Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

ponedjeljak, 31.12.2007.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Borba gardijske pješačke bojne za OT – kota 335. 1945.

Tijekom druge polovice ožujka 1945. godine sovjetska 86. gardijska pješaka divizija nastupala je dodijeljenim smjerom prema Tokodu (Mađarska, zapadno od Budimpešte – po Athumanunhu). Njezina 260. gardijska pješačka pukovnija imala je slijedeću zadaću: 1. i 2. gardijska pješačka bojna napadale su u smjeru željezničkog kolodvora u Tokodu, a 3. gardijska pješačka bojna branila je dostignutu crtu Dorog – Čolnok. Padom mraka 22. ožujka 1. i 2. gardijska pješačka bojna probile su protivničku crtu obrane sjeverno od naselja Dorog i izbile u trokut željezničkih pruga na samo 1 km istočno od naselja Eljoktarne Banje. Razbijeni dijelovi njemačkih postrojbi tada su se presložili i zauzeli ranije pripremljene rovove i strjeljačke zaklone na blagim uzvišenjima zapadno od Doraga, te su uz snažnu topničku i minobacačku potporu uspjeli zaustaviti daljnje napredovanje sovjetskih 1. i 2. gardijske pješačke bojne. Zapovjednik 260. gardijske pješačke pukovnije odmah je zapovjedio zapovjedniku 3. gardijske pješačke bojne da s jednom satnijom i dalje brani dodijeljenu crtu, a s preostalim satnijama odmah krene u napad na protivnika koji se brani u području kote 335. Kota 335. dominirala je cijelim područjem, a protivnik ju je inženjerijski uredio za obranu, te je tako pretvorio u jaku otpornu točku. Na padinama su uređene tri crte rovova koje su međusobno bile povezane kretnicama punog profila, a u rovovima su postojali uređeni položaji za postavljanje strojnica. Te položaje branile su dvije satnije iz sastava razbijene njemačke 711. pješačke divizije. Vatrenu potporu tim njemačkim satnijama pružio je njemački topnički divizijun (odgovara rangu topničke bojne – po Athumanunhu) i još nekoliko minobacačkih bitnica. Ispred prve crte rovova njemački inženjerci postavili su mješovita (protuoklopne mine okružene protupješačkim minama – po Athumanunhu) minska polja. Zapovjednik sovjetske 3. gardijske pješačke bojne bio je bojnik V. A. Nikitin koji je odlučio: opkoljavanjem po krilima uz istodobni frontalni napad uništiti protivničku OT, a iz toga proizašle su slijedeće zadaće gardijskim satnijama. Tako je 7. gardijska pješačka satnija ojačana s 4 strojnice trebala frontalno napasti protivnika u rovovima istočno od kote 335. i nastupati u smjeru kote 457. Sovjetska 8. gardijska pješačka satnija trebala je svoj 1. gardijski vod i polovicu vojnika iz 3. gardijskog voda poslati desnim krilom 7. gardijske pješačke satnije, a svoj 2. gardijski vod i drugu polovicu vojnika iz 3. gardijskog voda poslati po lijevom krilu 7. gardijske pješačke satnije sa zadaćom opkoljavanja protivnika. Sovjetska 9. gardijska pješačka satnija trebala je i dalje braniti dodijeljenu crtu obrane 3. gardijske pješačke bojne. Ako napad 7. i 8. gardijske pješačke satnije uspije, tada je 9. gardijska pješačka satnija, bez 3. gardijskog voda, trebala produžiti napad gardijske bojne u smjeru kote 286. Taj 3. gardijski vod iz sastava 9. gardijske pješačke satnije ostao je u pričuvi zapovjednika 3. gardijske pješačke bojne i trebao je biti u spremnosti za odbijanje eventualnog protivničkog protunapada iz smjera Eljoktarne Banje. Posebnu pozornost zapovjednik 3. gardijske pješačke bojne posvetio je spojevima s 1. gardijskom pješačkom bojnom koja mu je bila desni susjed i jednom gardijskom bojnom iz sastava 49. gardijske pješačke divizije koja pak mu je bila lijevi susjed u napadu. (upravo ovi spojevi postrojbi u napadu bitni su tijekom provedbe napada kako ne bi došlo do onih famoznih 'prijateljskih vatri' kada se u žaru bitke potuku dvije prijateljske postrojbe krivo misleći da se tuku s protivnikom – po Athumanunhu) Nadnevka 23. ožujka točno u 1230 sovjetsko topništvo izvršilo je 10 minutni topnički udar po protivničkim položajima, a 3 minute prije kraja topničkog udara u napad su krenule sovjetske gardijske pješačke satnije. Gardijski vodovi iz sastava 8. gardijske pješačke satnije, koji su se kretali po krilima prestigli su vodove 7. gardijske pješačke satnije koji su napadali frontalno. Tako su gardijski vodovi 8. gardijske pješačke satnije upali u protivničke rovove i u rovovima započeli blisku borbu s njemačkim vojnicima koji su se tu branili. To je uveliko pomoglo 7. gardijskoj pješačkoj satniji koja je sada lako stigla do rovova, te su i njezini vojnici sada zapodjenuli blisku pješačku borbu s protivničkim vojnicima koji pak su sada bili zbunjeni. Njemačko topništvo i minobacači pokušali su zaustaviti frontalni napad sovjetske 7. gardijske pješačke satnije, ali su vodovi iz sastava 8. gardijske pješačke satnije izbili u dubinu protivničkog rasporeda i tako su obije njemačke satnije sada bile potpuno okružene i opkoljene. Razvila se borba koja je potrajala još oko sat vremena, a tada su se preživjeli njemački vojnici jednostavno predali. Sovjetska 3. gardijska pješačka bojna time je izvršila dodijeljenu zadaću i pri tomu uništila 55 protivničkih vojnika, 53 protivnička vojnika je zarobljeno, a zaplijenjeno je i 11 strojnica, 5 minobacača, 24 kratke strojnice (automati), 93 brzometne puške, radio-uređaj za vezu, 11 konja i 7 konjskih zaprega za vuču. Krajem dana 3. gardijska pješačka bojna uspješno je zauzela i kotu 286. , te do kraja izvršila svoju zadaću.

nedjelja, 30.12.2007.

Mehanizirana divizija – TYPE 67

Suvremeno ratovanje, odnosno, integracija svih rodova vojske i njihova sposobnost za samostalno djelovanje za izvršenje svake zadaće traži ustrojavanje posebnih taktičkih skupina. Upravo to Athumanunh vojnički naziva 'Namjenski organizirane snage' (NOS) za izvršenje bojne zadaće. Poradi toga suvremene vojske napuštaju pukovnijske ustroje (gdje god je to moguće) i umjesto glomaznih pukovnija uvode oklopne i mehanizirane bojne izuzetnih manevarskih i vatrenih sposobnosti, a koji su puno pogodniji za ustrojavanje taktičkih skupina, odnosno namjensku organizaciju za izvršenje bojne zadaće. Dobro, to bi bilo to najkraće i najjednostavnije objašnjenje što Athumanunh može, a sada redom slijede: 1 – dvije mehanizirane brigade koje u svom ustroju imaju 2 – dvije mehanizirane pukovnije, 3 – oklopnu pukovniju, 4 – topničku (samovoznu) pukovniju (upravo ovo je manevarski borbeni dio divizije i to je Athumanunhov odgovor na pitanje kada pukovnije ulazi u sastav brigade), nadalje slijede postrojbe borbene potpore, 5 – topnička pukovnija, 6 – PZO (samovozna) pukovnija, 7 – inženjerijska pukovnija, 8 – pukovnija veze, 9 – pukovnija helikoptera, 10 – zapovjedna bojna, 11 – logistička bojna (ukupno je to 12 200 vojnika koji su na 3500 vozila i 600 tenkova i prevožnjaka, te 38 helikoptera, a to pak je vrlo respektabilna snaga koja može činiti čuda u bitkama, ali pod uvjetom da je njezini časnici vode znalački, vojnički, jer u protivnom to se može pretvoriti u strašnu kašu – po Athumanunhu).

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Napad gardijske pješačke bojne – Obeč 1944.

Tijekom ljeta 1944. godine sovjetska 60. gardijska pješačka divizija branila je svoje dostignute položaje istočno od naselja Hlebičin Lesni, a potom je tijekom mjeseca srpnja dobila zapovijed da krene u proboj protivničke crte obrane na crti bojišnice Mihalkuv - Obeč, a potom da zauzme naselje Otinja (5 km sjeverozapadno od naselja Hlebičin Lesni – po Athumanunhu). Zapovjednik divizije zapovjedio je 193. gardijskoj pješačkoj pukovniji da baš ona probije crtu obrane protivnika u narečenom području. Sukladno primljenoj zapovjedi, zapovjednik 193. gardijske pješačke pukovnije zadaću probijanja protivničke obrane dodijelio je 3. gardijskoj pješačkoj bojni koju je ojačao (NOS – po Athumanunhu) bitnicom topova kalibra 76 mm i bitnicom topova kalibra 45 mm iz pukovnijskog topništva, te samovoznom bitnicom topova kalibra 76 mm (ZSU – po Athumanunhu) i još jednim gardijskim vodom borbenih inženjeraca. Desni susjed u napadu 3. gardijskoj pješačkoj bojni bila je jedna pješačka bojna iz sastava 195. gardijske pješačke pukovnije, a lijevi susjed u napadu bila joj je 1. gardijske pješačka bojna iz sastava 193. gardijske pješačke pukovnije. Ustroj 3. gardijske pješačke bojne bio je slijedeći: tri gardijske pješačke satnije koje su brojile po 85 vojnika, jedna strojnička i jedna minobacačka satnija, te vod topova od 45 mm. Zemljište u području napada bilo je ispresijecano mnogobrojnim jarugama koje su išle u prilog protivniku, a cijeli je teren nadvisivala i dominirala istim kota 327.0. Upravo na toj koti protivnik je i organizirao obranu i za to je imao vremena čak tri mjeseca. Tako su njemački vojnici na tom smjeru napada izgradili na dubini od 8 km čak 6 crta rovova koji su međusobno bili povezani kretnicama punog profila. Ispred prve crte rovova bila su postavljena gusta PP i PO minska polja (povećana gustoća miniranja što po Athumanunhu iznosi 1,5 mina na 1 metar četvorni), a iza minskih polja bile su podignute žičane ograde s tri reda kolaca. Sustav rovova omogućavao je protivniku da unakrsnom i bočnom vatrom drži pod nadzorom minske i žičane zaprijeke. Zapovjednik gardijske pješačke bojne bio je satnik M. N. Kartašenko. Zapovjednik bojne proveo je izvid protivnika sa svim svojim podređenim zapovjednicima i na temelju tog izvida donio je slijedeću odluku: bojna će napasti u dva bojna ešalona i to s dvije gardijske pješačke satnije u prvom ešelonu i s jednom u drugom bojnom ešelonu. (ešelon – eng. echelon, fra. echelon, nje. Staffel, tal. scaglione element je bojnog složaja u kojem postrojbe zauzimaju složaj po dubini razvoja s točno određenim ulogama i točnim zadaćama – po Athumanunhu) Tako je 7. gardijska pješačka satnija uz potporu bitnice topova 45 mm trebala napasti smjerom sjevernih padina uzvisine kote 327.0. Direktnim smjerom na kotu 327.0 trebala je napasti 9. gardijska pješačka satnija uz potporu samovoznog topništva 76 mm i pukovnijskih topova 76 mm. U drugom bojnom ešelonu trebala se kretati 8. gardijska pješačka satnija uz potporu strojničke satnije u spremnosti za odbijanje bilo kakvih eventualnih protivničkih protunapada. Tijekom uvježbavanja posebna je pozornost pridavana organizaciji potpore i sudjelovanja u borbi s pružanjem topničke potpore između pješačkih i topničkih satnija – bitnica. Tijekom noći 23. srpnja postrojbe prvog bojnog ešelona zauzele su svoje polazne položaje u rovovima na samo 300 m od prve crte protivničkih rovova. Pukovnijski borbeni inženjerci tijekom te iste noći otvorili su prolaze u protivničkim minskim poljima i postavili pružne eksplozivne naboje pod žičane zaprijeke, a koje će aktivirati tijekom topničke priprave napada. Ujutro u 0900 započela je sovjetska strahovita topnička priprava napada koja je potrajala čak 70 minuta. Točno u 1000, dakle, 10 minuta prije nego će završiti topnička priprava napada, gardijske satnije prvog bojnog ešelona krenule se u napad. Čim su gardisti stigli nadomak protivničkih rovova, sovjetsko topništvo prenijelo je topničku paljbu i vatru po dubini protivničkih rovova. Ošamućeni izuzetno snažnom i ubitačnom topničkom paljbom njemački pješaci nisu mogli pružiti nikakav otpor, pa su se pokušali izvući u drugu crtu rovova, a u njihovu prvu crtu rovova iznenada su upadali sovjetski gardisti. Sovjetski gardisti pračeni samovoznim topništvom brzo su zauzeli tri crte protivničkih rovova, ali su na četvrtoj crti naletjeli na snažan otpor njemačkih pješaka. Ubitačna strojničko-puščana vatra tukla je sovjetske gardiste baš iz područja kote 327.0., pa je zapovjednik bojne topništvu zapovjedio da svu svoju paljbu usmjeri na tu kotu. Sovjetsko topništvo nakon nekoliko trenutaka razorilo je i slomilo obranu protivnika na koti 327.0, pa su se njemački pješaci brzo povlačili prema petoj i posljednjoj šestoj crti rovova. Sada pak je, po Athumanunhu, sovjetski zapovjednik bojne morao zapovjediti svojim satnijama da krenu za protivnikom i drže stalni 'vatreni kontakt', no, on to nije učinio. Zapovjednik bojne zapovjedio je svojim satnijama da stanu i privuku svoje topništvo bliže sebi. Poradi ovoga propusta zapovjednika bojne protivnik je uspio organizirati i srediti svoju obranu, pa se razvila teška borba za posljednje dvije crte protivničkih rovova. Sovjetski gardisti hrabro su i dalje napadali, ali su se njemački vojnici hrabro branili. Prijetila je opasna pat pozicija, ali tada je na scenu stupilo sovjetsko divizijsko topništvo sa svojim dalekometnim topovima koji su napokon razrovali protivničke rovove i tako omogućili sovjetskim gardistima zauzimanje istih. Nakon ovladavanja s otpornom točkom rovova na koti 327.0. 3. gardijska pješačka bojna produžila je napad, zauzela dvije njemačke PZO bitnice i u 1400 izbila na crtu Juzefuvka – Hlebičini Lesni. U tom trenutku njemački vojnici krenuli su u protunapad, ali ih je spremno i odlučno u tomu onemogućila 8. gardijska pješačka satnija iz drugog bojnog ešelona 3. gardijske pješačke bojne. Na kraju 3. gardijska pješačka bojna uništila je više od 50 njemačkih vojnika, zarobila njih 11, te 6 PZO topa 20 mm, 4 MB 81,4 mm, 6 strojnica i još oko 40-tak kratkih strojnica i pušaka.

subota, 29.12.2007.

Brigada

Brigada (eng. brigade, fra. brigade) viša taktička postrojba (namjenski organizirana) u sastavu divizije, a ponekad i korpusa. Redom rastućim brojevima označene su: 1 – tri pješačke bojne, 2 – oklopna bojna, 3 – topnička bojna, 4 – inženjerijska bojna, 5 – logistička bojna, 6 – PZO bitnica, 7 – zapovjedna satnija, 8 – izvidnička satnija, 9 – satnija veze, 10 – sanitetska satnija

Pukovnija

Pukovnija (eng. regiment, fra. regiment, nje. Regiment, rus. polk) samostalna taktička postrojba ili postrojba u sastavu brigade. Redom rastućim brojevima označene su: 1 – tri pješačke bojne, 2 – tenkovska satnija, 3 – topnička bitnica, 4 – inženjerijska satnija, 5 – PZO bitnica, 6 – logistička satnija, 7 – zapovjedni vod, 8 – izvidnički vod, 9 – vod veze, 10 – sanitetski vod

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Obrana pješačke satnije – šuma Bočkani, ožujak 1944.

Sovjetske postrojbe izbile su polovicom ožujka 1944. na crtu 25 do 45 km sjeveroistočno od Polocka i privremeno na toj crti prešle u obranu. Sovjetska 9. pješačka satnija iz sastava 287. pješačke pukovnije 51. divizije branila se u šumi oko 900 metara jugoistočno od sela Bočkani. Desni susjed bila joj je sovjetska 7. pješačka satnija koja se branila desno od 9. pješačke satnije. Lijevi susjed pak joj je bila sovjetska 2. pješačka satnija koja je organizirala obranu lijevo od 9. pješačke satnije. Sve tri nabrojane satnije pripadale su sovjetskoj 287. pješačkoj pukovniji. Ustroj 9. pješačke satnije bio je dva pješačka i jedan strojnički vod. Brojčano stanje satnije bilo je 61 vojnik i časnik, a u naoružanju je imala tri teške strojnice, 10 puško-strojnica, 7 lakih strojnica (PPŠ) i 37 brzometnih pušaka. Od streljiva imala je samo 30 000 puščanih metaka i metaka za lake strojnice, 34 protuoklopne granate i 70 ručnih obrambenih bombi. Područje obrane 9. pješačke satnije bio je izuzetno dobro utvrđen i pripremljen za kružnu obranu. Od fortifikacija bilo je izgrađeno 10 drveno-zemljanih bunkera (5 bunkera držalo je pod vatrenim nadzorom prilaze s bojišnice, a 5 bunkera pak prilaze na krilima i u pozadini). Svaki bunker mogao je primiti posadu od 7 vojnika, a imao je do dvije puškarnice za djelovanje. Unutar bunkera izrađeni su ležajevi za odmor posade. Kako je podzemna voda bila visoka poveznice između bunkera nisu bile ukopane kretnice već drveno-zemljane nasute ograde visine1,5 metara i debljine 1,2 metra. U toj ogradi kretnica poveznica napravljena su mjesta za djelovanje iz puškostrojnica kao i puškarnice za djelovanje strijelaca iz brzometki. Na udaljenosti od 80 do 150 metara ispred drveno-zemljane ograde postavljene su žičane zaprjeke i minska polja od po dva reda mina. Svi prilazi bunkerima bili su minirani protupješačkim minama, a svaka vatrena točka za djelovanje lakih strojničara (automatičara) raščišćena su područja na daljinama do 200 metara. Na nekoliko mjesta ispred bunkera uređena su mjesta koja su posjedali laki strojničari u zasjedama. Zapovjednik satnije bio je natporučnik V. Š. Minjin, a njegovo zapovjedno mjesto bilo je u zemunici na položajima 2. voda. Zapovjednik satnije imao je žičanu (telefonsku) vezu sa svim bunkerima i vatrenim točkama koje su se organizirale oko bunkera. Također je i veza s nadređenim, sa zapovjednikom bojne, bila žičana. Vojnici 9. pješačke satnije imali su bogato iskustvo u prijašnjim bitkama i bili su izuzetno motivirani i krajnje pripremljeni za borbu. Krajem svibnja protivnik je napao položaje 287. pješačke pukovnije. Tako je 28. svibnja u 0340 izvršena vatrena priprava napada po selu Bočkani u trajanju od samo 10-tak minuta, a nakon toga u napad je krenula jedna njemačka pješačka pukovnija uz potporu 8 tenkova i tri jurišna topa. Istodobno prema Bočkanima krenule su još dvije njemačke satnije uz potporu 3 tenka. Nekim čudom položaj sovjetske 9. pješačke satnije nije bio jače napadan izuzev slabije minobacačke paljbe po rubu šume. Dalekometno Sovjetsko divizijsko topništvo nanijelo je teške gubitke protivničkom pješaštvu, pa je napad zaustavljen, a pogođena su i dva njemačka tenka. No, njemački napad nije prestao, pa je nakon uvođenja svježih postrojbi isti obnovljen, ali ovaj puta uz zračnu potporu. Ovaj puta njemački zrakoplovi u šest naleta od 0415 do 0630 tukli su položaje sovjetske 9. pješačke satnije. U svakom naletu nalazilo se od 10 do 30 njemačkih zrakoplova, a između naleta zrakoplova položaje 9. pješačke satnije tuklo je protivničko topništvo. Ovaj puta protivnički napad usmjeren je na sovjetsku 7. pješačku satniju koja je morala napustiti svoje položaje, pa je sada položaj 9. pješačke bio nezahvalan, naime, prijetilo joj je opkoljavanje. Da bi stvar bila još gora tijekom bombardiranja prekinuta je žica telefona između zapovjednika 9. pješačke satnije i zapovjednika bojne. Natporučnik Minjin poslao je dvojicu vojnika vezista da poprave kvar. Vezisti su iznenada naletjeli na skupinu protivničkih lakih strojničara. Sovjetski vezisti otvorili su paljbu po protivničkim vojnicima, ali su se i povukli natrag u sastav satnije te izvijestili natporučnika Minjina da je protivnik zauzeo sjeveroistočni rub šume. Zapovjednik satnije odmah je zatražio od zapovjednika vodova da izdvoje po tri puškostrojnice i zauzmu položaj na sjeveroistočnom području obrane satnije te da ne dopuste protivniku prodor u područje obrane satnije. U pripremljene rovove za zasjede zapovjednik je žurno uputio svoje lake strojničare (automatičare). Odmah nakon što su sovjetski laki strojničari postavili zasjedu na rubu šume pojavili su se njemački laki strojničari. Zapovjednik sovjetskih automatičara zatražio je od svojih vojnika da ne otvaraju paljbu dok im protivnik ne priđe na daljinu od oko 50 metara. Njemački laki strojničari tako su uletjeli u pripremljenu zasjedu, pa su gotovo svi stradali. Jedan njemački laki strojničar je zarobljen. Nakon toga na to mjestu otvorena je snažna minobacačka paljba, a nakon nje u napad je krenula njemačka pješačka satnija. Sovjetski laki strojničari morali su se povući u područje obrane svoje satnije. Ophodnja koja je bila upućena prema sjeveru šume vratila se oko 1500 i izvijestila zapovjednika satnije da se iz toga smjera kreće cijela njemačka pješačka bojna. Po položajima sovjetske 9. pješačke satnije izvršena je vatrena paljba, no, njemački vojnici u napad krenuli su u gustim i zbijenim redovima vjerojatno ne očekujući jači otpor. No, kada su se protivnički vojnici približili na udaljenosti od 50 do 100 metara po njima je otvorena strašna ubitačna strojnička i puškostrojnička paljba. Pretrpjevši veće gubitke protivničko se pješaštvo u neredu povuklo natrag. Nakon toga na položaje 9. pješačke satnije njemački vojnici naveli su raketnu paljbu svojih topnika. Međutim sada se dogodilo nešto doista nevjerojatno, ali itekako moguće u veličanstvenim bitkama kakva je bila i ova. Natporučnik Minjin zapamtio je njemačke signale signalnim raketama, pa je i on ispalio signalne rakete iste boje u smjeru protivničkih vojnika. Njemački topnici na trenutak su ostali zbunjeni, ali su ipak otvorili paljbu po vlastitim pješacima. Napad je na trenutak prestao, a zapovjednik satnije to je vrijeme iskoristio da uspostavi tekličku vezu sa nadređenim i susjedima. S druge strane i zapovjednik bojne pokušavao je uspostaviti tekličku vezu sa svojom 9. pješačkom satnijom, ali poradi blizine protivnika tekliči iz bojne nikako se nisu mogli probiti do satnije. Padom mraka njemački inženjerci neprimjetno su dopuzali do žičanih zaprijeka i pokušali otvoriti prolaze u njima. No, sovjetski vojnici su ih zamijetili i po njima otvorili paljbu te ih prisilili na uzmak. Budnost sovjetskih pješaka nije popuštala tijekom cijele noći, a u svakom bunkeru dežurao je po jedan poslužitelj teške strojnice. Svi protivnički pokušaji da otjeraju vojnike 9. pješačke satnije s njihovih položaja propadali su bezuspješno. Ujutro 0855 29. svibnja iz područja Zavonja sovjetske postrojbe uz potporu topništva poduzele su protunapad u smjeru položaja 9. pješačke satnije koja se još uvijek uporno i hrabro branila na svojim položajima. No, taj sovjetski protunapad nije polučio rezultate, pa je opetovan u 1600 istog dana. Ovaj puta sovjetske postrojbe iz pukovnije probile su se vrlo blizu položajima 9. pješačke satnije, ali nisu uspostavljeni kontakti. Nadnevka 30. svibnja u 1500 položaji sovjetske 9. pješačke satnije zasuti su zapaljivim bombama, pa je buknulo nekoliko većih požara, ali satnija je i dalje hrabro držala svoje obrambene položaje. Predvečer do 9. pješačke satnije uspjeli su se probiti sovjetski vezisti poslani iz bojne. Radio uređaj koji su donijeli sa sobom poslužio je zapovjedniku satnije da izvijesti zapovjednika bojne o svom položaju i da zatraži točnu topničku potporu. Međutim, satniji je sada ponestalo streljiva, pa je zapovjednik bojne zapovjedio zapovjedniku 9. pješačke satnije da se povuče u područje obrane 2. pješačke satnije. U najvećoj tišini vojnici su napuštali svoje položaje i u koloni po jedan kretali se za svojim zapovjednikom koji je išao na čelu sa vezistima koji su služili kao vodiči i četiri laka strojničara koji su bili pripravni u svakom trenutku otvoriti paljbu. Bez obzira što je protivnik cijelu noć osvjetljavao svjetlećim raketama položaje obrane 9. pješačke satnije, njezino izvlačenje ostalo je neprimjećeno. Tako je 31. svibnja 9. pješačka satnija kompletna napustila svoje položaje, a za tri dana naporne borbe uništila je oko 100-tinjak protivničkih vojnika te zarobila po jednog vojnika, dočasnika i časnika. Satnija je izgubila 4 vojnika, a imala je i 6 ranjenika. Za svoju hrabrost i ustrajnost u borbi svi vojnici, dočasnici i časnici 9. pješačke satnije odlikovani su medaljama za hrabrost.

utorak, 25.12.2007.

'Božićno primirje' – Ypres 1914.

Tijekom 1. Svjetskog rata, točnije 24. prosinaca 1914., dogodilo se jedno vrlo neobično primirje koje se dogodilo spontano, bez ikakvih prethodnih priprava i bez ikakvih zapovjedi. Na belgijskoj crti bojišnice, nedaleko od grada Ypres njemački vojnici odlučili su svoje rovove i kretnice okititi božićnim drvcima kako bi si stvorili bar prividni blagdanski ugođaj. Tijekom badnje večeri, 24. prosinca 1914. godine, njemački vojnici spontano su počeli pjevati 'Stille Nacht' i božićna drvca postavljati na prsobrane rovova. Ispočetka britanski vojnici pomislili su da je u pitanju neka njemačka varka, ali kako se baš ništa nije događalo osim ugodnih tonova božićne pjesme i britanski vojnici počeli su pjevati 'Silent Night', uz pratnju škotskih gajdi. Ovo pak je tada potpuno zbunilo francuske i belgijske vojnike kojima ništa nije bilo jasno. Nakon kraćeg vremena iz rovova su počeli izranjati transparenti s natpisima 'Sretan Božić'. Ubrzo nakon toga iz rovova su počeli provirivati vojnici jedne i druge strane, a potom su neki i izašli iz istih s podignutim rukama. Ubrzo su njihov primjer slijedili i ostali vojnici, pa su se manje skupine stale kretati do područja nazvanog 'ničija zemlja' izrovanog granatama. Na tom mjestu vojnici su opet spontano počeli razmjenjivati darove u vidu cigareta, pekmeza, viskija, šampanjca, čokolade. Potom je britanski kapelan održao kraću misu kojoj su nazočili britanski, francuski, belgijski i njemački vojnici. Nakon mise odigrana je nogometna utakmica koja je završila rezultatom 3 : 2 za njemačku momčad. Časnici koji su prekasno shvatili što vojnici rade na položajima kasnije se ili nisu uopće željeli miješati, ili pak su se priključili božićnom slavlju (dakako, bili su to mlađi časnici nižega ranga – po Athumanunhu). Tako je u povijesti bitaka i ratova ostalo zabilježeno to 'Božićno primirje' koje je po službenim zapisima potrajalo sve do božićnog jutra, mada su mnogi kasnije preživjeli sudionici tvrdili da se primirje održalo i do nekoliko tjedana nakon Božića.

ponedjeljak, 24.12.2007.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Nasilni izvid sovjetske izvidničke satnije – Uljanino ljeto 1942.

Evo sada i jednog neuspjelog primjera nasilnog izvida za čiji neuspjeh glavnu krivicu snosi zapovjednik satnije koji je tijekom priprava počinio niz grješaka i propusta. Dakle, tijekom ljeta 1942. godine sovjetska 146. pješačka divizija branila je dodijeljenu joj zonu širine oko 10 km u rajonu jugozapadno od Juhnova. Neko izvjesno vrijeme sovjetskim zapovjednicima nisu bili poznati položaji protivnika, kao ni grupiranje protivničkih snaga ispred bojišnice divizije. Tako su krajem svibnja 1942. godine odlučili zarobiti nekoliko protivničkih vojnika (živih jezika), te pomoću njih saznati sustav obrane i grupiranja snaga protivnika. Poradi toga tijekom lipnja i srpnja određene su manje skupine sovjetskih divizijskih izvidnika sa zadaćom da uhvate žive protivničke vojnike. Pored toga planirani su i nasilni izvidi sovjetskih izvidnika. Za provedbu nasilnih izvida bile su određene sovjetske ojačane pješačke satnije i bojne, međutim, svi takovi pokušaji završili su neuspješno, jer su bili slabo organizirani i vođeni. Pored toga postojali su i još neki propusti sovjetskih zapovjednika kao: postrojbe određene za nasilni izvid pripremane su na brzinu, nisu im izdate precizne zadaće, a slaba je bila i koordinacija sa postrojbama koje su im trebale pružati vatrenu potporu. Zapovjednici koji su vodili postrojbe u izvid nisu prethodno proučili zemljište i objekte napada. Kao najočitiji primjer takvih propusta bio je nasilni izvid izvidničke satnije sovjetske 146. pješačke divizije u području grada Uljanina proveden 17. srpnja 1942. Zapovjednik divizije odredio je 16. srpnja izvidničku satniju, ojačanu vodom strojnica, vodom minobacača 82 mm, vodom inženjerije i bitnicom topova 45 mm za provedbu nasilnog izvida u redove protivnika. Zapovjednik izvidničke satnije dobio je zadaću da noću uoči 17. srpnja pod zaštitom mraka priđe što bliže protivničkoj otpornoj točki u Uljaninu i zorom 17. srpnja nakon vatrene priprave topništva i minobacača, koja je trebala trajati 5 minuta, upadne u protivničku otpornu točku i uhvati na brzinu nekoliko živih protivničkih vojnika. Noć je bila vedra i obasjana mjesečinom, no, zapovjednik sovjetskih izvidnika to nije iskoristio za pripremu svojih vojnika za borbu, a njegova satnija nije poznavala zemljište ni objekt napada. Zapovjednicima vodova izdane su zadaće na brzinu i to na zemljovidima. Nije organizirana koordinacija s postrojbama vatrene potpore. Izvidnici nisu znali kako će izgledati signal za napad. Na drugoj strani otporna točka, objekt napada izvidnika predstavljao je jako utvrđeno područje naselja Uljanino koju su protivnički vojnici uređivali punih šest mjeseci. Tako je ta protivnička otporna točka imala nekoliko rovova punog profila koji su bili povezani kretnicama punog profila. U središtu naselja Uljanino nalazila su se skloništa s pokrivkama za zaklanjanje vojnika, te bunkeri za paljbeno djelovanje. Na južnom i istočnom rubu naselja postavljene su žičane zapreke u tri reda, a na određenim mjestima i minska polja. Noću uoči 17. srpnja sovjetski izvidnici neopaženi su se primakli otpornoj točki na 100 do 150 metara, a sovjetski inženjerci otvorili su prolaze kroz protivnička minska polja i žičane zapreke. Neposredno pred svanuće, sovjetski minobacači i topovi u 0330 otvorili su pet minutnu paljbu po protivniku. Kad je paljba prestala sovjetski izvidnici ostali su ležati u zaklonima, jer nisu znali koji je signal za napad. Zapovjednik izvidničke satnije totalno se zbunio, umjesto da podigne svoje vojnike i povede ih u juriš, počeo je vikati 'Hura!', ali pri tomu je ostao u zaklonu. To što se zapovjednik satnije nije podigao u juriš zbunilo je zapovjednike vodova i ostale vojnike koji nisu znali počeo li je juriš, ili pak je neko zabunom vikao 'Hura'. Protivnik je to iskoristio i po položajima izvidnika otvorio ubitačnu strojo-puščanu vatru, a zatim i topničku paljbu po istim. Sovjetska izvidnička satnija pretrpjela je gubitke i morala se povući ne izvršivši zadaću.

nedjelja, 23.12.2007.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Nasilni izvid ojačane pješačke satnije – Zaprudno 1943.

Početkom lipnja 1943. godine sovjetska 385. pješačka divizija organizirala je obranu u području Zaprudnog. Kako bi učvrstio obranu svojih postrojbi zapovjednik divizije je zapovjedio izvidnicima da manjim skupinama stalno motre i izviđaju protivnika. No, ni nakon tih radnji zapovjednik divizije nije raspolagao svim potrebitim podacima o sastavu protivnika ispred sebe, pa je 5. lipnja 1943. odlučio poslati jednu ojačanu satniju u nasilni izvid protivnika (nasilni izvid je borbena radnja kada se protivnika pod borbom prisiljava da otkrije svoje položaje – po Athumanunhu). Kao objekt napada, a u kojem je trebalo pribaviti 'živi jezik' (Athumanunh pod pojmom 'živi jezik' misli na zarobljavanje protivničkih vojnika poradi pribavljanja potrebitih informacija), izabrano je područje obrane, točnije dio rova protivnika u području kote 235.3. Na tom dijelu protivničke obrane zemljište je omogućavalo prikriveno motrenje i prikupljanje potrebitih snaga za iznenadni upad u protivnički rov, a i baš na tom području primijećeno je da su protivnički vojnici nešto manje pozorniji od drugih dijelova protivničke obrane. Za provedbu nasilnog izvida određena je 7. pješačka satnija 270. pješačke pukovnije pod zapovjedništvom poručnika E. V. Puhova. Satnija je brojila 72 vojnika, a ojačana je još s 10 vojnika naoružanih kratkim strojnicama (automatičari), 13 borbenih inženjeraca, 6 vojnika opremljenih bacačima plamena i 3 vojnika vezista. Sveukupno to je sada bilo 103 vojnika. Naoružanje satnije bilo je slijedeće: 25 kratkih strojnica tip PPŠ, 70 brzometnih pušaka, 2 puškostrojnice, 6 leđnih bacača plamena i 3 raketna (signalna) pištolja. Svaki vojnik dobio je puni bojni komplet streljiva za pripadajuće oružje, a inženjerci su ponijeli i protutenkovske ručne granate, te veći broj dimnih kutija (dimne bombe za prikrivanje – po Athumanunhu). Pored svega toga pukovnija i divizija izdvojila je dio topništva i stavila ga je na izravnu vezu zapovjedniku satnije koji je u svakom trenutku mogao zatražiti topničku potporu. Topnička oružja koja su satniji stavljena na raspolaganje bila su: 3 topa 76 mm iz pukovnije, 6 topa 76 mm iz divizije, 12 topova 45 mm, 15 minobacača 120 mm i 11 minobacača 82 mm. Odobrena količina topničkih mina i granata bila je: 900 granata 76 mm, 1600 granata 45 mm, 600 mina 120 mm, 600 mina 82 mm. U trenutku samog napada na protivnički rov gardijski MB vod reaktivnih minobacača (ti reaktivni MB poznatiji su nekima pod nazivom 'kaćuše' – po Athumanunhu) trebao je ispaliti dva plotuna (tip RMB bio je BM – 13 s 16 odnosno 8 šina s 2 usmjerivača, a bilo je u vodu takvih 3, dakle ukupno 2 plotuna iz 3 x 16 šina što iznosi 96 raketnih projektila – po Athumanunhu). Zapovjednik satnije odmah je počeo proučavati aktivnosti koje su provodili protivnički vojnici, pa je tako došao do zaključka da oni noću produbljuju rovove, provode dodatna maskiranja i iz rovova izbacuju vodu, a danju su na odmoru. Na položaju danju su ostajali samo dežurna oružja (strojnice) i po jedan budan vojnik kod svake zemunice (pod pojmom zemunice Athumanunh podrazumijeva pokriveno sklonište za 6 vojnika u kojem su tri kreveta na kat). Nadalje, zapovjedniku satnije bilo je poznato i to da su na nekih 30 metara od rova postavljene žičane zaprijeke, ali i to da ispred istih nema minskih polja. Prilaze rovu prikrivalo je nisko žbunje. Temeljem svih tih podataka zapovjednik satnije izradio je slijedeći plan: satnija je podijeljena u tri skupine (skupina za micanje zaprijeka, skupina za zarobljavanje protivničkih vojnika i skupina za bojno osiguranje). U prvu skupinu za micanje zaprijeka ušlo je 13 inženjeraca i 10 automatičara. Zadaća toj skupini bila je slijedeća: prije samog napada, tijekom noći otvoriti 3 prolaza u žičanim zaprijekama na način da se postavi eksploziv ispod istih, a isti će se aktivirati početkom topničkog napada reaktivnih MB. Nakon toga automatičari su trebali vatrom štititi te prolaze, a inženjerci biti u pripravnosti za odbijanje napada eventualnih protivničkih oklopljenih vozila ili tenkova na te prolaze. Druga skupina za bojno osiguranje brojila je 22 vojnika i 6 vojnika s bacačima plamena, a njihova zadaća bila je da nakon otvaranja prolaza upadnu u rov i osiguraju, te onemoguće bilo kakvo protivničko pojačanje djelu rova koji je napadnut. Treća skupina bila je podijeljena na dvije podskupine, a svaka je brojala po 25 vojnika sa zadaćom da zarobe po nekoliko protivničkih vojnika, a potom se brzo izvuku natrag uz potporu druge skupine za bojno osiguranje. Cijelo to vrijeme trebao je trajati topnički napad po dubini protivničke obrane i po susjednim rovovima napadnutog protivničkog rova. Samo izvlačenje vojnika inženjerci su trebali prikrivati dimnom zavjesom. E, sad da ne bi opet bilo nekih nejasnoća oko toga što čini protivničko topništvo. Cijelo vrijeme napada protivničko (njemačko) topništvo batirano je s onih 12 topova kalibra 45 mm koje ima čak 1600 granata. Dakle, njemačko topništvo ako uopće uspije djelovati, mora pokušati kontrabatiranje, ili batiranje nekih drugih dijelova sovjetskog topništva i jednostavno ne stigne pružiti ama baš nikakvu potporu napadnutom rovu. Otežavajuća okolnost njemačkom topništvu bila je ta što su njihovi položaji bili otkriveni u području kote 218.5. Satnija je sve uvježbavala punih osam dana. Nadnevka 4. lipnja sve je bilo spremno za provedbu zadaće. Ujutro u 0230 5. lipnja inženjerci su postavili eksplozivne naboje pod žičane zaprijeke, a točno u 1040 reaktivni MB ispalili su iznenadne plotune po protivniku. Vatreni nalet trajao je 6 minuta, a potom je svo ostalo topništvo stalo djelovati po unaprijed dogovorenim planovima. Protivnik je bio iznenađen u potpunosti, pa je skupina za osiguranje i skupina za hvatanje protivničkih vojnika bez gubitaka upala u rov. No, nakon toga dežurni strojničari ipak su otvorili vatru po inženjercima i automatičarima koji su čuvali otvorene prolaze u zaprijekama, no, njih su ubrzo uništili vojnici iz skupine za bojno osiguranje koji su tada već upali u rov. Skupina za zarobljavanje počela je tražiti protivničke vojnike. Podskupina koja se kretala desno u smjeru rova naletjela je na protivnički bunker i zaustavljena, ali je podskupina koja se kretala lijevo u smjeru rova ipak uspjela zarobiti dva protivnička vojnika. Nakon kraće žestoke izmjene paljbe, vojnici s bacačima plamena spalili su bunker, a ostali su uništili još oko desetak njemačkih vojnika. Tako je u toj kratkoj, ali žestokoj borbi i desna podskupina uspjela zarobiti jednog protivničkog vojnika. Čim je primio obavijest da su zarobljena tri protivnička vojnika, zapovjednik satnije izdao je zapovijed za izvlačenje cijele satnije prema unaprijed dogovorenom planu. Tijekom povlačenja satniju su napali protivnički vojnici, ali su pretrpjeli teške gubitke od minobacača koji su ih zasuli minama. U 1110 satnija se izvukla iz protivničkog rova i predala zarobljenike (2 njemačka dočasnika i 1 vojnik koji su bili iz sastava njemačke 1. pješačke satnije 254. pješačke pukovnije 110. pješačke divizije – po Athumanunhu). Kasnije će baš ovi zarobljeni njemački dočasnici i vojnik točno pozicirati spojeve obrane njemačkih 110. i 339. pješačke divizije (upravo spojevi crta obrane između postrojbi najslabija je karika svake obrane – po Athumanunhu). Samo nasilno izviđanje 7. pješačke satnije trajalo je ukupno 25 minuta, od čega 6 minuta vatreni nalet reaktivnih MB, 10 minuta napad i borba u protivničkom rovu, te još 9 minuta izvlačenja iz istog. Iako je njemačko topništvo bilo teško batirano, te pretrpjelo i znatnije gubitke, ipak je uspjelo ispaliti ukupno 250 granata i mina.

subota, 22.12.2007.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Pješačka satnija forsira Dnjepar – Svaromja 1943.

Tijekom 24. rujna 1943. godine bojne prethodnice sovjetske 240. pješačke divizije izbile su na rijeku Dnjepar u području Svaromja (po Athumanunhu to je negdje oko 25 km sjeverno od Kijeva). Pokušaj borbene prethodnice divizije da iz pokreta forsira rijeku Dnjepar propao je, jer se slomio u preciznoj paljbi njemačkih postrojbi koje su organizirale obranu na desnoj obali rijeke Dnjepar. Nakon ovog neuspjeha zapovjednik 240. pješačke divizije odlučio je privući glavninu postrojbi divizije i topništva u područje Svaromja, te opetovati forsiranje. Širina rijeke Dnjepar, u području na kojem je trebalo izvesti nasilan prijelaz rijeke, bila je oko 700 m, dubina do 6 m, a brzina do 0,6 m u sekundi. Lijeva (vlastita) obala bila je zaklonjena i tako je omogućavala prikrivanje postrojbi koje su trebale izvesti prijelaz preko rijeke. No, desna (protivnička) obala bila je izuzetno nepovoljna, skroz otvorena (nezaklonjena), močvarna, ispresijecana mnogobrojnim rijekama, potocima i jezerima. Ujutro 26. rujna 1943. 5. pješačka satnija 2. pješačke bojne 842. pješačke pukovnije 240. pješačke divizije dobila je zadaću da tijekom noći 27. rujna forsira rijeku Dnjepar kod kote 98.0. Zapovjednik 5. pješačke satnije bio je satnik L.P. Leščenko. Pješačka satnija dobila je potporu voda inženjerije, 2 teške strojnice i 2 MB 82 mm. Oružja za neposredno gađanje protivnika koja su dodijeljena satniji bila su dva topa 45 mm i dva topa 46 mm. Paljbeni položaji topova uređeni su na samoj obali. Inženjerci su prikupili 17 ribarskih čamaca koji su mogli nositi 8 vojnika u punoj bojnoj opremi. U jednom zaklonjenom rukavcu prikupljeni su svi čamci, te su se tu trebali ukrcati svi vojnici 1. pješačkog voda koji su trebali prijeći rijeku u prvom desantnom valu. Odmah nakon iskrcavanja 1. pješačkog voda iskrcati se trebao i 2. pješački vod (ovo je najelitniji dio 5. pješačke satnije sastavljen od 22 veterana koji su bili naoružani s 8 kratkih strojnica (automati), 5 brzometnih pušaka, 3 puškostrojnice i 1 lakom strojnicom. Za prijelaz rijeke vod je dobio 4 čamca. Istodobno, još tijekom te iste noći na udaljenosti od oko 2 km od stvarnog mjesta prijelaza, dio postrojbi 2. pješačke bojne izveo je demonstrativni (lažni) pokušaj prijelaza, a s namjerom da se tu skrene sva pozornost protivnika. Nakon što se 1. vod neprimjetno iskrcao na desnu protivničku obalu, ujutro u 0400 krenuo je i 2. vod. Oko 0440 kada su čamci 2. voda bili nadomak desne protivničke obale na njih je otvorena strojnička i minobacačka paljba. Unatoč žestokoj vatri, 2. vod dokopao se obale i vojnici su se iskrcali u području kote 98.0. Čim su se prikupili vojnici 2. voda izveli su navalu na protivničke vojnike koji su se branili na samoj vodenoj crti obale, te ih potisnuli na oko 300 metara od iste. Nakon toga zapovjednik 2. voda zapovjedio je ukopavanje i pripremio vojnike za odbijanje mogućeg protivničkog protunapada. Istodobno se i 3. vod 5. pješačke satnije pokušao prebaciti na desnu obalu, ali je protivnik po njima otvorio žestoku topničku i strojničku paljbu. Nekoliko čamaca je oštećeno, a ostale je zahvatila matica i odnijela ih je nizvodno. Zapovjednik satnije zapovjedio je uzmak i povratak natrag na lijevu obalu. To su učinili zapovjednici 1. i 3. voda. Ali ne i zapovjednik 2. voda koji nije primijetio signal za uzmak. Tako je sada na desnoj protivničkoj obali ostao 2. vod sam. Tijekom dana protivnik je čak pet puta pokušao odbaciti 2. vod natrag u rijeku, ali su vojnici 2. voda uspjeli odbiti sve navale i zadržati svoje crte obrane na malenom mostobranu. Dakako, sovjetsko topništvo izuzetno preciznim i stalnim plotunima pružalo je dragocjenu topničku potporu usamljenim vojnicima 2. voda. Vijest da se 2. vod hrabro sam brani na protivničkoj obali brzo se pročula u cijeloj pukovniji, pa su vojnici požurivali svoje zapovjednike da organiziraju novi pokušaj prijelaza, a kako bi što prije pomogli svojim hrabrim kolegama. Postrojbe 5. pješačke satnije (1. i 3. vod) krenuli su ubrzo u novi pokušaj prijelaza, ali je na njih opet otvorena topnička, minobacačka i strojnička paljba. No, ovaj puta vojnici 1. i 3. voda ustrajali su i uspjeli se nekako dokopati druge obale. Sada je na desnu protivničku obalu stiglo još 75 sovjetskih vojnika koji su bili naoružani s 56 kratkih strojnica tipa PPŠ, nešto brzometnih pušaka, 5 puškostrojnica, 2 strojnice i 2 minobacača 82 mm. Zapovjednik satnije odmah je organizirao svoju satniju za napad, a u cilju proširenja mostobrana. Nakon složne navale 5. pješačke satnije crta mostobrana proširena je za još 400 metara. Zapovjednik satnije na toj dostignutoj crti zapovjedio je novo ukopavanje i pripravu za odbijanje protivničkog protunapada. Zapovjednik satnije strojnice je postavio u samo središte svog bojnog rasporeda, a puškostrojnice na lijevo i desno krilo. Upravo takav raspored strojnica i puškostrojnica ubrzo će se pokazati kao idealno rješenje. Cijela njemačka pješačka bojna složno je udarila na sovjetsku pješačku satniju, ali se napad slomio upravo u žestokoj strojničkoj i puškostrojničkoj paljbi. Njemačka bojna izgubila je 32 vojnika, pa se nakon toga povukla na početne položaje, a do jutra 28. rujna na crtu mostobrana koju je obranila 5. pješačka satnija iskrcala se jedna pješačka bojna 842. i jedna pješačka bojna 836. pješačke pukovnije. Slijedećeg dana ove pješačke bojne započele su borbe za proširenje mostobrana kako bi se osiguralo prebacivanje ostalih postrojbi 240. pješačke divizije. Kasnije će ovaj mostobran dobiti svoj poznati naziv iz povijesti bitaka – Ljuteški mostobran (po gradu Ljutežu koji je bio na oko 8 km od Svaromja. Dakle, upravo s ovoga mostobrana nadnevka 6. studenog 1943. sovjetske postrojbe krenut će u odlučujući napad u kojem će osloboditi grad Kijev. Na kraju, Athumanunh će zapisati još i ovo: satnik Leščenko, zapovjednik 5. pješačke satnije, te stariji vodnik Nefedov (odgovara činu narednika HKoV - po Athumanunhu) zapovjednik 2. voda, odlikovani su ordenom 'Heroj SSSR', a svi ostali vojnici, dočasnici i časnici 5. pješačke satnije redom su odlikovani ordenima za izuzetnu hrabrost.

četvrtak, 20.12.2007.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Gardijska pješačka satnija forsira Dnjepar – Jasnogorotka 1943.

Nadnevka 22. studenog 1943. 212. gardijska pješačka pukovnija 75. gardijske pješačke divizije izbila je na lijevu obalu velike rijeke Dnjepar u području naselja Tarasović. Zapovjednik 75. gardijske pješačke divizije zapovjedio je zapovjedniku 212. gardijske pješačke pukovnije da odmah, a NKO od 23. studenog forsira rijeku Dnjepar i organizira mostobran na drugoj protivničkoj obali te velike rijeke u području naselja Glebovke. Ovo područje bilo je izuzetno složeno i gotovo najteže moguće mjesto prijelaza rijeke, jer to je močvarno područje široko oko 9 km, a ispresijecano je rijekama Viri i Prorva, te bezbrojnim manjim potocima i jezerima. Zapovjednik 212. gardijske pješačke pukovnije izabrao je mjesto prijelaza u području naselja Jasnogorotka od kojeg je korito Dnjepra bilo udaljeno oko 7 km, a širina rijeke tu je iznosila oko 700 metara. Kako se vod izvidnika, koji je poslan naprijed u ispitivanje protivničke obrane, nije javljao, za njim je poslana 6. gardijska pješačka satnija pod zapovjedništvom sovjetskog gardijskog poručnika J. V. Kondakova. Satnija je bila ustrojena od 3 gardijska pješačka voda koji su brojili po 20 gardista, desetine gardijskih borbenih inženjeraca (9 gardista – po Athumanunhu), a opremljena je bila s dva čamca nosivosti 12 vojnika s bojnom opremom. Noću 23. studenog u 0100 satnija je krenula oprezno, ali bez vodiča koji bi poznavao teren. Gardisti su se kretali, kako se ne bi izgubili, uz obalu rijeke Prorve, a zapovjednik satnije bio je siguran da će tako izbiti pred Glebovku. Čamci su se kretali uz satniju po rijeci Prorvi, a u njima su veslali inženjerci. U 0300 sati kod kote 97.7 satnija je naletjela na izvidnički vod koji se vračao sa zadaće. Zapovjednik izvidničkog voda izvijestio je zapovjednika satnije da u području forsiranja protivnik nije organizirao obranu, ali da se protivnik dobro utvrdio kod na samom istočnom rubu Glebovke, a potom su izvidnici odveli satniju do kote 100.7 gdje je postojao mogući gaz. Sada je zapovjednik satnije mogao djelovati slobodnije i sigurnije, pa je odlučio u čamce ukrcati gardiste 1. gardijskog voda sa zadaćom da zauzmu dio protivničke obale i izvide smjerove prema Jasnogorotki. Ostala dva pješačka gardijska voda uputio je prema koti 100.7 gdje su po njih trebali stići inženjerci kada prebace 1. gardijski vod na drugu obalu. Tako je i bilo, pa su se do 0600 ujutro i druga dva voda prebacila na drugu obalu neprimjećeno od protivnika. Za to vrijeme izvidnički vod pronašao je zapovjednika 212. gardijske pješačke pukovnije i izvijestio ga je o situaciji 6. gardijske pješačke satnije. (Athumanunh mora skrenuti pozornost da sovjetski gardisti, ne poznavajući dobro teško prohodan teren, zapravo nisu ni znali da su kod naselja Jasnogorotka, a ne kod Glebovke, a isto to će pomisliti i sam zapovjednik 212. gardijske pješačke pukovnije koji je tako izvješten od svojih izvidnika.) Tako je sada zapovjednik 212. gardijske pješačke pukovnije za 6. gardijskom pješačkom satnijom uputio 2. gardijsku pješačku pukovniju koju je vodio jedan od izvidnika koji je znao gdje je Dnjepar prešla 6. gardijska pješačka satnija. U trenutku kada su gardisti 2. gardijske pješačke bojne izbili na obalu rijeke tu se iznenada pojavio njemački ophodni riječni brod. Gardisti su otvorili strojničko-puščanu paljbu po protivničkom ophodnom brodu. Posada broda uzvratila je paljbu, ali se izvukla zaštićena maglom na vlastitu obalu, baš točno na mjesto gdje se iskrcala 6. gardijska pješačka satnija. Kada je njemački ophodni brod pristao uz obalu iznenada su ga zaskočili gardisti 6. satnije koji su čuli pucnjavu i postavili zasjedu. Napad na brod bio je toliko brz i iznenadan da posada nije ni stigla pružiti otpor. Ophodni brod nosio je ime 'Nikolajev 300'. No, pucnjava na Dnjepru skrenula je pozornost njemačkim vojnicima koji su bili utvrđeni u području Jasnogorotke. Skupina od desetak njemačkih vojnika izbila je na obalu u namjeri da izvidi i utvrdi što se to ustvari događa na obali Dnjepra. Te njemačke vojnike primijetili su sovjetski gardisti iz sastava 1. gardijskog voda koje njemački vojnici nisu zapazili, jer su se ovi prikrili i pritajili u magli koja je sada postajala sve gušća, a vidljivost je pala na svega desetak metara. Poručnik Kondakov znao je da mora djelovati brzo, pa je satniju odmah razvio u obrambene položaje, a ophodni brod s inženjercima poslao je na drugu obalu kako bi se stavio na raspolaganje zapovjedniku 2. gardijske pješačke bojne. Bilo je 0800 kada su se pomoću ophodnog broda počeli ukrcavati na ophodni brod i prebacivati se na drugu obalu u područje kote 97.4. Nakon samo pola sata na drugu obalu prebacile su se 4. i 5. gardijska satnija, gardijska strojnička satnija i gardijska minobacačka bitnica, a potom i vod topova 45 mm. Do 0840 cijela 2. gardijska pješačka pukovnija prešla je na drugu obalu Dnjepra, a za to vrijeme gardisti 6. gardijske pješačke satnije zapodjenuli su borbu s protivničkim vojnicima. Poradi guste magle, a i poradi neopreznosti njemačkih zapovjednika (nisu poslani izvidnici ispred postrojbi), njemački vojnici uletjeli su u zasjede sovjetskih vojnika, te se skroz zbunili i spetljali. Sovjetski gardisti dobro su rabili maglu i zbunjenost njemačkih vojnika, pa su ubrzo organizirali napad na utvrde protivnika u Jasnogorotki. No, sada se magla počela razilaziti, a i njemački vojnici napokon su se sredili i organizirali. Njemački vojnici iz pripremljenih rovova i kretnica sada su počeli pružiti žilav otpor. Sporo prebacivanje ostalih postrojbi 212. gardijske pješačke pukovnije i uporan otpor njemačkih vojnika u području Jasnogorotke omogućili su njemačkom zapovjedništvu da u područje Jasnogorotke pošalje pojačanje jačine pješačke pukovnije, pa su se tu razvile teške bitke za mostobran koje će potrajati sve do 28. studenog 1943. Naime, svi pokušaji sovjetskih gardista da prošire mostobran i tako omoguće prebacivanje ostalih borbenih dijelova 75. gardijske pješačke divizije redom su propadali.

subota, 15.12.2007.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Pješačka satnija forsira Tisu – Tisafired 1944.

Krajem listopada, točnije 27. listopada 1944. godine sovjetska 228. pješačka divizija izbila je na lijevu obalu rijeke Tise u području naselja Tisafired. Zapovjednik divizije zapovjedio je zapovjedniku 795. pješačke pukovnije da rijeku prijeđe nasilno iz pokreta, zauzme mostobrane u području Meheša i tako osigura ostalim postrojbama divizije prijelaz preko rijeke u tom području. Zapovjednik sovjetske 795. pješačke pukovnije odlučio je da nakon izviđanja obale rijeke prvo zauzme jedna pješačka satnija. Forsiranje rijeke Tise trebalo je poduzeti iz ušća rijeke Šujmaš u Tisu. Za provedbu ove vrlo zahtjevne i izuzetno složene zadaće određena je 4. pješačka satnija pod zapovjedništvom satnika I. V. Anišćenka koja se do tada nalazila u pričuvi zapovjednika pukovnije. Brojčano stanje 4. pješačke satnije bilo je 76 vojnika, dočasnika i časnika koji su bili naoružani s jednom strojnicom, 7 puškostrojnica, 8 kratkih strojnica i 48 brzometnih pušaka. Kao potpora satniji je dodijeljen vod strojničara (18 vojnika automatičara – po Athumanunhu), desetina inženjeraca (9 pionira – po Athumanunhu), 2 teške strojnice na postolju i 2 minobacača 82 mm. Za prebacivanje pješaka preko rijeke prikupljeno je 15 ribarskih čamaca koji su mogli nositi po 7 vojnika pješaka s punom bojnom opremom. Inženjerija pukovnije čamce je neopaženo maskirala na ušću Šujmaša u Tisu. Pukovnijski izvidnici uočili su da protivnik nije organizirao obranu suprotne obale rijeke Tise (Athumanunh obale rijeke ponekad dijeli na vlastitu i suprotnu, a ponekad pak na ovostranu i onostranu, dok pak nekada jednostavno zna napisati najjednostavnije lijeva i desna obala). Na samom mjestu forsiranja rijeka Tisa bila je široka oko 300-totinjak metara, dubine do 3 metra, a brzina toka u matici bila je 0,6 metara u sekundi (po Athumanunhu forsiranje na vesla provodljivo je do 1 m u sekundi, izvanbrodskim motorima do 1,5 m u sekundi, a amfibijskim sredstvima do 2 m u sekundi. Rijeke brzine veće od 2,5 m u sekundi ne bi se trebale forsirati, jer je zanošenje izuzetno veliko, a sam prijelaz preopasan). Obale Tise na tom području bile su niske, a od poplava utvrđene betonskim nasipima visine do 2, 5 metara. Nakon prijama zadaće zapovjednik satnije osobno je poveo u izviđanje zapovjednike vodova i pridodatih postrojbi. Odluka o mjestu ukrcavanja vojnika u čamce pala je na mjesto skupine usamljenih kuća malo sjevernije od Tisafireda, jer to mjesto protivnik nije mogao motriti. Nadnevka 27. listopada 1944. u 2400 počelo je ukrcavanje vojnika u čamce, na području skupine usamljenih kuća nedaleko Tisafireda. Nakon što je zapovjednicima vodova zapovjednik satnije pokazao orijentire na suprotnoj obali gdje su se trebali iskrcati, zapovjednici vodova rasporedili su vojnike u čamce. U prvom valu određeno je 6 čamaca sa 6x6 vojnika pješaka plus 6x1 inženjerac kormilar, dakle ukupno 42 vojnika u prvom valu. U drugom valu u 9 čamaca ukrcano je ukupno 63 vojnika. No, pojavio se problem, jer čamci nisu mogli nositi istodobno vojnike i teško oružje. Zapovjednik satnije brzo je reagirao i odredio 103 vojnika, 1 strojnicu i 7 puškostrojnica u isti val gdje se svih 15 čamaca kretalo u crti, po 5 čamaca u skupini na razmaku od 30 metara. Na vlastitoj obali ostale su dvije teške strojnice na postoljima i 2 MB koji su trebali otvoriti paljbu po eventualnoj pojavi protivnika, a u trenutku kada čamci još ne bi stigli na suprotnu obalu. U jedan čamac inženjerci su smjestili čeličnu sajlu koju su pričvrstili na vlastitoj obali, a zatim i na suprotnoj, pa će se kasnije po toj sajli prebacivati, odnosno vračati prazni čamci natrag na vlastitu obalu. Nakon 40 minuta svih 103 vojnika iskrcalo se na suprotnoj obali, a da ih protivnik nije primjetio. Nakon toga 6 praznih čamaca vračeno je natrag na vlastitu obalu i u njima su se opet neprimjetno prebacili MB i teške strojnice s posadama. Nakon uspješnog prebacivanja u najvećoj tišini satnija je zauzela položaje na slijedeći način. Uzduž nasipa na istok oko 200 metara položaje je zauzeo 1. pješački vod. Na zapad do ruba šumice razvio se 2. pješački vod, a na sjever do usamljenih napuštenih ribičkih baraka razvio se 3. pješački vod. Vod automatičara ostao je u pričuvi zapovjednika satnije, a teške strojnice i MB zauzeli su najpovoljnije moguće položaje za brzo djelovanje. Do 0600 svi vojnici i oružja su utvrđena i sve je bilo spremno za obranu crte mostobrana. U zadnji trenutak, jer je pojavom prvog dnevnog svijetla protivnik opazio sovjetske vojnike na obali. Po sovjetskoj pješačkoj satniji prvo je otvorena ubitačna topnička i minobacačka paljba, a potom je na sovjetsku satniju protivnik navalio s dvije svoje pješačke satnije iz svih mogućih smjerova i prilaza. Nastala je teška borba. Sovjetski vojnici trudili su se očuvati dostignuti mostobran, a njemački vojnici ulagali su krajnje napore kako bi odbacili protivnika natrag u rijeku. Bitka je potrajala sve do 1200 kada se njemački pješački napad slomio u ubitačnoj strojničko-puščanoj paljbi. Kada je protivnik poduzeo drugi napad na pješačku satniju, pukovnijsko topništvo ubitačnom vatrom slomilo je taj drugi pješački napad. Do pada mraka sovjetska pješačka satnija uspjela je obraniti crtu mostobrana širine 700 i dubine 400 metara. Do 29. listopada 1944. na taj mostobran prebačena je cjelokupna sovjetska 3. pješačka bojna i još dvije satnije 2. pješačke bojne iz koje je bila i 4. pješačka satnija koja je prva zauzela mostobran. Razvile su se izuzetno teške borbe za crtu mostobrana koje su potrajale sve do 31. listopada 1944. kada je crta mostobrana bila široka 1,5 km i duboka 600 metara, a to pak je bilo dovoljno da se na drugu stranu prebace i sovjetski tenkovi, te ostali bojni dijelovi 228. sovjetske pješačke divizije.

nedjelja, 09.12.2007.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Pješačka satnija u napadu na OT – Salsa 1944.

Napadajući uzduž lijeve obale Zapadne Dvine nadnevka 17 kolovoza 1944. sovjetska 331. pješačka divizija dostigla je crtu Staburag – Ozolini – Krumini – Širdorn – Ličupe. Na toj dostignutoj crti 331. pješačka divizije naletjela je na snažan otpor protivnika. Svi pokušaji da se protivnička crta obrane probije napadom iz pokreta redom su propadali, pa je 18. kolovoza divizija prisiljena priječi u obranu. Protibnik je nadzirao dominantne uzvisine s kojih je motrio prednju crtu i dubinu, oko 2 – 3 km, obrane sovjetske 331. pješačke divizije. Na autocesti u području Salsa ostala je uklinjena njemačka otporna točka uređena i utvrđena na dominantnoj koti na udaljenosti od 700 ispred prednje crte njemačke obrane. Da bi stvar bila još gora po sovjetske postrojbe ta njemačka OT ostala je uklinjena baš na granici spajanja dviju sovjetskih pukovnija. S tih uređenih položaja OT njemački vojnici bočnom paljbom štitili su prilaze prednjem kraju crte njemačke obrane. Njemačku OT branio je njemački ojačani vod s ukupno 50 vojnika, 5 teških strojnica i 2 minobacača 50 mm. Topničku potporu tom njemačkom vodu pružale su dvije topničke i dvije minobacačke bitnice iz dubine njemačke obrane, te još 5 teških strojnica i 2 topa izbačeni ispred prednjeg kraja postrojbe koja se tu branila. Zapovjednik divizije odlučio je uništiti protivničku OT i tu zadaću dodijelio je zapovjedniku 167. pješačke pukovnije. Zapovjednik pukovnije za izvršenje zadaće odredio je 1. pješačku satniju pod zapovjedništvom satnika I. V. Petrovskog. Pješačka satnija brojila je tri pješačka voda u kojem je bilo po jedan dočasnik i 16 vojnika. Topničku potporu pješačkoj satniji pružila su dva topnička divizijuna, 2 minobacača 120 mm, 6 minobacača 82 mm, 4 topa 45 mm i 2 strojnička voda u kojem su po 4 strojnice. Sovjetske pješačke postrojbe koje su se branile na prednjoj crti obrane 331. divizije imale su zadaću da strojničko-puščanom paljbom (neposrednom, direktnom paljbom – po Athumanunhu) spriječe njemačka pojačanja koja bi se eventualno kretala u pomoć OT. Topništvo je imalo dozvoljeni slijedeći utrošak: 200 topničkih granata 76 mm, 60 topničkih granata 122 mm, 50 MB mina 120 mm, 500 MB mina 82 mm, te neograničeni broj topničkih granata 45 mm i puščanog streljiva. Četiri dana sovjetski časnici motrili su i proučavali ponašanje njemačkih vojnika i raspored istih na OT, kako danju, tako i noću. Nadnevka 25. kolovoza zapovjednik pješačke satnije donio je slijedeću odluku za provedbu zadaće: - protivničku OT napast će istodobno s tri smjera, a nakon kratkotrajne topničke priprave (3 – 5 minuta). Uzduž autoceste napad na OT trebao je izvesti 3. vod s polaznih položaja na oko 350 m od same OT. Iz smjera juga protivničku OT trebao je napasti 2. vod s polaznih položaja udaljenih od OT oko 300 m. Iz smjera Širdorna uzduž autoceste trebao je napsti 1. vod s polaznim položajima na udaljenosti od oko 350 m. Nadnevka 28 kolovoza sve je dogovoreno i isplanirano do detalja, te je ostalo još samo da se iskoordinira s elementima topničke potpore. U pripremi napada vojnici pješačkih vodova vježbali su napad na sličnom zemljištu na kojem je bila izrađena kopija protivničke OT. Vojnici su posebno uvježbavali zauzimanje polaznih položaja, sam tijek izvođenja napada, upad u rovove i čišćenje istih, te upadi u zgrade koje su se nalazile u sastavu protivničke OT. Iz svakog voda određena su po dva vojnika koji su trebali prihvaćati i čuvati zarobljene protivničke vojnike. Zapovjednik satnije odlučio je da će se tijekom napada nalaziti u sastavu 2. voda. Sve priprave izvedene su u tajnosti uz obilato prikrivanje i maskiranje namjera, pa njemački vojnici nisu otkrili nikakve priprave za napad na OT. Nadnevka 29. kolovoza u 0600 iznenada je otpočela topnička priprava po svim protivničkim položajima prednje crte obrane i OT. Istodobno uz topničku pripravu otvorena je i strahovita paljba iz svih ostalih oružja svih sovjetskih postrojbi koje su se branile na prednjoj crti obrane. U četvrtoj minuti topničke priprave sva tri voda pješačke satnije krenuli su u napad na OT. Iznenadno i munjevito istodobno upadanje s tri smjera u OT potpuno je zbunilo njemačke vojnike koji nisu stigli pružiti organiziraniji otpor. Nakon 15 minuta borbe po rovovima OT sovjetski vojnici svladali su njemački otpor. Nijemci su imali 35 mrtvih i 10 zarobljenih vojnika. Gubici sovjetskih vojnika u tom napadu nisu poznati, ali odmah po zauzimanju protivničke OT sovjetski inženjerci minirali su sve prilaze OT, a sovjetsko topništvo zaposjelo je uređene položaje na OT.

subota, 08.12.2007.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Satnija strojničara ojačana tenkovima – Tunskirh 1945.

Nakon što je iz pokreta forsirala rijeku Odru, nadnevka 2. travnja 1945., sovjetska 226. pješačka divizija naletjela je na jači otpor i dva je dana tukla tešku borbu za proširenje mostobrana u području Ergut – Tvorkau. Tijekom borbi sovjetski vojnici uspjeli su proširiti mostobran, (mostobran je crta na kojoj se vode borbe, a sve iza te crte je desantna osnovica – po Athumanunhu), po crti bojišnice na 2 km, a po dubini desantne osnovice 1,5 km. No, svi daljnji pokušaji sovjetskih vojnika redom su doživljavali neuspjeh. Naime, njemački vojnici utvrdili su otpornu točku u području Tunskirha i iz nje preciznom i ubitačnom paljbom i vatrom, (paljba je opaljenje iz oružja, a vatra je djelovanje, učinak, te paljbe po cilju – po Athumanunhu), iz teških strojnica i topova uporno branili svoje položaje. Otporna točka nalazila se na manjoj uzvisini, a svi prilazi prema njoj bili su otkriveni i lako ih je bilo moguće nadzirati paljbom. Naročito dobro, glede inženjerijskog uređenja, bila je utvrđena istočna padina te uzvisine, jer tu su pored dobro utvrđenih rajona postavljene žičane i minske zaprijeke. Otpornu točku branila je njemačka pješačka bojna uz vatrenu potporu 8 topova i 5 tenkova. Izuzetno opasni bili su upravo ti njemački tenkovi koji su znalački djelovali kao pokretne vatrene točke, ali i kao glavna snaga za izvršenje protunapada. Zapovjednik divizije nadnevka 4. travnja odredio je 985. pješačku pukovniju da pomogne 226. pješačkoj diviziji neutralizirati njemačku otpornu točku kod Tunskirha. Zapovjednik 985. pješačke pukovnije za izvršenje zadaće odredio pak je 30 strojničara iz zapovjedne satnije pukovnije i još 30 strojničara iz 2. pješačke bojne. Ta namjenski organizirana snaga, jačine satnije ojačana je s još 7 tenkova tipa T – 34. Zapovjednik NOS – a bio je satnik M. A. Zujev. Plan za zauzimanje OT bio je slijedeći: satnija strojničara trebala se ukrcati na tenkove i u samo svitanje 5. travnja, a nakon topničke priprave, munjevitim djelovanjem zauzeti OT. Nakon zauzimanja OT na to područje trebala je stići 1. pješačka bojna ojačana s dvije topničke bitnice topova 76 mm iz divizijskog topništva. Satnik Zujev podijelio je NOS na dvije skupine i svakoj odredio preciznu zadaću. Tako je Prva skupina sastava 25 strojničara i tri tenka OT trebala napasti u području crkve sa zadaćom ovladavanja sjevernog dijela Tunskirha. Druga skupina sastava 35 strojničara i 4 tenka trebala je Tunskirh napasti iz smjera jugoistoka sa zadaćom uvlačenja u protivničku pozadinu. Za eventualno odbijanje protivničkog protunapada određena je jedna bitnica topova 76 mm iz sastava pukovnijskog topništva. Topnici su svoje položaje trebali zaposjesti uz nasip željezničke pruge u području željezničke postaje Tunskirha. Tijekom dana 4. travnja satnik Zujev sa svim zapovjednicima strojničara, tenkova i topova do najsitnijeg detalja prošao je plan, a dogovoreni su i signali koji će se rabiti tijekom borbe. Tako su strojničari dobili signalne pištolje s večim brojem crvenih signalnih metaka s kojima su trebali pokazivati ciljeve posadama tenkova, a strojničari i tenkisti dobili su RU s kojima su opet trebali komunicirati s topnicima i njihovu vatru navoditi na izabrane ciljeve. Strojničari su trebali prvo pokucati po tijelu tenka, a to je značilo: Pozor! Gađaj na cilj u čijem je smjeru ispaljena crvena raketa!' Za neposrednu zaštitu tenkova, od eventualnih protivničkih lovaca tenkova, satnik Zujev odredio je u svakoj skupini po jednu podskupinu sastava 9 strojničara. Nadnevka 5. travnja 1945. točno u 0530 sovjetsko topništvo izvršilo je topničku pripravu napada na OT. Točno u 0536 u napad su krenuli tenkovi natovareni strojničarima, a topnička priprava prenijeta je po rubnim dijelovima Tunskirha. Dok su se sovjetski tenkovi približavali njemački 'pancerfausti' otvorili su paljbu po njima. Sovjetski strojničari ne silazeći s tenkova odgovorili su na paljbu i zasuli su 'pancerfauste' ubitačnom vatrom. Izuzetno brzo kretanje tenkova i ubitačna strojnička paljba strojničara urodili su plodom i tenkovi su se dokopali ruba naselja bez gubitaka. Prva skupina na sebe je skrenula svu pozornost protivnika, pa je tako druga skupina još lakše ušla u pozadinu protivnika. Iznenadna pojava sovjetskih strojničara u pozadini potpuno je zbunila i demoralizirala njemačke vojnike koji su se nakon kraćih uličnih borbi i razmjeni paljbe brzo predali. Predaja njemačkih pješaka dovela je u bezizlazni položaj njemačke tenkove koji nisu ni stigli reagirati, pa su se na kraju i njemački tenkovi predali bez borbe. Ubrzo je zauzetu njemačku OT okružila sovjetska 1. pješačka bojna 985. pješačke pukovnije, pa je svako pojačanje iste bilo uzaludno. Sovjeti su imali samo 5 ranjenih strojničara, a svi su tenkovi ostali neoštećeni. Nijemci pak su imali 11 mrtvih vojnika, 12 ranjenih, te 83 zarobljena. Izgubili su svih 5 tenkova tipa Panter koji su neoštećeni pali Sovjetima u ruke. Pored tenkova Sovjeti su zarobili još i 7 topova 75 mm, te oko 120 pušaka i strojnica.

nedjelja, 02.12.2007.

Vojne pobune

Epilog pobune na raketnoj fregati 'Storoževoj'

Novonastala situacija zahtijevala je hitnu reakciju i tražila žurno djelovanje. Po Grečkovoj zapovijedi bombarderi su opozvani i već su se okrenuli prema svojim bazama. Istodobno u baltičkoj zoni uzbunu je dobila jedna eskadrila opremljena tada novim zrakoplovima tipa 'Suhoj Su-24 Fencer'. Da i ovaj put ne bi došlo do otkazivanja poslušnosti, za akciju i napad odabrani su samo oni piloti u koje su njihovi zapovjednici imali potpuno povjerenje. Dramatični lov na 'Storoževoja' ušao je u svoj drugi čin. Nakon ideološke pripreme, piloti Suhoja su poletjeli prema svom cilju. U potjeru za odbjeglom i pobunjenom raketnom fregatom 'Storoževoj' sada je bilo uključeno i petnaestak ratnih brodova. Među njima je bila još jedna raketna fregata klase 'Krivak – 1', brod blizanac Storoževoja, naziva 'Zadornij'. Upravo taj brod blizanac, pod nerazjašnjenim okolnostima, a kako to obično i biva u takvim situacijama, piloti Suhoja 'Zadornij' su zamijenili i pogrešno ga identificirali kao odbjeglog 'Storoževoja'. 'Suhoji' su se žestoko ustremili na 'Zadornija', raketirali su ga nanijevši mu pri tomu velika i teška oštećenja. Nakon prvog šoka, a opet kako to obično i biva u takvim situacijama, posada 'Zadornija' pomislila je da su to pobunjeni zrakoplovi, pa je odgovorila žestokom paljbom po zrakoplovima. Po nekim, (Athumanunh priznaje ipak neprovjerenim izvorima), brodski topnici i raketaši bili su dobro uvježbani, pa su i Suhoji pretrpjeli gubitke. Zapovjedništvo Baltičke flote je kasno shvatilo o kakvoj se pogrešci radi, jer 'Storoževoj' na sebi nije u trenutku izbijanja pobune imao rakete i streljivo većeg kalibra. Gotovo cjelokupno streljivo i rakete bile su iskrcane s njega prije nego što je otišao u Rigu na proslavu. Storoževoj je zapravo bio razoružan i gotovo neopasan brod. Nakon opoziva napada na brod blizanac 'Zadornij', zrakoplovi su konačno pronašli svoj cilj. Nakon jednog upozoravajućeg naleta preko broda u brišućem letu, piloti su dali Sablinu i posadi posljednju šansu da zaustave brod. Storoževoj je nastavio dalje. Posada je i dalje mahala i pozdravljala pilote. Oružani sustavi i senzori nisu radili. Dva Suhoja su se tada ustremila na brod. Rakete i 30 mm topovi sa zrakoplova podigli su stupove vode oko broda. Tek u drugom naletu u 1020 jedan je zrakoplov bombom od 250 kg pogodio samu krmu broda. Eksplozija je teško oštetila kormilarski uređaj i 'Storoževoj' se počeo, (kao i njemački bojni brod Bismarc 33 godine prije – po Athumanunhu), kretati u krug, nesposoban za bilo kakav drugi manevar. Svima je odmah bilo jasno da je daljnja plovidba nemoguća. Zrakoplovi su se vratili prema svojim bazama. Osim tog jednog pogotka drugih oštećenja na brodu nije bilo. U tim trenucima dio posade se pokušao spasiti, ponovno mijenjajući stranu. Nekolicina takvih silom je oslobodila zapovjednika Putorina i zatvorene časnike. Putorin je naoružan automatskim pištoljem otrčao na zapovjedni most i bez razmišljanja pucao u Sablina koji nije ni pokušao pružiti otpor. Ranio ga je u nogu i javio svom zapovjedništvu da je preuzeo vlast na svom brodu. Uskoro su i brodovi iz potjere sustigli 'Storoževoja' i na njega su se odmah prekrcali operativci KGB-a i pripadnici specijalne postrojbe. U 1035, 9. studenog 1975. pobuna na 'Storoževoju' bila je slomljena otprilike 400 NM daleko od Lenjingrada. Trajala je oko 15 sati, 15 sudbonosnih i povijesnih sati koji su snažno uzdrmali najviši politički i vojni vrh tadašnjeg SSSR-a. Kompletna pobunjena posada je odmah uhićena, čak i oni članovi koji nisu sudjelovali u pobuni. 'Storoževoj' je otegljen natrag u Rigu. Svi sudionici potjere i akcije zaustavljanja 'Storoževoja' bili su strogo upozoreni na obvezu šutnje o svemu što se desilo. Sovjetske vlasti su na svaki način željele zataškati slučaj. U tome, naravno, nisu uspjele, jer se Rigom i prije povratka 'Storoževoja' počeo od usta do usta pronositi glas o 'drugom Potemkinu'. Posada je prebačena u Moskvu na ispitivanje. Sablin, Šein i još 14 najistaknutijih bili su idućih devet mjeseci zatvoreni i međusobno izolirani u zatvoru Lefortovo. Vlastima nikako nije išlo u glavu da je takvu pobunu mogao potaknuti i provesti samo jedan čovjek kome je pomagala tek šačica ljudi, gotovo golobradih mladih mornara. Kad je to konačno bilo jasno, ostatak posade je porazbacan na druge dužnosti, uglavnom po kažnjeničkim garnizonima u Sibiru. Za Sablina i Šeina kao glavne aktere pobune organizirano je posebno suđenje. Sovjetsko rukovodstvo nastojalo je prikazati pobunu na svom ratnom brodu kao kriminalni akt avanturista koji su željeli prebjeći na Zapad preko Švedske i koje su na to potaknule strane obavještajne službe.
Na tajnom suđenju održanom u Moskvi od 6. do 13. srpnja 1976. Vojni kolegij Vrhovnog suda tadašnjeg SSSR-a kojemu je predsjedao tadašnji šef KGB-a Jurij Andropov (koji će kasnije postati generalni sekretar KP i nominalni predsjednik države – po Athumanunhu) donio je sljedeće presude: 1) svi aktivni sudionici pobune dobili su 3 - 5 godina zatvora, 2) Aleksandar Šein kao drugooptuženi dobio je 8 godina robije koju je odslužio po sibirskim radnim logorima (kojima SSSR inače nikada nije ni oskudijevao), 3) Valerij Sablin, kao glavnooptuženi, trebao je po krivičnom zakoniku mornaričke službe dobiti 15 godina robije. No, na izričito insistiranje Leonida Brežnjeva osuđen je na smrt strijeljanjem. Smrtna kazna nad Valerijem Sablinom provedena je 3. kolovoza 1976. na još i danas nepoznatom mjestu. Do današnjeg dana još nije otkrivena lokacija na kojoj je pokopan. Neposredno pred egzekuciju bilo mu je dopušteno da se vrlo kratkim pismom oprosti od svoje supruge i sina.

subota, 01.12.2007.

Vojne pobune

Nakon što je poručnik Firisov donio vijest o pobuni na 'Storoževoju', zapovjednik podmornice B-49 prenio ju je dalje svojim nadređenima. Vijest o pobuni cijele brodske posade i brodu koji je krenuo na svoj pohod prema Lenjingradu, mnogim je časnicima koji su tu noć bili na operativnom dežurstvu u raznim pomorskim i vojnim zapovjedništvima zvučala kao nečija neslana šala. Gotovo nevjerojatno zvučao je podatak da je trebalo gotovo četiri sata dok ta informacija nije kanalima KGB-a stigla do zapovjednika sovjetske mornarice admirala Gorškova. Misleći da se radi o nečijoj glupoj šali uzrokovanoj votkom, uspostavljena je veza s pomorskom bazom u Rigi. Od tamo su dobili obavijest da je 'Storoževoj' bez najave isplovio sa svoga veza prema Baltiku. Na radiopozive na brodu se nitko nije odazivao. U 0250 Sablin se javio na izravni radiopoziv admirala Gorškova i priopćio mu vijest da je fregata 'Storoževoj' postala 'slobodni i nezavisni teritorij izvan sastava totalitarnog brežnevljevog SSSR-a'. Admiralu Gorškovu nije preostalo ništa drugo nego da o nastaloj situaciji izvijesti tadašnjeg ministra obrane SSSR-a maršala Andreja Grečka (poznatog po krvavom gušenju prosvjeda istočnonjemačkih radnika 1953. – po Athumanunhu). Ovaj pak je u gluho doba noći probudio najmoćnijeg čovjeka sovjetske države - Leonida Brežnjeva. Prema tvrdnjama iz sovjetskih izvora, Brežnjev je osobno zapovjedio da se brod po svaku cijenu mora zaustaviti, a ukoliko to ne bude moguće, onda se moraju iskoristiti sva sredstva da se brod napadne i potopi prije nego uspije isploviti u međunarodne, ili pak teritorijalne vode susjednih zemalja (vjerojatno Švedske ili Finske – po Athumanunhu). Nitko zapravo nije znao kakve su Sablinove namjere. Informacija koju je prenio Fetisov mnogima je zvučala nevjerojatno. Pa tko bi pametan u jeku najžešćeg hladnog rata i pomislio dizati revoluciju, uz to otimajući tako veliki ratni brod. Prve političke i vojne analize prednost su davale mogućnosti da je posada broda pokušavala kolektivno prebjeći na Zapad preko neutralne Švedske. Takav zaključak se nametao zbog zapadnih i sjeverozapadnih pravaca kojima je 'Storoževoj' morao ploviti da bi izlaskom iz Riškog zaljeva zaobišao estonske otoke Saaremaa i Hiiumaa. Takvu negativnu političku i propagandnu pljusku SSSR-u trebalo je po svaku cijenu spriječiti. U potjeru za 'Storoževojem' prvo su krenuli izvidnički zrakoplovi i patrolni brodovi. Do okončanja akcije u nju će biti uključeno ukupno 15 brodova i više od 60 zrakoplova. S zrakoplovnih uzletišta u baltičkoj zoni uzletjeli su izvidnički zrakoplovi tipa 'Iljušin IL-38 May' i odmah krenuli pretraživati Baltičko more prema švedskom otoku Gotlandu. No, takva pretraga nije urodila plodom, jer se 'Storoževoj' jednostavno nije nalazio na kursu prema Švedskoj. On se stvarno nalazio na sjeverozapadnom i sjevernom kursu, relativno blizu izlaza iz Riškog zaljeva, na kursu prema Lenjingradu. Tek kada se dobro razdanilo izvidnički zrakoplovi su locirali i identificirali fregatu 'Storoževoj'. Svi pozivi izvidničkih zrakoplova da promijeni kurs i vrati brod u Rigu nisu urodili plodom. Sablin se na sve njih oglušio i nastavio ploviti kursom prema Lenjingradu. Tada je maršal Grečko dao odobrenje da u lov na fregatu polete bombarderi. Prema 'Storoževoju' su krenule dvije eskadrile bombardera tipa 'Tupoljev Tu-16 Badger' i 'Jak-28 Brewer'. Vjerojatno svjestan da mu Brežnjev i Politbiro KP ni u kojem slučaju neće dopustiti uploviti u rijeku Nevu i baciti sidro pored legendarne krstarice Aurora, Sablin je zapovjedio brodskom časniku zaduženom za vezu da na civilnim frekvencijama emitira pripremljeni proglas sovjetskim građanima s pozivom na ustanak i revoluciju. Brodski radio vezisti taj su proglas doista i emitirali, ali šifriranim kodom i na vojnim frekvencijama. Sablinov proglas tako su uspjeli čuti i razumjeti samo u sovjetskim vojnim krugovima. Tako je Sablin i ne znajući za tu prijevaru bio izdan već drugi put toga dana. KGB je pokušao zaigrati na posljednju kartu. Pokušao je razjediniti posadu. Ponuđen je oprost svima koji odmah prekinu s pobunom. Nije bilo odgovora na tu ponudu. Fregata 'Storoževoj' je i dalje grabila nesmanjenom brzinom prema Leninjgradu. U tim trenucima ministar obrane Andrej Grečko izdao je zapovijed zapovjedniku zrakoplovstva da njegovi zrakoplovi napadnu brod. Drama na Baltiku u tim trenucima dosegnula je svoj prvi vrhunac. Naime, neinformirani piloti zrakoplova nisu znali o čemu se radi, mislili su da se radi o rutinskoj vježbi gađanja. No, na označenim koordinatama pred sobom su ugledali svoj brod, u teritorijalnim vodama, koji je vijao vojnopomorsku zastavu SSSR-a i s brojnim članovima posade po otvorenim palubama koji su im prijateljski mahali. Unatoč izričitoj i nedvosmislenoj zapovijedi za napad, piloti nisu poslušali. Prvi i drugi bombarderski val samo su nadletjeli brod. U stožeru zrakoplovstva zavladao je tajac i nevjerica. Brežnjev i njegov 'gerijatrijski sastavljen Politbiro' odmah su izvješteni. Odmah su posumnjali da se radi o pobuni širih razmjera, jer eto sad je i zrakoplovstvo otkazalo poslušnost.

<	prosinac, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!