike sreće') oni nose nazive poput 'mačevi za prodaju' (prodajni mačevi), 'jedra za prodaju' (prodajna jedra) i 'slobodni jahači'. Svi oni su redom profesionalci s određenim borbenim iskustvima.
Plaćenici zapravo 'caruju' na području 'slobodnih gradova', a redom su prognanici (otpadnici) vojski i plemstva 'sedam kraljevstva'. Bilo kako bilo, ti plaćenici (vojnici sreće) ustrojeni su u 'slobodne tvrtke' kojima zapovijedaju vlastiti zapovjednici.
Ovdje kod naziva tih 'tvrtki' treba biti oprezan jer engleska riječ (Company) označava hrvatsku riječ za 'tvrtku' (firmu), ali i vojno ustrojenu postrojbu ranga satnije, ali Martin zapravo piše o civilnim tvrtkama koje 'prodaju' (iznajmljuju) 'vojne usluge'.
Tako na prostoru 'slobodnih gradova' te 'slobodne tvrtke' donekle uživaju povjerenje, ali na području 'sedam kraljevstva' na njih se gleda vrlo negativno te se smatraju nepouzdanim i nemilosrdnim koji svoju odanost dokazuju samo novcu (zlatu).
Dvadesetak takvih 'slobodnih tvrtki' egzistira kroz Martinovo pisanje, a redom to su: 'Zlatna tvrtka', 'Drugi sinovi', 'Olujne vrane', 'Avanturisti', 'Hrabri kolege', 'Svijetli natpisi', 'Društvo mačke', 'Društvo ruže', 'Besplatna tvrtka', 'Galantni ljudi', 'Željezni štitovi', 'Veseljaci', 'Duga koplja', 'Djevojački ljudi', 'Vojnici hrabrosti', 'Razbijači oluja', 'Vjetrovito puhanje', 'Vučji čopor' ...
Vrlo zanimljiva stvar događa se kod 'slobodnih jahača' jer oni redom jašu na 'zebroidima' za razliku od vitezova 'sedam kraljevstva' koji jašu plemenite konje.
Tako su 'zebroidi' (prugasti konji poput zebre) križanci (hibridi) konja i zebre, ili magarca i zebre, s tim da se, križanac konja i zebre naziva 'hebra', a magarca i zebre 'donkra'.
Sve 'slobodne tvrtke' imaju svoje grboslovlje, a ja ću opisati samo zastavu i štitove 'Olujnih vrana'. Naime, na zastavi su dvije munje ukrižene, a u njihovom prostoru nalaze se četiri crne vrane u letu. Na štitovima je stvar nešto drugačija, pa umjesto munji imamo ukrižene dvije strijele samostrijela u čijem se prostoru nalaze četiri glave crnih vrana s crvenim kljunovima.
Dakako, ovdje bi se ja opet mogao raspisati o grboslovnim, ali i zastavoslovnim (veksilološkim) pravilima, ali zašto 'kvariti' nepotrebno Martinovu maštu.
Na kraju ili za kraj, naslov koji sam odabrao ('Tinta siromašnih'), zapravo je krv kojom su ti Martinovi 'vojnici sreće' potpisivali ugovor u 'slobodnim tvrtkama'.
četvrtak, 23.11.2023.
'Gorak čelik'
'Gorak čelik'
Zmaj je mitološko biće, odnosno čudovište (mješavina ptice i gmaza) natprirodne snage koje riga vatru plamenim jezicima.
Zmaj ima tijelo krokodila, glavu (ili više njih) orla ili sove, pandže lava ili vuka, krila ptice ili šišmiša. Zmaj je čudovište koje utjelovljuje neprijateljsku i zlu silu koja zaustavlja vode što plode polja, želi progutati Sunce i Mjesec i prijeti majkama što rađaju junake.
U grboslovlju lik zmaja pojavljuje se kao dekorativni element štita (ukras krijeste), ali i kao simbol na štitu. Rijetko je kada zmaj u grboslovlju štitonoša (suporter), a najčešće simbolizira najvišu moć (carsku).
Zanimljiv podatak je taj što se 'ženski zmaj' naziva – 'zmija' (nema veze sa životinjom). Tako se zapravo zmaj ženskoga roda - nakon sto godina života pretvara u 'zmaja' i postaje 'zmijski car'.
Nešto od ovoga Martin je trebao znati kada je pisao o svojim 'Gospodarima zmajeva' (Jahači zmajeva) koji su bili najmoćniji plemići Valyrianskog 'slobodnog posjeda'.
Meni je posebno zanimljiv odnos tog 'slobodnog posjeda' (ja to mjesto doživljavam kao 'maticu zemlju'), a 'devet slobodnih gradova' (osim grada Braavosa, jer njega su utemeljili 'odbjegli' robovi 'slobodnog posjeda') pak kao 'kolonije slobodnog mjesta'.
Naime, ono što te gradove zapravo čini 'slobodnim' je to što su njihovi vođe (gradonačelnici) 'kupili ugovore slobode' od 'Gospodara zmajeva'. Time, tim ugovorima, zapravo 'slobodni gradovi' imaju ograničenu samoupravu nad vlastitim poslovima (civilnima), ali u vrijeme rata ili druge krize pozivaju svoju 'maticu' u pomoć.
Martin ne staje sa svojim maštanjima, pa u sve 'uvlači' moćnu 'zlatnu tvrtku' ... tu sad moram malo 'zakočiti'. Čini mi se da je Martin inspiraciju ipak pronašao, zapravo, u 'najvećoj tajni prošlosti i još većoj misterioznosti današnjice' – 'Legendarna Atlantida'.
utorak, 21.11.2023.
'Zimsko sunce'
'Zimsko sunce'
'Svijet mašte' (Georgea R.R. Martina) temelji se na društvu i kulturi europskog srednjeg vijeka. Iako se tipični elementi (iz fantazijskih priča) poput zmajeva i raznih oblika magije, provlače i vidljivi su cijelo vrijeme, oni su uglavnom u nekakvom 'drugom planu', poput nekakvih pozadina za nešto puno veće, a to veće su fantastični vojni sukobi, političke makinacija i obiteljske dinamike.
Stječe se dojam da se 'velike plemićke kuće' žestoko sukobljavaju i bore za vlast u svojim regijama, ali postoji veliki broj 'kadetskih (vazalskih) kuća' koje su odane 'do kraja' svojim suverenima iz 'velikih plemićkih kuća'.
Jedna od takvih 'kadetskih kuća' je 'Kuća Karstark', ali Martin se uvijek pobrine kako bi grboslovna pravila zaobišao i dodatno zakomplicirao. Geslo (bojni poklič) karstarka je 'Zimsko sunce' (sunce u doba snjegova), a sam time na njihovim crnim štitovima i odorama vidi se snježno-bijelo sunce.
U početku kad sam počeo čitati, prvo mi je na pamet palo da je to zapravo zvijezda Sjevernjača, ali kako zvijezde u grboslovlju imaju od tri do osam kraka morao sam prihvatiti da je to ipak grboslovno sunce (izbrojio sam dvanaest krakova).
No, kombinacija crne boje i srebrenog (metalnog) sunca nikako se ne uklapa u stroga grboslovna pravila, pa Martin jednostavno 'uživa' kršiti ih i dodatno zbunjivati. Naime, na crnim štitovima, sukladno pravilima grboslovlja, trebalo je biti 'zlatno sunce' (žuto, pa i narančasto bi bilo prihvatljivije).
No, kasnije sam 'naletio' na 'Kuću Martel' čiji grb također sadrži sunce, ali tamo je sunce crvene boje na narančastim štitovima probodeno žutim kopljem. Opet Martinova 'spačka' jer grboslovno bi ipak trebalo biti žuto sunce na crvenim štitovima (koplje bi trebalo biti crno).
Iako marteli žive i okruženi su pustinjom, narančasta i crvena pripadaju tom podneblju žege, grboslovlje žutu i narančastu boju svrstava u metal. No, da se ja vratim karstarkima.
Naime, grboslovna 'augmentacija' (poboljšanje grba dodavanjem simbola vladarevog grba) je izostala kod grba 'Kuće Karstark'. Jednostavnije napisano, trebalo je u grb, grboslovno desni jači 'kanton' (trećina kuta štita) staviti 'strahovuka'.
Još bi možda grboslovno ispravnije bilo da je Martin ispoštovao grboslovno pravilo 'dimidiranja' (kombiniranje dvaju štitova koji se jednostavno 'raskole' i ponovno spoje na način da suveren ide na desnu, a kadet na lijevu grboslovnu stranu).
ponedjeljak, 20.11.2023.
'Tisuću jakih'
'Tisuću jakih'
Martinovih 'sedam knjiga' opisuju vojni red koji je posvećen 'držanju Zida' (straža na zidu). U toj ogromnoj utvrdi (fortici) na samoj granici 'carstva ljudi' obitavaju pripadnici vojničkog reda koji se naziva 'Noćna straža'.
Taj vojni red datira iz drevnog 'doba heroja' koje je cvalo u ono vrijeme kada su 'Drugi' ('bijeli šetači', 'hladni bogovi', 'bijele sjene' ili 'hladne sjene') bili potisnuti. Pripadnici tog vojnog reda 'Noćna straža' nazivaju se – 'crna braća'.
Grboslovno, Martin opisuje štitove, odore i obilježja reda su crne boje. Dakle, grboslovno to je boja koja opisuje smrt, zlo i misteriju. Crna boja je tajanstvena boja povezana sa strahom od nepoznatog, ali istodobno označava snagu i autoritet.
Tako crna boja često prikazuje negativnost, ali u grboslovlju, posebno na obiteljskom grbu crna boja označava vrlinu postojanosti. Crna boja na grbovima i štitovima također može označavati konotaciju tuge ili žalosti za udovicama i udovcima. Crna boja se koristi i za vjerske štitove svećenstva kako bi se izbjegla percepcija taštine.
Organizacija i ustroj (struktura) ovog vojnog reda počiva na tri 'bratstva' (stjuardi, graditelji i rendžeri), ali u sastavu straže nalaze se i podredovi poput: meštra (iscjelitelji, glasnici i znanstvenici), septona (svećenici) i 'lutajućih vrana' (promotora ili unovačitelja).
Glavna utvrda i dom 'Noćne straže' nalazi se u utvrdi nazvanoj 'Crni dvorac' koja je glavno uporište 'Noćne straže' i sjedište njihovog vrhovnog zapovjednika. Dvorac se nalazi uz Zid, između 'Kraljičinih vrata' na zapadu i 'Hrastovog štita' na istoku, u samom središtu Zida, na sjevernom kraju 'Kraljevskog puta'.
Nekada davno, služenje na Zidu bila je čast i znak nesebične predanosti dužnosti, ali vrijeme koje opisuje Martin neko je drugo vrijeme 'Noćne straže'. Nekada su mnogobrojni vitezovi, časni ljudi i plemići rado i dragovoljno ulazili u red.
Martinovi opisi 'Noćnu stražu sada često opisuju i prikazuju samo kao način da se izbjegne kazna, pogodna manje za vitezove nego za sam talog društva. Ljude iz tamnica, osramoćene plemiće, razbojnike i neželjene potomke plemića (izvanbračnu djecu) spašavaju 'lutajuće vrane' i dovode ih kao novake.
Brojčanost i snaga 'Noćne straže' godinama drastično pada i smanjuje se, pa tako Martin piše da je 'Noćna straža', u doba Aegonovih osvajanja, brojila 'deset tisuća jakih'. Međutim, do 298. (godine u kojoj se događaju događaji koje čitatelj prati), njihova se brojnost smanjila na manje od tisuću.
Zadnja prava vojnička popuna 'Noćne straže' dogodila se krajem 233. kada je u sastav straže došlo dvjestotinjak strijelaca Riversove (riječna garda) osobne straže nazvane 'Gavranovi zubi'.
nedjelja, 19.11.2023.
'Strahovuk'
'Strahovuk'
Što zapravo simbolizira vuk (strahovuk) u grboslovlju (heraldici)?
Vuk se od pamtivijeka ljudskog smatrao plemenitom i hrabrom životinjom, a često se pojavljivao na štitovima i grbovima brojnih vitezova i plemićkih obitelji. Vuk je simbolizirao ustrajnost (upornost i nepokolebljivost) u dugim opsadama utvrđenih gradova, dvoraca i utvrda.
Grboslovni prikazi životinja na štitovima i grbovima trebali bi, sukladno grboslovnim pravilima, biti okrenuti glavom (pogledom) u 'grboslovno lijevu' (desnu stranu nositelja štita), bez obzira na stav životinje (napadački razjareni, obrambeni propeti, ležeći ...).
Ako glava gleda 'grboslovno desno' (lijeva strana nositelja štita) to označava nekoga tko je odstupio (povukao se) ili čak pobjegao.
Kada sam čitao 'sedam knjiga' Georgea R. R. Martina nazvanih 'Pjesma leda i vatre' (Igra prijestolja, Sraz kraljeva, Oluja mačeva, Gozba vrana, Ples zmajeva, Vjetrovi zime i San o proljeću originalno nazvan Vrijeme vukova) fasciniralo me je upravo Martinovo grboslovlje.
Naime, ništa nije bilo kako treba biti, Martin uopće nije mario za grboslovna pravila, a grbovi su bili nacrtani kao da ih je 'poplava nanijela'. Moju naklonost i zanimanje odmah je (naravno) zaokupila 'kuća Stark'.
Štitovi 'sjevernjaka' izgledaju kao da su bijeli u čijem polju trči sivi vuk (zapravo 'strahovuk' lat. Canis Dirus, prapovijesni izumrli vuk. To mi odmah nije 'pasalo' (profesionalno deformiran) jer počeo sam zamišljati guste redove 'sjevernjaka' skrivenih maglom i bjelinom snijega ... pa tu u metežu i žestokom karijeru bitke može doći do teških zamjena i pogrešnih poteza.
Naime, teško bi se zapovjednici tu orijentirali, pa čak i sami vojnici u metežu i krkljancu, a na kraju krajeva bijela boja u grboslovlju ne postoji! Siva i bijela boja predstavljaju u grboslovlju metal – srebro. Pravilo je jednostavno NIKADA 'metal na metal' ili 'boja na boju'!
Dakle, ako su štitovi 'sjevernjaka' bijeli (srebreni) ispune (strahovuk) MORA biti crni ili smeđi, barem po meni (može biti plavi ili crveni, ali to mi se nikako ne uklapa), žuti strahovuk već bi opet 'remetio' grboslovno pravilo jer opet žuta boja ne postoji već je to metal – zlato.
Gotovo slično je i s ostalim grbovima ostalih velikaških kuća. No, dobro, bilo kako bilo, onda je došla ekranizirana serija Igre prijestolja i opet 'šok' za moju 'profesionalnu deformaciju'. Svi štitovi i grbovi potpuno su izmijenjeni, boje su izmijenjene, dodane, ali opet se nisu držali i poštivali grboslovna pravila.
Grb 'kuće Stark' sada je čak dodana nekakva nijansa 'bež' boje u kombinaciji s nijansiranom zelenom bojom na štitu, što opet ne odgovara pravilima grboslovlja, a strahovuk je ostao sivi uz porubljivanje s crnom bojom (kako bi se istaknuo).
Opet dvije boje jedna iznad druge i k tomu treća boja na te dvije boje nikako ne odgovaraju grboslovnim pravilima, ali televizija je drugačiji medij od knjige, a sve je k tomu još za komercijalu i tko će još na pravila misliti i gledati?
Tako malo po malo, ja sam sve sezone i sve epizode odgledao 'gunđajući' i 'prigovarajući' što je izazivalo prvo 'čuđenje', a potom i 'podbadanje' Reyamanunhe: 'Ti i tvoja pravila, ako ti ne odgovara zakaj gledaš? Napiši ti svoju knjigu! ...
Tak, ja knjigu nisam napisal, ali sam zato sad ovdje sebi malo dal oduška.
četvrtak, 16.11.2023.
'Marketing rata'
'Marketing rata'
Nakon 150 godina od kada je 'regularna vojska' uništila i porazila 'neregularnu vojsku', 'neregularni vagabundi' bude se i sve više jačaju. Naime, nakon Tridesetogodišnjeg rata europske države se konsolidiraju, a njihove stajaće vojske jačaju.
Do 1850. 'vojnici sreće' (plaćenici) su zakonom zabranjeni i ta 'druga najstarija profesija' odlazi u 'podzemlje' (povijest). Ženevske konvencije propisuju jasno pravilo rata - plaćenici nisu legitimni borci, pa im se ne mora pružiti ista pravna zaštita kao zarobljenom vojnom osoblju regularnih oružanih snaga.
Međutim, nakon završetka 'Hladnog rata' u Južnoafričkoj Republici 'uskrsnula' je zloglasna privatna plačenićka organizacija Executive Outcomes, a onda su SAD-e 'upumpale' veliku količinu novaca u 'privatne tvrtke' koje su sve više poprimale naličje privatnoj vojsci 'vojnika sreće' (najamnika-plaćenika).
'Privatna sila' se manifestira posvuda i raste alarmantnom brzinom. Ta sila odavno je 'zauzela' četiri domene rata (kopno, more, zrak i kibernetički prostor), a peta domena (svemir) odavno je 'načeta'.
Ugovorno ratovanje postalo je novi način ratovanja, a brzi uspon 'vojnika sreće' (plaćenika) proizvodi novu vrstu prijetnje – privatni rat – koji prijeti totalnim kaosom.
Taj 'marketing rata', gdje se vojna sila kupuje i prodaje kao i svaka druga roba na tržištu vodi u drevni oblik oružanog sukoba koji su moderne regularne vojske zaboravile kako se vodi.
Ako se taj trend razvije, 'superbogati' bi mogli postati 'supersile', što bi sigurno dovelo do ratova u kojima ne sudjeluju država i njezina 'regularna vojska'. 'Privatne vojske' borile bi se za 'nagradu', a ta nagrada bila bi država.
Na moru, u Adenskom i Gvinejskom zaljevu te Malajskom prolazu već postoje nekakve privatne tvrtke s brodovima i naoružanom posadom koji meni neodoljivo sliče 'privaterima' koji su se prije dva stoljeća borili s piratima.
Velike svjetske Multinacionalne korporacije postale su umorne od korumpiranih ili nesposobnih sigurnosnih snaga koje im pružaju vlade domaćini i sve se više okreću 'privatnoj sili'.
Danas, čak i u UN-u (Ujedinjeni narodi) neki zagovaraju da bi trebalo angažirati 'vojnike sreće' za opasne mirovne misije, a i glumica Mia Farrow razmišljala je o angažiranju 'Blackwatera' za okončanje genocida u Darfuru 2008.
Nigerijska regularna vojska nije mogla otjerati 'Boko Haram' punih 6 godina, a onda je vlada unajmila 'privatnu vojsku' sastavljenu od 'vojnika sreće', pa je strašni 'Boko Haram' protjeran za nekoliko tjedana.
Još se samo treba dogoditi to da će i teroristi početi unajmljivati 'vojnike sreće' za svoje ciljeve ... 'vojnici sreće' bore se za svakoga tko je spreman platiti, pa kako 'miljunašima' nitko ne može zabraniti posjedovanje 'privatne vojske', sve to sada već polako prelazi 'normalno stanje' i prerasta u 'izvanredno'.
srijeda, 15.11.2023.
'Grimizni vojnici'
'Grimizni vojnici'
U ono doba, doba linijske taktike i doba nepreciznih vojničkih musketa, vojske su bile odjevene u odore jarkih boja. Bilo je to zapravo doba kasnog 16. stoljeća, a tako je ostalo sve do početka 19. stoljeća kada puške (karabini) zamjenjuju muskete.
Boje vojnih odora (crvena, plava, bijela, smeđa, zelena, crna, žuta) znatno su tada olakšavale zapovijedanje i nadzor zapovjednicima tijekom bojeva i bliskih bitaka. Naime, plotuni ispaljeni iz musketa stvarali bi gusti dim, dim toliko gust da je teško bilo vidjeti što se događa na udaljenosti od 50 metara.
Crvene odore tako su bile lakše uočljive, a ako bi crvenu boju odjednom preplavila plava boja sasvim je sigurno da je postrojba u nevolji, pa je treba izvući u povlačenje, ili pak joj poslati pojačanje.
Plava boja (tkanina za odore) bila je vrlo popularna, relativno jeftina i jednostavna za bojanje, a plave odore ipak su nešto manje vidljivije od crvenih. Odore plavih tonova bile su manje osjetljive na prljavštinu.
S druge strane, odore crvenih boja pak su imale nekakav psihološki učinak na protivnika (na ljudsko oko), pa su time izgledale malo zastrašujuće, ali su i dobro prikrivale krv i rane od ozljeda, što je opet psihološki učinak na vlastite vojnike koji hodaju pored i preko ranjenih i mrtvih na bojištu.
No, bilo je i zelenih odora, pa su tako američki vojnici (Green Mountain Boys) nosili i zelene ili odore tamnijih (smeđih) zemaljskih tonova. Njihova taktika bila je napad iz zasjede, pa su im takve odore služile i za prikrivanje što je kod britanskih i njemačkih vojnika (Hessianaca) izazivalo zgražanje, te su to smatrali čistim kukavičlukom.
Nekako, ponekad u zapisima, pronađe se da su boje vojnih odora povezane s određenom zemljom (Britanija – crveno, Francuzi, Austrijanci i Španjolci – bijelo, Prusi – tamno plavu, Rusi – zeleno ...), međutim to ne odgovara stvarnosti, jer su druge postrojbe tih zemalja nosile i odore drugih boja (Austrijski lovci (Jageri) – zeleno, britanski topnici – plavo, pruski husari – crno ...).
Dakle, krojevi i boje vojnih odora kretali su se nezavisno od zemlje do zemlje, a ponekad se postavljaju pitanja kako su se vojnici međusobno raspoznavali (Francuski protiv Austrijskih jer obije odore bijele su boje)?
Na odorama postoje i druge boje (kragne, manžete, džepovi), a tu su i drugi dijelovi odora (kape) te na kraju oznake, boje gumbi, zastave ...
Tijekom vremena mijenjale su se taktike, stilovi odijevanja ... pa su se tako mijenjale i boje odora (pojavljuju se sive odore, smeđe, pa sve do kombinacije boja ili kamuflažnih odora). Danas se prve boje odora (crvene, plave, bijele ...) još uvijek koriste kod svečanih (paradnih) vojnih odora, dok su pohodne (ratne) i radne (svakodnevne) odore vrlo često izrađene od materijala s kamuflažnim bojama i uzorcima (shemama).
utorak, 14.11.2023.
'Slobodna Pravda vs. Pravedna Sloboda'
'Slobodna Pravda vs. Pravedna Sloboda'
Jesu li 'sinovi Slobode' iskonski 'borci za slobodu', ili su oni za 'djecu Pravde' zapravo teroristi?!
Nevjerojatno, ali istinito, 'borci za slobodu' (Freedom Fighteri) lako postanu teroristi, a teroristi pak još lakše 'borci za slobodu', jer opet ih dijeli ona famozna 'tanka crta'. Kada pak se 'umiješaju' 'propaganda' i 'ideologija' to postaje vrlo subjektivno i pristrano u zavisnosti od 'strane' s koje se gleda.
Dakle, može li čovjek koji se bori za slobodu drugom čovjeku biti terorist? Terorizam sam po sebi je loš, dok je 'borba za slobodu' dobra. To bi trebalo značiti da 'borci za slobodu' nikada ne rade nasilje nad 'neborcima' (civilima), a teroristi su zapravo usmjereni na teroriziranje 'neboraca'.
No, to je tako sve do onog trenutka kada 'borba za slobodu' ne preraste u rat. Ako je ulazak u rat 'pravedan' (opravdan) i ako se u ratu pridržava ratnih pravila – imamo 'Pravedni rat'. Međutim, rat i terorizam gotovo su slični jer u oba slučaja imamo nasilje i prijetnju nasiljem, pa gdje je onda ta famozna 'tanka crta'?
Tu tanku 'crtu' zapravo čvrsto drži 'regularna vojska' jer upravo je toj 'regularnoj vojsci' izričito zabranjeno ciljati neborce (civile) i 'neborbenu imovinu'. No, ako su ti 'neborci' zapravo 'borci za slobodu' ('neregularna vojska') nameće se pitanje: može li se terorist opravdano i objektivno smatrati 'borcem za slobodu'?
Temeljno i ključno obilježje terorizma je, dakle, upravo njegovo 'ciljanje' na neborce i njihovu imovinu te je zapravo pitanje: smiju li 'borci za slobodu' opravdano pribjeći terorizmu, a da pri tom ne izazovu 'regularnu vojsku' na odgovor.
Ako je to tako, po čemu se terorizam razlikuje od 'normalnog' rata, osim što teroristi vješto izbjegavaju otvoren sukob (dvoboj) s 'regularnom vojskom' ... teroristi i terorizam tako postaju zapravo 'oružje siromašnih'.
Dakle, 'borci za slobodu' ne smiju pribjegavati teroru jer time opravdavaju tezu da 'sloboda jednog čovjeka postaje teror za onog drugog čovjeka', a to ne opravdava 'sinove Slobode' u nasilju nad 'djecom Pravde'.
ponedjeljak, 13.11.2023.
'Regulari vs. Neregulari'
'Regulari vs. Neregulari'
Već tisućama godina povijesti ratovanja i vojski rabe se dvije riječi za definiranje vojski: 'regularna vojska' i 'neregularna vojska'.
Tako su pripadnici regularne vojske uvijek 'regulari', a neregularne vojske 'vagabundi' (neregulari). Dakle, 'vojni vagabund' nije 'romantični' skitnica, potucalo ili tumaralo, samim time nije 'netko nemirna duha, to je jednostavno 'divlji ratnik', sirov i surov, nasilan pljačkaš koji ne priznaje zarobljenike.
Međutim, zapovjedni lanac regularne vojske doživljava 'neregulare' nešto drugačije, pa osim terorista i neprijateljskih vojnika preodjevenih u vlastite odore, kod neregulara ne vidi neki problem, sve dok se oni bore na regularan način (po zakonima i običajima rata – Ratna pravila).
Dakle, tko su zapravo neregulari: gusari, kmetovi pod oružjem, slobodnjaci, revolucionari, gerilci, pobunjenici, partizani, teritorijalci, milicije (naoružani građani), romantični borci za slobodu, petokolonaši, banditi, privatni vojnici, paravojnici, plaćenici (vojnici sreće) ... svi oni mogu u određenom trenutku biti 'neregularna vojska' koja se razlikuje od nacionalnih oružanih snaga zemlje (regulara), ali su 'dobrodošli'.
Regulari pripadnici regularne vojske jedini su priznati Trećom Ženevskom konvencijom (1949.) kao 'regularne oružane snage' koje zadovoljavaju kriterije vojske propisane od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC).
Regularna vojska ima jedinstven lanac zapovijedanja (samo je jedan zapovjednik) u kojem je zapovjednik odgovoran za primjene 'Ratnih pravila'.
Regulari nose jedinstvene vojne odore na kojima su zorno i nedvosmisleno istaknuti oznake i simboli pripadnosti državi, a oružje nose vidljivo s jasnom porukom da će ga uporabiti (nema skrivenih i prikrivenih namjera).
Sve zadaće izvršavaju i provode sukladno 'Ratnim pravilima'.
Na kraju, ili za kraj, tanka je granica između regularne i neregularne vojske. Samo trenutak povijesti, ili djelić vremena, potreban je kako bi vojska prešla tu granicu između regularnog i neregularnog.
Ako regularna vojska izgubi potporu države lako može postati 'opasna neregularna vojska', ali isto tako 'neregularna vojska' ako se dovoljno odmakne od neregularnosti vrlo lako postane 'regularna vojska' (priznata od države).
subota, 11.11.2023.
'Crni pretorijanci'
'Crni pretorijanci'
Pretorijanci, (pretorijanska garda) (lat. praetoriani), naziv je za posebnu komponentu rimske vojske.
Kroz povijest bitaka i ratovanja vrlo često veliki vojskovođe imaju uz sebe posebno odabrane i obučene vojnike koji su zaduženi za njihovu osobnu sigurnost.
Međutim, ako se 'takvi vojnici' nađu u službi ideologije (sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet, te ciljeve, očekivanje i aktivnosti), gdje je onda granica vojske i paravojske?
Naime, pod vojskom ne smatraju se policija i druge paravojne formacije (ustroji i organizacije), a ponekad upravo 'stranački vojnici' ulaze u sastav pretorijanaca te obnašaju i provode zadaće policije.
Kroz povijest, mnoge su ideologije 'ulazile u vojsku', ali su i mnoge vojske 'ulazile u ideologiju'! Ipak, povijest je zapamtila 'vojsku kao vojsku', a 'ideološka vojska' ostala je u vodama paravojske.
Paravojska (paramilicija), paravojne postrojbe (st. grč. para-miles) smatra se kao 'pored vojske', a zapravo predstavlja neregularnu vojsku. Neregularna vojska nema obilježja koja ima regularna vojska (zakonska, moralna i mnoga drugim ratna pravila) ... jednostavno, paravojska nije pod nadzorom države.
Možda, jedan od primjera, kojim je najlakše objasniti 'spoj' pretorijanaca i paravojske je zloglasna nacistička zločinačka organizacija – Schutzstaffel (SS) (hrv. zaštitni odjel).
To je u početku bila mala paravojna postrojba koja je Hitleru služila kao pretorijanska garda. No, s vremenom iz te 'parapostrojbe' razvila se još veća poznatija pod nazivom Wafen SS, a koja će ubrzo prerasti u elitni dio Wermachta (nacistička regularna vojska).
Krajem rata Wafen SS postao je druga (paralelna) vojska nacističke Njemačke koja je nosila različite vojne odore i posebne činove u odnosu na Wermacht.
Vrlo sličan način može se pronaći i u hrvatskoj povijesti u doba Nezavisne države Hrvatske 1941. - 1945. (NDH) gdje 'Ustaška vojnica' kao vojni ogranak Ustaškog pokreta postaje na početku ustaška stranačka vojska, a krajem rata (1944.) pak postaje regularni dio oružanih snaga NDH, pa zajedno s Hrvatskim domobranstvom prerasta u Hrvatske oružane snage.
Tako zapravo, pretorijanci (kao posebna komponenta vojske) 'plešu na vrlo tankoj žici' između regularne vojske i neregularne paravojske.
petak, 10.11.2023.
'Pa-ram-pa-pam-pam'
'Pa-ram-pa-pam-pam'
Zanimljivo poglavlje iz povijesti bitaka krije i skrivenu povijest 'ratnih bubnjeva', a većina ljudi nije svjesna 'ključne' uloge bubnjara tijekom prenošenja zapovijedi glavnog zapovjednika na podređene zapovjednike, ali i vojnike.
Početkom 17. stoljeća vojske su marširale uz pratnju bubnjeva, ali zvuk i ritam ratnih bubnjeva podizao je borbeno čudoređe, strašio protivnika, ali prenosio i zapovijedi.
'Vrišteća tišina' pred bitku idealno se uklapala u zvuk ratnih bubnjeva, čiji je ritam imao specifično značenje, koje su svi vojnici jako dobro razumjeli.
'Bubnjarski poziv' bio je signal svim vojnicima – 'odmah prekinite sve što radite, uzmite oružje i potražite svog zapovjednika' ...
'Udaljeni bubnjevi' (ritam bubnjeva) značio je - 'puške na ramena, zastave na čelo kolone' ...
'Bubnjarski hod' – 'kreni i hodaj po mojem ritmu' ... 'Brzi bubnjevi' – 'pripremi se za bitku i okršaj koji je blizu'. Na poziv 'brzih bubnjeva' svi satnijski bubnjari trčali su prema zapovjedniku bojne jer se uskoro očekivala zaglušujuća paljba, pa je zvuk bubnjeva trebalo pojačati.
Slijedeće zapovjedi koje su 'udruženi bubnjevi' bubnjali bile su – 'odbij navalu' ili pak 'kreni u navalu' ...
Tada, u toj 'zastrašujućoj divoti' bitke, uz prasak pušaka, huk topništva, njištanje konja te krikova ranjenih i umirućih, nitko više nije mogao razaznati glas zapovjednika, ali ritam bubnjeva svi su jako dobro čuli.
Vojnicima, koji se u žestokom karijeru bitke bore kako bi ostali živi, jer samo živi protiv neprijatelja mogu, bubnjevi su bubnjali sve ono što su učili i činili tijekom obuke i treninga.
Tako okupljeni bubnjari bubnjali su sve glasnije i žešće kako se bitka razvijala, a ta 'rika' bubnjeva zasigurno je ulijevala dodatnu hrabrost u srca vojnika (ali i strah u srca neprijatelja).
Moguće je čak, da je u žaru borbe, ritam bubnja, odvojen i eteričan, poprimao i nekakvu duhovnu kvalitetu, pomažući tako vojnicima u distanciraju od užasa i patnje koja se nadvijala svuda okolo.
U početku, bilo je vrlo nečasno pogoditi bubnjara, a kasnije, kad se shvatila velika uloga bubnjara, oni su zapravo postali vrlo unosni ciljevi (mete), pa su se tijekom bitke bubnjari povlačili iza crta linijskih pješaka.
Iako su obično postojale službene dobne granice, one su se često ignorirale, pa su bubnjari postajali i mali dječaci koje su odrasli vojnici ponekad tretirali kao maskote. No, život bubnjara činio se prilično glamuroznim i kao rezultat toga, dječaci bi ponekad pobjegli od kuće kako bi se prijavili.
Moguće je međutim i da su neki od tih dječaka možda bili sinovi ili siročad vojnika koji su služili u istoj postrojbi. Povijesne činjenice ipak kazuju da su bubnjari češće bili odrasli muškarci unovačeni poput običnih vojnika.
Bilo kako bilo, bubnjari i ratni bubnjevi zauvijek su utihnuli i nestali s bojišnice tijekom 1917. kada su ih polako počeli zamjenjivati komunikacijski uređaji.
četvrtak, 09.11.2023.
'Vojnici s pregačom'
'Vojnici s pregačom'
Vojnici koji na bojnom polju 'olakšavaju kretanje' (mobilnost) drugim vojnicima i veću pokretljivost borbene tehnike, kroz povijest ratovanja, nazivaju se – pioniri.
U zavisnosti od primjenjivih taktika (za određena vremenska doba) pioniri su nazivani raznim nazivima poput saperi ili opkopari (doba tvrđavskih ratova) sve do današnjih dana (moderno ratovanje) gdje nose naziv 'borbeni inženjerci'.
Zajednička karakteristika tim nekadašnjim pionirima i ovim današnjim modernim je – uvijek idu prvi! Kreću se ispred svih, ruše zapreke, otvaraju prolaze, popravljaju ... i ginu! Njihova hrabrost graniči s ludošću, a krasi ih izuzetna smjelost i odvažnost, pa ih drugi vojnici uvijek rado vide u svojim sastavima.
Naime, pionira nema neki veliki broj (kao pješaka), pa tako na 100 pješaka dolazi tek 10-tak pionira, odnosno brigada raspolaže tek sa satnijom.
Te nevjerojatno hrabre i odvažne vojnike uvijek je bilo (a i danas je to tako) lako prepoznati. Dok ostali vojnici nose puške, puško-strojnice i strojnice, pioniri nose sjekire, pile, lopate ...
Prilikom iskrcavanja na plaže Normandije lako ih je bilo uočiti jer su nosili na leđima 'nekakve cijevi'. Bili su to zapravo pružni eksplozivni naboji, međusobno sklopivi i nastavljivi' koji su služili za otvaranje prolaza u žičanim ogradama, ali i u minskim poljima, pa i u fortifikacijskim zaprekama. Naziv tih eksplozivnih naboja bio je – bangalore.
Danas u strašnim scenama napada na Gazu opet je lako uočiti izraelske pionire ... naime, ispred tenkova idu oklopljeni dozeri (buldozeri, angldozeri i tildozeri) koje tenkisti od milja nazivaju 'Doobi' ili 'Teddy' (Caterpillar D9).
Nekada pak su pioniri bili praćeni grenadirima (vojnici koji su opremljeni ručnim granatama). Dok je svim drugim vojnicima bilo zabranjeno nošenje brade, pionirima je bilo dozvoljeno jer su među njima bili kovači koji su brusili i izrađivali oružje (gusta brada tada je bila jedina zaštita od iskri i opeklina po licu).
Danas je samo u francuskoj legiji stranaca ostala tradicija tih 'bradatih vojnika s pregačom' koji preko odore nose pregaču od bivolje kože i velike ispolirane (uglancane) sjekire, a na svečanostima idu ispred svih u karakterističnom hodu koji sliči na 'geganje' patke ili guske.
srijeda, 08.11.2023.
'Gusari vs. Pirati'
'Gusari vs. Pirati'
Gusarenje je zakonit oblik ratovanja, pa su time gusari neka vrsta 'milicije na moru', a piratstvo je pljačka, razbojstvo i otimačina te slijedom toga pirati su jednostavno razbojnici.
Gusari su, za razliku od pirata koji imaju vlastite interese, unajmljeni od države u ratu s ciljem napada na brodove države s kojom ratuju.
Jedni i drugi plove na brodovima koji se nazivaju 'privateri ili korsari', a radi se o brodovima dužine 25 do 27 metara i naoružani su do deset topova srednjeg kalibra te izuzetno dobrih maritimnih sposobnosti.
Trgovački brodovi tog vremena nisu duži od trideset metara, pa su idealna meta za 'privatere'. No, ratni brodovi mogu biti dužine i do 45 metara, pa im gusarski 'privateri' nisu baš mogli parirati, ali su to nadoknađivali plićim gazom i boljim upravljivim sposobnostima te su lako mogli izmaknuti (pobjeći) težim i većim ratnim brodovima.
Međutim, ne mali broj puta znali su se na moru sresti gusarski i piratski brod koji su izgledali vrlo slični, a tada su se kao znak raspoznavanja podizali posebni barjaci (crni na piratskom i crveni na gusarskom brodu).
Isto tako, ne mali broj puta, gusari bi prešli u pirate, ali bilo je i pirata koji su prešli u gusare. Nit vodilja prvih bila je nešto 'pribaviti' za svoje interese, a drugih pak izbjeći kaznu vješanjem u slučaju zarobljavanja.
Bilo kako bilo gusarenje je zabranjeno Pariškom deklaracijom od 16. travnja 1856., pa sve do danas napad na moru smije i može izvršiti samo ratni brod uz obvezno isticanje zastave države.
Time je gusarenje dokinuto, ali piratstvo se u nekim oblicima održalo sve do danas (modernih vremena).
ponedjeljak, 06.11.2023.
'Raptor Predator'
'Raptor Predator'
'Dolaze BACKFIRES, vjerojatno nose KUHINJE, a imaju FLANKER potporu!'
Kad pročitate ovu rečenicu najvjerojatnije je nećete razumjeti, ali itekako je razumiju oni koji 'znaju izvještajne nazive'. Dakle, radi se zapravo o 'ruskim bombarderima' (konkretno: Tupolev Tu-22M) koji su naoružani protubrodskim raketama (konkretno: Kh-22 Burya), a prate ih borbeni lovci (konkretno: Sukhoi Su-27).
Gotovo sličan izvještaj dogodio bi se i da su u pitanju kineski ratni zrakoplovi:
'Dolaze BADGERS, vjerojatno nose KRAKENE, a imaju FLANKER-L potporu!'
Dakle, ovdje se zapravo radi o 'kineskim bombarderima', okvir izveden iz Sovjetskog bombardera Tupolev Tu-16, (konkretno: Xian H-6 Hong) koji su naoružani protubrodskim raketama (konkretno: YJ-6 Yingji), a prate ih borbeni lovci (konkretno: Shenyang J-11 Yinglong (Krilati zmaj)).
Sada ostaje samo za primijetiti da bombarderi nose izvještajni naziv početnog slova 'B', rakete početnog slova 'K', a prateći lovci naziv početnog slova 'F'. Upravo ta slova brzo omogućavaju posezanje za protumjere.
Naime, svi bombarderi nosit će određeni naziv koji počinje slovom 'B', rakete označene slovom 'K' su rakete tipa 'zrak-površina', a 'flankeri' su zapravo 'fighteri' jer im naziv počinje slovom 'F'.
Velika pomutnja vladala bi kod časnika koji trebaju odgovoriti protumjerama da nije ovako, jer ruski 'Kh' zapravo je 'X' koji se čita 'H'. Istodobno u kineskom lovac je 'jian' (J), bombarder je 'hongzhaji' (H), a rakete su 'yingji' (YJ).
Na kraju, kineski lovac Chengdu J-10 Menglong (Snažni zmaj) nosi izvještajnu oznaku 'Firebird', a palubni lovac Shenyang J-15 Feisha bit će opet 'Flanker-X' (opet je to inačica-izvedenica ruskog Sukhoia, pa nosi naziv Flanker s prefiksom X).
Dakle, lovci (borci) (eng. fighteri) obvezno nose izvještajni naziv koji započinje slovom 'F'.
nedjelja, 05.11.2023.
'Nevidljivi ljudi'
'Nevidljivi ljudi'
Drevni japanski ratnici specijalizirani za špijunažu i različite diverzije, ali i otmice te zaštitu važnijih objekata i osoba bili su poznati pod nazivom 'shinobi'. Nama je danas taj naziv poznatiji kao – nindža.
U tradicionalnom Japanu označavali su tim pojmom ratnike koji su bili posebno obučeni i istrenirani u primjeni tehnike 'ninđucu'. U prijevodu bi to bilo nešto što je povezano sa 'skrivanjem' ili 'prikrivanjem.
Pojam 'shinobi' pak je označavao nekoga 'koji nešto potajno uzima', a u širem smislu i nekoga tko se 'skriva' ili 'zaobilazi' vidljivost.
Opće 'nindža tehnike' vrtjele su se oko prikupljanja informacija, atentata i bijega, s obukom usmjerenom na kamuflažu, nevidljivost, borilačke vještine, obmanu, uporaba malog oružja, eksploziv i otrove.
No, manje je poznato da su pored 'shinobi' djelovale i 'kunoichi', odnosno muški i ženski nindže. Tako je za 'muškog nindžu' karakteristična misija u kojoj on ostaje 'neviđen' i nakon kratkotrajne borbe 'prsa o prsa' nestaje (bijeg).
'Ženski nindža' pak svoju misiju temelji na prerušavanju (u prostitutke, gejše, zabavljačice ili sluškinje) kako bi se približila svojim žrtvama. Ne mali broj puta upravo 'ženski nindža' bio je učinkovitiji i smrtonosniji od svog muškog kolege.
Nindža 'kunoichi' ('ženski nindža') besprijekorno je kontrolirao svoje osjećaje, a sva oružja bila su dodatno premazana otrovima. Skrivanje igli za kosu, malih bodeža u glazbenom instrumentu, pa čak i male britvice (žilete) u raznim seksualnim pomagalima bile su vrlo kobne i dovoljno su bile sitne ogrebotine za smrt izabrane osobe.
Osim skrivenog oružja, klompe, kišobrani (suncobrani) i nakit 'ženskog nindže' mogao je biti koban za izabranu osobu.
Kasta ovih 'tajnovitih ubojica' dijelila se na tri klase: 'nindža zapovjednik' - jonin bio je mješavina generala i menadžera koji je 'nabavljao' i birao zadaće, određivao novčane nagrade i slično, a njegov identitet je nepoznat jer nikada ne stupa u osobni kontakt s 'nindžom izvršiteljem'.
'Nindža izvršitelj' naziva se i pripada klasi – genin. Nindže genini zadaću dobivaju od 'nindži časnika' – chunin. Chunin je nekakav 'posrednik' između nindže zapovjednika i nindže izvršitelja.
Poznato je da su nidže živjele u zabačenim planinskim selima, a nemali broj ih je imao i obitelj. Obitelji nindža živjele su odvojeno od njih (žena i djeca), a nemali broj puta shinobi i kunoichi nisu znali jedno za drugoga iako su zapravo bili bračni supružnici.
Djeca nindži podvrgavala su se napornim treninzima od malih nogu, a ako bi im roditelji (nindže) stradali u misiji, obvezno su dobivali skrbnike (najverojatnije jonine i chunine).
Danas 'nindža ratnika' više nema (barem ne u opisanom smislu), postoje samo organizacije koje rekreativno njeguju tehnike nekadašnjih 'nindža ratnika'.
subota, 04.11.2023.
'Boja nindže'
'Boja nindže'
Boje vojnih odora biraju se na temelju različitih čimbenika, uključujući povijesnu tradiciju, ali praktičnost i simboliku. Tako se crna boja pojavljuje i u paleti boja koje se koriste za kamuflažu, ali ona je u toj paleti samo kao ometajuća (disruptivna) boja.
Ljudi su odmalena indoktrinirani kako bi vjerovali da je crna boja ultimativna kamuflaža. Možda su za tu indoktrinaciju krive nindže-ubojice. Naime, kapriciozna predodžba o krajnjem neviđenom ubojici možda nas je uvjerila da kada netko obuče potpuno crno odijelo, odmah postaje nevidljiv.
Međutim, vojna tamna kamuflaža, poznata i kao noćna kamuflaža ili crna kamuflaža, koristi se u vojsci za operacije koje se odvijaju u uvjetima slabog osvjetljenja ili vidljivosti (poput noći bez mjeseca ili u gustim urbanim sredinama).
Cilj tamne kamuflaže je otežati neprijatelju uočavanje vojnika koji je nose (odijevaju) sve dok za to nije prekasno. No, to dakako nisu vojne odore crne boje!
Crna boja, zapravo, uočljivija je na pozadini bolje od tamno zelene, plave ili sive. Štoviše, u tami crni kombinezon pruža prilično dobru siluetu koju ljudsko oko samo privlači. Naime, crna boja je vrlo vidljiva u zasjenjenim područjima, pa će se prava crna kamuflaža isticati među 'mekom crnom bojom' zasjenjenog područja.
Zapravo, u tami, crni kombinezon će se pojaviti na pozadini vidljivije od tamno zelene, plave ili sive boje. Štoviše, pojavit će se tamna silueta koja privlači ljudsko oko.
Dakle, crna boja u kamuflaži dolazi samo kao ometajuća boja nekog 'mrkog' kamuflažnog uzorka (kao nekakav 'miks' nijansi sive, smeđe i crne boje).
Iako noć ima svoju čaroliju i moć, ona je zapravo samo kombinacija različitih tamnih nijansi, a u infracrvenom spektru noćne kamere koju nosi protivnik, 'tvrda crna' boja pojavljuje se kao svijetla bijela boja, pa je tako onaj u crnoj odori još više zapravo vidljiv.
petak, 03.11.2023.
'Ten-ichi-go'
'Ten-ichi-go'
Još jedan događaj iz 'Athumanunhove serije' 'Borili su se uzalud', danas izabrana operacija je: japanska 'specijalna operacija' kodnog broja 'H-044-3', kodno nazvana 'Ten-ichi-go', ili u prijevodu 'Nebo broj 1'.
Odvila i dogodila se 7. travnja 1945. kod otočja Okinawa, a kod japanske mornarice tada, specijalna operacija značila je – samoubojstvo, odnosno napad kamikaza.
No, bila je to i prva operacija (zapovijed japanskog cara) s kojom se japanski mornarički časnici nisu složili, već su zatražili da je provedu na svoj način, ali car je bio neumoljiv: 'provedite je ili odustanite!'.
Naravno, ponos mornaričkih časnika nije mogao biti doveden u pitanje, pa su je na kraju pristali izvršiti na 'carski način', a ishod je bio gubitak 'super bojnog broda' Yamato i katastrofa prateće eskadre krstarica i razarača.
Naime, operacija je unaprijed bila osuđena na propast, a 'najljepše' je to nazvao zapovjednik krstarice Yahagi: 'kao da bacamo jaje na stijenu!'. Nadalje, Američka 5. flota, odnosno američki časnici, saznala je za ovu samoubilačku misiju prije japanskih časnika koji su je trebali provesti.
Plan carske japanske mornarice u namjeri sprječavanja američke invazije na otok Okinawa, imao je smisla, ali ipak su to trebali provesti japanski mornarički časnici, a ne japanski car. Japanski obavještajci ispravno su utvrdili da će iskrcavanje dogoditi krajem ožujka 1945. godine.
Stvarno američko iskrcavanje na Okinawi započelo je 1. travnja 1945., ali napadi američkih nosača i bombardiranje obale započeli su tjedan dana ranije, a iskrcavanje na male otoke 'Kerama-shotto', jugozapadno od Okinawe, dogodilo se 27. ožujka.
Bilo kako bilo, japanski mornarički časnici ustrojili su skupinu za 'samoubilački napad' (BB Yamato, CL Yahagi i osam razarača klase 'Kagero' (sufiks 'kaza' – 'vjetar'). No, još su nešto napravili!
Prije same operacije iskrcali su sve mlade mornaričke časnike (poručnike korvete) koji su netom diplomirali na mornaričkoj vojnoj akademiji Etajima Naval Academy. (poručnici, njih 67, bili su iz generacije broj 74, a diplomirali su tek 31. ožujka 1945.).
Iako su se mladi časnici pobunili redom, ipak su ostali izvan bitke, a stariji časnici tješili su ih objašnjenjem da su oni budućnost mornarice i da netko mora ostati za budućnost! Pored mladih poručnika iskrcani su svi bolesni mornari i mornari kojima je u toj godini prestajala obveza služenja.
Na kraju, nitko od zapovjednika (posada) japanskih brodova nije se bojao smrti - samo su se protivili čistoj ludosti napada po danu bez zračne potpore, vjerujući da se neće ni približiti Okinawi. Bili su u pravu! Borili su se i izginuli uzalud!
srijeda, 01.11.2023.
'Prokletstvo maloga broja'
'Prokletstvo maloga broja'
Još od samoga početka nastanka kraljevstva staroga i drevnoga – Hrvatskog kraljevstva, Hrvati su oduvijek vjerovali u neko čudno prokletstvo - 'prokletstvo maloga broja'. Tako je to prokletstvo djelovalo i početkom Prvoga svjetskog rata kada su vodeći ljudi tadašnje hrvatske politike smatrali da u budućnosti valja planirati neku širu integraciju, a ne samostalnu državu.
Bili su oni uvjereni da se u orkanskom nevremenu kakvo se moglo u Europi očekivati na kraju Prvog svjetskog rata mali 'hrvatski brod' ne može sam održati na površini. Požurili su poput 'gusaka u magli' iz jedne integracije u drugu.
No, moje je pitanje zapravo zašto su morali biti potopljeni bojni brodovi 'Viribus Unitis' i 'Tegetthoff' (koji je ipak greškom preživio). Odgovor je vrlo jednostavan 'pobjednicima' nije odgovaralo da brodovi pripadnu 'nekoj' još uvijek ne konstituiranoj državi (kraljevini).
Naime, svi su željeli nekakav 'dio kolača', jednako poraženi (Austrija i Mađarska) kao i pobjednici (Italija, Francuska, Engleska, Amerika, Rumunjska, Grčka, Portugal i Srbija).
Austrija je tako svoje ratno brodovlje, gotovo 'neokrznuto' tijekom rata požurila predati državi koja će opstati jedva 33 dana (u nadi da će opet ući u nekakvu 'integraciju' s istom), Italija je željela i imala velike teritorijalne pretenzije prema toj 'državi', pa joj nije odgovaralo da ta država ima 'jaku' ratnu mornaricu.
Srbija je imala gotovo slične planove kao i Italija, a tadašnje vodeće sile (Amerika, Engleska i Francuska) pak su željele zadržati 'nekakve' interesne sfere u toj 'državi' (moru te države).
Nadmudrivanjem i zakulisnim potezima svatko je nešto na kraju ipak dobio, pa čak i 'država od 33 dana' koja je ušla u integraciju, koja joj odmah ujutro slijedećeg dana nije odgovarala, ali to je tada bilo tako, a tako je uvijek kada nisi na strani pobjednika.
Jedino vojnici, naivni, neiskvareni i uvjereni u 'nekakvu pravu stvar' pokušali su sve što je tada bilo u njihovoj moći (čak su nekoliko dana bojni brodovi 'Radetzky' i 'Zrinyi' nosili prefiks 'USS' i vijorili Američku zastavu), ali bila je to samo predstava, pa su 1920. ipak predani Italiji.
| < | studeni, 2023 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Opis bloga
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
O vojnicima, dočasnicima i časnicima
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
O ratovima
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Athumanunhova promišljanja
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!