'Pa-ram-pa-pam-pam'
Zanimljivo poglavlje iz povijesti bitaka krije i skrivenu povijest 'ratnih bubnjeva', a većina ljudi nije svjesna 'ključne' uloge bubnjara tijekom prenošenja zapovijedi glavnog zapovjednika na podređene zapovjednike, ali i vojnike.
Početkom 17. stoljeća vojske su marširale uz pratnju bubnjeva, ali zvuk i ritam ratnih bubnjeva podizao je borbeno čudoređe, strašio protivnika, ali prenosio i zapovijedi.
'Vrišteća tišina' pred bitku idealno se uklapala u zvuk ratnih bubnjeva, čiji je ritam imao specifično značenje, koje su svi vojnici jako dobro razumjeli.
'Bubnjarski poziv' bio je signal svim vojnicima – 'odmah prekinite sve što radite, uzmite oružje i potražite svog zapovjednika' ...
'Udaljeni bubnjevi' (ritam bubnjeva) značio je - 'puške na ramena, zastave na čelo kolone' ...
'Bubnjarski hod' – 'kreni i hodaj po mojem ritmu' ... 'Brzi bubnjevi' – 'pripremi se za bitku i okršaj koji je blizu'. Na poziv 'brzih bubnjeva' svi satnijski bubnjari trčali su prema zapovjedniku bojne jer se uskoro očekivala zaglušujuća paljba, pa je zvuk bubnjeva trebalo pojačati.
Slijedeće zapovjedi koje su 'udruženi bubnjevi' bubnjali bile su – 'odbij navalu' ili pak 'kreni u navalu' ...
Tada, u toj 'zastrašujućoj divoti' bitke, uz prasak pušaka, huk topništva, njištanje konja te krikova ranjenih i umirućih, nitko više nije mogao razaznati glas zapovjednika, ali ritam bubnjeva svi su jako dobro čuli.
Vojnicima, koji se u žestokom karijeru bitke bore kako bi ostali živi, jer samo živi protiv neprijatelja mogu, bubnjevi su bubnjali sve ono što su učili i činili tijekom obuke i treninga.
Tako okupljeni bubnjari bubnjali su sve glasnije i žešće kako se bitka razvijala, a ta 'rika' bubnjeva zasigurno je ulijevala dodatnu hrabrost u srca vojnika (ali i strah u srca neprijatelja).
Moguće je čak, da je u žaru borbe, ritam bubnja, odvojen i eteričan, poprimao i nekakvu duhovnu kvalitetu, pomažući tako vojnicima u distanciraju od užasa i patnje koja se nadvijala svuda okolo.
U početku, bilo je vrlo nečasno pogoditi bubnjara, a kasnije, kad se shvatila velika uloga bubnjara, oni su zapravo postali vrlo unosni ciljevi (mete), pa su se tijekom bitke bubnjari povlačili iza crta linijskih pješaka.
Iako su obično postojale službene dobne granice, one su se često ignorirale, pa su bubnjari postajali i mali dječaci koje su odrasli vojnici ponekad tretirali kao maskote. No, život bubnjara činio se prilično glamuroznim i kao rezultat toga, dječaci bi ponekad pobjegli od kuće kako bi se prijavili.
Moguće je međutim i da su neki od tih dječaka možda bili sinovi ili siročad vojnika koji su služili u istoj postrojbi. Povijesne činjenice ipak kazuju da su bubnjari češće bili odrasli muškarci unovačeni poput običnih vojnika.
Bilo kako bilo, bubnjari i ratni bubnjevi zauvijek su utihnuli i nestali s bojišnice tijekom 1917. kada su ih polako počeli zamjenjivati komunikacijski uređaji.
Post je objavljen 10.11.2023. u 14:14 sati.