Nasilni izvid ojačane pješačke satnije – Zaprudno 1943.
Početkom lipnja 1943. godine sovjetska 385. pješačka divizija organizirala je obranu u području Zaprudnog. Kako bi učvrstio obranu svojih postrojbi zapovjednik divizije je zapovjedio izvidnicima da manjim skupinama stalno motre i izviđaju protivnika. No, ni nakon tih radnji zapovjednik divizije nije raspolagao svim potrebitim podacima o sastavu protivnika ispred sebe, pa je 5. lipnja 1943. odlučio poslati jednu ojačanu satniju u nasilni izvid protivnika (nasilni izvid je borbena radnja kada se protivnika pod borbom prisiljava da otkrije svoje položaje – po Athumanunhu). Kao objekt napada, a u kojem je trebalo pribaviti 'živi jezik' (Athumanunh pod pojmom 'živi jezik' misli na zarobljavanje protivničkih vojnika poradi pribavljanja potrebitih informacija), izabrano je područje obrane, točnije dio rova protivnika u području kote 235.3. Na tom dijelu protivničke obrane zemljište je omogućavalo prikriveno motrenje i prikupljanje potrebitih snaga za iznenadni upad u protivnički rov, a i baš na tom području primijećeno je da su protivnički vojnici nešto manje pozorniji od drugih dijelova protivničke obrane. Za provedbu nasilnog izvida određena je 7. pješačka satnija 270. pješačke pukovnije pod zapovjedništvom poručnika E. V. Puhova. Satnija je brojila 72 vojnika, a ojačana je još s 10 vojnika naoružanih kratkim strojnicama (automatičari), 13 borbenih inženjeraca, 6 vojnika opremljenih bacačima plamena i 3 vojnika vezista. Sveukupno to je sada bilo 103 vojnika. Naoružanje satnije bilo je slijedeće: 25 kratkih strojnica tip PPŠ, 70 brzometnih pušaka, 2 puškostrojnice, 6 leđnih bacača plamena i 3 raketna (signalna) pištolja. Svaki vojnik dobio je puni bojni komplet streljiva za pripadajuće oružje, a inženjerci su ponijeli i protutenkovske ručne granate, te veći broj dimnih kutija (dimne bombe za prikrivanje – po Athumanunhu). Pored svega toga pukovnija i divizija izdvojila je dio topništva i stavila ga je na izravnu vezu zapovjedniku satnije koji je u svakom trenutku mogao zatražiti topničku potporu. Topnička oružja koja su satniji stavljena na raspolaganje bila su: 3 topa 76 mm iz pukovnije, 6 topa 76 mm iz divizije, 12 topova 45 mm, 15 minobacača 120 mm i 11 minobacača 82 mm. Odobrena količina topničkih mina i granata bila je: 900 granata 76 mm, 1600 granata 45 mm, 600 mina 120 mm, 600 mina 82 mm. U trenutku samog napada na protivnički rov gardijski MB vod reaktivnih minobacača (ti reaktivni MB poznatiji su nekima pod nazivom 'kaćuše' – po Athumanunhu) trebao je ispaliti dva plotuna (tip RMB bio je BM – 13 s 16 odnosno 8 šina s 2 usmjerivača, a bilo je u vodu takvih 3, dakle ukupno 2 plotuna iz 3 x 16 šina što iznosi 96 raketnih projektila – po Athumanunhu). Zapovjednik satnije odmah je počeo proučavati aktivnosti koje su provodili protivnički vojnici, pa je tako došao do zaključka da oni noću produbljuju rovove, provode dodatna maskiranja i iz rovova izbacuju vodu, a danju su na odmoru. Na položaju danju su ostajali samo dežurna oružja (strojnice) i po jedan budan vojnik kod svake zemunice (pod pojmom zemunice Athumanunh podrazumijeva pokriveno sklonište za 6 vojnika u kojem su tri kreveta na kat). Nadalje, zapovjedniku satnije bilo je poznato i to da su na nekih 30 metara od rova postavljene žičane zaprijeke, ali i to da ispred istih nema minskih polja. Prilaze rovu prikrivalo je nisko žbunje. Temeljem svih tih podataka zapovjednik satnije izradio je slijedeći plan: satnija je podijeljena u tri skupine (skupina za micanje zaprijeka, skupina za zarobljavanje protivničkih vojnika i skupina za bojno osiguranje). U prvu skupinu za micanje zaprijeka ušlo je 13 inženjeraca i 10 automatičara. Zadaća toj skupini bila je slijedeća: prije samog napada, tijekom noći otvoriti 3 prolaza u žičanim zaprijekama na način da se postavi eksploziv ispod istih, a isti će se aktivirati početkom topničkog napada reaktivnih MB. Nakon toga automatičari su trebali vatrom štititi te prolaze, a inženjerci biti u pripravnosti za odbijanje napada eventualnih protivničkih oklopljenih vozila ili tenkova na te prolaze. Druga skupina za bojno osiguranje brojila je 22 vojnika i 6 vojnika s bacačima plamena, a njihova zadaća bila je da nakon otvaranja prolaza upadnu u rov i osiguraju, te onemoguće bilo kakvo protivničko pojačanje djelu rova koji je napadnut. Treća skupina bila je podijeljena na dvije podskupine, a svaka je brojala po 25 vojnika sa zadaćom da zarobe po nekoliko protivničkih vojnika, a potom se brzo izvuku natrag uz potporu druge skupine za bojno osiguranje. Cijelo to vrijeme trebao je trajati topnički napad po dubini protivničke obrane i po susjednim rovovima napadnutog protivničkog rova. Samo izvlačenje vojnika inženjerci su trebali prikrivati dimnom zavjesom. E, sad da ne bi opet bilo nekih nejasnoća oko toga što čini protivničko topništvo. Cijelo vrijeme napada protivničko (njemačko) topništvo batirano je s onih 12 topova kalibra 45 mm koje ima čak 1600 granata. Dakle, njemačko topništvo ako uopće uspije djelovati, mora pokušati kontrabatiranje, ili batiranje nekih drugih dijelova sovjetskog topništva i jednostavno ne stigne pružiti ama baš nikakvu potporu napadnutom rovu. Otežavajuća okolnost njemačkom topništvu bila je ta što su njihovi položaji bili otkriveni u području kote 218.5. Satnija je sve uvježbavala punih osam dana. Nadnevka 4. lipnja sve je bilo spremno za provedbu zadaće. Ujutro u 0230 5. lipnja inženjerci su postavili eksplozivne naboje pod žičane zaprijeke, a točno u 1040 reaktivni MB ispalili su iznenadne plotune po protivniku. Vatreni nalet trajao je 6 minuta, a potom je svo ostalo topništvo stalo djelovati po unaprijed dogovorenim planovima. Protivnik je bio iznenađen u potpunosti, pa je skupina za osiguranje i skupina za hvatanje protivničkih vojnika bez gubitaka upala u rov. No, nakon toga dežurni strojničari ipak su otvorili vatru po inženjercima i automatičarima koji su čuvali otvorene prolaze u zaprijekama, no, njih su ubrzo uništili vojnici iz skupine za bojno osiguranje koji su tada već upali u rov. Skupina za zarobljavanje počela je tražiti protivničke vojnike. Podskupina koja se kretala desno u smjeru rova naletjela je na protivnički bunker i zaustavljena, ali je podskupina koja se kretala lijevo u smjeru rova ipak uspjela zarobiti dva protivnička vojnika. Nakon kraće žestoke izmjene paljbe, vojnici s bacačima plamena spalili su bunker, a ostali su uništili još oko desetak njemačkih vojnika. Tako je u toj kratkoj, ali žestokoj borbi i desna podskupina uspjela zarobiti jednog protivničkog vojnika. Čim je primio obavijest da su zarobljena tri protivnička vojnika, zapovjednik satnije izdao je zapovijed za izvlačenje cijele satnije prema unaprijed dogovorenom planu. Tijekom povlačenja satniju su napali protivnički vojnici, ali su pretrpjeli teške gubitke od minobacača koji su ih zasuli minama. U 1110 satnija se izvukla iz protivničkog rova i predala zarobljenike (2 njemačka dočasnika i 1 vojnik koji su bili iz sastava njemačke 1. pješačke satnije 254. pješačke pukovnije 110. pješačke divizije – po Athumanunhu). Kasnije će baš ovi zarobljeni njemački dočasnici i vojnik točno pozicirati spojeve obrane njemačkih 110. i 339. pješačke divizije (upravo spojevi crta obrane između postrojbi najslabija je karika svake obrane – po Athumanunhu). Samo nasilno izviđanje 7. pješačke satnije trajalo je ukupno 25 minuta, od čega 6 minuta vatreni nalet reaktivnih MB, 10 minuta napad i borba u protivničkom rovu, te još 9 minuta izvlačenja iz istog. Iako je njemačko topništvo bilo teško batirano, te pretrpjelo i znatnije gubitke, ipak je uspjelo ispaliti ukupno 250 granata i mina.
Post je objavljen 23.12.2007. u 11:14 sati.