Pješačka satnija forsira Tisu – Tisafired 1944.
Krajem listopada, točnije 27. listopada 1944. godine sovjetska 228. pješačka divizija izbila je na lijevu obalu rijeke Tise u području naselja Tisafired. Zapovjednik divizije zapovjedio je zapovjedniku 795. pješačke pukovnije da rijeku prijeđe nasilno iz pokreta, zauzme mostobrane u području Meheša i tako osigura ostalim postrojbama divizije prijelaz preko rijeke u tom području. Zapovjednik sovjetske 795. pješačke pukovnije odlučio je da nakon izviđanja obale rijeke prvo zauzme jedna pješačka satnija. Forsiranje rijeke Tise trebalo je poduzeti iz ušća rijeke Šujmaš u Tisu. Za provedbu ove vrlo zahtjevne i izuzetno složene zadaće određena je 4. pješačka satnija pod zapovjedništvom satnika I. V. Anišćenka koja se do tada nalazila u pričuvi zapovjednika pukovnije. Brojčano stanje 4. pješačke satnije bilo je 76 vojnika, dočasnika i časnika koji su bili naoružani s jednom strojnicom, 7 puškostrojnica, 8 kratkih strojnica i 48 brzometnih pušaka. Kao potpora satniji je dodijeljen vod strojničara (18 vojnika automatičara – po Athumanunhu), desetina inženjeraca (9 pionira – po Athumanunhu), 2 teške strojnice na postolju i 2 minobacača 82 mm. Za prebacivanje pješaka preko rijeke prikupljeno je 15 ribarskih čamaca koji su mogli nositi po 7 vojnika pješaka s punom bojnom opremom. Inženjerija pukovnije čamce je neopaženo maskirala na ušću Šujmaša u Tisu. Pukovnijski izvidnici uočili su da protivnik nije organizirao obranu suprotne obale rijeke Tise (Athumanunh obale rijeke ponekad dijeli na vlastitu i suprotnu, a ponekad pak na ovostranu i onostranu, dok pak nekada jednostavno zna napisati najjednostavnije lijeva i desna obala). Na samom mjestu forsiranja rijeka Tisa bila je široka oko 300-totinjak metara, dubine do 3 metra, a brzina toka u matici bila je 0,6 metara u sekundi (po Athumanunhu forsiranje na vesla provodljivo je do 1 m u sekundi, izvanbrodskim motorima do 1,5 m u sekundi, a amfibijskim sredstvima do 2 m u sekundi. Rijeke brzine veće od 2,5 m u sekundi ne bi se trebale forsirati, jer je zanošenje izuzetno veliko, a sam prijelaz preopasan). Obale Tise na tom području bile su niske, a od poplava utvrđene betonskim nasipima visine do 2, 5 metara. Nakon prijama zadaće zapovjednik satnije osobno je poveo u izviđanje zapovjednike vodova i pridodatih postrojbi. Odluka o mjestu ukrcavanja vojnika u čamce pala je na mjesto skupine usamljenih kuća malo sjevernije od Tisafireda, jer to mjesto protivnik nije mogao motriti. Nadnevka 27. listopada 1944. u 2400 počelo je ukrcavanje vojnika u čamce, na području skupine usamljenih kuća nedaleko Tisafireda. Nakon što je zapovjednicima vodova zapovjednik satnije pokazao orijentire na suprotnoj obali gdje su se trebali iskrcati, zapovjednici vodova rasporedili su vojnike u čamce. U prvom valu određeno je 6 čamaca sa 6x6 vojnika pješaka plus 6x1 inženjerac kormilar, dakle ukupno 42 vojnika u prvom valu. U drugom valu u 9 čamaca ukrcano je ukupno 63 vojnika. No, pojavio se problem, jer čamci nisu mogli nositi istodobno vojnike i teško oružje. Zapovjednik satnije brzo je reagirao i odredio 103 vojnika, 1 strojnicu i 7 puškostrojnica u isti val gdje se svih 15 čamaca kretalo u crti, po 5 čamaca u skupini na razmaku od 30 metara. Na vlastitoj obali ostale su dvije teške strojnice na postoljima i 2 MB koji su trebali otvoriti paljbu po eventualnoj pojavi protivnika, a u trenutku kada čamci još ne bi stigli na suprotnu obalu. U jedan čamac inženjerci su smjestili čeličnu sajlu koju su pričvrstili na vlastitoj obali, a zatim i na suprotnoj, pa će se kasnije po toj sajli prebacivati, odnosno vračati prazni čamci natrag na vlastitu obalu. Nakon 40 minuta svih 103 vojnika iskrcalo se na suprotnoj obali, a da ih protivnik nije primjetio. Nakon toga 6 praznih čamaca vračeno je natrag na vlastitu obalu i u njima su se opet neprimjetno prebacili MB i teške strojnice s posadama. Nakon uspješnog prebacivanja u najvećoj tišini satnija je zauzela položaje na slijedeći način. Uzduž nasipa na istok oko 200 metara položaje je zauzeo 1. pješački vod. Na zapad do ruba šumice razvio se 2. pješački vod, a na sjever do usamljenih napuštenih ribičkih baraka razvio se 3. pješački vod. Vod automatičara ostao je u pričuvi zapovjednika satnije, a teške strojnice i MB zauzeli su najpovoljnije moguće položaje za brzo djelovanje. Do 0600 svi vojnici i oružja su utvrđena i sve je bilo spremno za obranu crte mostobrana. U zadnji trenutak, jer je pojavom prvog dnevnog svijetla protivnik opazio sovjetske vojnike na obali. Po sovjetskoj pješačkoj satniji prvo je otvorena ubitačna topnička i minobacačka paljba, a potom je na sovjetsku satniju protivnik navalio s dvije svoje pješačke satnije iz svih mogućih smjerova i prilaza. Nastala je teška borba. Sovjetski vojnici trudili su se očuvati dostignuti mostobran, a njemački vojnici ulagali su krajnje napore kako bi odbacili protivnika natrag u rijeku. Bitka je potrajala sve do 1200 kada se njemački pješački napad slomio u ubitačnoj strojničko-puščanoj paljbi. Kada je protivnik poduzeo drugi napad na pješačku satniju, pukovnijsko topništvo ubitačnom vatrom slomilo je taj drugi pješački napad. Do pada mraka sovjetska pješačka satnija uspjela je obraniti crtu mostobrana širine 700 i dubine 400 metara. Do 29. listopada 1944. na taj mostobran prebačena je cjelokupna sovjetska 3. pješačka bojna i još dvije satnije 2. pješačke bojne iz koje je bila i 4. pješačka satnija koja je prva zauzela mostobran. Razvile su se izuzetno teške borbe za crtu mostobrana koje su potrajale sve do 31. listopada 1944. kada je crta mostobrana bila široka 1,5 km i duboka 600 metara, a to pak je bilo dovoljno da se na drugu stranu prebace i sovjetski tenkovi, te ostali bojni dijelovi 228. sovjetske pješačke divizije.
Post je objavljen 15.12.2007. u 08:46 sati.