Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

petak, 31.12.2004.

Mornarički činovi

Stožerni admiral (fleet admiral)

U rangu je čina stožernog generala (general of the Army) kopnene vojske

Specijalne postrojbe

Kratki povijesni pregled pojave prvih specijalnih postrojbi

Ljudi ratuju od pamtivijeka. U ratovima kroz povijest uvijek supostojale elitne postrojbe, koje čine pripadnici koji su najbolji borci. No, tek se u zadnja tri stoljeća pojavila praksa ustrojavanja posebnih postrojbi za određene namjene koje traže iscrpniju i temeljitiju obuku, te razvoj drugačije stečene vještine od onih koje traži «obično» ratovanje.
Jedna od prvih takvih postrojbi su «Rogersovi rendžeri», koje je satnik Richard Rogers osnovao u kolonijalnoj Americi za gerilsku borbu protiv Francuza i Mohikanaca na granici s Kanadom, a kasnije i protiv britanskih postrojbi u američkom ratu za neovisnost (njihovih tradicija se i danas drže US Army Airborne Rangers, elitna postrojba američke vojske). Sam izraz "commando" (komandosi), kojim se obično obilježavaju i nazivaju posebne postrojbe, nastao je početkom 20. stoljeća, tijekom Burskoog rata, kad su Južnoafrikanci nizozemskog podrijetla tako nazvali svoje lake, pokretne postrojbe koje su se gerilskom taktikom borile protiv nadmoćnijih i bolje opremljenih Britanaca. Sami Britanci su u Drugom svjetskom ratu, suočeni s velikom vojnom silom Osovine na mnogim bojišnicama širom svijeta, odlučili ustrojiti posebne komandoske postrojbe. Winston Churchill je 1940. zatražio «posebno obučene postrojbe lovnog ustroja, koje će uspostaviti vladavinu terora na obalama koje je zaposjeo neprijatelj.» Sučeljeni s njemačkim Fallschirmjagerima i Waffen SS-om, Britanci su osnovali posebne postrojbe koje i danas vrijede za najbolje u svijetu, SAS i SBS.
Danas većina vojski ima svoje postrojbe posebne namjene. Sve te postrojbe odlikuju se vrhunskom opremljenošću i obučenošću za mnoge djelatnosti protuterorizma, «kirurških» operacija i napada na posebne mete. Neke od padobranskih, desantnih ili mornaričkih postrojbi imaju posebnu obuku za određene uvjete: planine, zimu, pustinju, džunglu, obalu... Među zadaće «specijalaca» spadaju, pored desantnih i sabotažnih operacija, i protuteroristička borba (u suradnji s civilnim policijskim postrojbama slične obuke i namjene), izvidnički poslovi, širenje znanja i pomoć pri uspostavljanju sličnih postrojbi u zemljama-saveznicama. Zajednička osobina im je i vrhunska obučenost u obalnom iskrcavanju, obično kod mornaričkih postrojbi poput britanskog SBS-a (Special Boat Service) i njemačkog KSK-a (Kampfschwimmer Kommando), te u HAHO i HALO iskakanju iz aviona koje omogućuje dolazak na mjesto djelovanja (HAHO - High Altitude High Opening, skok s velike visine s otvaranjem padobrana visoko, HALO - High Altitude Low Opening, kad se padobran otvara nakon dugog pada), zatim spremnost za najraznovrsnije zemljopisne i meteorološke uvjete na mjestu djelovanja, kao i pokretljivost koja ih u slučaju potrebe dovodi bilo gdje u svijetu u roku od 18 do 24 sata. Mane specijalnih postrojbi su oslanjanje na vrlo sofisticiranu opremu i potreba za vrhunskim obavještajnim podacima prije provedbe zadaća, kao i svrhovitost za striktno određene zadaće.

Sretnu Novu 2005. godinu uz želje za međusobno razumijevanje i Svijet bez ratova želi Vam Athumanunh

četvrtak, 30.12.2004.

Mornarički činovi

Admiral (admiral)

U rangu je čina generala zbora (general) kopnene vojske

Specijalne postrojbe

Specijalne postrojbe – postrojbe za posebnu namjenu

Povijest vojnih specijalnih postrojbi, vojnih postrojbi za posebnu namjenu, čiji su pripadnici naročito istrenirani, uvježbani, obučeni i opremljeni za zadaće koje traže i nadilaze sposobnosti «običnih» vojnika, seže u daleku prošlost, ali su tek u dvadesetom stoljeću, a naročito u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, te postrojbe dobile oblik u kojem su danas poznate. Poput mitskih ratnika u crnim odorama, s kapuljačama preko glava i strojnicama u rukama, oni munjevito upadaju u skrovišta terorista, ili se snalaze bolje i od divljih zvijeri u mračnim šumama i visokim gorama, pa ponekad u očima javnosti dobivaju tajnoviti i mitski status. Za takav status pobrinula su se hollywoodska pretjerivanja u mnogobrojnim filmovima koji ih prikazuju kao poludivlje ratnike tipa Johna Ramboa. Vjerujte Athumanunhu, (zna on sigurno) i ti «specijalci» imaju pored svoje hrabrosti, srce i dušu, svoje strahove i svoje ljubavi, pa i oni su samo ljudi, dobro malo okretniji, lukaviji, borbeniji, opasniji, ali su samo ljudi i uvijek stradavaju zbog onih drugih (ljigavaca naziva ih Athumanunh)…
Ovi vrhunski vojnici posebno su ranjivi ako njihova akcija nema svrhu za koju su uvježbani. Evo odmah ću Vam objasniti na jednom primjeru: - Ako te dečke pošaljete iza protivničkih crta da unište lansirne rampe opasnih dalekometnih raketa, oni će to napraviti briljantno i čisto, skoro bez gubitaka. No, pošaljite ih na zadaću za kakvu nisu uvježbani, poput hvatanje traženih osoba u somalijskom gradu Mogadishuu, (Athumanunh je već prije tu akciju opisao i proglasio je pogreškom), pritom im dajte netočne obavještajne podatke i opremite ih neodgovarajućom opremom, onda je rezultat 17 mrtvih rangera i preko 300 mrtvih Somalaca, jednostavnim riječima – katastrofa.
Naš svijet je ušao u 21. stoljeće u kojemu ratovi mijenjaju svoj oblik od ogromnih konfrontacija velikog broja ljudstva i velike količine opreme cijelih država, prema «kirurškim» operacijama koje male, izvrsno obučene i opremljene postrojbe vode za postizanje pojedinačnog cilja. Tako postrojbe posebne namjene dobivaju sve veći značaj nauštrb velike stajaće vojske kakvu je čovječanstvo u proteklim stoljećima znalo. No, ako su specijalne postrojbe precizni kirurški skalpel svake vojske, onda taj skalpel treba znati i uporabiti, te za to treba biti kirurg, a ne političar, a jasno je da tim političarima to rijetko polazi za rukom.
«Civilne specijalce», policijske protuterorističke i snajperske (poznate po američkoj skraćenici SWAT - Special Weapons And Tactics), neću nabrajati i opisivati, ali im time ne želim umanjiti značaj, uvježbanost i spremnost, no, njihove su zadaće ipak drugačije od vojnih. Nabrojit ću, a neke i malo opisati: američki Delta Force, mornarički SEAL, Rangeri, Zelene beretke, marinci, britanski SAS, SBS, australski SASR, njemački KSK (Kommando Spezialkrafte), norveški Marine Jaegerne, južnoafrički "Reccea" (Recconoissance Commando), izraelski Sayeret Markal, kanadski Joint Task Force Two, danski Jaegerkorpset, ruski Specnaz (Specijelno Naznačenije), francuski RAID, Commando Huberta i Legija stranaca, nepalski Ghurke …

srijeda, 29.12.2004.

Mornarički činovi

Viceadmiral (vice admiral)

U rangu je čina general pukovnika (liutenant general) kopnene vojske

Pearl Harbor

Osvrt na nedozvoljene propuste američkih časnika (po Athumanunhu)

Uvijek za sve neuspjehe tijekom bojnih djelovanja i bitaka Athumanunh će okriviti časnike, jer oni trebaju planirati i brinuti se za sve, dočasnici samo trebaju sve zamisli i rad časnika pretvoriti u praktičan dio, odnosno, prenijeti ono s papira na teren među vojnike, a vojnici se trebaju samo hrabro i časno boriti. Ako je uspjeh u bitkama postignut, Athumanunh ide obrnutim tijekom. Najzaslužniji za uspjeh su vojnici i njima pripada najveći dio slave, manje dočasnicima, a najmanje časnicima. Ako je to tako, onda je to to, ali nažalost danas se sve promijenilo i zauvijek je toga nestalo, ništa više nije kako je to davno Athumanunh naučio, sada je sve to izmiješano i okrenuto naglavačke … Kamo ćeš Athumanunh, vrati se naslovu!
Dakle, svi japanski propusti i greške niti malo ne opravdavaju greške i propuste američkih zapovjednika. Iako najveći dio krivice za nespremnost flote za obranu, pa i sama obrana luke i cijelog otoka pada na admirala Kimmela (sjetite se da je preskočio 32 časnika), odgovornost snose i svi časnici njegovog stožera (zapovjednik obrane Havaja general pukovnik Short i zapovjednik 14. vojnopomorskog sektora admiral Claude C. Bloch). Iako se Athumanunh ne bavi politikom, ne može, a da dio krivice i ne predbaci političkom vodstvu i Kongresu u Washingtonu, pa ti se glavonje uvijek hvale da nadziru vojsku onako civilno, da se ova ne odmetne, opet ti Athumanunh počinješ lutati …
Vratimo se mi vojničkoj logici. Dakle, u Europi, rat već bjesni, a prenapuhani Kimmel dozvoljava da na ratnim brodovima vlada mirnodopska služba. Zamislite samo časnici su na kopnu u plesnim klubovima i briga njih što se luci tiho prikrada strašna opasnost poput japanske flote. Idemo dalje, iako su dubine luke male, (14 m najdublja točka), pitam se gdje su bile protutorpedne mreže oko usidrenih brodova, zašto hidrozrakoplovi, kojih ima kao u priči, ne izviđaju dalje oko otoka (hidrozrakoplovi tipa PBY , a koje ima tadašnja američka ratna mornarica, mogu doletjeti i do 800 Nm, to pak je više nego dovoljno da budeš upozoren i da se pripremiš za obranu), dalje, ma zamislite samo, oko samog otoka postoje nepokriveni zračni koridori koje radari «ne vide», a baš tuda dolijeću japanski hidrozrakoplovi i prikupljaju podatke. Zatim opet onaj stari sukob mornarice i kopnene vojske oko odgovornosti za obranu na kopnu (oko toga se spore i sam Kimmel i Short). Uz sve to tu je još i nedjelja, pa gospoda radaristi ne rade nedjeljom, a služba motrenja i javljanja iako primjećuje japanske džepne podmornice o tome nikome ništa ne javlja.
Na kraju, a kako to uvijek i biva u tim prigodama, postoji i sumnja u nekakvu zavjeru političkog i vojnog vrha i optužbe da se znalo za pripreme i napad na Pearl Harbor, ali se to namjerno prešućivalo zapovjednicima brodova, ne bi li se katastrofom stvorila povoljna atmosfera za ulazak SAD u II. Svjetski rat. No, bilo to točno ili ne, vrijeme je da se konačno kaže istina: Zašto se u Pearl Harboru dogodila katastrofa, pa da se konačno smire one nesretne duše američkih mornara koji su zbog nekoga, ili nečijeg propusta poginuli u napadu, a koje još uvijek do dana današnjeg lutaju dubinama i prostranstvima Velikog Tihog oceana. Kada se konačno dozna istina, ma kakva ona bila, tada će se moći i konačno smiriti duše koje zbog nečije pogreške, ili krive procjene, ili možda nemara još i danas lutaju i ne mogu naći svoj mir u plavim dubinama.

utorak, 28.12.2004.

Mornarički činovi

Kontraadmiral (rear admiral upper half)

U rangu je čina general bojnika (major general) kopnene vojske

Pearl Harbor

Osvrt i zaključak – napad na Pearl harbor (po Athumanunhu)

Jedinstven uspjeh i pobjeda u napadu na Pearl Harbor, kojim su japanci započeli II. Svjetski rat zapanjio je cijeli tadašnji Svijet. Za laike, pa možda i neke stručnjake, doista se to tada moralo učiniti kao udarac od kojeg se američka Pacifička flota neće više oporaviti. No, ako se krene u vojničku raščlambu tog napada onda to sve drugačije izgleda. Napadom na Pearl Harbor, Japanci su počinili svoju najveću pogrešku tijekom cijelog II. Svjetskog rata i zapravo postigli negativan rezultat. Napadom na Pearl Harbor i to još bez prijašnje objave rata, zapravo su probudili gnjev SAD i Saveznika, te probudili dugo uspavan ponos američke ratne mornarice. Naime, cijela američka nacija postaje homogenizirana i ako su prije postojala mišljenja protiv ulaska SAD u rat, ovaj napad ih je pomeo poput strašnog vihora. Nakon Pearl Harbora i najveći pacifisti i protivnici za ulazak u rat, sada samo žele učiniti krajnji napor i pobjedonosno završiti rat. Opet vojnički gledano, glavna zadaća japanske flote bila je uništenje glavnih flotnih snaga protivnika, dakle nosača zrakoplova, a to se nije dogodilo. Nije se ni Pacifička flota izbacila iz stroja, tj. van operativne uporabe, duže od šest mjeseci koliko je Japancima bilo potrebito da preotmu «sferu prosperiteta» i stvore učinkovitu obranu iste. Japanci su uništili dva stara bojna broda koji više nisu predstavljali glavnu udarnu snagu američke flote. Glavna snaga američke flote odavno su već postali nosači zrakoplova i brzi bojni brodovi koji će tek ući, ili su tek ulazili, u operativnu uporabu američke ratne mornarice, a oni su ipak ostali van dohvata japanskih snaga. Opet, ako se prisjetimo glavnog cilja tadašnjeg japanskog vodstva, a to je osvajanje Malezijskog arhipelaga i premoć na dalekom istoku, jasno nam je da to, barem u početku rata, Pacifička flota ne bi mogla spriječiti. Ovo je trebalo biti i kristalno jasno tadašnjem japanskom vodstvu jer to znaju čak i djeca u šestom razredu osnovne škole – ako nemaš potrebitih baza, a želiš vojnički intervenirati u jugozapadnom dijelu Tihog oceana iz Pearl Harbora treba ti oko 4 000 možda i 5 000 Nm prevaliti i još se onda boriti usput sa silnim japanskim podmornicama i više nego snažnim zrakoplovstvom koje te tuče iz zraka i stalno se opskrbljuje iz mnogobrojnih zemaljskih baza na kopnu. Dakle, za to ne treba biti neki strateg, to je trebalo biti i Japancima kristalno jasno, a tko bi znao zašto nije?! No, opet ako se vojnički gleda istina je da je japanski napad na Pearl Harbor donekle uspio usporiti američki protunapad i brzi odgovor, ali nije ga bitno onemogućio. Opet, vojnički gledano u taktičkom smislu, napad na Pearl Harbor je pogrešno izveden. Japanski zrakoplovi bombarderi gotovo da su ostavili netaknutu vojnu instalaciju na cijelom otoku. Tako su ostale neoštećene cjelokupne instalacije mornaričkog arsenala i mnoge radionice za popravak brodova, netaknuta je ostala i električna centrala na otoku. Sve ovo odlučujućeg je značenja za daljnji opstanak mornaričkog uporišta, a uz to potpuno su ostali netaknuti brojni veliki spremnici i pričuve pogonskog goriva za brodove razmješteni na samom otoku Oahu. Ljudi moji, pa gorivo i streljivo glavni su čimbenici bojne spremnosti brodovlja. Da se sve ovo uništilo, a svi brodovi ostali netaknuti uspjeh bi bio kudikamo veći i nanijet bi bio teži udarac američkoj ratnoj mornarici.

ponedjeljak, 27.12.2004.

Mornarički činovi

Komodor (rear admiral lower half)

U rangu je čina brigadnog generala (brigadier general) kopnene vojske.

Moram se djelomično ne složiti s jednim komentarom. Naime, nisu svi činovi svih ratnih mornarica svijeta isti, možda po nazivima, ali dok mornarice po ugledu na US Navy i Royal Navy imaju 3, 3, 5 (3 niža časnička čina, 3 viša časnička čina i 5 admiralskih (generalskih), ratne mornarice npr. Njemačka Die Marine ima 4, 3, 4, Francuska Marine Nationale, 4, 3, 4, Talijanska Marina 4, 3, 4, onda Turska Deniz Kuwetleri opet ima 4, 3, 5 ...

Pearl Harbor

Posljedice japanskog napada

Zapovjednik obrane Havaja general pukovnik Short i Zapovjednik Pacific Fleet admiral Kimmel odmah su smijenjeni, a za zapovjednika Tihooceanske flote dolazi 31. prosinca 1941. Chester W. Nimitz. Iako su vojne instalacije i instalacije mornaričkog arsenala, te mnoge radionice za popravak brodova ostale neoštećene, ipak su Amerikanci pretrpjeli teške gubitke. Udarne snage flote BB uništeni su im i onesposobljeni za duži period. Ukupno je oštećeno 23 ratna broda, na zemlji je potpuno uništeno 188 zrakoplova (samo se 11 američkih zrakoplova lovaca podiglo i suprotstavilo se japanskim zrakoplovima), ali to je bio tek mali pokušaj otpora. Poginulo je ukupno 2 390 vojnika, dočasnika i časnika (1 999 pripadnika mornarice, 109 marinaca, 233 kopnenih vojnika i pilota, te 49 civilnih osoba na službi). Ranjeno je 1 178 časnika, dočasnika i vojnika (710 pripadnika mornarice, 69 marinaca, 364 kopnenih vojnika i pilota, te 35 civilnih osoba na službi). Na drugoj strani Japanci su izgubili samo 29 zrakoplova, 55 zrakoplovaca, pet džepnih podmornica i jedna flotna podmornica I –70 tipa Kaidai.

nedjelja, 26.12.2004.

Mornarički činovi

Kapetan bojnog broda (captain)

U rangu je čina brigadira (colonel) kopnene vojske, na slici su usporedni činovi HRM i US navy

Pearl Harbor

Drugi val napada

Razvoj japanskih eskadrila drugog napadnog vala pod zapovjedništvom kapetana korvete Shigekazu Shimazake započeo je u 08.40 sati, a u 08.54 sati zrakoplovi su se našli iznad svojih ciljeva. U drugom napadnom valu sudjeluje ukupno 171 japanski zrakoplov. Zadaća Drugog napadnog vala bila je bombardiranje uzletišta Pearl Harbor, Kaneohe, Bellows Field, Wheller Field, Ford Island, Hickam Field i Ewa. Napad je trajao sve do 09.45 sati, a usputno su napadnuti i BB USS California, Tennessee, West Virginia, Maryland, Nevada i Pennsylvania, lake krstarice USS Raleigh i Helena, razarače USS Casin, Downes i Shaw. Napad na Pearl Harbor završava sukobom japanskih džepnih podmornica i američkih površinskih brodova. Tako je laka krstarica USS St. Luis uspjela izaći iz luke i naletjela na posljednju od pet džepnih podmornica koje su ušle u luku Pearl Harbora. Krstarica je otvorila paljbu iz svojih 127 mm topova i potopila podmornicu. Do 09.45 sati kada su se japanski zrakoplovi stali povlačiti, a američka je protuzračna obrana tek uspjela organizirati djelovanje, oboreno je još 20 japanskih zrakoplova (14 obrušavajućih bombardera i 6 lovaca). Nakon što su se svi ostali japanski zrakoplovi spustili na matične nosače zrakoplova, posljednji se spustio chusa Fuchide, koji je čekao da se svi njegovi zrakoplovi iz drugog vala spuste, podnio je izvješće, a zrakoplovi iz prvog vala već su bili popunjeni gorivom i streljivom i bili su spremni na treći napad. No, viceadmiral Nagumo bio je vrlo oprezan i nije se složio sa svojim podređenim časnicima oko provedbe i trećeg napadnog vala.
Naime, japanski viceadmiral je procijenio situaciju, te iznio četiri jaka razloga za odustajanje od daljnjeg napada: - prvo – američkim brodovima nanijeti su takvi gubitci koji se ne bi mogli povećati trećim napadom, drugo – sada treba očekivati snažniji i organiziraniji otpor američke PZO koja se uspjela organizirati, treće – u luci nije bilo američkih nosača zrakoplova, pa je za očekivati mogućnost njihove iznenadne pojave, a to ne bi baš bilo dobro za japansku flotu i četvrto – snage japanske eskadre u doletu su američkih zrakoplova s kopna. Kako u svojim zapovijedima viceadmiral nije pronašao zadaću za uništenje spremnika s gorivom na otoku Oahu, on zapovijeda povratak japanskih snaga natrag prema Japanu, ali su nosači zrakoplova HIJMS Hiryu i Soryu s teškim krstaricama HIJMS Tone i Chikuma poslani da pomognu japanskim postrojbama koje su naišle na neočekivano snažan i učinkovit otpor američkih postrojbi na otoku Wake.

petak, 24.12.2004.

Sretan Božić

Na Božić vojnik vojniku pruža ruku i bar na trenutak prestaju sva neprijateljstva i strahote bitaka. Tako i ja neću na badnju večer i Božić pisati o ratu i bitkama.

četvrtak, 23.12.2004.

Mornarički činovi

kapetan fregate

Usporedni izgled čina kapetana fregate HRM i US Navy

Pearl Harbor

nastavak (prvi napadni val)

Skupina obrušavajućih bombardera odmah se podijelila na dvije podskupine koje su napale zrakoplovne luke Pearl Harbor, Hickam Field i Wheeler Field. Točno u 07.55 sati prve razarajuće bombe pale su na stajanke zrakoplova na narečenim zračnim lukama. Odmah su se oglasile sve sirene za uzbunu, a napad će potrajati sve do 08.30 sati. Skupine torpednih bombardera također su krenule u napad, ali su njihovi zapovjednici ostali iznenađeni i zbunjeni spoznajom – kako to da je napad već počeo, a oni su trebali napasti prvi torpedima usidrene brodove. Stoga zapovjednici torpednih podskupina izvode drugačiji manevar i u napad kreću sa zapada u 07.57 sati. Kapetan korvete (Liutenant Comander) službujući (dežurni) časnik PATWING 2 Logan Ramsey u 07.58 sat šalje svim brodovima upozorenje: Zračni napad na Pearl Harbor, ovo nije vježba! Nekoliko minuta kasnije isto je upozorenje uputio i admiral Kimmel zapovjednik Pacific Fleet. Iako je najveća dubina u luci bila samo 14 m, svi torpedni zrakoplovi uspješno su lansirali torpeda, pa je ostvareno ukupno 36 izravnih pogodaka po usidrenim brodovima. Bojni brod USS California, (zastavni brod zapovjednika Battle Fleet viceadmirala Williama F. Pyea), pogodila su dva torpeda i to u području strojarnica i iza njih, ali protutorpedna zaštita nije bila probijena. Prvi od dva japanska zrakoplova, koji su napali USS California oborili su topnici sa samog broda, ali prekasno jer su torpeda već bila lansirana. Tri ključna časnika bojnog broda USS California (viceadmiral Pye, kapetan bojnog broda Bunkley i prvi časnik broda kapetan fregate Stone) bili su na kopnu, pa je zapovijedanje brodom preuzeo drugi časnik broda poručnik korvete Litlle. Nakon dva dana od napada USS California potonuo je u plićaku luke. Bojni brod USS Oklahoma također je bio bez zapovjednika kapetana bojnog broda Bodea, pa njime zapovijeda prvi časnik kapetan fregate Kennworthhy. USS Oklahomu pogodilo je pet torpeda u jednoj minuti, pa se brod odmah napunio vodom i počeo okretati na lijevi bok. USS West Virginia također je pogođen s pet torpeda, četiri u području bočnog oklopa i jedan iznad oklopne zaštite, pa se i ovaj brod nagnuo na lijevi bok. Od krhotina bombi koje su pogodile susjedni brod USS Tennessee, smrtno je ranjen zapovjednik USS West Virginia kapetan bojnog broda Bennion. No, zamjenik topničkog časnika poručnik Ricketts, tada najstariji časnik na brodu, odlučio je na svoju ruku poplaviti prostorije na desnoj strani broda, pa je USS West Virginia izbjegla sudbinu USS Oklahoma. Zastavni brod Battleship Division One BB USS Arizona djelomično je bio zaštićen trupom broda radionice USS Vestal. Navodno je i on dobio pogodak jednog torpeda koji na sreću nije eksplodirao. Posada BB USS Nevada tog je dana trebala isploviti na vježbu, pa su njezini kotlovi već postigli potrebitu paru, brzo je pokrenula brod, ali je pri pokušaju napuštanja luke USS Nevada dobio pogodak torpeda u pramac, te je oštećen.
U naletu torpednih bombardera koji su napali vezove na sjeverozapadnoj strani otoka Ford, pogođen je s dva torpeda brod meta USS Utah. Izgleda da su ga japanski piloti zamijenili s nosačem zrakoplova USS Enterprise, koji je tu trebao biti sidren. Jedan torpedo pogodio je krstaricu USS Raleigh, a pet zrakoplova koji su preletjeli otok Ford napalo je krstaricu USS Helena i minopolagač USS Oglala. Jedan torpedo promašio je USS Oglala i pogodio USS Helenu, a od eksplozije slomljena je kobilica starog broda USS Oglala. Iako joj je strojarnica od eksplozije bila poplavljena posada krstarice USS Helena nastavila je snažnu paljbu prema japanskim zrakoplovima. U 08.00 lovački zrakoplovi spustili su se u niske brišuće letove i topovima od 20 mm počeli bojno djelovati po položajima PZO i drugim lučkim vojnim objektima. Japanski zrakoplovi bombarderi pod zapovjedništvom chusa Fuchide u 08.05 podijelili su se u 10 podskupina i s visine od 2 000 m napalo je bombama težine 725 kg brodove: USS Maryland, Tennessee, Arizona i Nevada. Sva četiri broda nakon bombardiranja pretrpjela su teška oštećenja, a tek nakon ovoga započinje jače djelovanje PZO sa svih brodova koji su bili u luci. U 08.30 završen je prvi zračni napad na luku. Od ukupno 183 japanska zrakoplova koja su napala brodovlje u luci oboreno je samo 9 zrakoplova (tri lovačka, pet torpedna i jedan obrušavajući bombarder).

srijeda, 22.12.2004.

Mornarički činovi

kapetan korvete

Usporedni izgled čina kapetana korvete HRM i US Navy

Pearl Harbor

Napad To – ra! To – ra! To – ra!

Japanska flota nije otkrivena na putu do Havajskog otočja, pa sada japanski zrakoplovi lovci i bombarderi na samo 250 Nm od američke pomorske vojne baze nesmetano mogu poletjeti s nosača zrakoplova i krenuti u dva napadna vala prema američkom ratnom brodovlju koje još ništa ne sluti usidreno u luci Pearl Harbora.
Sada je jasno da postrojbe američke vojske ne očekuju napad i nisu spremne za obranu jer uopće ne očekuju nikakav napad. Na brodovima i u vojnim instalacijama vlada stanje iz doba mira. Iako vjetrovi rata već obilno pušu nad Europom, u luci Pearl Harbora budi se još jedan vikend, brodski zapovjednici i mnogi ključni časnici su na kopnu daleko od svojih brodova i mornara gdje su trebali biti. Postrojbe zemaljske protuzračne obrane uopće nisu zaposjele svoje bojne položaje, već su u vojarnama. Informacije o primijećenim džepnim japanskim podmornicama i nekoliko puta jasno vidljivim japanskim borbenim zrakoplovima na zaslonu jedinog uključenog radara uopće nisu proslijeđene nadležnim višim časnicima.

Prvi napadni val

Odjednom bijela signalna raketa zapara nebo, ispaljena točno u 07.40 sati. Eskadrile japanskih obrušavajućih bombardera tipa Aichi D3A1 pod zapovjedništvom kapetana korvete, (odgovara činu bojnika), japanski shosa Kakuichia Takahashija, brzo su se popele na visinu 3 500 m, a eskadrile torpednih bombardera tipa Nakajima B5N2 pod zapovjedništvom kapetana korvete, shosa Sigeharu Murate spustile su se na visinu od 2 800 m. Eskadrile za vodoravno bombardiranje bombardera Nakajima B5N2 bile su pod zapovjedništvom kapetana fregate, (odgovara činu pukovnika), japanski chusa Mitsuo Fuchide ostale su na visini od 3 000 m. Kako eskadrile lovaca tipa Mitsubishi A6M2 pod zapovjedništvom kapetana korvete, shosa Shigaru Itaye nisu primijetile signal za napad ostale su na visini od 2 800 m, koja je pripadala torpednim bombarderima, chusa Fuchida ispalio je u smjeru lovaca još jednu bijelu signalnu raketu. No, evo i prvih problema, naime, druga signalna raketa zbunila je zapovjednika obrušavajućih bombardera shosa Takahashija, koji je sukladno dogovorenim signalima zaključio da dvije bijele znače drugu inačicu napada. Stoga umjesto da krene u napad posljednji, shosa Takahashi prvi započinje s napadom. Ovo će kasnije unijeti pravu pomutnju među japanske zrakoplove u prvom napadnom valu. Točno u 07.49 sati chusa Fuchida izdaje putem radija zapovijed za početak napada: To – ra! To – ra! To – ra! Ovakva zapovijed ujedino je bila i izvješće nadređenom zapovjedniku na nosaču zrakoplova HIJMS Akagi CV da je napad započeo s potpunim iznenađenjem. Inače, tora na japanskom znači tigar.

utorak, 21.12.2004.

Pearl Harbor

Pod morskom površinom prikradaju se:

Džepne podmornice klase Ha – 3 Tip A

Japan je od 1934. do 1936. godine izgradio četiri prototipa džepnih podmornica s dva člana posade, naoružana s po dva torpeda kalibra 457 mm. Prve dvije džepne podmornice, Broj 1 i Broj 2, (poznatije pod nazivima A – Hyoteki ili u prijevodu Cilj – A), nisu imale zapovjedni toranj. Zapovjedni toranj postavljen je tek na slijedeće dvije naziva Ko – Hyoteki (Cilj Ko) točnije na podmornice Ha – 1 i Ha – 2. Sve četiri imale su uski trup okruglog presjeka, slično torpedu, prve dvije postizale su brzinu od 24 čvora, a druge dvije od 23 čvora. Nakon ovoga slijedi cijeli niz podmornica Tipa A s oznakama od Ha – 3 do Ha – 52, a građene su od 1938. do 1942. godine u tvornici Ourazaki u luci Kure. Zapovjedni toranj je povećan, istisnina je porasla na 46 tona, a pogon čini jedan elektromotor snage 600 KS koji pokreće dva vijka (propelera) od kojih se svaki okreće u drugom smjeru. Najveća nadvodna (površinska) brzina bila je 23 čvora, a podvodna(dubinska) 19 čvora. Energija pohranjena u baterijama (akumulatorima) bila je dostatna za 55 minuta plovidbe pod punom brzinom ili taktički poluradijus (doplov) do 80 Nm pri brzini od 6 čvora. Plovilo Ha – 53 dobilo je dizelski generator snage 40 KS za punjenje baterija. Ovime se mogao povećati doplov, a broj članova sada je bio 3. Ova podmornica nazivana je i Tip B, a bila je temelj za Tip C ili klasu Ha – 62 (plovila od Ha – 62 do Ha 76 građena su do 1944. godine).
Pet džepnih podmornica Tip A trebalo je napasti brodovlje u luci Pearl Harbora do koje su ih trebale dopremiti flotne podmornice klase I – 16 ( točnije I –16, I – 18, I –20, I – 22, I – 24). Dvije podmornice klase Ha – 3 potopljene su pred ulazom u luku Pearl Harbora, jedna se nasukala na obalu otoka Oahu, a dvije su se probile u luku gdje su ih također potopili američki razarači. Prva je napala matični brod za hidrozrakoplove USS Curtiss, a druga je s dva torpeda, nešto prije samog potonuća, pogodila bojne brodove USS Oklahoma i West Virginia.
Podmornice Tipa A napadale su razne ciljeve tijekom rata, poput sidrišta Diego Suarez, (30. svibnja 1942. torpediran je britanski bojni brod HMS Ramillies), australske luke Sydney, ali su u tom napadu tri potopljene. Nadnevka 31. svibnja 1942. izgubljene su još četiri. Kasnije su rabljene za obrambene zadaće. Osam ovih podmornica potopljeno je u operacijama kod Guadalcanala tijekom jeseni 1942. , a tri kod Aleutskog otočja 1942. i 1943. godine.

ponedjeljak, 20.12.2004.

Pearl Harbor

Morem plove i štite flotu:

Teške krstarice CA Tone i Chikuma

Ove dvije plovne jedinice klase Tone bile su najnovije japanske teške krstarice CA, a građene su kao poboljšanje klase Mogami. HIJMS Tone i Chikuma još tijekom gradnje imaju standardnu istisninu 11 213, a punu 15 200 tona. Imaju bočne oklope debljine 90 do 145 mm u područjima sprenika za streljivo, a debljine od 65 do100 mm u područjima kotlovnica i strojarnica. Debljina oklopa palube je od 31 do 65 mm. Naoružane su s 8 topova kalibra 203/50 mm u četiri pramčane dvocijevne kule, protuzračna bitnica je 8 topova kalibra 127 mm i 8 topova kalibra 25 mm, no kasnije ovaj broj je povećan na 20, a na HIJMS Tone i na 58. Pogonsku skupinu ovih krstarica čine četiri parne turbine Kampon ukupne snage 152 000 KS, pa je najveća brzina 35 čvorova. Zapovijdni most je pomaknut prema natrag (prema krmi), ali je opet ostalo dosta mjesta za smještaj letne palube s dva katapulta za lansiranje hidrozrakoplova. Ove krstarice služe i kao «oči flote» jer na sebi nose po osam hidrozrakoplova (četiri tipa Kawanishi E7K2 i četiri tipa Nakajima E8N1). Ove dvije krstarice zajedno sudjeluju u napadu na Pearl Harbor, a upravo njihovi hidrozrakoplovi javili su stanje na sidrištu američke Pacific Fleet. Na povratku pružaju potporu nosačima zrakoplova Soryu i Hiryu tijekom napada na otok Wake. Kasnije sudjeluju u napadima na Rabaul i na Nizozemsku Istočnu Indiju, te na britanske posjede na otoku Ceylonu. U bitki kod Midwya opet hidrozrakoplov s Tone otkriva američke nosače zrakoplova, ali ta informacija stigla je prekasno za japansko brodovlje. Krstaricu HIJMS Tone teško su oštetili zrakoplovi s američkog nosača USS Saratoga 8. listopada 1942. godine, a u listopadu iste godine krstarica HIJMS Chikuma teško je oštećena od američkih zrakoplova s nosača USS Hornet. U bitci kod Marijanskih otoka i u zaljevu Leyte, HIJMS Chikumu 25. listopada 1944. godine potopili su zrakoplovi s američkih CVE eskortnih nosača iz sastava (task group) TG – 77.4, a HIJMS Tone potopljena je na sidrištu luke Kure 24. srpnja 1945. godine napadnuta od strane američkih zrakoplova.

nedjelja, 19.12.2004.

Pearl Harbor

Na moru su i:

Brzi bojni brodovi BB klase Kongo

Dva brza bojna broda u sastavu su skupine za potporu napada na Pearl Harbor, a to su HIJMS Hiei i HIJMS Kirishima. Oba ova BB izgrađena su početkom I. Svjetskog rata kao bojni krstaši klase Kongo sa standardnom istisninom 27 500 i punom 32 200 tona. Nalikuju britanskom bojnom krstašu HMS Tiger, a naoružani su s 8 topova kalibra 356 mm u četiri dvocijevne kule i s 16 topova kalibra 152 mm smještenih u bočnim bitnicama. Pogonska skupina su četiri turbine ukupne snage 64 000 KS koje postižu brzinu od 27,5 čvorova. Sam HIJMS Kongo dovršen je u britanskom brodogradilištu Vickers & Sons u Barrowsu, blizanac HIJMS Hiei (druga plovna jedinica klase Kongo) u Japanu uz uporabu niza dijelova i opreme dopremljene iz Velike Britanije, a treća i četvrta plovna jedinica ove klase HIJMS Haruna i HIJMS Kirishima od japanskih dijelova u japanskim brodogradilištima. Tijekom 30-tih godina napravljene su prve preinake na ovim brodovima i to: pojačana je protutorpedna zaštita i debljina oklopa palube, broj dimnjaka je s tri smanjen na dva, standardna istisnina porasla je na 29 330 tona, a brzina je pala na 26 čvorova. Kongo, Haruna i Kirishima reklasificirani su u bojne brodove, a Hiei u školski brod (skinuta mu je krmena kula glavnog topništva i svi topovi kalibra 152 mm, demontiran bočni oklop, smanjen broj kotlova, pa pada i brzina). No, od 1934. do 1940. sve četiri plovne jedinice klase Kongo ponovno su doživjele korijenite preinake. Sada je svima produljena krma za osam metara, postavljeni su novi kotlovi i strojevi snage 136 000 KS, pa je porasla i brzina na 30 čvorova. Sada je klasa Kongo reklasificirana u brze bojne brodove standardne istisnine 32 156 i pune 36 610 tona. Temeljno protubrodsko topništvo uključuje 8 topova kalibra 356 mm i 14 topova kalibra 152 mm, a protuzračna bitnica osam topova kalibra 127 mm, (Hiei ih ima samo 4), 4 topa kalibra 40 mm, 8 kalibra 25 mm i osam strojnica 13,2 mm. Kasnije je protuzračna bitnica još pojačana dodatkom trocijevnih topova kalibra 25 mm. Zahvaljujući svojoj velikoj brzini ovi brodovi pogodni su za zaštitu nosača zrakoplova, a zapovjedni most i jarbol Hiei prototip su za kasnije brodove klase Yamato. Nakon uspješne zadaće kod Pearl Harbora, Hiei i Kirishima sudjeluju u napadima na Rabaul i australsku luku Darwin, a južno od otoka Java Hiei i Kirishima potopili su američki razarač USS Edsall DD – 219. Sudjeluju i u pratnji japanskih nosača zrakoplova u napadima na britanski otok Ceylon (danas Šri Lanka) gdje su potopili britanske teške krstarice HMS Cornwall i HMS Dorsethire. Sudjeluju i u bitkama kod Midwya i kod Solomonskih otoka, gdje je HIJMS Hiei teško oštećen u strašnom srazu s američkim teškim krstaricama USS San Francisco CA – 38 i USS Portland CA – 35, noću 12. / 13. studeni 1942. da bi ga ujutro potopili zrakoplovi američkog mornaričkog pješaštva USMC i zrakoplovi mornarice US Navy. Dvije noći kasnije, brat blizanac Kirishima, s još dvije teške krstarice HIJMS Atago i HIJMS Takao napada američko uzletište henderson Field, no spremno ih dočekuju američki BB USS South Dakota BB –57 i USS Washington BB – 56. USS S. Dakota teško je oštećen tijekom bitke, ali je paljba s USS Washingtona teško oštetila HIJMS Kirishimu. HIJMS Kirishima potonuo je slijedećeg jutra, ali na sreću njegovu posadu spasili su razarači HIJMS Asagumo, Terutsuki i Samidare.

subota, 18.12.2004.

Pearl Harbor

Morem plovi i predvodi flotu:

Nosač zrakoplova CV Akagi

Akagi je druga plovna jedinica klase Amagi koja je trebala uključivati ukupno četiri plovne jedinice, odnosno četiri bojna krstaša (Amagi, Akagi, Atago i Takao). Standardna istisnina u početku trebala je iznositi 40 000 tona, a puna 47 000 tona, ali se zbog odluke Washingtonske konferencije 1922. godine od toga odustalo. No, ipak su izgrađena dva broda klase Akagi, istisnine 29 600 tona i pune 34 364 tone, ali su preinačeni u nosače zrakoplova. Zapravo oni su bili odgovor Japana na američke nosače USS Lexington i USS Saratoga koji su također bili preinaka iz bojnih krstaša u nosače zrakoplova. Tako je debljina bočnog oklopa smanjena s 254 mm na 152 mm, a debljina oklopne palube s 96,5 na 78,7 mm. U potresu 1923. godine nosač Amagi je teško oštećen na navozu brodogradilišta u Yokosuku, pa je morao biti izrezan, a njegovo mjesto zauzeo je također preinačeni bojni brod klase Kaga imena Kaga. Akagi je u službu japanske ratne mornarice ušao 1927. godine i bio je potpuno nalik britanskim nosačima klase Courageos. Tako je imao dva hangara postavljena jedan iznad drugoga i dva dizala za zrakoplove. Glavna letna paluba protezala se na krmene četiri petine duljine trupa, ali su zrakoplovi mogli polijetati i s dvije pramčane palube koje su doduše bile kraće, ali zato dostupne direktno iz hangara. Četiri parne turbine, ukupne snage 131 200 KS, mogle su pokrenuti brod do brzine od 31 čvora. Dim se odvodio dimovodima do širokog pramčanog dimnjaka koji je bio nagnut prema morskoj površini. Akagi je bio naoružan s deset topova kalibra 200/50 mm smještenih četiri u dvije dvocijevne kule, a šest u nisko postavljene krmene bitnice na bokove broda. Protuzračna bitnica imala je dvanaest topova kalibra 127/45 mm u dvocijevnim postoljima i dvadeset i dvije protuzrakoplovne strojnice. Tijekom preinake (od 1935. do 1938.) u Pomorskom arsenalu u Sasebu demontirane su dvije kratke uzletne palube i povećani hangari za smještaj zrakoplova, a glavna letna paluba produljena je sve do pramca. Na sredini broda montirano je i treće dizalo za zrakoplove. Zapovjedni most postavljen je na lijevu stranu (bok) broda, pa se Akagi po tome razlikuje od svih drugih nosača čiji su mostovi na desnom boku broda. Snaga turbina povećana je na 133 000 KS, pa je brzina narasla na 31,25 čvora. Protuzračna bitnica dobila je dvadeset i osam topova kalibra 25 mm koji su zamijenili PZ strojnice. Akagi je prije osuvremenja ukrcavao 60 zrakoplova, a sada je mogao ukrcati do 72 zrakoplova. Osuvrenjena zračna skupina bila je sastavljena od zrakoplova tipa Aichi D3A i Mitsubishi A6M. U napadu na Pearl Harbor upravo Akagi je zastavni (zapovjedni) brod viceadmirala Naguma. Njegovi zrakoplovi kasnije će potopiti britanske CA krstarice HMS Devonshire i Cornwall, nosač zrakoplova CV HMS Hermes, a napadat će i mnogobrojne kopnene ciljeve. U bitki kod otočja Midwaya američki zrakoplovi s nosača USS Enterprise CV – 6 5. lipnja teško će oštetiti Akagi, pa će ga sutradan potopiti vlastiti razarači Arashi, Hagikaze, Maikaze i Nowake.

petak, 17.12.2004.

Pearl Harbor

U zraku je i motri:

Izvidnički hidrozrakoplov Aichi E13A1 Jake

Razvoj japanskog izvidničkog hidrozrakoplova Aichi E131 kodnog naziva Jake otpočeo je 1937. godine specifikacijom japanske Carske ratne mornarice oznake Shi - 12. Tom specifikacijom traži se nasljednik zastarjelog dvokrilnog hidrozrakoplova Kawanishi E7K2. Tom specifikacijom traži se hidrozrakoplov trosjed Na natječaju su tri japanske kompanije Aichi, Nakajima i Kawanishi. Aichi radi na razvoju trosjeda i dvosjeda istodobno, Nakajima razvija dvosjed, a Kawanishi trosjed. Na kraju prosinca 1940. godine izabran je proizvod Aichi kompanije. Ovaj izvidnički zrakoplov, Aichi E131 Jake, za samoobranu ima u stražnjem dijelu kabine strojnicu kalibra 7,7 mm, a mogao je ispod trupa ponijeti i jednu bombu težine do 250 kg, ili četiri bombe težine do 60 kg. Za napad na podmornice mogao je nositi dubinske bombe. Potkraj 1941. ovi hidrozrakoplovi uporabljeni su u borbama protiv brodova u kineskim obalnim vodama. Lansirani s krstarica i nosača hidrozrakoplova napali su i bombardirali prugu Canton – Hankow. Tijekom napada na Pearl Harbor rabljeni su za izviđanje, nakon toga iste su im zadaće u svim operacijama japanske flote. Uz temeljne zadaće izvida, Aichi E13A1Jake rabio se i za druge zadaće poput: spašavanje oborenih pilota(može u zraku ostati do 15 sati), održavanje veze, napad na brodove, a potkraj rata i kao zrakoplov za napade kamikaza.

Taktičke značajke Aichi E13A1

- raspon krila: 14,5 m
- dužina: 11,3 m
- visina: 7,4 m
- motor: Mitsubishi Kinsei 43 snage 1060 KS
- najveća brzina: 376 km/h
- vrhunac leta: 8 370 m
- taktički radijus (dolet): 2 090 km

četvrtak, 16.12.2004.

Pearl Harbor

Ništa manje opasan u zraku je i:

Obrušavajući bombarder Aichi D3A Val

Unatoč činjenici da je u napadu na Pearl Harbor smatran za već zastarjelog bombardera, ponajprije zbog neuvlačećeg podvozja, ovaj zrakoplov postigao je iznimne uspjehe.
Nastao je na temelju specifikacije Shi 11 poradi zamjene starog bombardera tipa Aichi D1A2 godine 1936. Prvi prototip sklopljen je u prosincu 1937. godine, ali se pokazao kao nepouzdan i s dosta problema. Odmah se pristupilo modifikacijama na motoru, rasponu krila i zračnim kočnicama, pa je u prosincu 1939. kompanija Aichi tokei Denki dobila ugovor za masovnu proizvodnju zrakoplova tipa D3A1. Normalni ubojni teret čini mu bomba težine od 250 kg na podtrupnom nosaču, no može nositi još i dvije bombe težine do 60 kg na potkrilnim nosačima. U službi japanske Carske mornarice ostaje sve do kraja 1942. godine, kada ga potpuno zamjenjuje bombarder Yokosuka D4Y.

Taktičke značajke Aichi D3A Val

- raspon krila: 14, 36 m
- dužina: 10, 2 m
- visina: 3, 85 m
- motor: Mitsubishi Kinsei 43 snage 1 000 KS
- najveća brzina: 387 km/h
- vrhunac leta: 9 300 m
- taktički radijus (dolet): 1 473 km

srijeda, 15.12.2004.

Pearl Harbor

U zraku je i:

Torpedni bombarder Nakajima B5N Kate

Početkom rata sa SAD Nakajima B5N bio je najmoderniji torpedni bombarder na svijetu. Upravo ovi zrakoplovi «osakatili» su američko ratno brodovlje usidreno u luci Pearl Harbora. Nakon samo tri mjeseca nakon napada na Pearl Harbor ovi torpedni bombarderi potopili su američke nosače zrakoplova CV (USS Lexington, Yorktown i Hornet).
Razvoj ovog zrakoplova započinje još 1932. godine specifikacijom japanske Carske mornarice Shi – 7, kroz Shi – 9, (razvijen je Yokosuka B4Y1 Tip 96, ali samo kao privremeno rješenje), pravi razvoj započinje specifikacijom Shi – 10. Dakle, japanska Carska mornarica traži slijedeći tip zrakoplova: raspon krila manji od 16 m, obvezatno s mehanizmom za preklapanje koji bi isti smanjio na 7, 5 m, Naoružanje torpedo od 800 kg ili isti ekvivalent bombi, strojnica 7, 7 mm, najveća brzina 335 km/h, zadržavanje u zraku pri brzini od 250 km/h oko četiri sata do max sedam sati, pogonska skupina zvjezdasti motor i posada od tri člana. Konstruktori kompanije Nakajima Hikoki odmah su sklopili prototip tvorničke oznake Tip K. Taj prototip imao je stvarno niz naprednih rješenja, za tadašnje doba, poput hidrauličkog pokretnog uvlačivog podvozja, originalno rješenje za preklapanje krila (poradi manjeg zauzimanja prostora na nosaču), zakrilca sustava Flower i propeler promjenjivog koraka. Prototip oznake B5N1 dovršen je u prosincu 1936. godine, a poletio je u siječnju slijedeće godine. Unatoč početnim problemima s hidrauličnim sustavom, B5N1 u potpunosti je zadovoljio zahtjeve japanskih mornaričkih pilota. No, zapovjedništvo mornarice bojalo se da bi moglo doći do problema s održavanjem zrakoplova, pa je zatraženo da se mnoga stvarno napredna rješenja izbace sa zrakoplova. Tako u studenom 1937. godine započinje serijska proizvodnja ovih zrakoplova. Najprvo, ovaj zrakoplov se dokazao u borbama iznad Kine, a u međuvremenu izrađena je i poboljšana inačica (ugrađen je snažniji i pouzdaniji motor), a nakon napada na Pearl Harbor dobiva i radar, dok svi drugi zrakoplovi rabe još uvijek samo detektore magnetskih anomalija.

Taktičke značajke Nakajima B5N Kate

- raspon krila: 15, 52 m
- dužina: 10, 3 m
- visina: 3, 7 m
- motor: Nakajima NK1B Sakae snage 1 000 KS
- najveća brzina: 378 km/h
- vrhunac leta: 8 260 m
- taktički radijus (dolet): 978 km

utorak, 14.12.2004.

Pearl Harbor

U zraku je:

Lovac Mitsubishi A6M Zeke (Zero)

Najpoznatiji japanski zrakoplov – lovac II. Sv. rata nastao je kao zamjena za dotadašnji mornarički zrakoplov mitsubishi A5M. Japanska Carska mornarica 19. svibnja 1937. godine zatražila je od kompanija Mitsubishi i Nakajima da pristupe izradbi novog palubnog mornaričkog zrakoplova. U listopadu 1937. godine na temelju iskustava stečenih u zračnim borbama u Kini, piloti mornarice, zatražili su slijedeće: lovac koji će moći razviti brzinu od 500 km/h, popeti se na visinu od 3 000 m za 9 min i 30 sec najviše, da se zadrži u zraku najmanje sat i pol pod normalnim režimom rada motora ili 6 do 8 sati tijekom krstareće brzine iznad morske površine s dodatnim spremnicima za gorivo, dva topa kalibra 20 mm i dvije strojnice kalibra 7, 7 mm uz mogućnost nošenja dvije bombi od 60 kg, dužina staze za polijetanje do 70 m i pokretljivost na razini prethodnika A5M. Kompanija Nakajima povukla se iz natječaja, a kompanija Mitsubishi u ožujku 1939. dovršila je prvi prototip A6M1 koji je poletio 1. travnja 1939. godine. Motor Mitsubishi Zuisei 13 snage 780 KS zamjenjen je s motorom Nakajima NK1C sakae 12 snage 940 KS. Već 21. srpnja prva dva primjerka poslana su u zračne borbe iznad Kine poradi daljnjeg ispitivanja. Ti japanski lovci ubrzo su se pokazali jako uspješnim, pa su nakon dolaska novih primjeraka oborili 99 kineskih lovaca, a izgubljena su samo dva i to od djelovanja zemaljske kineske PZO.
Japanska Carska ratna mornarica do prosinca 1941. godine u operativnoj uporabi ima 328 zrakoplova tipa mitsubishi A6M.
Najveći nedostatak tom zrakoplovu je slab zaštitni oklop i slaba zaštita spremnika za gorivo. To se pokušalo otkloniti na slijedećim serijama lovaca, ali nakon 1943. japanski lovci sve više zaostaju za američkim. Japanci su bili svjesni ove bolne činjenice, pa su počeli s razvojem lovaca Mitsubishi J2M Raiden i Mitsubishi A7M Reppu, ali je razvoj previše kasnio, pa su prve inačice poletjele tek u travnju 1945. godine. No, američki lovci tipa Gruman F6F Hellcat i Vought F4U Corsair potpuno su deklasirali Mitsubishi, te mu zauvijek preuzeli zračni prostor iznad Tihog oceana.

Taktičke značajke Mitsubishi A6M Zeke

- raspon krila: 12 m
- dužina: 9, 06 m
- visina: 3, 05 m
- motor: Nakajima NK1C Sakae 12snage 940 KS
- najveća brzina: 534 km/h
- vrhunac leta: 10 000 m
- taktički radijus (dolet): 1871 km

(nastavak Torpedni bombarder Nakajima B5N Kate)

ponedjeljak, 13.12.2004.

Pearl Harbor

Usidreni američki brodovi u luci Pearl Harbora

Bojni brodovi: 1 Pennsylvania (BB-38) (na suhom doku), 2 California (BB-44), 3 Maryland (BB-46), 4 Oklahoma (BB-37), 5 Tennessee (BB-43), 6 West Virginia (BB-48), 7 Arizona (BB-39), 8 Nevada (BB-36).
Teške krstarice: 9 New Orleans (CA-32), 10 San Francisco (CA-38). Lake krstarice: 11 Phoenix (CL-46), 12 Helena (CL-50), 13 Honolulu (CL-48), 14 Raleigh (CL-7), 15 Detroit (CL-8), 16 St. Louis (CL-49). Razarači: 17 Allen (DD-66), 18 Schley (DD-103), 19 Chew (DD-106), 20 Ward (DD-139) (tog je jutra bio na zadaći ophodnje), 21 Dewey (DD-349), 22 Farragut (DD-348), 23 Hull (DD-350), 24 MacDonough (DD-351), 25 Worden (DD-352), 26 Dale (DD-353), 27 Monaghan (DD-354), 28 Aylwin (DD-355), 29 Selfridge (DD-357), 30 Phelps (DD-360), 31 Cummings (DD-365), 32 Reid (DD-369), 33 Case (DD-370), 34 Conyngham (DD-371), 35 Cassin (DD-372) (na suhom doku), 36 Shaw (DD-373) (na suhom doku), 37 Tucker (DD-374), 38 Downes (DD-375) (na suhom doku), 39 Bagley (DD-386), 40 Blue (DD-387), 41 Helm (DD-388), 42 Mugford (DD-389), 43 Ralph Talbot (DD-390), 44 Henley (DD-391), 45 Patterson (DD-392). Podmornice: 47 Narwhal (SS-167), 48 Dolphin (SS-169), 49 Cachalot (SS-170), 50 Tautog (SS-199). Minopolagači: 51 Oglala (CM-4), 52 Turkey (AM-13), 53 Bobolink (AM-20), 54 Rail (AM-26), 55 Tern (AM-31), 56 Grebe (AM-43), 57 Vireo (AM-52). Minočistači: 58 Gamble (DM-15), 59 Ramsay (DM-16), 60 Montgomery (DM-17), 61 Breese (DM-18), 62 Tracy (DM-19), 63 Preble (DM-20), 64 Sicard (DM-21), 65 Pruitt (DM-22), 66 Zane (DMS-14), 67 Wasmuth (DMS-15), 68 Trever (DMS-16), 69 Perry (DMS-17). Ostali ratni brodovi: 70 Sacramento (PG-19), 71 Dobbin (AD-3), 72 Whitney (AD-4), 73 Curtiss (AV-4), 74 Tangier (AV-8), 75 Avocet (AVP-4), 76 Swan (AVP-7) (na suhom doku), 77 Hulbert (AVD-6), 78 Thornton (AVD-11). Brod sa streljivom: 79 Pyro (AE-1). Tankeri: 80 Ramapo (AO-12), 81 Neosho (AO-23). Brodovi tehničke radionice: 82 Medusa (AR-1), 83 Vestal (AR-4), 84 Rigel (AR-11). Matični brod i brod za spašavanje podmornica: 85 Pelias (AS-14), 86 Widgeon (ASR-1). Brod bolnica: 87 Solace (AH-5), teretni (civilni) brod 88 * Vega (AK-17), ostali pomoćni brodovi: 89 Castor (AKS-1), 90 Antares (AKS-3), 91 Ontario (AT-13), 92 Sunnadin (AT-28), 93 Keosanqua (AT-38), 94 Navajo (AT-64), 95 Utah (AG-16), 96 Argonne (AG-31) i 97 Sumner (AG-32).

(nastavak što ima japanska eskadra u zraku, na moru i pod morem)

nedjelja, 12.12.2004.

Pearl Harbor

Slika B

Hodni raspored koji eskadra razvija noću na putu prema Pearl Harboru

Pearl Harbor

Snage Teikoku Kaigun (Japanska eskadra koja se kreće prema Pearl Harboru)

Pridržavajući se temeljnog načela pomorske strategije, a kako je i temeljna zadaća flote bila uništenje glavnih protivničkih flotnih snaga, te vodeći računa o tome kako je preduvjet za uspjeh pothvata bilo ostvarivanje potpunog iznenađenja protivnika, sve su se priprave kao i pokreti flotnih snaga trebale obaviti i održati u potpunoj tajnosti do posljednjeg trenutka. Tako je japansko zapovjedništvo odlučilo da u akciji napada na Pearl Harbor treba sudjelovati što manji broj ratnih brodova, a da pri tom njihova udarna moć bude što jača. U skladu s tim , za provedbu napada ustrojen je združeni pomorski operativno-taktički sastav jačine eskadre koja pak je predstavljala elastičnu borbenu cjelinu u odnosu na njezinu zadaću i uvjete u kojima je trebala djelovati. Eskadra je bila slijedećeg sastava: - udarne flotne snage nosača zrakoplova (koku kantai) bile su sastava tri divizije (koku sentai) 1. divizija CV Akagi i Kaga, 2. divizija CV Soryu i Hiryu i 5. divizije CV Shokaku i Zuikaku, zastavni brod udarnih snaga je CV Akagi. Na ovim nosačima zrakoplova bilo je oko 410 zrakoplova s posadama koje su činili najbolji piloti iz 4. divizije Združene flote. Za sam napad bilo je određeno ukupno 353 zrakoplova. Zaštitu i potporu ovoj bombarderskoj skupini trebalo je pružiti 39 lovaca tipa mitsubishi A6M2 Zeke, a još 40 ovih lovaca nalazilo se u pričuvi za zaštitu plovnog sastava flote. Udarnim flotnim snagama nosača zrakoplova pridodati su bojni brodovi BB Hiei i Kirishima iz 3. divizije (senkan shidan) koja je bila u sklopu Prve flote površinskih brodova. Tu su još i teške krstarice CA Tone i Chikuma iz sastava Osme flotile teških krstarica (zjunjokan shidan) koja je bila u sklopu Druge flote površinskih brodova, - snage za izravno osiguranje sastava 1. flotila (kutikukan sentai) lakih krstarica CL i razarača DD koja se sastoji od 17. odreda ( razarači Tanikaze, Urakaze, Isokaze i Hamakaze) i 18. odreda (razarači Kasumi, Arare, Kagero, Shiranui, Akigumo i Yugumo). Ovi odredi razarača ojačani su lakom krstaricom CL Abukuma koja je ujedno i zastavni brod flotile, - snage za izviđanje tijekom plovidbe čini 2. odred flotnih podmornica SS (sensuikan sentai) u čijem su sklopu podmornice I – 19, I – 21 i I – 23 tip B, - opskrbne snage sastava 1. odred (shidan) koji čine flotni tankeri i opskrbni brodovi Kenyo Maru, Kyokuto Maru, Kokuyo Maru, Shinkoku Maru i Akebono Maru, te 2. odred tankera koji čine Toho Maru, Toei Maru i Nippon Maru, - snage za bombardiranje otočja Midwaya (na dan napada treba bombardirati i ovo otočje kako ne bi američke snage otuda dobile pomoć) sastoje se od 7. odreda razarača (kutikukam sentai) u čijem su sklopu razarači Akebono i Ushio s tankerom Shiriya. Zadaću blokade plovnih putova, izviđanje i zaštitu bokova eskadre provodila je 6. podmornička flota s 24 flotne podmornice. Prva flotila podmornica sastavljena od pet podmornica trebala je dopremiti specijalnu flotilu malih (džepnih) podmornica koje trebaju prikriveno upasti u luku Pearl Harbora, te napasti američke brodove koji bi eventualno bili neoštećeni zračnim napadom. Mada je protiv ovoga bio zapovjednik Udarnih snaga viceadmiral Chuichi Nagumo bojeći se da bi njihovo prerano otkrivanje moglo uzbuniti američko brodovlje, ali su te podmornice ipak sudjelovale u napadu. Torpedni napad trebaju provesti zrakoplovi tipa Nakajima B5N2 Kate. No, američki bojni brodovi sidre u koloni po dva uz otok Ford, pa postoji opasnost da oni koji su bliže obali prođu neoštećeni. Zbog toga, a i zbog protutorpednih mreža, dio ovih bombardera nosi i bombe težine 725 kg koje mogu probiti oklopljene palube američkih bojnih brodova. Zatim, tu su i obrušavajući bombarderi tipa Aichi D3A1 Val koji nose bombe težine 225 kg. Kako su Japanci mislili da će u luci zateći i američke nosače zrakoplova CV lovci tipa Mitsubishi A6M2 trebali su se upustiti u zračne borbe s američkim lovcima. Na slici A prikazan je hodni raspored japanskog brodovlja na putu do Pearl Harbora koji je eskadra razvijala danju (1, 2, 3, 4, 10, 11, 12, 14, 15, razarači DD, 5, 6, 9 teške krstarice CA, 17, 18, 19, 20, 21, 22 su nosači zrakoplova CV, 26, 27 bojni brodovi BB, 23, 24, 25 su podmornice SS, 7, 8, 13, 16, 28, 29 30 su tankeri i opskrbni brodovi.

(nastavak američko ratno brodovlje usidreno u Pearl Harboru ništa ne sluti)

subota, 11.12.2004.

Pearl Harbor

US Navy – ratna mornarica SAD

Jedini i najopasniji protivnik japanskoj Carskoj ratnoj mornarici bila je ratna mornarica SAD – US Navy, točnije brodovlje iz sastava Pacific Fleet koja je bazirala u luci Pearl Harbor. Neposredno pred početak neprijateljstva US Navy ima slijedeće brojčano stanje u ratnom brodovlju: 15 bojnih brodova BB, sedam flotnih nosača zrakoplova CV, 18 teških krstarica CA, 19 lakih krstarica CL, 171 razarača DD i 111 podmornica SS. Američka brodogradilišta započela su s izgradnjom dva suvremena BB klase North Carolina, a potom još četiri BB klase South Dakota, a 1940. naručeno je još 11 BB (samo su četiri dovršena) klase Iowa, šest bojnih krstaša klase Alaska (dovršena su samo dva), 11 nosača zrakoplova CV klase Esex, pa potom još 15 jedinica iste klase i još devet CVE klase Independence. Od ostalih bojnih brodova naručena je gradnja još 40 krstarica, 115 razarača i 67 podmornica. Do kraja rata izrađeno je i stavljeno u operativnu uporabu više brodova nego ih je US Navy imala na početku rata, pa je omjer prešao u korist US Navy.

Američka Tihooceanska flota – Pacific Fleet

Na mjesto zapovjednika (Commander in Chief Pacific Fleet) CINCPAC dolazi kontraadmiral Husband E. Kimmel (tom prigodom on je promaknut u čin admirala i pritom je napravljena nepravda prema 32 viša pomorska časnika koji su jednostavno «preskočeni»). Tihooceanska flota u svom sastavu pred početak neprijateljstava ima združene operativne postrojbe, Namjenske snage – Task Force TF, koje su se po potrebi dijelile na Namjenske skupine – Task Groups TG i na Namjenske podskupine – Task Units TU).
U travnju 1941. godine Tihooceanska flota bila je podijeljena po slijedećem: TF – 1 sastava: CARDIV 1 (nosač zrakoplova), BATDIV 2 i BATDIV 4 (šest bojnih brodova BB), CRUDIV 9 (pet teških krstarica CA, DESFLOT 1, DESRON 1 i DESRON 3 od 18 razarača DD, MINDIV 1 sastava minopolagač AM i četiri brza minopolagača preinačena razarača). TF – 2 sastava: CARDIV 2 (nosač zrakoplova), BATDIV 1 (tri bojna broda BB), CRUDIV 5 (četiri teške krstarice CA, DESFLOT 2/DESRON 2 i DESFLOT 4/DESRON 4 od ukupno 18 razarača DD i MINDIV 2 (četiri brza minopolagača). TF – 3 sastava: CARDIV 3 (nosač zrakoplova), CRUDIV 4 i CRUDIV 6 (osam teških krstarica CA), DESRON 5 (devet razarača DD), MINRON 2 (trinaest razarača – minopolagača), TRAINRON 4 (šest pomoćnih brodova i Marine Air Group 21 – MAG 21. TF – 4 sastava: snage 14th Naval District (14. vojnopomorski sektor) koje imaju zadaću štititi pomorsko uporište Pearl Harbor, a pridodat im je DESRON 80 (četiri razarača DD). TF – 7 sastava: SUBRON 4 (razarač, osam podmornica, matični brod za podmornice i brod za spašavanje), SUBRON 6 (dvanaest podmornica i matični brod za podmornice), SUBRON 8 (šest podmornica i jedan matični brod za podmornice), SUBRON 10 (četiri podmornice i jedan matični brod za podmornice). TF – 9 sastava: PATWING 1 i PATWING 2 ( ukupno 87 ophodnih i izvidničkih zrakoplova). TF – 15 sastava: CRUDIV 7 (četiri teške krstarice CA). Neposredno pred sam početak napada Japanaca od TF – 2 ustrojen je TF – 12 u koji ulaze nosač zrakoplova CV – 2 USS Lexington, tri teške CA krstarice USS Chicago CA – 29, USS Portland CA – 33 i USS Astoria CA – 34, pet razarača DD USS Porter DD – 356, USS Flusser DD – 368, USS Drayton DD – 366, USS Lamson DD – 367 i USS Mahan DD – 364. Iz TF – 3 ustrojena je TF – 8 sastava: nosač zrakoplova USS Enterprise CV – 6 (klasa Yorktown), teške krstarice USS Salt Lake City CA – 25, USS Northampton CA – 26 i USS Chester CA – 27, devet razarača USS Dunlap DD – 384, USS Fanning DD – 385, USS Benham DD – 397, USS Ellett DD 398, USS Gridley DD – 380, USS Craven DD – 382, USS McCall DD – 400, USS Maury DD – 401 i USS Balch DD 363.

(U nastavku japansko ratno brodovlje koje se kreće prema Pearl Harboru, sastavi flotnih snaga, zračnih snaga, bojni i hodni poredci japanskih snaga do Pearl Harbora …)

petak, 10.12.2004.

Pearl Harbor

Japanska Carska ratna mornarica

Neposredno pred izbijanje neprijateljstva, dakle pred početak rata, japanska Carska ratna mornarica ustrojena je na slijedeći način: u glavnom stožeru u sektoru za mornaricu nalazi se admiral Nagano, zapovjedno mjesto Združene flote (japanski – rengo kantai), to je glavnina japanskog ratnog brodovlja, nalazi se u Hiroshimi, zapovjednik je admiral Yamamoto, a zastavni brod je bojni brod (BB) Nagano. U operativnom smislu rengo kantai podijeljena je na slijedeći (japanski – kantai) način: na pet kantai površinskih brodova, kantai nosača aviona, kantai podmornica i združeni zrakoplovni kantai. Flote – kantai dijelile su se na eskadre – butai, divizije – sentai i flotile – shotai. U slučaju rata ustrojavale su se združeno – operativne, operativno – taktičke i taktičke skupine ratnih brodova japanski – kido butai.
U sastavu ratne mornarice nalazi se oko 400 brodova (232 su veća ratna broda), oko 2 000 zrakoplova i 311 316 časnika, dočasnika i mornara. Od 10 japanskih bojnih brodova (BB) dva su naoružana topovima kalibra 410 mm, a osam bojnih brodova naoružano je topovima kalibra 356 mm. U izgradnji su im još tri bojna broda (BB) klase Yamato s topovima kalibra 460 mm. Svi stariji BB modernizirani su neposredno pred početak rata. Unatoč svemu poduzetom japanski BB nisu se mogli mjeriti s američkim i britanskim BB, a Japanci su taj nedostatak nadoknađivali brojem i kvalitetom nosača zrakoplova (CV). Tako u operativnoj uporabi, u kantai, imaju osam CV (četiri su teška nosača CVA i četiri su laka nosača CVL), dok su još dva nosača zrakoplova u izgradnji (Shokaku i Zuikaku). Tijekom rata još će biti izgrađeno ili od drugih brodova preinačeno 14 nosača zrakoplova (šest CVA, četiri CVL i četiri eskortna CVE), a na dva BB bit će dodane krmene letne palube. Japanci su prvi u povijesti primijenili taktiku gdje se nosačima zrakoplova dodjeljuju težišne zadaće, a svi ostali brodovi imaju zadaću štititi nosače zrakoplova. Japan ima 1941. godine 18 teških krstarica (CA) i 20 lakih krstarica (CL), a u izgradnji je još jedna CA i pet CL. Sve japanske krstarice odlikuju dugi trup, velika snaga pogonske skupine, velika brzina, djelomično slabiji oklop i borbena otpornost, a u odnosu na američke japanske krstarice imaju slabije naoružanje. U operativnoj uporabi nalazi se 136 razarača (DD) i 63 podmornice (SS) raznih klasa i tipova, a još 29 SS je u izgradnji. U cjelini gledano moral i bojna spremnost ljudstva (časnici, dočasnici i mornari) japanske Carske ratne mornarice na vrlo su visokoj razini. Carska ratna mornarica u svom ustroju ima i mornaričko zrakoplovstvo (Banzai Nippon Kaigun Kokudzo) kojim direktno zapovijeda glavni stožer mornarice. Mornaričko zrakoplovstvo jačine je oko 2 000 zrakoplova različitih tipova i namjena, a dijeli se na: palubno zrakoplovstvo (ono na nosačima zrakoplova) i kopneno (ono koje bazira na kopnu). Mornaričko zrakoplovstvo u ustroju naziva se zračna flotila – koku sentai, a dijeli se na četiri zračne divizije – rikudzoki kokutai i pukovnije – kokutai, te dvije divizije hidrozrakoplova – kokubokan shidan.
Nosači zrakoplova CV ukrcavaju 500 zrakoplova, a na ostalim brodovima još oko 100 različitih hidrozrakoplova i drugih zrakoplova. Na flotnim CV nalazi se od 63 do 72 zrakoplova različitih namjena, a na CVE 24 do 30 zrakoplova, od kojih je preko polovice lovaca. Temeljna namjena zrakoplovstva je zračna potpora flote, a kasnije i obrana japanskog otočja od zračnih napada protivnika. Pred početak rata japanski piloti su najbolje uvježbani piloti na svijetu (svaki pilot ima 500 do 800 sati naleta, a bojno iskustvo stekli su u Kini. Mornarički lovac Mitsubishi A6M kodni naziv Zeke (američki Zero) najbolji je palubni lovac toga doba.

(nastavak US Navy – ratna mornarica SAD)

četvrtak, 09.12.2004.

Pearl Harbor

Napad na Pearl Harbor

Sedmog prosinca 1941. godine u ratnoj je povijesti ostao zabilježen kao dan kada je Japan napao ratno brodovlje SAD u ratnoj luci Pearl Harbora. Taj dan, zapravo početak II. Svjetskog rata na Tihom oceanu, došao je naglo i neočekivano, te je bio veliko iznenađenje za tadašnju svjetsku javnost. Oči svijeta bile su uprte, a pozornost zaokupljena ratom u Europi i Sjevernoj Africi. U tridesetim godinama dvadesetog stoljeća područja Dalekog Istoka i Tihog oceana činila su se relativno mirnim. No, sve se promijenilo tog 7. prosinca 1941. godine iznenadnim napadom japanskih ratnih zrakoplova na američku pomorsku bazu Pearl Harbor, na idiličnom Havajskom otoku O'ahu. U toj su se bazi nalazili usidreni ratni brodovi Tihooceanske flote (Pacific Fleet) američke ratne mornarice (United States Navy – US Navy), na njezine instalacije na kopnu, te postrojbe Korpusa mornaričkog pješaštva (United States Marine Corps – USMC), kao i na druge vojne instalacije američke kopnene vojske (United States Army – US Army), odnosno zračnih snaga vojske (United States Army Air Force – USAAF) na otoku O'ahu.
Međutim korijene sukoba interesa SAD i Japana treba tražiti dublje u povijesti. Naime, godine 1853. američka pomorska ekspedicija predvođena komodorom Matthewom Calbraithom Perryjem, prisilila je Japan na otvaranje prema ostatku svijeta. Vladavina šogunata roda Tokugawa definitivno je srušena 1868., a u slijedećih dvadeset godina (tijekom doba Meiji) Japan je prošao političku, ekonomsku i tehnološku modernizaciju koja se temeljila na uzoru koje su predstavljale velike europske sile. Vrlo brzo Japanu nedostaje prirodnih bogatstava potrebitih za proizvodnju i daljnju modernizaciju i razvoj. Već 1875. Japan pripaja otočje Kurila (japanski Chshima Reto) i 1878. otočje Ryukyu (japanski Nensei shoto). Nakon toga japanska pozornost okreće se Koreji, pa u ratu s Kinom dobiva otok Formozu (Tajvan) i Peskadorske otoke, zatim luku Port Artur, poluotok Laiotung. Zbog zadnjih dviju stečevina Japan ulazi u rat s Rusijom i pobjedom konačno stiče uporište na kontinentu, koje mu je toliko potrebito za daljnju ekspanziju. No, krajem devetnaestog stoljeća i SAD otpočinju sa svojom ekspanzijom u tihooceanskom području, te tu dolazi do prvih sukoba. Nakon građanskog rata 1865. u SAD je eliminirana je bilo koja mogućnost secesije, bilo kojeg dijela teritorije SAD. Godine 1867. od Rusije je kupljena Aljaska, zatim dolazi do aneksije atola Midway (1867.), otočje Samoa (1872.), Havajsko otočje (1898.), a nakon rata sa Španjolskom SAD zauzimaju Kubi i Filipine. Preuzimanjem Havaja početak je konfrontacije SAD i Japana. Već 1897. kada bjelačka vlada, koja je 1893. svrgnula vladu autohtonog stanovništva, počinje smanjenje broja stanovnika japanskog podrijetla. Na američko nasilno sprečavanje iskrcavanja 1 200 japanskih radnika na Havajsko otočje, Japan odgovara slanjem ratnog broda u luku Pearl Harbora. Naime, u to vrijeme četvrtina stanovnika Havaja su Japanci (oko 25 000 stanovnika). Ovakva otvorena vojna prijetnja Japana daje povod SAD za konačno opravdanje aneksije Havajskog otočja. Američka Tihooceanska flota ustrojena je 1903. godine sa zadaćom da osigura američku stratešku nadmoć u području istočnog Tihog oceana.

(Toliko za uvod, a u nastavku vojne pripreme za obračun kod Pearl Harbora)

srijeda, 08.12.2004.

Moderni ratovi

Operacija «Orlova kandža» 1980. godine

U zoru 24. travnja 1980. godine s američkog nosača zrakoplova Nimitz stacioniranog u Arapskom moru poletjelo je osam helikoptera RH – 53D Sea Stallion, a istodobno iz Omana poletjeli su zrakoplovi C – 130. Već u početnoj fazi, zbog mehaničkog kvara, odustaju od daljnjeg leta dva helikoptera, pa je akcija nastavljena sa samo šest helikoptera. Leteći nisko da bi se izbjegli iranski radari skupina je neprimjetno oko 22. 00 stigla na predviđenu točku, oko 200 milja jugoistočno od Teherana. U iranskoj pustinji helikoptere je dočekao operativac CIA-e, ali se tu pokvario još jedan helikopter, čime je sada cjelokupna akcija oslobađanja talaca dovedena u pitanje. Zapovjednik akcije donio je odluku o prekidu akcije. Još prije usred pješčane oluje jedan od mornaričkih helikoptera CH – 53 sudario se s parkiranim zrakoplovnim tankerom koji je dopremio gorivo za nadopunu istih. Obije letjelice odmah su planule, a poginulo je pet zrakoplovaca i tri marinca. Povrijeđeni su odmah ukrcani u zrakoplove i skupina žurno napušta teritorij Irana, ostavljajući iza sebe tijela poginulih vojnika, pet čitavih helikoptera i dvije olupine. Aljkavost američkih vojnika išla je tako daleko da su zaboravili u napuštenim helikopterima planove, pa su ugroženi i operativci CIA-e u Teheranu.
Planeri akcije u potpunosti su pogrešno izračunali potrebito trajanje leta do polazne točke i skroz zanemarili redovite pješčane oluje koje su normalne i redovite u tom području. Određen je premali broj helikoptera za takovu operaciju, umjesto osam možda je trebalo biti dvanaest ili i više helikoptera.
Ova akcija bila je još jedna velika pljuska američkoj vojsci koja je još uvijek pokušavala zaliječiti rane i kolektivnu traumu iz Vijetnamskog rata.

utorak, 07.12.2004.

Moderni ratovi

Operacija «Code Irene» 1993. godine

Svrha akcije «Code Irene» bila je hvatanje dvojice visokih dužnosnika Aididove milicije, međutim rutinska akcija hapšenja pretvorila se u ulične borbe s Aididovom milicijom i lokalnim stanovništvom. U zapadnim medijima ta akcija je pomalo pretenciozno nazvana i bitkom za Mogadish.
Operacija «Code Irene» počinje u poslijepodnevnim satima 3. listopada 1993. godine, nakon što je dobivena informacija o boravku dvojice visokih dužnosnika Aididove ratne milicije u jednoj kući u središtu Mogadisha – ministra vanjskih poslova Salada i Aididovog političkog savjetnika Awalea.
U operaciji sudjeluje 160 američkih Rangera i pripadnika postrojbe Delta uz potporu 12 vozila i 19 helikoptera tipa MH – 60 Black Hawk i MH – 6 Little Bird. Plan je predviđao da skupina Delta bude helikopterima prebačena do kuće u kojoj se nalaze osumnjičeni, te da nakon njihovog hvatanja američki komandosi kolonom vozila budu zajedno s uhićenicima vraćeni u bazu. Zaštitu izvedbe akcije i transport konvoja do baze trebaju osigurati Rangeri.
Dva sata po dobivanju informacije počinje napad na kuću na tržnici Bakkara, a već nakon samo dvadesetak minuta uhićena su obojica. No, operacija nakon toga kreće nepredviđenim tokom. Prilikom zaposjedanja položaja oko kuće jedan je vojnik ispao iz helikoptera s visine od tridesetak metara i ostao teško ozlijeđen. Istodobno i kolona vozila Rengera koja je trebala doći na dogovoreno mjesto zakasnila je jer su somalski civili i lokalna milicija na ulicama podigli barikade od zapaljenih guma. Odmah po uhićenju na mjestu događaja počinje se okupljati veliki broj civila i naoružanih militanata koji onemogućavaju odvođenje uhićenih. Ubrzo dolazi i do razmjene vatre američkih vojnika i somalskih milicija. U toj razmjeni vatre protuzračnom raketom srušena su dva helikoptera Black Hawk. Pilot helikoptera Michael Durant zarobljen je, a oslobođen je tek nakon jedanaest dana. Korištenje snimki njegovog zarobljavanja u medijima kasnije je i okrenulo američku javnost protiv angažmana američkih vojnika u Somaliji. Pokušaji izvlačenja preživjelih iz srušenih helikoptera razdvojili su konvoj i dodatno zakomplicirali akciju, te uzrokovali nove žrtve među američkim vojnicima. Dva sata nakon početka akcije konvoj se ipak okupio i pokušao krenuti, međutim promašen je smjer i konvoj počne lutati mogadiškim ulicama. Skupinu su cijelo vrijeme napadali somalski militanti, a američki vojnici iz pratnje su desetkovani. Dio vojnika sa zarobljenicima vratilo se u bazu, no oko stotinjak američkih vojnika ostaje u gradu i dalje odsječeno. U poslijepodnevnim satima iz američke baze poslana je skupina za pomoć odsječenim vojnicima, ali se ona ne uspijeva probiti i vraća se natrag u bazu. Unatoč ograničenoj zračnoj potpori odsječeni vojnici pružaju otpor tijekom cijele večeri i dijela noći.
Istodobno skupljaju se američke, malezijske i pakistanske postrojbe te u jutarnjim satima dolaze u pomoć odsječenim američkim vojnicima, deblokiraju ih i vraćaju u bazu. U operaciji «Code Irene» poginulo je 18 američkih vojnika, a 73 su ranjena, dok je među Somalcima izgubilo život oko 350 ljudi. Punu odgovornost za neuspjeh akcije prihvatio je američki general Garrison.
Razlozi američkog debakla bili su slijedeći: nedostatna zračna potpora postrojbama na zemlji koja je bila ograničena samo na helikoptere, nisu napravljene ozbiljne procedure izvlačenja ako akcija krene po zlu, nema planova koordinacije s ostalim UN snagama u gradu.

Kamuflažne boje

Kamuflažne (maskirne) boje i način prikrivanja u II. Svjetskom ratu

ponedjeljak, 06.12.2004.

Zrakoplovi II. Svetskog rata

Jakovljev Jak – 1

Bijela ruža Staljingrada (žuti 44 iz sastava 296. lovačke pukovnije) zrakoplov kojim je letjela potporučnica Ljilja Litvak i na njemu zabilježila 12 zračnih pobjeda iznad Staljingrada.




Taktičko tehničke značajke zrakoplova Jakovljev Jak - 1

- dužina: 8, 50 m
- raspon krila: 9, 20 m
- visina:
- tip i snaga motora: 1 600 KS
- maksimalna brzina leta: 720 km /h
- brzina uspinjanja: -
- dolet (taktički radijus djelovanja): 815 km
- naoružanje: dva topa 20 mm i dvije strojnica 7, 7 mm

Nježniji i ljepši piloti

Nježniji i ljepši borbeni piloti

U zlatno doba zrakoplovstva (period između dva svjetska rata), letenje je bio predmet zanimanja javnosti više nego ikada ranije ili kasnije. Zasluge za to imaju i brojne žene piloti. Tako u tom vremenu skorom, pa i nije bilo zemlje koja nije imala junakinju u zraku. Nabrojim samo neke od njih mnogobrojnih: Amelia Erhart (SAD), Amy Johnson (Engleska), Hanna Reitsch (Njemačka) i još mnoge, mnoge druge ne manje hrabre ili odvažne letjeti «čeličnim pticama». Ubrzo žene su pokazale, a nama muškima dokazale, još jednom kao i toliko puta prije i kasnije, da i one mogu postizati vrlo smjele rekorde u dugim letovima i razne podvige u vještini letenja. Najveću ravnopravnost dame su doživjele u tadašnjem SSSR-u. Baš u SSSR-u žene su prvi puta sjele za upravljačka mjesta ratnih zrakoplova, za razliku od njihovih kolegica u SAD, UK i Njemačkoj, gdje su u ulozi zemaljskih snaga na logističkim poslovima i zadaćama. Tijekom II. Svjetskog rata u SSSR-u s dvanaest priznatih zračnih pobjeda je Ljilja Litvak.
Potporučnica Ljilja Litvak pripadnica je od 1942. godine sovjetske 73. lovačke pukovnije. Letjela je na zrakoplovu tipa Jak – 1 i ostvarila je 130 polijetanja, te sudjelovala u bitkama iznad Rostova i Staljingrada. Od 66 zračnih bitaka u koje je ušla u 12 joj su priznate pobijede. Odlikovana je Zlatnom zvijezdom i postala heroj SSSR-a. Poginula je na ratnoj zadaći sa tek 22 proljeća. Izvještaji o njezinoj pogibiji dosta se razlikuju, ali potvrđeno je da je zajedno s osam muških kolega pilota Jak – 1 napadala skupinu njemačkih bombardera tipa Junkers koju je štitilo osam njemačkih lovaca tipa FW – 190. No, iznad te skupine vrebala je skupina od deset njemačkih lovaca tipa messerschmitt Bf – 109. Upravo ovi messerschmiti koji su se iznenada obrušili «iz oblaka» oborili su dva sovjetska zrakoplova. Jednim je pilotirao pukovnik Goljišev, a drugim, gdje je bila jasno vidljiva iscrtana bijela ruža, potporučnica Ljilja Litvak. Brojem zračnih pobjeda, potporučnici Litvak, približila se poručnica Ekaterina – Kaća Budanova koja je zapisala 11 zračnih pobjeda.
Sovjeti su bili prinuđeni u svoje lovačke pukovnije uključiti žene kako zbog gubitaka pilota koje su pretrpjeli u početnim njemačkim napadima 1941, godine, ali iskreno govoreći sovjetski zapovjednici su priznali da su se žene iz predratnih aeroklubova pokazale puno iskusnije nakon dopunskog usavršavanja, nego li njihovi muške kolege koji su ubrzano prošli tečajeve i obuku letenja. Prve žene stižu već krajem 1941. godine, a Marina Raskova dobiva zadaću da ustroji prvu žensku zrakoplovnu pukovniju.

Tako je nastala sovjetska 122. mješovita zračna divizija koja se sastojala od 586. lovačke pukovnije, 587. bombarderske pukovnije i 588. pukovnije noćnih bombardera. Upravo ove pukovnije mahom su činile žene piloti, a one su se pokazale doista hrabrima i dostojne svojih muških kolega. Tako su noću svibnja 1942. godine žene piloti iz sastava 588. pukovnije noćnih bombardera uspješno izvele niz noćnih rušilačkih napada i pritom «muški» pretrpjele velike gubitke. Pod zapovjedništvom bojnice Jevdokije Berešanske 588. noćna bombarderska pukovnija ukupno je izvršila 24 000 zračnih zadaća i pritom bacila na neprijatelja preko 23 000 tona raznih bombi. Od ukupno 30 žena pilota odlikovanih Zlatnom zvijezdom, 23 su bile iz 588. noćne bombarderske pukovnije. Nakon bitke iznad rijeke Tanan, ova pukovnija posebno se tu proslavila i dobila elitni naziv 46. gardijska noćna bombarderska pukovnija.
Djevojke iz 587. bombarderske pukovnije za potporu trupama na zemlji u početku lete na starijim lakim bombarderima tipa suhoj Su – 2, a kasnije su dobile modernije bombardere za obrušavanje tipa petljakov Pe – 2. I ova pukovnija se iskazala i zaslužila elitni naziv 125. gardijska bombarderska pukovnija. Iz njihovog sastava odlikovano je pet žena pilota Zlatnom zvijezdom Heroja. Djevojke iz 586. lovačke pukovnije uključene su pak u sustav PZO i uspješno štite zračni prostor iznad Staljingrada 1942. i 1943. godine. Zapovjednica ove lovačke pukovnije bila je bojnica Tamara Kazarnova, a letjele su zrakoplovima tipa Jak – 7 B. Ukupno su izvršile 4419 borbenih zračnih poleta i postigle ukupno 38 zračnih pobjeda. Najuspješnija je bila satnica Olga Jamščikova koja je nakon rata i prva žena u SSSR-u koja je letjela mlaznim zrakoplovom. Od 93 borbenih zadaća zapisala je tri zračne pobjede. Rajna Šurnačevska, Galina Burdina i Tamara Pamjatnik zapisale su po dvije zračne pobjede. Nakon 1943. žene su potpuno povučene iz zračnih pukovnija, ali uz dužno poštovanje, one su ispisale svijetle stranice povijesti ratnog zrakoplovstva, a Athumanunh će na kraju nadopuniti svoj gore napisani naslov – nježniji i ljepši, ali ništa manje opasniji i sposobniji piloti!

nedjelja, 05.12.2004.

Zrakoplovi II. Svetskog rata

North American P – 51 Mustang

Najuspješniji je lovački zrakoplov II. Svjetskog rata, a posebno ima veliki dolet (taktički radijus) kako bi mogao uspješno pratiti i štiti zrakoplove bombardere. U početku inačice ovog zrakoplova nose dopunske spremnike goriva ispod krila, a kasnije oni im se ugrađuju u trup. Vrlo lako ovaj zrakoplov može ponijeti i bombe, pa je zbog toga na samoj granici lovačkog i bombarderskog zrakoplova, dakle nešto kao lovac – bombarder.


Taktičko tehničke značajke zrakoplova North American P – 51 Mustang

- dužina: 9,75 m
- raspon krila: 11,27 m
- visina: -
- tip i snaga motora: 1 520 KS
- maksimalna brzina leta: 703 km /h
- brzina uspinjanja: -
- dolet (taktički radijus djelovanja): 1 530 km
- naoružanje: šest strojnica 12,7 mm

Operacija Bodenplatte

Iako su meteorološki uvjeti za polijetanje bili tog 1. siječnja 1945. godine prilično dobri, na nekim se poletnim stazama kasnilo poradi magle, a da se o tom kašnjenju nije obavijestilo zapovjedništvo 16. protuzrakoplovnog divizijuna. Naime, veliki broj zrakoplova trebao je preletjeti područje koje je branio narečeni divizijun zemaljskog protuzrakoplovnog topništva, a kako su nadletjeli u nenajavljeno vrijeme, na vlastite zrakoplove zemaljsko topništvo otvorilo je snažnu paljbu, te oborilo veći broj zrakoplova. Najveći gubitci, u operaciji Bodenplatte, nanijeti su Saveznicima u britanskom sektoru 2. taktičkog zračnog zapovjedništva, dok je nekim od zračnih luka, koje su napadnute, bazirao samo manji broj savezničkih zrakoplova. Najuspješniji napad izveden je na zrakoplovnu luku kod Eindhovena gdje je uništena cijela eskadrila kanadskih tajfuna i veliki broj britanskih spitfirea, a pritom je poginulo i 25 savezničkih pilota. Ukupno je uništeno oko 500 savezničkih zrakoplova, ali i izgubljeno je oko 300 zrakoplova, pa je ako se to gleda i računa strategijskom računicom zbroj jednak totalnom promašaju, a da se ne govori da je to veliki udarac njemačkom «obrambenom zračnom kišobranu». Na kraju ono najmučnije i najjadnije je što je njemačko zapovjedništvo svoje pilote ostavilo na cjedilu: - onemogućena je komunikacija između pilota, nisu obaviješteni protuzrakoplovni topnici koji su oborili oko 100 vlastitih zrakoplova, a i nekim lovačkim skupinama dati su krivi podaci o baziranju savezničkih zrakoplova. Na više mjesta su tako njemački zrakoplovi udarili na potpuno prazne savezničke stajanke gdje uopće nije bilo neprijateljskih zrakoplova. Istodobno, na dan provedbe operacije, američka 8. zračna armija, ne znajući za njemačku operaciju Bodenplatte, udarila je sa svojim B – 17 letećim tvrđavama i B – 24 liberatorima po njemačkim gradovima, a suprotstavilo im se svega sedam lovačkih skupina iz 300. lovačke pukovnije. Iako su se piloti messerschmitta izuzetno hrabro borili nisu mogli spriječiti pravu poplavu američkih bombardera, pa su ovi napravili pravu pustoš gradu Kasselu i rajonu Koblenz – Trijer.

subota, 04.12.2004.

Zrakoplovi II. Svetskog rata

Bombarderi Saveznika II. dio

Zrakoplov bombarder kojim napada Njemačku britansko zrakoplovstvo (RAF).






Taktičko tehničke značajke Avro Lancaster III

- godina izrade: 1942.
- tip i snaga motora: Rolls-Royce Merlin 4 x 1 460KS
- maksimalna brzina: 460 km/h
- vrhunac leta: 7 350 m
- taktički dolet: 2 560 km
- ukupna težina: 30 670 kg
- nosi bombi: 9 900 kg
- strojnice 12, 7 mm: 10 kom
- posada: 9 ljudi

Operacija Bodenplatte

nastavak

S druge strane Saveznici pak su svjesni svih tih problema koji muče Luftwaffe, ali opet previše podcjenjuju protivnika, (to se nikada ne radi, NIKADA, jer nemoć čovjeka iz zeca pretvori u lava) pa pogrešno procjenjuju da Luftwaffe nije sposobna za neku ozbiljniju akciju kao ovu tipa Bodenplatte.
Njemačko zapovjedništvo zračnih snaga već u studenom 1944. godine planira vrlo smjelu operaciju u kojoj bi se istodobno napale sve savezničke zračne luke u Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj, te se na zemlji uništile savezničke zračne snage, a time bi se vratila njemačka prevlast u zraku. Za operaciju je predviđeno 10. zračnih lovačkih pukovnija koji su ustrojeni od po 33 zračne skupine (zračna skupina tadašnje Luftwaffe ima 27 zrakoplova), a svaka se zračna skupina ustrojava od tri do četiri eskadrile (po pet do šest zrakoplova). Za zapovjednika operacije određen je zapovjednik 3. zrakoplovnog korpusa general bojnik Dietrich Peltz. Svaka pojedinost ove operacije držana je u strogoj tajnosti, pa tako ni mnogi od pilota sve do trenutka polijetanja, a ni tada nemaju pravu informaciju, već poštuju zapovijed – leti kako leti vođa eskadrile. Element iznenađenja jako je bio bitan, pa je zabranjena svaka radio veza između eskadrila i pojedinaca u eskadrili. Ipak njemački piloti nisu bili primitivci, zaključili su iz tih zapovjedi da se priprema nešto vrlo veliko i značajno, pa im je zbog toga moral još više porastao, a hrabrost došla u prvi plan, jer znali su da od njih zavisi uspjeh operacije. Tako je oko 800 do 1000 zrakoplova (njemački i saveznički podaci o broju zrakoplova su u stalnom razmimoilaženju, pa je nemoguće napisati točan broj, no slažu se i jedni i drugi da ih nije bilo manje od 800, a ni više od 1 000) tipa messerschmitt Bf – 109 i Focke Wulf Fw – 190 koje su u zračnim skupinama do ciljeva navodili dvomotorni noćni lovci tipa messerschmitt Bf – 110 E kako se vođe skupina ne bi morali baviti još i navigacijom, te se potpuno usmjerili na zadaću.
Zrakoplovi četiri lovačkih pukovnija koje su bazirale u Wildenbrűcku trebali su napasti zračne luke oko Sent Deniza i Brűsela u Belgiji, te Eindhovena i Volkela u Nizozemskoj. Druga pukovnija i snage 3. i 4. zračne skupine iz 54. lovačke pukovnije, te snage sastava tri skupine iz 77. lovačke pukovnije trebale su napasti zračne luke oko gradova Antwerpen i Brűsel. Deset lovačkih zračnih skupina koje su bazirale u rajnskom bazenu trebale su napasti zračne luke oko gradova Le Kilo, Sent Trond i Oss u Belgiji, a tri zračne skupine iz 57. lovačke pukovnije koje su bazirale oko Karlsruhea napast će zračne luke oko grada Metz Freskatia. Sve zračne luke trebale su biti napadnute istodobno oko 09.20 sati poradi iznenađenja.

petak, 03.12.2004.

Zrakoplovi II. Svetskog rata

Messerschmitt Bf 109


Njemački lovački zrakoplov Messerschmitt Bf 109 čiji je prototip poletio još 1935. godine bio je najmasovniji zrakoplov Luftwaffe. Razvijan je i tijekom rata u raznim varijantama i podvarijantama, ali svoj temeljni izgled nije gubio, već je poboljšanje išlo na njegove letačke i bojne performanse. Varijante ovog zrakoplova označavane su tako da se uz tip (Bf 109) doda naziv varijante, a to su: B – Bertha, C – Clara, D – Dora, E – Emil, F – Friedrich (ovu varijantu saveznički piloti podrugljivo nazivaju Fritz) i G – Gustav. Podvarijante ovog zrakoplova dobivale su pored tipa i varijante
(Bf 109 C) brojčanu oznaku, pa bi to npr. ovako izgledalo: Bf 109 C – 6

Taktičko tehničke značajke zrakoplova Messerschmitt Bf 109

- dužina: 8,64 m
- raspon krila: 9,87 m
- visina: 2, 50 m
- tip i snaga motora: Deimler Benz DB 601 A 1 000 KS
- maksimalna brzina leta: 570 km /h
- brzina uspinjanja: 954 m/min
- dolet (taktički radijus djelovanja): 660 km
- naoružanje: dvije strojnice 7, 9 mm MG 17 i dva topa 20 mm MG FF

Ove performanse vrijede samo za inačice Emil dok su kod ostalih razlike ili u brzini, ili u doletu ili pak u naoružanju.

Operacija Bodenplatte

Operacija Bodenplatte – labuđi pjev moćne Luftwaffe

Godina 1944. približava se svome kraju, savezničke zračne snage imaju sve veću premoć u zračnom prostoru Njemačke, a postrojbe Luftwaffe sve su slabije i iznurenije. Sve veći gubitci nedvojbeno govore da je nekada moćna i snažna Luftwaffe pred početkom svojega kraja. Kako su savezničke zračne snage sve više narastale, tako im se u zračnom prostoru Njemačke suprotstavlja sve manji broj prekaljenih pilota ratnika, a sve veći broj golobradih i neiskusnih mladića koji još nisu ni naučili pošteno upravljati snažnim čeličnim pticama, a kamo još i da se suprotstave jačem protivniku. Prokletstvo bitke za Britaniju sada je jasno govorilo da se Luftwaffe od nje nikada nije psihički i fizički oporavila jer od toga dana njemačke lovačke zračne snage slabe kao cjelina, mada prekaljeni piloti lovaca pružaju snažan i neviđen otpor savezničkim snagama, pa i slobodno se može reći – zadaju im glavobolju i teške trenutke, ali još jednom kako to uvijek biva u povijesti dogodilo se ono: - snaga i viteštvo ratnika upropašteni su slabošću i kukavičlukom neratnika.
Naime, Njemačvo vrhovno zapovjedništvo zračnih snaga ne želi priznati svoju krivicu i ne vidi drvo u šumi, već se grčevito hvata za Hitlerovo i Göringova maštanja da će se protivnik pobijediti bombarderima, pa tako i osvetiti za savezičko bombardiranje njemačkih gradova. Koja bi to budala mogla, ako imalo kuži vojničku logiku, govoriti o ofenzivnoj ulozi zračnih snaga, a kopnene snage se povlače i u stalnoj su defenzivi na svim ratištima. Da čovjek ne povjeruje, Hitler i Göring tvrde upravo to, pa izgleda da s njihovom sivom materijom ipak nešto nije štimalo. Čak su im i njemački novinari danonoćno slali novinske isječke koji govore o nevjerojatnoj količini borbenih zrakoplova koji se svakodnevno isporučuju i o pravim malim vojskama pilota koji se ubrzano školuju u zrakoplovnim akademijama. Zapovjednici njemačkih zračnih snaga na koljenima mole za okretanjem proizvodnje s bombardera na lovce i za sve većim brojem pilota lovaca presretača, ali njih se ne sluša već im se lijepe epiteti kukavica i nekompetentnosti. Ne žele čuti ni o drastičnom nedostatku goriva koje ostavlja i ono malo lovaca presretača na zemlji, pa ta snaga postoji samo na papiru i sve više liči na strašnog zmaja od papira.

četvrtak, 02.12.2004.

Zrakoplovi II. Svetskog rata

Supermarine spitfire

Kao i kod njemačkih zračnih lovačkih snaga , tako i kod Saveznika (RAF i USAF), temeljna koncepcija zrakoplova lovca je – niskokrilac sa samostojećim krilima, jednomotorni jednosjed, pretežito metalne konstrukcije, vrlo čistih aerodinamičnih crta, velikog specifičnog opterećenja krila i malog opterećenja snage motora. Za uspješnu i nadmoćnu borbu s zrakoplovima bombarderima, zrakoplov lovac treba imati bar 25 posto veću brzinu od svog cilja, puno veću pokretljivost i moćnije naoružanje koje će probiti i uništiti oklop i otpornost zrakoplova bombardera.
Tipični primjer za to je britanski zrakoplovi lovaci supermarine spitfire i hawker hurricane, kod njemačkih zračnih snaga to su messerschmitt i Focke Wulf, dok se kod američkih zračnih snaga ističu mustang, lightning i republic.



Taktičko tehničke značajke zrakoplova Supermarine spitfire Mk II

- dužina: 9,12 m
- raspon krila: 11,23 m
- visina: 2, 70 m
- tip i snaga motora: Rols Rojs merlin XII 1 150 KS
- maksimalna brzina leta: 575 km /h
- brzina uspinjanja: -
- dolet (taktički radijus djelovanja): 805 km
- naoružanje: osam strojnica 7, 7 mm

Zračne bitke

Svoj posljednji dramatični i očajnički pokušaj Luftwaffe je napravila 1. siječnja 1945. godine. Odmah nakon svitanja, više od 800 njemačkih zrakoplova, napalo je Savezničke zrakoplovne luke širom Belgije i Nizozemske. Odlično koordinirani, u brišućim letovima, vođeni po točno određenim maršrutama, a predvođeni zrakoplovima tipa Ju – 88, Bf – 110 i Me – 410 potpuno su iznenadili Saveznike. Britanci su izgubili oko 149 zrakoplova, a Amerikanci još više. Međutim i Nijemci su izgubili više od 200 zrakoplova, koji bi im itekako kasnije dobro došli. Mnogo izgubljenih pilota koji su još bili neiskusni, još bi se nekako i nadoknadilo, ali iskusnih zapovjednika koji bi ih vodili bivalo je ipak sve manje, a tu su sada zauvijek izgubljeni: pukovnik (potpukovnik tadašnje njemačke vojske) Günter Specht zapovjednik JG 11, satnik Horst Günter von Fassong zapovjednik III/JG 11. Ime ove nesretne operacije povijest je zapamtila pod kodnim imenom – Bodenplate i ta je akcija zauvijek oslabila obranu sve slabijeg Reicha. (O operaciji Bodenplate – podna ploča, Athumanunh će napisati opširnije i temeljitije, jer tako izdati svoje najbolje pilote mogu samo oni koje Athumanunh naziva – ljigavci, a ljigavci su bili Göring i njegova klika.) Novu taktiku pokušao je Hajo Herrman, a po njegovoj zamisli piloti su trebali svoj zrakoplov dovesti do Savezničkog bombardera i potom udariti u njega, ali neposredno prije sudara pilot je trebao iskočiti. (Dakle nešto slično, japanskim kamikazama, ali ovdje pilot ne treba poginuti, već se spasiti za drugi put.) Ova novoustrojena postrojba dobila je kodni naziv – Komando Elba, a opremljena je bila zrakoplovima tipa Bf –
109 G. No, piloti su tek mladići koji nemaju nikakvo životno, a kamoli ratno iskustvo. Svoj masovni nalet Komando Elba napravila je 7. travnja 1945. godine kada je istodobno poletjelo 120 zrakoplova, a zaštitu su im pružali lovci tipa Me – 262. Američki lovci tipa P – 51 iz pratnje bombardera izmanevrirali su njemačke Me –262 lovce i uspjeli oboriti 59 njemačkih lovaca Bf – 109 G. Od 18 napadnutih američkih bombardera oboreno je samo 8 bombardera, a samo je 15 njemačkih pilota Bf – 109 G preživjelo i uspjelo se vratiti u svoju bazu.
Na kraju bez obzira na stalnu premoć i nadmoć Saveznika, njemačko zrakoplovstvo nisu uspjeli poraziti vojnički onako u borbi, porazilo ih je nešto drugo. Naime. Stalni Saveznički napadi po tvornicama sintetičkog goriva i rafinerijama nafte konačno su urodili plodom. Njemački zrakoplovi sve su više ostajali bez goriva. Ogledni primjer za tu tvrdnju je JG 6 pod zapovijedanjem bojnika Gerharda Barkhorna. Naime, JG 6 ima dovoljno zrakoplova (novi tipovi Fw – 190 D oko 150 komada), dovoljan broj pilota riješenih i spremnih na borbu, ali nema goriva.
Galland je ovo shvatio i pokušao je preustrojiti preostalih sedam lovačkih skupina u jednu JG 44, ali za sve je bilo već prekasno. Nadnevka 3. svibnja 1945. Galland je ranjen, a njegovim pilotima preostala je samo predaja. Bio je to kraj Luftwaffe i kraj njemačke protuzračne obrane.

srijeda, 01.12.2004.

Zrakoplovi II. Svetskog rata

Bombarderi Saveznika (I. dio)

Zrakoplovi bombarderi koje u napadu na Njemačku rabi USAF tijekom 1944. godine.






Taktičko tehničke značajke B –17 G Flaiyng Fortress

- godina izradbe: 1939.
- tip i snaga motora: Wright R – 1820 – 97 Cyclone 4 x 1 200 KS
- maksimalna brzina: 472 km/h
- vrhunac leta: 10 670 m
- taktički dolet: 1 760 km
- ukupna težina: 27 240 kg
- nosi bombi: 2 700 kg
- strojnice 12, 7 mm: 13 kom
- posada: 10 ljudi

Taktičko tehničke značajke B –24 Liberator

- godina izradbe: 1940.
- tip i snaga motora: Pratt-Whitney R – 1830 – 65 4 x 1 200 KS
- maksimalna brzina: 475 km/h
- vrhunac leta: 8 540 m
- taktički dolet: 2 465 km
- ukupna težina: 27 240 kg
- nosi bombi: 3 700 kg
- strojnice 12, 7 mm: 10 kom
- posada: 9 ljudi

Zračne bitke

Zračne borbe iznad Njemačke 1944. godine (nastavak)

Vještina i hrabrost njemačkih pilota ogleda se u gubitcima savezničkih zrakoplova. Tako su do kraja jeseni 1944. godine Britanci izgubili: 570 noćnih teških bombardera, 312 lovaca i 3 216 zrakoplovaca, a američka 8. zračna armija izgubila je: 627 bombardera, 180 lovaca, te oko 6 200 zrakoplovaca. Oko 85 posto ukupnih britanskih gubitaka zrakoplova zasluga je njemačkih pilota, a samo 15 posto oborila je zemaljska PZO. Od 65 posto američkih gubitaka zrakoplova zasluga je pilota, a 35 posto oborila je zemaljska PZO. Njemački zrakoplovi lovci imali su slijedeće gubitke: oboreno je 400 zrakoplova i poginulo je 103 pilota. Među poginulim njemačkim pilotima bili su i značajni piloti časnici na koje su Nijemci itekako računali, a to su: Heinz Strüning, Paul Brandt, Walter Nowotny, Robert Weiss … Svi redom bili su to izuzetno hrabri i iskusni piloti, te nezamjenjivi zapovjednici mladim i neiskusnim pilotima koji su stizali po «traci».
Iako hrabri i uz maksimalne napore njemački piloti nisu se mogli mjeriti s brojčanom nadmoćnošću Savezničkih pilota, pa su sve više ličili na «očajnike», ali vrlo hrabre i žilave. Naime, dok su se Saveznički piloti mogli mirno odmoriti u sigurnostima svojih zrakoplovnih luka i baza, njemački su vrlo često morali štititi svoje baze po povratku sa zadaća kada su im i gorivo i streljivo bili pri kraju. Nakon pogibije Waltera Nowotnya, njegovi piloti preustrojeni su u regularnu lovačku pukovniju JG 7, a njegovom 1. skupinom zapovijeda Teodor Weissenberger, 2. skupinom zapovijeda Erich Rudörffer, koji kasnije preuzima zapovijedanje nad cijelom pukovnijom u siječnju 1945. Lovačkom pukovnijom JG 3 zapovijeda Wernwr Schrör, pukovnijom JG 54 Ditrich Harbakau, JG 104 Reinhard Seiler, a JG 10 Georg Christl. Novoustrojenom JG 11 zapovijedanje preuzima Hackl.

<	prosinac, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!