Bitka za Guadalcanal (Bitka u Prolazu željeznog dna)
Guadalcanal je najveći otok u skupini Solomonskih otoka u zapadnom dijelu Tihog oceana površine od 6475 četvornih kilometara. Od manjeg otoka imena Florida dijeli ga prolaz imena Iron Bottom Sound (Prolaz željeznog dna). To pomalo čudno ime taj je prolaz dobio po nebrojenim potopljenim brodovima koji su tu vodili fantastične i veličanstvene bitke za premoć u tom dijelu Pacifičkog ratišta tijekom povijesti, a osobito tijekom Drugog Svjetskog rata. Osim zapadnog dijela otoka gdje su plantaže kokosa, veći dio otoka je obrastao gustom tropskom prašumom. Klima je na otoku nepodnošljiva i nezdrava (malarija i tropska groznica) i vrlo je teško u takovim uvjetima voditi bitke. U drugoj polovici 1942. godine oko otoka Guadalcanal razvoj događaja bit će presudan za sudbinu i razvoj rata na Dalekom istoku.
Nakon munjevitog prodora japanskih postrojbi u Jugoistočnu Aziju početkom svibnja 1942. godine tijekom II. Svjetskog rata i nakon što su iste ovladale otokom Florida, te u luci Tulaga izgradile hidrozrakoplovnu bazu, na nebranjeni otok japanci su najprije slali samo izvidničke ophodnje i timove za lov na divlja goveda. Tek krajem lipnja i početkom srpnja Japanci su na otok Gudalcanal iskrcali nešto jače postrojbe i radne jedinice koje su odmah započele s gradnjom zrakoplovnog uzletišta nedaleko rta Lunga. (kasnije to zrakoplovno uzletište Amerikanci će nazvati Hendersonovo) Namjera Japanaca je bila da tako osiguraju zauzeta područja i ugroze veze Amerikancima s Australijom i Novim Zelandom. Te japanske namjere Amerikanci su odmah uočili i pravilno protumačili, pa su odmah skupljene američke postrojbe koje su 7. kolovoza 1942. provele desant na otok Guadalcanal. Postrojbama za provedbu desanta (ojačana 1. divizija mornaričkog pješaštva oko 19 000 vojnika pod zapovjedništvom generala Aleksandera Vandegrifta), te flotni sastav za potporu ( 5 američkih i 3 australske krstarice s 15 razarača pod zapovjedništvom britanskog admirala Victora Crutchleya), a svima je zajedno zapovijedao i bio im nadređeni časnik admiral Richmond Turner. Snage za širu potporu desanta činilo je 3 nosača zrakoplova, 1 bojni brod, 6 krstarica i 16 razarača pod zapovjedništvom admirala Leigh Noyesa, dok je cijelom ekspedicijom zapovijedao admiral Fletcher, a svi su bili podređeni zapovjedniku Južnog Pacifika admiralu Robertu Ghormleyu. Tako je padom mraka 7. kolovoza 1942. u blizini rta Lunga iskrcano 11 000 američkih mornaričkih pješaka. Japanske postrojbe brojile su oko 2000 vojnika, bile su potpuno iznenađene desantom i shodno tomu pružile su vrlo slabi otpor, pa su Amerikanci bez problema zauzeli nedovršeno zrakoplovno uzletište i garnizon Kukum. Slijedećeg dana 8. kolovoza 1942. godine na otok Floridu iskrcao se dio američkih postrojbi, ali su one naletjele na nešto jači otpor japanskih vojnika, no, krajem dana taj je otpor savladan i zauzeta je japanska baza. Kako su američki zrakoplovi s tri nosača zrakoplova koji su se nalazili u potpori desanta uspješno odbijala napade japanskih zrakoplova iz Rabaula, gubitci desanta bili su minimalni. Izgubljeno je svega jedan prijevozni brod i jedan razarač. No, ubrzo će stići japanski energičniji odgovor.
Post je objavljen 24.07.2005. u 20:36 sati.