Bitka pod Siskom 1593. godine
Cijeli kraj oko Siska, te na katastrofu mirišuće 1593. godine, bio je tek prikaza. Života nije bilo, nekada plodna polja su zarastala u korov, a rijeke su tiho ispirale kosti zadnjih hrvatskih predstraža. Svanuo je po svemu sudeći crni lipanj nekada moćnog i ponosnog Hrvatskog kraljevstva od kojeg sada tek ostaci ostataka jedva da su ostali. No, ipak još je jedna iskra tinjala, u sisačkom tvrdome gradu kanonici Blaž Jurak i Matija Fintić s jedva tristotinjak hrvatskih oružnika koje brže bolje posla Kaptol. Vani, sila velika, zlo neopisivo, tvrdi je grad Sisak opkolio Hasan paša Predojević s 30 000 Turaka pristiglih iz bosanskih i ličkih snadžaka. Uporno tuku, napadaju i razaraju kamen po kamen tvrdoga grada, zaklinjući se da ovoga puta uzmaka biti neće. No, na drugoj strani zagriženi hrvatski vojnici, umorni, gladni i izranjavani, uporno odbijaju nalete redom pomamljene nalete Turaka. Onda je poslat posljednji vapaj izmučenih branitelja Siska samome hrvatskome banu: 'Dođite danas … jer sutra nas više biti neće!'
U podne istoga dana, 22. lipnja godine gospodnje 1593. iz srebrnih turopoljskih šuma, odjedanput i niotkuda, poput neke davno prije zaboravljene vojske vilenjaka, banule su, pred sisačke kule i nepregledne nizove osmanlijskih vojnika, hrvatske banske satnije. Hrvata i Nijemaca bilo je tako malo da su svojom pojavom kod mnogobrojnih osmanlija izazvali smijeh i porugu. Ipak, bilo kako da bilo, bila je to lijepa vojska s mnogo barjaka i ponosnih grbova, ali opet svega oko 5000 vojnika. Hasan paša Predojević nije pridavao veliku pozornost pridošlicama, mislio je još plijena je stiglo njemu u ruke. Poslan je samo manji osmanlijski odred da susretne pridošlice. Dogodi se čudo, iz mirnoga kasa, iz hoda, hrvatski banderiji krenu u žestok karijer i silan nalet. Uskoro laki hrvatski konjanički husarski odredi posiju paniku podno zidina sisačkoga tvrdoga grada. Gusti se turski redovi stanu izvijati, lomiti i kidati, da bi napokon pukli. Ljutiti Hasan paša pošalje još odreda. Sada se pak činilo da su novi turski odredi suzili i smanjili manevarsku moć hrvatskim lakim konjanicima, ali tada grune nešto s boka turskih odreda. Bili su to karlovački arkebuziri predvođeni Eggenbergom. Ovaj udarac turski redovi nisu očekivali, pa ih to pokoleba i slomi njihov nalet. Turski se redovi polome, izmiješaju i oni stanu bježati prema mostu na rijeci Kupi koji je bio jedina veza s njihovim taborom. Dolaskom pred most turske je vojnike dočekalo novo iznenađenje i šok. Sve prilaze mostu blokirali su hrvatski husari koji su se tu probili nekim čudom prije samih Turaka. Turske je vojnike zahvatio strah i panika, te oni bezrazložno stanu nalijetati jedni na druge i time zbunjujući i ono malo onih koji su ostali pribrani. Turska pričuva u taboru na drugoj obali shvati da je katastrofa postala neizbježna, te oni podignu tabor i stanu bježati u smjeru Petrinje. No, sada je i za to bilo prekasno. Malobrojni branitelji tvrdoga grada, vidjevši one koji su ih danima napadali i bacali ih u tjeskobu, očaj i nemoć, iznenada provale iz grada i udare na napadače u bijegu. Bitka je potrajala svega oko sat vremena i završila je potpunom pobjedom banske vojske. Veliki broj osmanlijskih vojnika koji je spas tražio u bijegu utopio se u Kupi i Savi. Cijeli je turski tabor pao u ruke hrvatskim snagama, a preostali turski vojnici bježali su panično prema Petrinji.
Post je objavljen 15.07.2005. u 21:28 sati.