Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 31.07.2005.

Bitka za Guadalcanal

U međuvremenu admiral Fletcher upućuje 51-an bombarder zajedno sa 15 torpednih zrakoplova u napad na japanski laki nosač Ryujo. Oko 2000 silovito napadnut i pogođen sa 10 bombi, te jednim torpedom Ryujo tone. Obaviješten o napadu na diverzijsku skupinu admiral Nagumo zaključuje da sve ide prema planu, te upućuje 2 skupine bombardera i torpednih zrakoplova s japanskih nosača zrakoplova Shokaku i Zuikaku da napadnu američke nosače zrakoplova. Oko 1600 američki radari otkrili su japanske zrakoplove na udaljenosti od 88 milja, pa je odmah podignuto 53 američkih lovaca za presretanje istih. Unatoč silnoj hrabrosti i upornosti američki lovci nisu uspjeli spriječiti sve japanske zrakoplove bombardere za obrušavanje da se probiju do američkih nosača zrakoplova (hrabrost američkih pilota naišla je na hrabrost japanskih pilota, te po Athumanunhu bitka ima onu svoju 'zastrašujuću divotu') Američki nosač zrakoplova Enterprise pogodile su tri japanske bombe, te ga je zahvatio veći požar, pa je on privremeno izbačen iz boja na moru. Hrabrost i upornost japanskih pilota iz prve skupine bombardera nije baš krasila japanske pilote iz druge skupine, naime oni su vrlo loše pilotirali, pa su i promašili (nisu ih uopće pronašli) američke nosače zrakoplova. Slično je bilo i s američkim pilotima 13 bombardera i 12 torpednih zrakoplova koji su poletjeli sa nosača zrakoplova Saratoge i Enterprisea koji također nisu uspjeli pronaći japanske nosače zrakoplova Shokaku i Zuikaku. Ipak 2 američka bombardera za obrušavanje i 5 torpednih zrakoplova pronašlo je i napalo skupinu admirala Konda oko 1740, te teže oštetili nosač hidrozrakoplova Chitose. Padom mraka američko brodovlje napušta bojište i okreće prema jugu poradi popune gorivom i streljivom. Izjave japanskih pilota da su oštetili 2 američka nosača zrakoplova i jedan bojni brod admirala Konda su navele na odluku da progoni protivnika i dotuče ga topništvom. Admiral Kondo ustrojava plovnu skupinu od 2 bojna broda 10 krstarica i većim brojem razarača, te hita prema ranijoj poziciji američkog brodovlja, ali kako tamo ono više nije bilo (osim jednog američkog razarača) admiral Kondo okreće na sjever. Sutradan 25. kolovoza američki zrakoplovi iz sastava prekomorsko-desantnih postrojbi otkrili su japanski desantni odred koji je plovio prema otoku guadalcanal. Napali su ga snažno, te teško oštetili japansku krstaricu Jintsu (zapovjedni brod admirala Tanake) i jedan prijevozni brod. Oko 1015 američke leteće tvrđave s Espirita Santa potopile su američki razarač Mutsuki. Poradi nadmoćnosti i prevlasti američkih zrakoplova u zraku, japanskom desantnom odredu zapovjeđeno je da se vrati. U bitki kod istočnih Salamonskih otoka Japanci su izgubili jedan laki nosač zrakoplova, jedan razarač i 90 zrakoplova, a jedna krstarica i nosač hidrozrakoplova teško su oštećeni. Amerikanci su pak izgubili 20 zrakoplova, a nosač zrakoplova Enterprise je teže oštećen. Ipak, taj taktički uspjeh američkog ratnog brodovlja nije zaustavio japanske razarače koji su prekrcali ljudstvo na sebe, te ga uspješno desantirali na Guadalcanal.

subota, 30.07.2005.

Bitka za Guadalcanal

Bitka kod Solomonskih otoka 24. do 25. kolovoz 1942. godine

Još uvijek uvjereni da se na Guadalcanalu iskrcalo samo 2000 američkih vojnika, te ne čekajući ishod i završetak bitke na Ilu, Japanci su 19. kolovoza na jednoj pomoćnoj krstarici i 4 stara razarača uputili drugi bojni ešalon pješaštva iz sastava Ičikijeve skupine poduprt snagama 5. mornaričko-desantne bojne (oko 1500 vojnika sveukupno). Za potporu s mora tom desantu dodijeljena je kombinirana japanska plovna skupina, a sve shodno planu kodnog imena Ka. Kombinirana flota sastavljena je bila od: prethodnica 5 teških i jedna laka krstarica, nosač hidrozrakoplova i 6 razarača kojima je osobno zapovijedao admiral Kondo, zatim udarni odred 2 bojna broda, 2 nosača zrakoplova, 3 teške i jedna laka krstarica i 12 razarača pod zapovjedništvom admirala Naguma. U tom sastavu također pod zapovijedanjem admirala Nagume bila je i posebna divizijunska skupina ( laki nosač zrakoplova, krstarica i 2 razarača). Neposredno bojno osiguranje bila je japanska 8. flota admirala Mikawe koja je imala 4 teške i jednu laku krstaricu, te 8 razarača. Tu su se umiješale i japanske podmornice (12 podmornica) i mornaričko zrakoplovstvo koje je baziralo na uzletištima Rabaula. Snage američkog Južnog pacifičkog područja ustrojene su bile u 61. operativnu eskadru koja je bila pod zapovjedništvom admirala Fletchera podijeljena u tri skupine: 11. udarna skupina s nosačem zrakoplova Saratoga, 2 krstarice i 5 razarača pod zapovijedanjem admirala Fletchera, 16. udarna skupina s nosačem zrakoplova Enterprise, bojni brod North Carolina, 2 krstarice i 6 razarača pod zapovijedanjem admirala Kinkejda i 18 udarna skupina s nosačem zrakoplova Wasp, 3 krstarice i 7 razarača pod zapovijedanjem admirala Noyesa. Na dojavu o kretanju japanskog desanta 23. kolovoza, admiral Fletcher sa svojim je snagama bio udaljen oko 150 milja od otoka Guadalcanala, odmah se sa nosača zrakoplova Saratoga podiglo 31 bombardera i 6 torpednih zrakoplova u 1445, a nakon sat vremena pridružila su im se još 23 zrakoplova pomorskodesantnih snaga koji su bazirali na otoku Guadalcanala. No, unatoč pozornom traganju američki zrakoplovi nisu nikako mogli otkriti svoj cilj, jer je japanski admiral Tanaka skrenuo sa prijašnjeg smjera i tako obmanuo američke pilote. Kako admiral Fletcher nema dojave o protivniku on upućuje nosač zrakoplova Wasp prema jugu sa zadaćom da popuni razarače gorivom. (Ovom nesmotrenom radnjom admiral Fletcher ostat će u kritičnom trenutku predstojeće bitke samo s dva nosača zrakoplova.) U praskozorje 24. kolovoza japanski admiral Kondo upućuje skupinu za provedbu diverzije prema jugu, kako bi ona na sebe privukla američke snage, a oko 0600 admiral Kondo okreće sve svoje brodovlje prema protivniku. Američki zrakoplovi otkrili su japansku diverzijsku skupinu oko 0905 na oko 220 milja od Malajte, a to je na oko 280 milja od američkog ratnog brodovlja. Japanci pak nemaju prave podatke o položajima američkih nosača zrakoplova (udarne snage), pa u 1300 sa svojeg lakog nosača zrakoplova Ryujo (on je u diverzijskoj skupini) šalju 6 bombardera i 15 lovaca da zajedno sa bombarderima koji su se podigli iz Rabaula napadno Hendersonovo uzletište koje je na američkom mostobranu na otoku Guadalcanal. No, naletjeli su na američke lovce iz sastava prekomorsko-desantnih snaga. Američki lovci odbili su napad japanskih zrakoplova i time otklonili opasnost po Hendersonovo uzletište.

petak, 29.07.2005.

Bitka za Guadalcanal

Kako je nakon poraza u noćnoj bitki kod otoka Savoa ostao gotovo bez zaštite admiral Turner izdaje zapovijed da se područje desanta napusti sa svim brodovima, prethodno iskrcavši sve ljudstvo iz snaga desanta, namjernice, streljivo i nešto topništva pretežito manjih kalibara. Tako su se ubrzo američke pješačke snage našle, bez potpore brodskog topništva, s nedovoljnim brojem protuzrakoplovnih topova i nedostatnim materijalom za dovršetak uzletišta, u vrlo nezavidnoj situaciji. Još su oko 15. kolovoza američki razarači dopremili streljivo i neophodno ljudstvo za rad na uzletištu, ali to je sve bilo nedostatno jer će japanske postrojbe poduzeti novu ofenzivu na američki mostobran na otoku Guadalcanala. Japansko brodovlje iskrcalo je još oko 1000 japanskih vojnika na otok, ali su oni pravodobno otkriveni, te su u bitki kod Tenara 21. kolovoza uništeni. Naime japansko zapovjedništvo nije raspolagalo s točnim podacima koliko je američkih vojnika iskrcano na otoku, pa su vjerovali da će snage od nekoliko tisuća vojnika biti dostatne za uništenje američkog desanta. U međuvremenu američki inženjerci osposobili su donekle uzletište, pa su se već 20. kolovoza na nj spustili 12 bombardera i 19 lovaca. To je znatno poboljšalo stanje kod Amerikanaca, ali još je to bilo daleko od potrebitog za sigurnost na otoku. Opet i dalje ne raspolažući pravim i korisnim informacijama japansko zapovjedništvo šalje još 1500 vojnika na otok i uopće ne zna da je onih 1000 prije razbijeno, te da njih ovi novi ne mogu računati. Međutim, admiral Jamamoto za potporu snagama na Guadalcanalu sada šalje nešto jači flotni sastav od 3 nosača zrakoplova, 3 bojna broda, 12 teških i 5 lakih krstarica, 35 razarača, 12 podmornica i jedan nosač hidrozrakoplova pod zapovjedništvom admirala Kondoa. No, sada će doći do sudara tog japanskog i američkog flotnog sastava admirala Fletchera koji je zapovijedao sa eskadrom od 3 nosača zrakoplova, jedan bojni brod 4 teške i 3 lake krstarice, 18 razarača i nekoliko podmornica.

četvrtak, 28.07.2005.

Bitka za Guadalcanal

Bitka kod otoka Savoa (Guadalcanal 1942. godine)

Prema Gudalcanalu hitali su japanski ratni brodovi (6 prijevoznih brodova, 5 teških i 2 lake krstarice, te jedan razarač pod zapovjedništvom admirala Gunichi Mikawe. Iako je jedna američka podmornica otkrila japanski plovni sastav, te potopila jedan prijevozni brod tijekom noći 8. na 9. kolovoza doći će do bitke kod otoka Savoa. Iako su Amerikanci pravodobno otkrili japanski plovni sastav admirala Mikawe, pogrešno su identificirali japanske lake krstarice i zamijenili su ih s nosačima hidrozrakoplova. Tako su zaključili da će japanske snage napasti tek ujutro 9. kolovoza. Admiral Mikawa poslao je jedan hidrozrakoplov tijekom noći 8. kolovoza da otkrije i osvjetli američke brodove. Taj hidrozrakoplov otkrio je američki razarač u ophodnji i poslao izvješće svom nadređenom, ali zbog jake kiše ta poruka nije primljena. Da bi stvar bila još gora i ostali američki brodovi zamijetili su japanski hidrozrakoplov, ali su ga opet identificirali kao vlastiti, pa mu nisu pridavali posebnu pozornost. U složaju kolone s teškim krstaricama na čelu japanski je flotni sastav prošao pored razarača koji je stražario na sjevernom dijelu ulaza u prolaz. Japanske krstarice primijetile su američke brodove iz sastava južne skupine koji su štitili iskrcavanje desanta kod Guadalcanala, te su se prestrojile u dvije skupine i napale. Odmah su izbačena torpeda u smjeru američkih brodova, a istodobno i japanski hidrozrakoplov osvijetlio je američke brodove, pa kad su japanki topnici uočili siluete brodova na moru, u tom su smjeru otvorili topničku paljbu. Dva torpeda pogodila su australsku krstaricu Canbera, a jedan torpedo američku Chicago. Obije krstarice bile su teško oštećene i nesposobne za daljnji boj na moru. Nitko od zapovjednika ovih dviju krstarica nije našao shodnu da obavijesti sjevernu skupinu, pa su japanske krstarice i nju iznenadile. Brodove američke sjeverne skupine japanske su krstarice osvjetlile svojim reflektorima, pa su njihovi topnici otvorili snažnu topničku paljbu na trenutne ciljeve. Nevjerojatno je, ali američke krstarice nisu uzvratile paljbu. Iako je admiral Mikawa odustao od napada na same snage desanta koje su se iskrcavale na Guadalcanalu, ipak su postignuti značajniji uspjesi. Potopljene su 4 američke krstarice, a jedna je teže oštećena. Japanci su izgubili samo jedan razarač i pretrpjeli manja oštećenja na krstarici Chokai. Gubitke u ljudstvu nisi imali. Amerikanci su pak pretrpjeli težak poraz, a sve zbog svoje bahatosti i slabe organizacije službe obavješćivanja i javljanja. Previše su bili samouvjereni u zaštitu koju su im trebali pružati njihovi radari (te noći padala je jaka kiša pa su radari ostali slijepi) i stupanj bojne spremnosti koji je bio na snazi na njihovim brodovima nije bio primjeren. Na slici su Japanci (crveno) : 1 – teška krstarica Chokai, 2 – teška krstarica Aoba, 3 – teška krstarica Kako, 4 – teška krstarica Kinugasa, 5 – teška krstarica Furutaka, 6 – laka krstarica Tenryu, 8 - laka krstarica Yubari. Amerikanci (plavo) : 1 – laka krstarica Canbera, 2 – teška krstarica Chicago, 3 – teška krstarica Vincennes, 4 – teška krstarica Quncy, 5 – teška krstarica Astoria.

nedjelja, 24.07.2005.

Bitka za Guadalcanal

Bitka za Guadalcanal (Bitka u Prolazu željeznog dna)

Guadalcanal je najveći otok u skupini Solomonskih otoka u zapadnom dijelu Tihog oceana površine od 6475 četvornih kilometara. Od manjeg otoka imena Florida dijeli ga prolaz imena Iron Bottom Sound (Prolaz željeznog dna). To pomalo čudno ime taj je prolaz dobio po nebrojenim potopljenim brodovima koji su tu vodili fantastične i veličanstvene bitke za premoć u tom dijelu Pacifičkog ratišta tijekom povijesti, a osobito tijekom Drugog Svjetskog rata. Osim zapadnog dijela otoka gdje su plantaže kokosa, veći dio otoka je obrastao gustom tropskom prašumom. Klima je na otoku nepodnošljiva i nezdrava (malarija i tropska groznica) i vrlo je teško u takovim uvjetima voditi bitke. U drugoj polovici 1942. godine oko otoka Guadalcanal razvoj događaja bit će presudan za sudbinu i razvoj rata na Dalekom istoku.
Nakon munjevitog prodora japanskih postrojbi u Jugoistočnu Aziju početkom svibnja 1942. godine tijekom II. Svjetskog rata i nakon što su iste ovladale otokom Florida, te u luci Tulaga izgradile hidrozrakoplovnu bazu, na nebranjeni otok japanci su najprije slali samo izvidničke ophodnje i timove za lov na divlja goveda. Tek krajem lipnja i početkom srpnja Japanci su na otok Gudalcanal iskrcali nešto jače postrojbe i radne jedinice koje su odmah započele s gradnjom zrakoplovnog uzletišta nedaleko rta Lunga. (kasnije to zrakoplovno uzletište Amerikanci će nazvati Hendersonovo) Namjera Japanaca je bila da tako osiguraju zauzeta područja i ugroze veze Amerikancima s Australijom i Novim Zelandom. Te japanske namjere Amerikanci su odmah uočili i pravilno protumačili, pa su odmah skupljene američke postrojbe koje su 7. kolovoza 1942. provele desant na otok Guadalcanal. Postrojbama za provedbu desanta (ojačana 1. divizija mornaričkog pješaštva oko 19 000 vojnika pod zapovjedništvom generala Aleksandera Vandegrifta), te flotni sastav za potporu ( 5 američkih i 3 australske krstarice s 15 razarača pod zapovjedništvom britanskog admirala Victora Crutchleya), a svima je zajedno zapovijedao i bio im nadređeni časnik admiral Richmond Turner. Snage za širu potporu desanta činilo je 3 nosača zrakoplova, 1 bojni brod, 6 krstarica i 16 razarača pod zapovjedništvom admirala Leigh Noyesa, dok je cijelom ekspedicijom zapovijedao admiral Fletcher, a svi su bili podređeni zapovjedniku Južnog Pacifika admiralu Robertu Ghormleyu. Tako je padom mraka 7. kolovoza 1942. u blizini rta Lunga iskrcano 11 000 američkih mornaričkih pješaka. Japanske postrojbe brojile su oko 2000 vojnika, bile su potpuno iznenađene desantom i shodno tomu pružile su vrlo slabi otpor, pa su Amerikanci bez problema zauzeli nedovršeno zrakoplovno uzletište i garnizon Kukum. Slijedećeg dana 8. kolovoza 1942. godine na otok Floridu iskrcao se dio američkih postrojbi, ali su one naletjele na nešto jači otpor japanskih vojnika, no, krajem dana taj je otpor savladan i zauzeta je japanska baza. Kako su američki zrakoplovi s tri nosača zrakoplova koji su se nalazili u potpori desanta uspješno odbijala napade japanskih zrakoplova iz Rabaula, gubitci desanta bili su minimalni. Izgubljeno je svega jedan prijevozni brod i jedan razarač. No, ubrzo će stići japanski energičniji odgovor.

subota, 23.07.2005.

Bitka kod Isa

Makedonci (plavo) – 1 – tesalijsko konjaništvo, 2 – savezničko konjaništvo, 3 – teško pješaštvo (makedonska falanga), 4 – hipaspisti, 5 – Aleksandrovo konjaništvo
Perzijanci (crveno) – 1 – glavnina konjaništva, 2 – teško grčko pješaštvo (hopliti), 3 – Kardaci – teško kardačko pješaštvo, 4 – streličari.

Bitka kod Isa – prosinac 333. godine p. K.

Issus (Is) drevni grad Kilikije u istoimenom zaljevu (danas Iskenderunski zaljev – Iskenderun körfezi) kod kojeg je došlo do bitke između Aleksandra III. Makedonskog i Darija III. Kodomana. Bojište i jačina angažiranih snaga još i danas su sporni u literaturama povijesti ratovanja, ali najvjerojatnije do bitke je došlo na rječici Pinar (danas Deli Čaj – Deli Cay) koja se ulijeva u zaljev Kilikijski. Najvjerojatnije je da je Makedonaca bilo oko 30 000 pješaka i 5000 konjanika, na drugoj strani Perzijanaca je bilo približno isti broj. U prvom trenutku dvije su se vojske grškom mimoišle, a kada su se ponovno srele sve je bilo naopako. Bitka se morala započeti obrnutim frontovima. Ovakav bojni složaj Makedoncima je najmanje odgovarao. Perzijanci su prateći karakteristike desne obale Pinara glavninu svojeg konjaništva rasporedili na desno krilo štiteći mu bok morem zaljeva. Grčko teško pješaštvo (hopliti) postavili su složaj lijevo od konjaništva, a lijevo od grčkog pješaštva bojni je složaj zauzelo kardačko pješaštvo (to kardačko pješaštvo po Athumanunhovoj slobodnoj procjeni izgleda da je bilo kurdske nacionalnosti), a i ono je bilo iz sastava teškog pješaštva. Manji odred perzijskih konjanika isturen je s namjerom da udari u bok Makedoncima. Sve u svemu Perzijanci su razvili klasični obrambeni bojni složaj i bilo im je dovoljno da odbiju napad, pa da se Makedonci nađu u vrlo teškom položaju. U napad je prvi krenuo sam Aleksandar praćen svojim Makedoncima. Nasilno (forsiranje rijeke) prešavši na drugu obalu Pinara Aleksandara je zapodjenuo bitku. Na lijevom makedonskom krilu bitka je započela nešto kasnije kada je rijeku prešlo perzijsko konjaništvo i napalo tesalijsko konjaništvo koje se našlo u vrlo teškom položaju. Do tog je trenutka bitka i bila u kakvoj-takvoj ravnoteži, jer su obije strane imale mogućnost da udare u otkriveno središte protivnika. No, dok perzijski konjanički zapovjednik, zbog sputavanja od strane Darija koji je zapovjedio defanzivnu koncepciju bitke, to nije učinio, Aleksandar je odmah uočio i iskoristio priliku. Zapovjedio je svojim dvjema taksama (taksa – kontigent ratnika unovačenih iz istog okruga koji su podijeljeni u lohe, a lohe u desetine po deset ratnika teških pješaka (pezeteri) koji čine falangu od 16 redi) da se primaknu i udare u otkriveno lijevo krilo grčke falange teških pješaka (hopliti). Ovaj snažni udar makedonskih pješaka u bok grčkim pješacima nije bio presudan za pobjedu, naime, presudno je bilo to što je u tom trenutku Darije panično napustio bitku sa svojom gardom zbunjujući svoje zapovjednike tim postupkom.

petak, 22.07.2005.

Bitka kod Lewesa – 14. svibanj 1246. godine

Kod grada Lewesa (Luisa), 75 km južno od Londona, došlo je do sukoba pobunjenih engleskih feudalaca (baruni) koje je vodio Simon de Montfort s vojskom engleskog kralja Henrya III. Pobunjenih feudalaca bilo je nešto manje od 40 000, ali su se ipak podijelili u četiri bojne skupine (battles). Bio je to vrlo čudan i neuobičajen bojni složaj, gotovo nepoznat tadašnjoj taktici i načinu ratovanja. Naime, četvrta battles bila je zapravo neka vrsta pričuve. (pričuva kao element bojnog složaja je nepoznata u to doba) Iako je bio iznenađen pojavom pobunjeničke vojske feudalaca, kralj Henry III. postavio je svoje vojnike u uobičajene tri battles. Kraljevska vojska bila je znatno jača, a posebno u broju vitezova koji su imali punu bojnu opremu (dextrarii coperti). Najjače je upravo bilo desno krilo kraljevske vojske, a njime je osobno zapovijedao princ Edward (kasnije je on postao engleski kralj Edward I.) U silovitom jurišu desno krilo kraljevske vojske potpuno je pomelo lijevo krilo feudalaca i nastavilo progon razbijenih feudalaca. (dosta neoprezno od princa Edwarda, jer on uopće nije pratio razvoj bitke na lijevom krilu i u središtu, gdje i nije bilo baš sve sjajno) Naime, središte feudalaca pod zapovjedništvom Gilberta Gloucestera razbilo je središte kraljevske vojske, a tada je pričuva feudalaca (četvrta battles) udarila na desno krilo lijevokrilne battles kraljevske vojske koje je isprednjačilo vrlo neoprezno.

nedjelja, 17.07.2005.

Bitka za Yorktown – 1781. godine

Tijekom američkog rata za nezavisnost britanski general Kornvolis povukao se tijekom kolovoza 1781. godine u Yorktown s oko 7000 britanskih vojnika jer se više nije mogao održati u unutrašnjosti Virginie. Utvrdivši se tu je čekao pojačanje generala Klintona, glavnog zapovjednika britanske vojske u Sjevernoj Americi, koja su mu trebala stići morem iz New Yorka gdje se tada nalazila glavnina britanske vojske. Međutim, New York je snažno napala američka vojska pod zapovjedništvom američkog generala Washingtona, pa je general Klinton pojačanja tražio od generala Kornvolisa. Istodobno iz Zapadne Indije naišao je francuski admiral Gras s vrlo jakom flotom koja je blokirala zaljev Česepik i tako ugrozila i na kraju potpuno prekinula vezu Kornvolisa s morem. Britanski admiral Grejvs s britanskom flotom pokušao je deblokirati zaljev Česepika, ali u tom naumu nije uspio, pa se vratio natrag u New York. General washington znao je da francuska flota neće moći dugo odolijevati britanskim napadima s mora, pa je odustao od napada na New York i sve svoje postrojbe okrenuo na Yorktown. Američkoj vojsci pridružio se i francuski Ekspedicijski korpus pod zapovjedništvom francuskog generala Rošanboa. General Kornvolis do tog trenutka već se dostatno utvrdio oko Yorktowna. Tako je britanska obrana organizirana u unutrašnji pojas koji su činila 7 reduta i 7 topničkih bitnica (oko 65 topova pretežito lakših kalibara), a sve je to bilo povezano rovovima. Opsadu Yortowna započelo je 9000 američkih i 8000 francuskih vojnika 28. rujna 1781. godine. Dva dana kasnije Kornvolis je napustio prednju obranu u redutima i dalje se nadajući da će mu stići pojačanja, pa je namjeravao reorganizirati obranu. Međutim, to napuštanje prednjih krajeva obrane samo je ubrzalo napad Amerikanaca i Francuza. Noću 5. / 6. listopad američki inženjerci otvorili su prvu paralelu, a noću 11. / 12. listopad i drugu paralelu. Nadmoćnije američko-francusko topništvo gotovo da je ušutkalo u cijelosti britansko topništvo. General Kornvolis 17. listopada ponudio je pregovore, a već 19. listopada potpisao je predaju svih svojih 7073 vojnika, dočasnika i časnika. Istog dana 19. listopada general Klinton iz New Yorka krenuo je u pomoć generalu Kornvolisu s britanskom flotom i 7000 vojnika, ali saznavši da se general Kornvolis predao, vratio se natrag u New York. Kapitulacija generala Kornvolisa i njegovih postrojbi značilo je i pobjedonosni kraj američkog rata za nezavisnost. Postrojbe generala Kornvolisa imale su 156 poginulih i 326 ranjenih, a američko-francuske postrojbe zajedno 85 poginulih i 199 ranjenih.
Oni koji su gledali film 'Patriot' neka se sjete scena kraja filma gdje se na trenutak prikazuje američko-francuski napad na Yorktown.

subota, 16.07.2005.

Cirkumvalacijska crta (lat. circumvallare – okružiti bedemom, nasipom ili rovom)

U razdoblju ratovanja koji se još naziva i Tvrđavska vojna, Cirkumvalacijska crta predstavljala je zemljani ili drveno-zemljani neprekidni bedem na kojem su se nalazili napadačevi bojni položaji koji su imali zadaću osiguranja napadača od iznenadnog napada izvana (snaga koje bi pritekle u pomoć braniteljima utvrde, ili snaga koje bi stigle kao pojačanje u utvrdu). Cirkumvalacijska crta još se ponekad u literaturi opisuje kao Vanjska blokadna crta, a u odnosu prema Unutarnjoj blokadnoj crti, ili Kontravalacijskoj crti, koja je potpuno okruživala utvrdu, te su se na njoj nalazili reduti, Cirkumvalacijska crta nije trebala nužno biti povezana. Ovakav način napada na utvrde rabili su još drevni Asirci, a Cezar je prvi opisao i zapisao teoriju o Cirkumvalacijskoj crti. Tako je Cezar tijekom opsade Alezije 52. godine p. K. podigao 20 km dugu Cirkumvalacijsku crtu na kojoj se nalazio pojas zapreka protiv konjaništva (nekoliko redova kamufliranih vučjih jama), zatim suhi rov dubok 2, 8 metara, zemljana zasjeka, zemljani rov ispunjen vodom dubok 6 metara, te napokon zemljani bedem s drvenim kulama visok 3, 5 metara. Cirkumvalacijska crta obično se podizala na taktičko pogodnom zemljištu gdje se mogla organizirati pogodna obrambena crta (na uzvisinama ili iza vodenih zapreka). Međusobna udaljenost između Cirkumvalacijske i Kontravalacijske crte bila je određena potrebitim prostorom koji je mogao primiti napadačeve tabore i postrojbe, ali na sigurnoj udaljenosti od braniteljevog dometa topova. Pojavom i sve bržim razvojem topništva i Cirkumvalacijska crta sve je više isprekidana, a pojavom pojasnih utvrda koje imaju svoje velike obujme Cirkumvalacijska crta izgubila je svoj prvobitni smisao i ona nestaje iz teorije ratovanja.
Na slici je Athumanunhov crtež koji prikazuje idealnu Cirkumvalacijsku crtu sa svim potrebitim elementima: 1 – napadačevi tabori, 2 – približnice i paralele napadača, 3 – položaj napadačevog topništva, 4 – napadačevi reduti na Kontravalacijskoj crti, 5 – tvrđava (utvrda).

petak, 15.07.2005.

Bitka pod Siskom

1 - karlovački arkebuzir, 2 i 3 hrvatski husari 16. stoljeća

Bitka pod Siskom 1593. godine

Cijeli kraj oko Siska, te na katastrofu mirišuće 1593. godine, bio je tek prikaza. Života nije bilo, nekada plodna polja su zarastala u korov, a rijeke su tiho ispirale kosti zadnjih hrvatskih predstraža. Svanuo je po svemu sudeći crni lipanj nekada moćnog i ponosnog Hrvatskog kraljevstva od kojeg sada tek ostaci ostataka jedva da su ostali. No, ipak još je jedna iskra tinjala, u sisačkom tvrdome gradu kanonici Blaž Jurak i Matija Fintić s jedva tristotinjak hrvatskih oružnika koje brže bolje posla Kaptol. Vani, sila velika, zlo neopisivo, tvrdi je grad Sisak opkolio Hasan paša Predojević s 30 000 Turaka pristiglih iz bosanskih i ličkih snadžaka. Uporno tuku, napadaju i razaraju kamen po kamen tvrdoga grada, zaklinjući se da ovoga puta uzmaka biti neće. No, na drugoj strani zagriženi hrvatski vojnici, umorni, gladni i izranjavani, uporno odbijaju nalete redom pomamljene nalete Turaka. Onda je poslat posljednji vapaj izmučenih branitelja Siska samome hrvatskome banu: 'Dođite danas … jer sutra nas više biti neće!'
U podne istoga dana, 22. lipnja godine gospodnje 1593. iz srebrnih turopoljskih šuma, odjedanput i niotkuda, poput neke davno prije zaboravljene vojske vilenjaka, banule su, pred sisačke kule i nepregledne nizove osmanlijskih vojnika, hrvatske banske satnije. Hrvata i Nijemaca bilo je tako malo da su svojom pojavom kod mnogobrojnih osmanlija izazvali smijeh i porugu. Ipak, bilo kako da bilo, bila je to lijepa vojska s mnogo barjaka i ponosnih grbova, ali opet svega oko 5000 vojnika. Hasan paša Predojević nije pridavao veliku pozornost pridošlicama, mislio je još plijena je stiglo njemu u ruke. Poslan je samo manji osmanlijski odred da susretne pridošlice. Dogodi se čudo, iz mirnoga kasa, iz hoda, hrvatski banderiji krenu u žestok karijer i silan nalet. Uskoro laki hrvatski konjanički husarski odredi posiju paniku podno zidina sisačkoga tvrdoga grada. Gusti se turski redovi stanu izvijati, lomiti i kidati, da bi napokon pukli. Ljutiti Hasan paša pošalje još odreda. Sada se pak činilo da su novi turski odredi suzili i smanjili manevarsku moć hrvatskim lakim konjanicima, ali tada grune nešto s boka turskih odreda. Bili su to karlovački arkebuziri predvođeni Eggenbergom. Ovaj udarac turski redovi nisu očekivali, pa ih to pokoleba i slomi njihov nalet. Turski se redovi polome, izmiješaju i oni stanu bježati prema mostu na rijeci Kupi koji je bio jedina veza s njihovim taborom. Dolaskom pred most turske je vojnike dočekalo novo iznenađenje i šok. Sve prilaze mostu blokirali su hrvatski husari koji su se tu probili nekim čudom prije samih Turaka. Turske je vojnike zahvatio strah i panika, te oni bezrazložno stanu nalijetati jedni na druge i time zbunjujući i ono malo onih koji su ostali pribrani. Turska pričuva u taboru na drugoj obali shvati da je katastrofa postala neizbježna, te oni podignu tabor i stanu bježati u smjeru Petrinje. No, sada je i za to bilo prekasno. Malobrojni branitelji tvrdoga grada, vidjevši one koji su ih danima napadali i bacali ih u tjeskobu, očaj i nemoć, iznenada provale iz grada i udare na napadače u bijegu. Bitka je potrajala svega oko sat vremena i završila je potpunom pobjedom banske vojske. Veliki broj osmanlijskih vojnika koji je spas tražio u bijegu utopio se u Kupi i Savi. Cijeli je turski tabor pao u ruke hrvatskim snagama, a preostali turski vojnici bježali su panično prema Petrinji.

nedjelja, 10.07.2005.

Viška bitka 20. srpnja 1866. godine

Početkom trećeg rata za ujedinjenje Italije, talijanska flota poduzela je manevar za osvajanje otoka Visa. Talijansku flotu činilo je 11 oklopnjača, 7 drvenih fregata, 7 korveta i topovnjača, 5 izvidničkih bojnih brodova (avizo) i 3 prijevozna (transportna) broda, a zapovijeda joj talijanski admiral Carlo Persano. Taj plovni sastav isplovio je iz Ankone 16. srpnja i kod otoka Visa pojavio se 18. srpnja ujutro. Admiral Persano zapovjedio je sastavu topovnjača da u području otoka Hvara presjeku podvodni telegrafski kabel Vis-Hvar-Split, prema sjeverozapadu uputio je dva izvidnička broda na 20 milja od glavnine plovnog sastava. Namjera mu je bila da s odredom oklopnjača bombardira Komižu i višku luku, a s drvenim fregatama područje Rukavca, te da se tako stvore povoljni uvjeti za provedbu desanta na otok Vis. Napad je započeo u 1030 i nimalo nije bio sinkroniziran niti energičan, pa su se brodovi koji su bombardirali Komižu i Rukavac, a nakon početnih neuspjeha, jednostavno priključili brodovima koji su bombardirali višku luku s nešto više uspjeha. Napad na višku luku obnovljen je i 19. srpnja s cijelom flotom, a priključile su se i topovnjača Affondatore i 3 prijevozna broda koji su prevozila oko 2200 vojnika namijenjenih za iskrcavanje na otok Vis, ali ni ovaj put nisu se stvorili potrebiti uvjeti za provedbu desanta. Austrijski admiral Tegethof, na temelju dobivenih podataka i izvješća zaključio je da se kod Visa ne radi samo o diverziji, pa je zapovjedio svom plovnom sastavu da otplovi iz Pule 19. srpnja u 1330 prema Visu. Austrijska flota brojila je 7 oklopnjača, jedan drveni bojni linijski brod, 5 drvenih fregata, jednu korvetu, 7 topovnjača i 4 manja ratna broda. Austrijska flota plovila je u divizijskoj koloni klinova (prvi klin oklopnjače, drugi klin drvene fregate, treći klin topovnjače). Talijanski izvidnički brod Esploratore otkrio je austrijske bojne brodove i oko 0750 izvijestio o njihovom dolasku. Admiral Persano prekida napad na višku luku i sa svojim plovnim sastavom kreće u susret protivniku s namjerom da mu presječe smjer. U 1000 20. srpnja admiral Tegethof zapovjedio je napad na protivničke brodove. Talijanska flota plovila je u složaju kolone u smjeru sjeveroistoka, a iznenadni i nenajavljeni prelazak admirala Persana s zastavnog broda Re d Italia na brod Affondatore zbunio je zapovjednike talijanskih brodova, pa oni sada više ne znaju koji je zapovjedni brod kojeg trebaju slijediti u bitki, a došlo je i do narušavanja bojnog reda i složaja u talijanskoj floti. U 1050 austrijske oklopnjače svom su silinom 'kljunovog udara' (eng. ram to ram, fr. Eperonner, tal. Investire col sperone, njem. Rammen – taktički je postupak broda u bitki u kojem se želi svom silinom udariti u bok protivničkog broda tijekom čega bi mu se nanijela velika šteta ili moguće potapanje. Kljunov udar pojavio se vrlo rano još u doba brodova na vesla, a nakon abordaža, prvi su ga rabili stari Grci sa svojim veličanstvenim trijerama koje su za to imale posebno ojačan kljun. Ako kljunov udar ne bi polučio rezultat i uspjeh obvezatno bi se prešlo na abordaž brodova. U novijoj povijesti pomorskih bitaka kljunov udar napravio je poljski razarač pod britanskom zastavom Glowworm, u trenutku kada je pretrpio teške pogotke zadobivene od njemačke teške krstarice Hipper, pa je prije nego što je potonuo nanio teška oštećenja krstarici 8. travnja 1940. godine.) Tim prodorom austrijskih oklopnjača kroz složaj talijanskih brodova, Tegethof je postigao povoljan odnos i nadmoć oklopnjača na ključnom mjestu (7 : 6), a tu su se priključili i austrijski drveni brodovi, dok su talijanske drvene fregate neshvatljivo ostale van bitke. Sada nastaje totalna gužva, a gusti crni dima podiže se s bojišta, pa to sve ide u prilog austrijskim brodovima koji su slabije naoružani. Dolazi do mnogih pokušaja kljunovih udara na obije strane, topnici na brodovima ne vide ama baš ništa, ali se paljba otvara na slijepo i na vrlo malim udaljenostima. Austrijski zastavni brod Ferdinand Max u 1130 kljunovim udarom potopio je talijansku oklopnjaču Re d Italija kojoj je u međuvremenu otkazalo kormilo. Oko 1215 bitka je jenjavala, austrijski brodovi okupili su se u tri kolone ispred viške luke, a talijanski u dvije kolone zapadno od njih. No, bitka topnika na brodovima trajala je sve do 1400, a pola sata kasnije poradi ranijih oštećenja i pretrpljenih pogodaka eksplodirala je talijanska oklopnjača Palestro. Talijani su u suton obeshrabreni napustili bojište na kojem su izgubili dvije oklopnjače i 643 mornara. Na drugoj strani Austrijanci su izgubili 63 mornara. Viška bitka predstavlja prvu borbu oklopljenih brodova, pa iako nije direktno utjecala na ishod rata, talijanska javnost Višku je bitku doživjela vrlo tragično. Admiral Persano izgubio je čin i udaljen iz ratne mornarice, a na austrijskim brodovima od 7871 mornara čak ih je bilo oko 5000 iz Hrvatske koja se u to doba nalazila u sastavu A-U monarhije.

subota, 09.07.2005.

Navarinska pomorska bitka

Navarinska pomorska bitka vođena je 20. listopada 1827. godine u zaljevu Navarino (Pilos) na jugozapadnoj obali Peloponeza, a zapodjenule su je združene eskadre britansko-francusko-ruske protiv tursko-egipatske tijekom grčkog rata za oslobođenje koji je trajao od 1821. do 1829. godine. Združenom britansko-francusko-ruskom eskadrom zapovijedao je britanski admiral Edward Codrington, a tursko-egipatskom Ibrahim-paša. Početkom listopada admiral Codrington uputio se s 4 linijska bojna broda, 3 fregate i 5 manjih ratnih brodova u Jonsko more gdje su ga čekali francuski ratni brodovi (4 linijska bojna broda, 2 fregate i 2 manja ratna broda) pod zapovjedništvom francuskog admirala Henri-Daniel Rignya i ruski ratni brodovi ( 4 linijska bojna broda i 4 fregate) pod zapovjedništvom ruskog admirala Lozin Petrović Geidena. Združenoj britansko-francusko-ruskoj eskadri pridružila su se još 3 grčka ratna broda (fregate) i jedan manji ratni brod. Združena tursko-egipatska eskadra imala je 3 linijska bojna broda 16 fregata, 54 manja ratna broda, 6 brandera i oko 40-tak naoružanih brodova, od toga je bilo egipaskih 4 fregate i 9 manjih ratnih brodova. Odnos topništva bio je na tursko-egipatskoj strani 2250 : 1275, ali britansko-francusko-ruska eskadra ima više linijskih bojnih brodova i bolje uvježbane topnike, dok tursko-egipatske posade na brodovima čine, doslovno, 'navrat-nanos' skupljene nedisciplinirane 'rulje' koje su vrlo loše izvježbane u uporabi topova. Združena britansko-francusko-ruska eskadra krenula je oko1200 20. listopada po laganom jugozapadnom vjetru u smjeru Navarina. Združena tursko-egipatska eskadra čekala je usidrena u zaljevu posložena u polukružni složaj s osloncima na obalske utvrde. Složaj tursko-egipatskog brodovlja bio je dakle polukružan u tri crte i to u prvoj crti najjače brodovlje, u drugoj nešto slabije i u trećoj crti najslabije ratno brodovlje. Britanski admiral Codrington znao je da će ako uplovi u zaljev svoje brodove izložiti koncentričnoj paljbi turskih obalskih utvrda i brodova, ali je i dobro poznavao stanje stege i uvježbanosti posada na tursko-egipatskim brodovima. Ipak se admiral Codrington odlučio i hrabro je sa svojim zapovjednim brodom Asia prvi uplovio u zaljev, mirno potražio turski zapovjedni brod i usidrio se točno nasuprot njemu, pratili su ga britanski bojni brodovi, za njima su u zaljev uplovili i francuski bojni brodovi, a ruski su brodovi imali manjih problema jer je u trenutku kada su oni trebali uploviti u luku vjetar iznenada prestao. No, ipak malo pomalo i ruski su ratni brodovi zauzeli svoja bojna mjesta. Odjednom turski brander otvorio je paljbu na britanski čamac koji je bio upućen s britanske fregate Dartmouth. Time su popustili ionako napeti živci svima i bitka je započela uz strahovitu paljbu topništva. Bitka je trajala punih četiri sata, a britanski, francuski i ruski topnici gađali su nepogrešivo, pa su tursko-egipatski brodovi ubrzo pretrpjeli poraz, a tijekom bitke izgubili su i 1 linijski bojni brod, 12 fregata i oko 50-tak manjih bojnih brodova. Poginulo je oko 4000 tursko-egipatskih mornara. Združena britansko-francusko-ruska eskadra nije izgubila niti jedan brod, a poginulo je 80 britanskih, 50 ruskih i 40 francuskih mornara, te je oko 500 mornara na sve tri strane ranjeno. Pobjedom združene britansko-francusko-ruske eskadre grčki ustanici u nastavku rata za oslobođenje stekli su prednost i preuzeli inicijativu od turske vojske.

petak, 08.07.2005.

Bitka kod Matapana

Talijansko brodovlje kreće se u slijedećim plovnim skupinama: prvu skupinu čini bojni brod Vittorio Veneto, drugu skupinu 3. divizija krstarica, a treću skupinu 1. i 8. divizija krstarica koja je na udaljenosti od oko 30 milja sjeveroistočno od prve skupine. Nakon što je izvješten da ovim brzinama kojima se kreću talijanski i britanski brodovi, Britanci nikako ne mogu stići Talijane, admiral Kaningem traži djelovanje zrakoplovstva s nosača zrakoplova Formidable i s uzletišta u Grčkoj i na Kreti. Međutim, napadi zrakoplovstva u 1420 i 1500 nisu polučili nikakve rezultate. Tek u trećem ponovljenom zračnom napadu zrakoplovi s nosača Formidable pogodili su jednim torpedom u krmu BB Vittorio Veneto. No, on je nakon kraćeg zastoja nastavio plovidbu, doduše ovaj puta sa smanjenom brzinom. Bojeći se novih zračnih napada, admiral Jakino zapovjedio je 1. i 3. diviziji krstarica da oko BB VV organiziraju protuzrakoplovni složaj, a 8 diviziji krstarica zapovjedio je da odmah potraži zaklon u luci Brindizi. U posljednjem napadu oko 1930 britanski zrakoplovi pogodili su i oštetili talijansku krstaricu Pola. Kad je admiral Jakino o tome izvješten on je odmah oštećenoj krstarici poslao pojačanje iz 1. divizije. Dobivši obavijest da je oštećen talijanski BB VV (zapravo je to krstarica Pola) britanska glavnina eskadre (Warspite, Valiant, Formidable i Barham) svom je brzinom hitala prema mjestu gdje je plutala oštećena talijanska krstarica kojoj su u međuvremenu došle u pomoć još dvije talijanske krstarice koje su britanski brodovi otkrili u 2226 (zahvaljujući uporabi radara). Britanski razarač iznenada je snažnim reflektorom na udaljenosti od oko 3400 metara osvijetlio talijansku krstaricu Zara, a britanski BB na nju su odmah otvorili snažnu paljbu. Zara je pogođena s pet pogodaka, pa je nakon nekoliko trenutaka pretvorene u goruću buktinju. Paljbom s Valianta teško je oštećena i druga talijanska krstarica Fiume. Istodobno britanski razarači dotukli su talijanske krstarice Pola i Fiume, te još dva talijanska razarača iz njihove pratnje. Neoštećeni su se izvukli samo dva talijanska razarača. U bitki kod Matapana talijanska ratna mornarica izgubila je 3 krstarice i 2 razarača, a oštećeni su BB Vittorio Veneto i još jedan razarač. Poginulo je 2400 talijanskih mornara, dok ih je 900 spašeno iz mora i zarobljeno na britanskim brodovima. Britanska mornarica izgubila je samo jedan torpedni zrakoplov. Poraz kod Matapana silno je uzdrmao i do kraja poljuljao ugled i moral talijanske ratne mornarice, koja se nikada više tijekom II. Svjetskog rata neće udaljiti iz svojih baza i luka, pa čak niti onda kada su uvjeti za to bili idealni.

srijeda, 06.07.2005.

Bitka kod Matapana

U 0635 hidrozrakoplov bojnog broda Vittorio Veneto otkri je britanske brodove iz bojne skupine admirala Whippella na udaljenosti od oko 50 milja od talijanske glavnine flote, no i britanski hidrozrakoplovi otkrili su talijanske plovne sastave. Optički dodir (mornari topnici vide protivničke brodove) uspostavljen je oko 0805, a oko 0812 talijanski topnici otvorili su paljbu po britanskim brodovima (brzopleto od Talijana, pa udaljenost je još negdje od oko 25 000 m) Kako je horizont mutan, a udaljenost doista prevelika, svi talijanski plotuni su promašili britanske brodove. Britanski topnici nisu odgovorili na paljbu, a brodovi i dalje plove na svom kursu, ne bi li talijansko brodovlje zapravo navukli na svoju glavninu. Vjerujući da te britanske krstarice zapravo pripremaju klopku, talijanski admiral Jakino odmah je zapovjedio Sansonetiu da prekine paljbu i sa svojim brodovljem uđe u sastav talijanske glavnine. Admiral Sansoneti je dakako poslušao nadređenog, pa je svoje brodove okrenuo na sjeverozapad oko 0850, a britanske krstarice kreću za njima, ali drže se van domašaja talijanskih topova. Međutim, i brodovlje admirala Jakina otvorilo je paljbu po britanskim krstaricama i ovaj puta ih iznenadilo, jer i brodovlje admirala Sansonetia otvara paljbu. Britanski admiral Whippell zapovijeda okret svojih krstarica i tu bojnu radnju prikriva obilnom dimnom zavjesom, a odmah izvještava i nadređenog admirala Kaningema o pojavi novih talijanskih brodova. Samo zahvaljujući britanskim torpednim zrakoplovima (6 zrakoplova) koji su napali bojni brod Vittorio Veneto, Whippell se uspio sa svojim krstaricama izvući iz klopke talijanskih brodova. Admiral Jakino morao je svoj bojni brod izvući iz područja napada torpednih zrakoplova i time je završila prva faza boja na moru kod Matapana. Međutim, nakon što su se spojili svi britanski plovni sastavi oko 1230, britansko brodovlje počinje progon talijanskih brodova.

utorak, 05.07.2005.

Pomorske bitke II. Svjetskog rata

Bitka kod Matapana (Tainaron)

Nakon napada Italije na Grčku 22. listopada 1940. godine, Nijemci su početkom 1941. godine zatražili od zapovjedništva talijanske ratne mornarice (Supermarine) do odmah poduzme jednu od ofenzivnih operacija protiv britanskog pomorskog prometa u istočnom dijelu Sredozemlja, a kako bi se time ojačalo djelovanje kopnenih snaga na Balkanskom poluotoku. Polovicom ožujka zapovjednik talijanske ratne mornarice admiral Riccardi Arturo odobrio je plan talijanske operacija u vodama otoka Krete. Za provedbu operacije određeni su slijedeći talijanski ratni brodovi: Bojni brod Vittorio Veneto zapovjedni brod admirala Jakina s bojnom skupinom za blisko osiguranje sastavljenom od 4 razarača iz Napulja, talijanska 1. divizija krstarica (Zara, Pola i Fiume) s bojnom skupinom od 4 razarača pod zapovjedništvom admirala Cattanea iz Taranta, talijanska 3. divizija krstarica (Trento, Trieste i Bolzano) s bojnom skupinom od 3 razarača pod zapovjedništvom admirala Luigi Sansonetti iz Mesine, te talijanska 8. divizija lakih krstarica (Duca degli Abruzzi i Giuseppe Garibaldi) s bojnom skupinom od dva razarača pod zapovjedništvom admirala Legnania iz Brindizia. Svi talijanski plovni sastavi trebali su se spojiti na poziciji 60 milja jugoistočno od Kalabrije. Plovni sastav 1, divizije odatle je trebao samostalno djelovati, a ostali plovni sastavi pod izravnim zapovijedanjem admirala Jakina. Poradi izviđaja i osiguranja u tom području, negdje je bilo i 5 talijanskih podmornica koje su vrebale iz dubina. Razrađeno je i djelovanje između talijanskog zrakoplovstva i njemačkog 10. zračnog korpusa koji je bazirao na Siciliji. Zadaća zrakoplovstva bila je stalno štititi plovne sastave iz zraka. Talijansko zapovjedništvo ratne mornarice predviđalo je da će se u bojeve na moru upustiti slijedeći britanski plovni sastavi: bojni brodovi Warspite, Barham, Valiant, nosač zrakoplova Formidable i bojna skupina od 9 razarača pod zapovjedništvom britanskog admirala Kaningema. Međutim, nakon Njemačkog napada na Grčku, Britanci su u to područje detaširali (privremeno izdvajanje plovnih sastava iz matičnih postrojbi poradi izvršavanja nekih posebnih zadaća) plovnu udarnu skupinu od 4 lake krstarice (Orion, Ajax, Perth i Gloucester) i 4 razarača pod zapovjedništvom britanskog admirala Whippella. Iako to planom nije bilo predviđeno, talijanski admiral Jakino poradi slabog sudjelovanja zrakoplovstva, zapovijeda 1. diviziji da mu se odmah priključi i plovi u njegovom sastavu. Dok su plovni sastavi plovili jedan drugom u susret u zrak su podignuti izvidnički zrakoplovi (hidrozrakoplovi) i to dva s talijanske strane i čak 5 s britanske strane.

nedjelja, 03.07.2005.

Prepad na splitsku luku

Nadnevka 12. veljače 1945. godine u splitskoj luci bazirala je saveznička krstarica Delhi s dva manja ratna broda. Ulaz u samu luku bio je zatvoren zaprekom (barikadom), ali se vrata zapreke noću nisu zatvarala. Na rtu Sustipan nalazila se obalska topnička bitnica (top 40 mm, top 20 mm i strojnica 13,5 mm), te jedan reflektor. Nijemci su, saznavši za nazočnost savezničkog ratnog brodovlja u Splitu, uputili 11. veljače pet eksplozivnih čamaca, te jedan čamac maticu sa spremnicima goriva iz sastava njemačkog 6. divizijuna jurišnih čamaca. Zadaća tim čamcima bila je da potope krstaricu Delhi, a posade da se izvuku s čamcem maticom. Noćnom plovidbom 11. na 12. veljače Nijemci su doživjeli havariju, pa su ostali bez jednog eksplozivnog čamca i čamca matice, no, nastavili su izvršavati zadaću tako da je jedan od eksplozivnih čamaca preuzeo ulogu čamca matice, a tri preostala i dalje su bili opremljeni eksplozivnim nabojima za potapljanje krstarice. Poradi izuzetno loše navigacije njemački su čamci ulaz u luku pogodili tek oko 0630, ali je i bitnica na Sustipanu reagirala izuzetno sporo. Jedan eksplozivni čamac zasljepljen je reflektorom, pa je udario u lukobran s vanjske strane luke i eksplodirao, dok su se druga preostala dva čamca uspjela probiti u luku i zauzeti borbeni kurs prema krstarici. Posada krstarice Delhi ipak je, iako zbunjena, otvorila paljbu, te potopila jedan od eksplozivnih čamaca, a drugi je udario u saveznički desantno jurišni LCF 8 čamac koji je bio vezan uz lijevi bok krstarice. Od siline eksplozije oštećeno je kormilo na krstarici, a bitnica sa Sustipana potopila je i peti njemački čamac maticu koji je kružio izvan luke.

subota, 02.07.2005.

Zavjetrina i privjetrina tijekom bitke jedrenjaka

Na slici se vidi da je brod A nagnut na lijevu stranu zbog puhanja vjetra s desna u lijevo, a kako mu protivnik dolazi s desna i njegov je brod B nagnut na lijevu stranu. Međutim desna strana broda A, odnosno sve tri topničke palube sada su iznad vodene crte, pa mogu djelovati po protivniku, dok je kod broda B kojemu je protivnik s lijeve strane prva topnička paluba ispod vodene crte i nju ne može rabiti, pa mu ostaje samo paljba s druge dvije topničke palube koje su iznad vodene crte. Jasno je vidljivo da je u toj situaciji brod A snažniji u topničkoj paljbi iako su oba broda naoružana podjednakim brojem topova. Dakle, u doba bitki jedrenjaka bilo je vrlo važno dovesti svoj brod u zavjetrinu u odnosu na protivnički brod koji bi tada ostao u privjetrini.

Pomorske bitke

Bitka kod Chesapeake bay – Pomorske bitke Američkog rata za nezavisnost

Tijekom Američkog rata za nezavisnost nadnevka 16. ožujka 1781. godine došlo je do pomorske bitke ispred zaljeva Chesapeake između francuske flote (8 linijskih bojnih brodova, 3 fregate i 1100 ukrcanih vojnika) kojom zapovijeda francuski komodor Charles-Rene-Dominique Sanchet Des Touches koji je krenuo u pomoć američkoj vojsci kojom zapovijeda general Washington. U uvjetima slabe vidljivosti i jako uzburkanog mora francusko brodovlje na 40 milja sjevernoistočno od ulaza u zaljev Chesapeake došlo je u bojni dodir s britanskom eskadrom (8 linijskih bojnih brodova i 4 fregate) kojom zapovijeda britanski admiral Marriot Arbuthnot. Britanska eskadra jača je u topništvu, a odnos topova je 562 : 532 u korist Britanaca. Obije eskadre odmah su započele s bojnim manevrima poradi zauzimanja najboljeg bojnog složaja za bitku. Tijekom manevriranja brodova vjetar je iznenada promijenio smjer, a podigli su se i visoki valovi. Britanski mornari nešto su vještije manevrirali brodovljem, pa su britanski brodovi ubrzo sustigli francuske, ali zbog promjene smjera vjetra sada se britanska eskadra nalazi u privjetrini, a francuska u zavjetrini. (Athumanunh će Vam posebno objasniti razliku privjetrine i zavjetrine tijekom bitke jedrenjaka na moru) Dakle, francusko brodovlje sada u zavjetrini može rabiti sve tri topničke palube, dok britanska eskadra samo dvije topničke palube. Ovim je sada snaga topništva na strani francuskih brodova. Oko 1400 pod snažnom topničkom paljbom s francuskih brodova admiral Arbuthnot zapovijeda promjenu kursa plovidbe, a britanski brodovi našli su se pod unakrsnom paljbom francuskih. Komodor Des Touches ovo je odmah iskoristio, pa je britansko čelno brodovlje stavio pod ubitačnu paljbu svih topova i tu su nanesena teška oštećenja prvim trima britanskim brodovima u koloni. Britanski su topnici odgovorili hrabro, ali su britanski brodovi ipak morali okrenuti u protukurs i napustiti bitku, a pri tom oni tegle svoja tri teško oštećena broda u smjeru ulaza u zaljev Chesapeake, gdje bacaju sidra. Francusko brodovlje već je ubralo jedra i smanjilo brzinu, pa odustaju od progona. Francuski su brodovi jedrili još 24 sata ispred zaljeva Chesapeake, ali britanski brodovi nisu izašli u novu bitku, pa su na kraju francuski brodovi otplovili natrag na svoje sidrište na Rhode Island. Iako je bitka taktički bila neriješena, vojnički pobjeda ide Britancima koji su uspjeli ostati u zaljevu Chesapeake i time onemogućiti iskrcavanje francuskih vojnika na kopno. Tijekom bitke Britanci su imali 30 poginulih i 64 ranjenih mornara, a Francuzi 73 poginula i 112 ranjenih mornara.

Bitka kod Chesapeake

okret francuske eskadre u zavjetrinu

Bitka kod Chesapeake

završni dio bitke

petak, 01.07.2005.

Trafalgarska bitka

Trafalgarska bitka (Pomorske bitke Napoleonovih ratova)

Pomorska bitka koju je britanska Kraljevska ratna mornarica vodila protiv združene francusko-španjolske Savezničke ratne mornarice nadnevka 21. listopada 1805. godine, tijekom Napoleonovih ratova, u Atlantskom oceanu kod rta Trafalgar. Bitku je zapodjenulo 33 ratna linijska broda (18 francuskih i 15 španjolskih), 7 fregata i još nekoliko manjih ratnih brodova pod zapovjedništvom francuskog admirala Vilneva. Na drugoj strani u bitku ulazi britansko ratno brodovlje koje čini 27 ratna linijska broda, 4 fregate i 2 manja ratna broda pod zapovjedništvom britanskog admirala Nelsona. Kako bi francusko-španjolsku flotu izvukao iz luke Kadisa gdje se usidrila nakon neuspjelog pokušaja prodora u Zapadnu Indiju, admiral Nelson je povukao glavninu svojeg brodovlja na oko 50 milja od luke Kadisa. Izvidničke ophodnje ispred luke Kadis povjerene su dvjema britanskim fregatama. Složaj Nelsona za predstojeću bitku na otvorenom moru bio je slijedeći: prethodnicu čini 8 najbržih britanskih linijskih brodova, a glavnina flote podijeljena je u dvije kolone koje trebaju ploviti u paralelnim smjerovima, a u svakoj koloni nalazi se po 16 brodova. Namjera Nelsona je da presječe protivnički bojni složaj nakon čega bi se odvojeno tukli presječeni dijelovi. Nelson je računao da će mu stići pojačanje i da će na raspolaganju imati oko 40 linijskih brodova. Prvom napadnom kolonom zapovijedao je Nelson osobno, a drugom britanski admiral Collingwood. Francuski admiral Vilnev znao je da ako dođe do bitke s britanskim brodovima oni će težiti da mu presjeku zaštitnicu i uništiti je, pa je poradi toga zapovjedio španjolskom admiralu Carlosu de Gravini da ustroji eskadru od najbržih brodova koju će predvoditi zastavni brod Principe de Asturais s jedinom zadaćom pomoći napadnutom i ugroženom brodovlju. Bojni složaj je bio: topničkim plotunima dočekati protivničke brodove koje čekati u zbijenom složaju do trenutka kada bitka preraste u abordaž. (Abordaž – bojna radnja kada se bok broda prisloni na protivnički brod, mornari bliskom borbom zasipaju topništvom i puščanom paljbom protivnika, a vojnici mornaričkog pješaštva prelaze na protivnički brod u namjeri da svladaju posadu i zauzmu protivnički brod.) Kad je Vilnev isplovio iz luke Kadisa po Napoleonovoj zapovijedi da pomogne Sen Sirove operacije u Napuljskoj Kraljevini, Nelson mu je odmah krenuo u susret. Vilnev je izvješten da je protivnik jači za 6 brodova više nego se očekivalo, pa on zapovijeda okretanje flote natrag u luku Kadis. No, sjeverozapadni vjetar bio je izuzetno slab, a more mirno poput stakla, pa je manevar okretanja u vjetar trajao skoro dva sata i tijekom toga došlo je do gubitka reda u bojnom složaju francusko-španjolske flote. Nelson je u prvi trenutak pomislio da će mu protivnik pobjeći natrag u luku, pa je požurivao admirala Collingwooda da zapodjene bitku što prije. Poradi toga Collingwoodov zastavni brod Royal Sovereign znatno je isprednjačio od ostalih 15-stak brodova koji su ga pratila, pa je prvih 15 minuta bio prisiljen borbu voditi sam protiv brojnih protivničkih brodova. Nevjerojatno je kako su britanski brodovi sporo stizali za Royal Sovereignom i polako se upuštali u bitku, pa u tom trenutku francusko-španjolsko brodovlje ima nadmoć, ali je još nevjerojatnije kako to oni ne znaju iskoristiti. Još je čudnije i potpuno nedopustivo kako brodski topnici francusko-španolske flote u tim trenucima ciljaju neefikasno. Ni jedan brod ne može ozbiljnije pogoditi britanski Royal Sovereign koji im je potpuno presjekao složaj sam. U trosatnoj bitki brodovlje admirala Collingwooda zarobilo i potopilo je 12 protivničkih brodova. Brodovlje koje je vodio Nelson probilo je složaj protivničkog brodovlja oko 1300 neposredno iz zastavnog broda admirala Vilneva koji je nosio ime Bucentaur. Bitka je prerastala sve više u abordaž, a poradi dima od topova koji se nije razilazio zbog slabog vjetra, situacija je bila dosta nejasna. Naime francuska prethodnica od 10 linijskih brodova pod zapovijedanjem francuskog admirala Piera le Pelleya uopće nije primijetila bitku nego je i dalje plovila u smjeru luke Kadisa, a tek oko 1500 ona se okrenula i vratila u bitku, ali bitka je tada već bila u završnoj fazi. Zarobljavanjem španjolskog zastavnog broda Neptuno oko 1715 završena je i bitka kod Trafalgara. Britansko brodovlje zarobilo 18 protivničkih brodova (9 francuskih i 9 španjolskih), a zarobljen je i sam francuski admiral Vilnev. Španjolski admiral Carlos de Gravina s 11 brodova izvukao se iz bitke i uplovio u sigurnost luke Kadisa, a admiral Pier le Pelley s 4 broda zarobljen je nakon nekoliko dana. Britansko brodovlje bilo je dosta teško oštećeno, a poginulo je 449 mornara među kojima je bio i admiral Nelson, te je bilo još 1241 ranjenih mornara. Združena francusko-španjolska flota imala je 4389 mrtvih i nestalih, te 3705 ranjenih mornara. Pobjedom na moru kod Trafalgara britanska Kraljevska ratna mornarica nanijela je težak udarac francusko-španjolskoj floti, te za neko duže vrijeme osigurala prevlast na moru.

Trafalgarska bitka

složaj za bitku sa zastavnim (zapovjednim) brodovima - Smeđi (britanski): 1 – Victory, 2 – Euryalus, 3 – Temeraire, 4 – Royal Sovereign. Crveni (francuski): 1 – Forimdable, 2 – Bucentaure, 3 – Fougeoux, 4 – Algesiras. Žuti (španjolski): 1 – Neptuno, 2 – Santisima Trinidad, 3 – Santa Anna, 4 – Principe de Asturias.

Trafalgarska bitka

Okret u vjetar - smjerovi plovidbe britanske (smeđa) i združene francusko-španjolske (crvena) flote i okret u vjetar

<	srpanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!