Epilog pobune na raketnoj fregati 'Storoževoj'
Novonastala situacija zahtijevala je hitnu reakciju i tražila žurno djelovanje. Po Grečkovoj zapovijedi bombarderi su opozvani i već su se okrenuli prema svojim bazama. Istodobno u baltičkoj zoni uzbunu je dobila jedna eskadrila opremljena tada novim zrakoplovima tipa 'Suhoj Su-24 Fencer'. Da i ovaj put ne bi došlo do otkazivanja poslušnosti, za akciju i napad odabrani su samo oni piloti u koje su njihovi zapovjednici imali potpuno povjerenje. Dramatični lov na 'Storoževoja' ušao je u svoj drugi čin. Nakon ideološke pripreme, piloti Suhoja su poletjeli prema svom cilju. U potjeru za odbjeglom i pobunjenom raketnom fregatom 'Storoževoj' sada je bilo uključeno i petnaestak ratnih brodova. Među njima je bila još jedna raketna fregata klase 'Krivak – 1', brod blizanac Storoževoja, naziva 'Zadornij'. Upravo taj brod blizanac, pod nerazjašnjenim okolnostima, a kako to obično i biva u takvim situacijama, piloti Suhoja 'Zadornij' su zamijenili i pogrešno ga identificirali kao odbjeglog 'Storoževoja'. 'Suhoji' su se žestoko ustremili na 'Zadornija', raketirali su ga nanijevši mu pri tomu velika i teška oštećenja. Nakon prvog šoka, a opet kako to obično i biva u takvim situacijama, posada 'Zadornija' pomislila je da su to pobunjeni zrakoplovi, pa je odgovorila žestokom paljbom po zrakoplovima. Po nekim, (Athumanunh priznaje ipak neprovjerenim izvorima), brodski topnici i raketaši bili su dobro uvježbani, pa su i Suhoji pretrpjeli gubitke. Zapovjedništvo Baltičke flote je kasno shvatilo o kakvoj se pogrešci radi, jer 'Storoževoj' na sebi nije u trenutku izbijanja pobune imao rakete i streljivo većeg kalibra. Gotovo cjelokupno streljivo i rakete bile su iskrcane s njega prije nego što je otišao u Rigu na proslavu. Storoževoj je zapravo bio razoružan i gotovo neopasan brod. Nakon opoziva napada na brod blizanac 'Zadornij', zrakoplovi su konačno pronašli svoj cilj. Nakon jednog upozoravajućeg naleta preko broda u brišućem letu, piloti su dali Sablinu i posadi posljednju šansu da zaustave brod. Storoževoj je nastavio dalje. Posada je i dalje mahala i pozdravljala pilote. Oružani sustavi i senzori nisu radili. Dva Suhoja su se tada ustremila na brod. Rakete i 30 mm topovi sa zrakoplova podigli su stupove vode oko broda. Tek u drugom naletu u 1020 jedan je zrakoplov bombom od 250 kg pogodio samu krmu broda. Eksplozija je teško oštetila kormilarski uređaj i 'Storoževoj' se počeo, (kao i njemački bojni brod Bismarc 33 godine prije – po Athumanunhu), kretati u krug, nesposoban za bilo kakav drugi manevar. Svima je odmah bilo jasno da je daljnja plovidba nemoguća. Zrakoplovi su se vratili prema svojim bazama. Osim tog jednog pogotka drugih oštećenja na brodu nije bilo. U tim trenucima dio posade se pokušao spasiti, ponovno mijenjajući stranu. Nekolicina takvih silom je oslobodila zapovjednika Putorina i zatvorene časnike. Putorin je naoružan automatskim pištoljem otrčao na zapovjedni most i bez razmišljanja pucao u Sablina koji nije ni pokušao pružiti otpor. Ranio ga je u nogu i javio svom zapovjedništvu da je preuzeo vlast na svom brodu. Uskoro su i brodovi iz potjere sustigli 'Storoževoja' i na njega su se odmah prekrcali operativci KGB-a i pripadnici specijalne postrojbe. U 1035, 9. studenog 1975. pobuna na 'Storoževoju' bila je slomljena otprilike 400 NM daleko od Lenjingrada. Trajala je oko 15 sati, 15 sudbonosnih i povijesnih sati koji su snažno uzdrmali najviši politički i vojni vrh tadašnjeg SSSR-a. Kompletna pobunjena posada je odmah uhićena, čak i oni članovi koji nisu sudjelovali u pobuni. 'Storoževoj' je otegljen natrag u Rigu. Svi sudionici potjere i akcije zaustavljanja 'Storoževoja' bili su strogo upozoreni na obvezu šutnje o svemu što se desilo. Sovjetske vlasti su na svaki način željele zataškati slučaj. U tome, naravno, nisu uspjele, jer se Rigom i prije povratka 'Storoževoja' počeo od usta do usta pronositi glas o 'drugom Potemkinu'. Posada je prebačena u Moskvu na ispitivanje. Sablin, Šein i još 14 najistaknutijih bili su idućih devet mjeseci zatvoreni i međusobno izolirani u zatvoru Lefortovo. Vlastima nikako nije išlo u glavu da je takvu pobunu mogao potaknuti i provesti samo jedan čovjek kome je pomagala tek šačica ljudi, gotovo golobradih mladih mornara. Kad je to konačno bilo jasno, ostatak posade je porazbacan na druge dužnosti, uglavnom po kažnjeničkim garnizonima u Sibiru. Za Sablina i Šeina kao glavne aktere pobune organizirano je posebno suđenje. Sovjetsko rukovodstvo nastojalo je prikazati pobunu na svom ratnom brodu kao kriminalni akt avanturista koji su željeli prebjeći na Zapad preko Švedske i koje su na to potaknule strane obavještajne službe.
Na tajnom suđenju održanom u Moskvi od 6. do 13. srpnja 1976. Vojni kolegij Vrhovnog suda tadašnjeg SSSR-a kojemu je predsjedao tadašnji šef KGB-a Jurij Andropov (koji će kasnije postati generalni sekretar KP i nominalni predsjednik države – po Athumanunhu) donio je sljedeće presude: 1) svi aktivni sudionici pobune dobili su 3 - 5 godina zatvora, 2) Aleksandar Šein kao drugooptuženi dobio je 8 godina robije koju je odslužio po sibirskim radnim logorima (kojima SSSR inače nikada nije ni oskudijevao), 3) Valerij Sablin, kao glavnooptuženi, trebao je po krivičnom zakoniku mornaričke službe dobiti 15 godina robije. No, na izričito insistiranje Leonida Brežnjeva osuđen je na smrt strijeljanjem. Smrtna kazna nad Valerijem Sablinom provedena je 3. kolovoza 1976. na još i danas nepoznatom mjestu. Do današnjeg dana još nije otkrivena lokacija na kojoj je pokopan. Neposredno pred egzekuciju bilo mu je dopušteno da se vrlo kratkim pismom oprosti od svoje supruge i sina.
Post je objavljen 02.12.2007. u 18:13 sati.