Godine 1911. Talijani su prvi put uporabili novo i neobično oružje - zrakoplov. Samo tri godine kasnije sukobljene strane su Prvi svjetski rat započele s više stotina čeličnih krilatih ptica, a završile ga s više od desetak tisuća koje su nadkrilile izmučena bojišta. Onda nakon dvadesetak godina, nakon pozornih priprava i provedbe njemačkog munjevitog rata koji je bio nezamisliv bez zrakoplova, buknuo je Drugi svjetski rat. Njemački se munjeviti rat zauvijek izgubio u nepreglednim prostranstvima Sovjetskog Saveza, a japanski utopio i nestao u dubinama i širinama Tihog oceana. No, sve je više bilo čeličnih krilatih ptica bombardera koji su svake noći i svakog dana nemilice zasipali neprijateljski teritorij tonama bombi. Bilo je jasno da je ono predivno doba zračnih vitezova zauvijek prošlo, a zrakoplov je postao strašno strategijsko oružje ... a Hirošima i Nagasaki zauvijek opomena cijelom čovječanstvu!
Malo će biti sada pisanja o tim čeličnim pticama, koje nerijetko donose smrt i patnju nesretnim civilima, koji se nađu na njihovim letećim rutama... Athumanunh žali za onim vremenima kada su te ptice nosile vitezove koji su se pošteno i muški ogledali u zraku, jedan bi uvijek pobijedio, ali bi i uvijek spustio svoju pticu, pa kada bi se uvjerio da je drugi (poraženi) dobro, u brišućem letu mahnuo krilima i pozdravio: - Vidimo se drugi put! -
Zračne borbe iznad Njemačke 1944. godine (nastavak)
Strategijsko zapovjedništvo zračne obrane preuzima general bojnik (general potpukovnik u tadašnjoj njemačkoj vojsci) Josef Schmid nadimkom Bepo, Na prijašnjim stožernim mjestima nije se posebno iskazao, a tijekom bitke za Britaniju bio je časnik G - 2 (obavještajni časnik) u zapovjedništvu Luftwaffe, gdje je zatajio. Kasnije je nešto uspješnije zapovijedao 1. lovačkim zrakoplovnim korpusom naslijedivši na tom mjestu Josefa Kammhubera. Njegovi prvopodređeni bili su Adolf Galland, kojega kasnija zamjenjuje Walter Dahl, kao zapovjednik dnevnih lovaca, zatim Werner Streib (veteran iz noćnih borbi zrakoplovom Me Bf – 110, oborio je 65 noćnih bombardera i odlikovan je viteškim križem s mačevima) kao zapovjednik noćnih lovaca i treći Wolfgang Schenk koji je zapovjednik novih mlaznih zrakoplova. Za brzo uvođenje novih mlaznih zrakoplova u operativnu uporabu odgovoran je bio brigadir (pukovnik u tadašnjoj njemačkoj vojsci) Gordon Gollob. Satnik Bruno Stolle ima zadaću osposobljavanja i testiranja izvanrednog zrakoplova Ta – 152 razvijenog od Fw – 190. Bojnik Ditehelm von Eichel-Streiber (veteran s 92 zračne pobijede) zadužen je za preobuku pilota na zrakoplovima Me – 262.
Lovačka skupina (Jäger Gruppe) JG 200 pod zapovjedništvom bojnika Herberta Kroacka, koja se borila iznad južne Francuske opremljena zrakoplovima Bf – 109 i Fw – 190 A, povučena je i razmještena u Wiesbadenu, a ubrzo i rasformirana kako bi njezini iskusni piloti ojačali ostale JG. Lovačka skupina III/JG 54 kojom zapovijeda bojnik Weiss opremljena je zrakoplovima tipa Fw –190 D povučena je sa zadaćom da štiti mlazne lovce tipa Me – 262 iz Zapovjedništva Nowotni koje užurbano radi na preobuci. Lovačka skupina I/JG 26 pod zapovjedništvom bojnika Karla Borrisa prebazirala se na zrakoplovne luke blizu grada Osnabrűcka, gdje dobiva nove zrakoplove tipa Fw –190 D. Satniku Wilhelm Moritzu zapovjedniku IV/JG 3 pridodate su pridodate su JG 1 i JG 4. Do sredine listopada 1944. Luftwaffe ima ukupno 17 Lovačkih skupina za noćna presretanja (oko 476 zrakoplova tipova Bf – 110, Ju – 88 G i He – 219), te 26 Lovačkih skupina za dnevna presretanja (oko 613 zrakoplova tipova Bf – 109 G, Fw – 190 A i D, te manji broj raketnih lovaca tipa Me – 163 i mlaznih lovaca tipa Me – 262.
Zračne borbe iznad Njemačke 1944. godine
Drugi Svjetski rat približava se svojoj završnoj fazi u Europi, obrambene crte Njemačke vojske svedena su na njezine povijesne granice. Iznad Njemačke, koja je na «samrtničkom izdisaju», u zraku Luftwaffe uporno brani njemački zračni prostor i tom fanatičnom borbom odlaže sve više nadolazeći kraj rata.
Unatoč svojoj velikoj brojčanoj nadmoći američko (USAF) i britansko (RAF) zrakoplovstvo imaju velike gubitke upravo zbog odlučnosti njemačkih pilota da se bore do posljednjeg i tako barem na trenutak zaštite svoje domove i obitelji od strašnih Savezničkih bombardiranja koja su započela nakon Konferencije Saveznika u Casablanci 21. siječnja 1943. godine. Američko zrakoplovstvo danju, a britansko noću izvodi neprekidna bombardiranja i razaranja njemačkih industrijskih i vojnih potencijala taktikom «tepiha» (svi bombarderi bombe bacaju istodobno).
Bombardiranje «Europske utvrde» (Europe Festung) počinje još tijekom studenog 1943. godine kada britanski bombarderi noću čine pustoš slijedećim njemačkim gradovima: Kiel, Műnchen-gladbach, Darmstadt, Berlin, Frankfurt am Main, Osnabrűck, Műnster, Bremerhaven, Karlsruhe, Kassel i Brunsvik. Danju pak je američko zrakoplovstvo nemilice udaralo po slijedećim gradovima: Ludwigshafen, Karlsruhe, Ulm, Mainz, Koblenz, Kassel, Bremen, Hamm, Bielefeld i Magdeburg. Pored gradova diljem Njemačke napadane su tvornice sintetičkog goriva, rafinerije nafte željeznička čvorišta i pruge.
Hitleru je konačno jasno da njegovo napadačko oružje (rakete V-1 i V-2 ne postižu željeni učinak i da umjesto insistiranja na proizvodnji zrakoplova bombardera nužno je okrenuti proizvodnju na zrakoplove lovce presretače. Istodobno Njemačko vrhovno zapovjedništvo Luftwaffe povlači sve zrakoplovne postrojbe za dnevna i noćna presretanja. Postrojbama kopnene vojske potporu pružaju samo zrakoplovne pukovnije za napad iz brišućih letova po tenkovskim skupinama.
Golanska bojišnica - nastavak
Tijekom 8. listopada izraelske postrojbe brane se uporno i žilavo, te pod svaku cijenu žele zadržati Kuneitru, Ajsiju i Madžel Šamo. Uzaludno pokušavaju povratiti, na lijevom krilu, uporište Džabel Šeik, a na desnom su krilu izraelski zapovjednici prisiljeni angažirati pričuvu iz Kafte prema El Duru. Tako na južnom boku sirijske 10. oklopne divizije izbijaju dvije oklopne i jedna mehanizirana izraelska brigada. Tijekom 9. i 10. listopada uz maksimalne napore izraelske postrojbe zaustavile su daljnje napredovanje sirijskih snaga. Sirijske oklopne postrojbe izgubile su oko 800 tenkova, a izraelske oko 200. Sirijci moraju na trenutak stati i čekati oklopnu popunu koja stiže zračnim putem iz SSSR-a. Taj kratki period Izraelci koristi za poduzimanje protunapada. Naime, sirijske postrojbe zauzele su vrlo plitku dubinu obrane, nemaju pričuvu, a postrojbe u dodiru prilično su im potrošene i zamorene. Bojišnica je široka 50 – 60 kilometara. Sirija ima oko 400 tenkova, a Izrael oko 500. No, manji broj tenkova nije toliko bitan koliko je stvarno opasan sam raspored sirijskih snaga ( na južnom krilu bojišnice od Ajsije do Fika razvijena je samo jedna sirijska divizija koja nema pričuvu, a na sjevernom dijelu se tiskaju čak tri divizije, hmmm, to i baš nije raspored kakav bi poželio ikoji zapovjednik). Izraelski zapovjednici ovo su dobro uočili i 11. listopada uz snažnu topničku i zračnu pripravu istodobno započinju napad na četiri smjera. Namjera Izraelaca je da stvore dvoja oklopna kliješta, jedna sjeverno, a druga južno, pa izabiru dvostruki obuhvat kao oblik manevra s temeljnom namjerom da se sirijske snage što prije razbiju, zatvore kliješta kod Sase i Rafida, te da se tako okružene sirijske postrojbe unište. Ostatke sirijskih snaga trebalo je odbaciti prema Damasku na sjevernoj bojišnici, a istočno od Rafida snage na južnoj bojišnici. Sirijski zapovjednici shvatili su svu opasnost po svoje postrojbe, pa su prisiljeni izdati zapovijedi za odstupanje i izvlačenje, a u području grada Sase u borbu ulaze iračka oklopna divizija, jordanska oklopna brigada i saudijski tenkovski odred. Ovim manevrom i brzim povlačenjem sirijske postrojbe izbjegavaju opasnost od okruženja, a izraelske snage napreduju vrlo brzo, pa ubrzo izbijaju na plato koji je od Damaska udaljen samo tridesetak kilometara. Na južnoj bojišnici izraelski prodor je zaustavljen. Sve sirijske pješačke postrojbe trpe teške gubitke od oklopnih snaga izraelskih postrojbi i brzo se povlače, no, sirijska 5. pješačka divizija opet se dokazuje i ona jedina pruža žilav i zadržavajući otpor izraelskim tenkovima. No, 13. listopada izraelske snage smanjuju pritisak i dio postrojbi izvlači se poradi upućivanja na Sinajsko bojište. Do 23. listopada sirijske postrojbe su popunjene i osvježene, a iz strategijske pričuve dovedena je jedna sirijska brigada mornaričkog pješaštva, dvije jordanske oklopne brigade i jedna iračka divizija, ali tih dana na zapadu egipatska 3. armija dovedena je u opasnost od okruženja, pa je Sirija primorana da prihvati prekid vatre i neprijateljstava. Nadnevka 28. listopada potpisan je sporazum o razdvajanju snaga na Golanskoj visoravni, a time je i završen Četvrti Arapsko izraelski rat koji je još više zamrsio situaciju u ovom dijelu svijeta. Arapske zemlje nakon njega su ostale posvađane i frustrirane, a Izrael pak je morao prihvatiti spoznaju da će u budućnosti morati respektirati svoje arapske susjede i smatrati ih za vrlo opasne protivnike, a pogotovo ako one budu djelovale kao jedinstvene. Relativno brz i jeftin uspjeh Izraela iz Prvog rata 1967. godine pripadao je povijesti.
Četvrti Arapsko izraelski rat - golansko bojište
2. Golansko bojište
Topnička i zračna priprava napada na Golanskom bojištu započinje istodobno kada i ona na Sinajskom. Paljba je koncentrirana na izraelske otporne točke prve crte, a pod njezinom zaštitom napadaju i djeluju sirijske skupine za izradbu prolaza u minskim poljima i drugim protuoklopnim zaprekama. Napad ovih skupina direktno podupire sirijsko samovozno topništvo, tenkovi i protuoklopne rakete. Naime, Izraelci su izradili teške protuoklopne zapreke koje se sastoje od slijedećeg: minska polja u dužini od 90 kilometara i dubini od 30 metara, nasip širine 6 metara, meki pojas, asfaltni put, žičane zapreke i drugo minsko polje. Najveći uspjeh postižu borbene skupine iz sastava sirijske 5. pješačke divizije, a prednja crta obrane izraelskih postrojbi zauzeta je bez većih poteškoća. Nakon ovoga sirijsko topništvo prenosi paljbu u dubinu, a na planinu Hermon spušta se zračni desant iz sastava sirijske 7. pješačke divizije koji uspijeva ovladati vrlo snažne izraelske položaje na Džabel Šeiku, a marokanska brigada uspijeva probiti crtu izraelske obrane i spaja se s desantom. Padom Džabel Šeika Izraelu je narušen sustav upravljanja PZO i za navođenje ratnog zrakoplovstva. No, snage sirijske 7. pješačke divizije ipak nisu uspjele ovladati svim izraelskim otpornim točkama. Težište sirijskih napada je na smjerovima napada sirijske 9. pješačke divizije uzduž puta Damask – Kuneitra. Drugog dana rata sirijske postrojbe učvršćuju svoje početne uspjehe, preslažu se i uvode snage II. Borbenog postrojba. Istoga dana sirijska 7. pješačka divizija zadržana je dostignutoj crti, ali postrojbe 9. pješačke divizije prelaze protuoklopni rov i zauzimaju izraelske otporne točke. Najviše uspjeha polučila je sirijska 5. pješačka divizija koja je prodrla oko 3 – 5 kilometara u dubinu izraelske obrane. Izraelci tog dana uz angažiranje tenkovskih vodova, a ponegdje i satnija, uspijevaju zaustaviti prodor sirijskih postrojbi 7. i 9, pješačke divizije, ali im to ne polazi za rukom na smjeru udara sirijske 5. pješačke divizije i marokanske brigade. Sirijski zrakoplovi nanose udare izraelskim pričuvama koje hitaju na bojišnicu i nalaze se u hodnim kolonama, te izraelskoj rafineriji nafte u Haifi. Izraelci žurno dovlače postrojbe i noću 7. na 8. listopad u širem području Kfata, sjeverno od Galilejskog jezera, koncentriraju dvije oklopne i jednu mehaniziranu brigadu, a jugozapadno od Galilejskog jezera razmještaju jednu pješačku i jednu mehaniziranu brigadu, uz snažnu potporu topničkih snaga koje brzo posjedaju i uređuju svoje položaje. Stanje izraelskih snaga na bojišnici je slijedeće: u borbi imaju četiri brigade, a pet brigada nalazi se u pričuvi. Izraelsko zrakoplovstvo pokušava uzvratiti udar po oklopnim sirijskim snagama, ali trpi gubitke zbog dobre organiziranosti sirijske PZO. Sirijci 8. listopada u borbu uvode svoju 10. oklopnu diviziju na smjerovima početnih uspjeha 5. i 9. pješačke divizije, dakle u bok i pozadinu izraelskih snaga. No, sirijska 10. oklopna divizija naišla je na jaku protuoklopnu paljbu izraelskih postrojbi, a tu su još i tri tenkovske brigade iz sastava pješačkih divizija, pa se na tom ograničenom i teško prohodnom području za tenkove, tiskaju, smetaju jedna drugoj i onemogućavaju bilo kakav manevar, sirijske oklopne postrojbe.
(nastavak sutra)
Četvrti arapsko izraelski rat (nastavak)
Tijekom noći 16. na 17. listopada sve izraelske postrojbe veoma su aktivne po cijeloj bojišnici, ne bi li na taj način na sebe vezale što više egipatskih postrojbi i time olakšale posao oklopnim brigadama na mostobranu kod Gorskih jezera. Izraelcima polazi za rukom uništiti neke egipatske postrojbe PZO, nekoliko radarskih sustava, te time olakšavaju posao svojem zrakoplovstvu koje sada sve uspješnije štiti oklopne postrojbe. Izraelci sada imaju i nove POVR tipa Maveric, te ih uspješno rabe u zaštiti i potpori svojim oklopnim postrojbama. Tijekom 16. listopada izraelske oklopne postrojbe vode borbu za učvršćenje mostobrana, a dolaskom izraelske zračnodesantne brigade 17. listopada, te jedne bojne komandosa, imaju čvrstu osnovicu i stabilnu bojišnicu dubine 20 i širine 30 kilometara. Tijekom noći 18. na 19. listopada egipatske postrojbe čine sve što je moguće ne bi li likvidirale izraelski mostobran i postaje jasno da je ishod borbe na mostobranu ishod Četvrtog rata. Tijekom slijedeća dva dana tu dolazi do najžešćih bitaka tijekom Četvrtog rata. Egipćani u borbama rabe i rakete tipa zemlja – zemlja, njihovo ratno zrakoplovstvo vodi teške borbe za prevlast u zraku i bori se s dijelovima izraelskih postrojbi na zemlji, u bitkama s izraelskim tenkovima egipatski piloti helikoptera na tenkove bacaju, a u nedostatku PO raketa, čak i svežnjeve ručnih bombi. U tim strašnim borbama egipatske postrojbe nanose velike gubitke izraelskim tenkovima, ali ne mogu spriječiti izraelski prodor na jug prema gradu Suezu. Izraelci su izgubili oko 300 tenkova, a Egipćani oko 500. Iako su Egipćani spasili grad Ismailiju , na jugu kod Sueza, snage njihove 3. armije (to su i najslabije snage egipatskih postrojbi) sve slabije odolijevaju napadima izraelskih postrojbi. Izraelci ponovno na smjer prema Suezu ubacuju svježe postrojbe ( tri oklopne i dvije mehanizirane brigade). Egipćani nisu na vrijeme uspjeli prebaciti na jug svježe postrojbe, pa je 22. listopada egipatska 4. oklopna divizija u teškom položaju, a probojem njezinih položaja na komunikaciji Suez – Kairo odsječena je 3. egipatska armija (20 000 vojnika i oko 200 tenkova) istočno od Kanala. No, sada se opet miješa SSSR koji je upozorio Izrael da će se vojno umiješati u rat na strani Egipta, pa je Izrael prinuđen prihvatiti 25. listopada primirje pod vrlo povoljnim uvjetima za Izrael. Na ovaj prostor 28. listopada dolaze promatrači UN.
(Gotovo za Sinajsko bojište, slijedeći put Golansko bojište)
Četvrti Arapsko izraelski rat (nastavak)
Sada Egipat u borbu ubacuje nove i svježe oklopno – mehanizirane snage iz drugog bojnog postroja s ciljem da zauzme prijevoje Mitla i Gidi. Napad počinje u 06.00 14. listopada nakon petnaest minutne topničke i zračne priprave. Težište je istočno od grada Ismailije. Cilj je razbiti izraelske snage na platou koji je dominantan položaj 20 do 30 kilometara od Kanala, a potom tu rasporediti pješaštvo, topništvo i inženjeriju za očuvanje dostignutih crta. No, egipatsko zapovjedništvo neobjašnjivo oklopne postrojbe angažira na čak 10 do 12 međusobno odvojenih smjerova i bez čvrste veze s pješaštvom i topništvom. Takva taktika dovela je do rascjepkanosti i otupljivanja «oštrice» oklopa koji je razvučen na širokoj bojišnici, a time su obuhvat, obilazak i proboj nemogući. Zanimljivo je da su tih dana američke zračne snage pojačano vršile izvide za potrebe Izraela, a kada je Izraelski radio 13. listopada očajnički objavio da njihove postrojbe imaju streljiva i naoružanja za još samo četiri dana rata, američka vojna pomoć je intervenirala. Američka vojska jednostavno je Izraelskoj vojsci dala borbene zrakoplove s pilotima koji su židovskog podrijetla, opremljene i naoružane spremne za borbu, a sve to iz zrakoplovne baze Torrcon u Španjolskoj. Egipatski tenkovi bez zračne i pješačke potpore, još to i usred bijelog dana, upadaju u protutenkovske zasjede izraelskih brigada. Egipćani tu gube oko 200 tenkova, a zauzimaju zanemariv prostor koji skupo plaćaju oklopom. Zbog toga egipatsko zapovjedništvo povlači tenkove i priprema se za izraelski protuudar.
Sada Izraelci pomoću izvidničkih podataka američkih zrakoplova zaključuju da je prostor oko Gorskih jezera vrlo slabo branjen. Taj prostor zapravo je spoj egipatskih 2. i 3. armije, a egipatski zapovjednici smatrali su da ga nije potrebito naročito braniti jer su jezera i sama po sebi prirodna zapreka oklopnim postrojbama. Izraelski general Ariel Sharon pak baš tim smjerom želi izvršiti prodor prema Kanalu. Noću 15. na 16. listopada jedna mješovita izraelska borbena skupina prelazi preko Velikog gorskog jezera na njegovom sjevernom dijelu i iskrcava se na zapadnu obalu kod Serapeuma, te zauzima zračnu luku kod Deversoara. Djelovanje ove borbene skupine egipatski časnici ocjenjuju kao diverziju taktičkog značaja, no, zapravo se radi o infiltraciji male, ali snažne taktičke bojne skupine koja je stvorila solidan mostobran. Tijekom noći u taj međuprostor ubacuju se tri izraelske oklopne brigade. Na tom prostoru sada dolazi do žestokih borbi između tih izraelskih oklopnih brigada i egipatske 21. oklopne divizije. Izraelcima uspijeva tijekom 16. listopada odbaciti dijelove 2. egipatske armije sjeverno na crtu Ismailija – Bir Gifgafa, a dijelove 3. armije na crtu Bir If Tamaden – Veliko gorsko jezero i sada imaju prostor širine oko 10 kilometara. Sada pak Egipćanima Sovjeti daju satelitske snimke tog područja na kojima se jasno mogu vidjeti brojni izraelski tenkovi. Egipatsko zapovjedništvo, iako malo zakašnjelom reakcijom, na taj prostor 17. listopada ubacuje dvije bojne rendžera i dijelove oklopne brigade, ali te postrojbe ne postižu veći uspjeh.
(ima još)
Četvrti Arapsko izraelski rat (nastavak)
Do mraka 6. listopada pješačke postrojbe 2. i 3. egipatske armije (snage 5 pješačkih divizija) stvorile su solidan mostobran dubine 3 – 4 km i osigurale prebacivanje oklopnim postrojbama. Tijekom noći zauzet je cijeli prvi sustav utvrda na Bar – Lev utvrđenoj crti. Pred jutro egipatske snage na drugoj obali imaju oko150 tenkova, 17 000 vojnika, a sve to uspješno od napada izraelskog zrakoplovstva štiti PZO sustav SAM – 6, a izraelskim tenkovima egipatski vojnici opremljeni POVR sustavima ne dozvoljavaju prilaz Kanalu više od 3000 metara. Izraelsko ratno zrakoplovstvo drugog dana od početka rata pokušava masovnim udarom uništiti egipatsko zrakoplovstvo u bazama i na stajankama. U nekim od tih pokušaja sudjeluje od 60 do 120 izraelskih ratnih zrakoplova, ali egipatski PZO «kišobran» je neprobojan, te nanosi velike gubitke izraelskom zrakoplovstvu, a da ono nije uspjelo uništiti niti jedan egipatski zrakoplov. Egipatsko ratno zrakoplovstvo pak uspješno vrši udar po izraelskim pomorskim bazama i spremištima goriva kod Abu Rudejsa u Sueskom kanalu i kod Bluza na mediteranskoj obali. Egipatski komandosi pokušavaju zračni desant na prijevoje Mitla, Gidi i El Tasa, no izraelska PZO obara veliki broj helikoptera, ali manji dio njih ipak uspješno spušta desant, a egipatski komandosi iz tih desanata napravili su pravu pomutnju u izraelskoj pozadini.
Do 9. listopada na istočnoj obali Kanala egipatske snage broje oko 30 000 vojnika i oko 1 200 tenkova, a te snage vode borbe za povezivanje i proširivanje mostobrana na drugoj obali Kanala. Prvi najjači utvrđeni položaj na Bar – Lev crti je probijen, a izraelske brigade poduprte s oko 500 tenkova od 7. do 9. listopada pokušavaju više protunapada, ali u njima gube veliki broj tenkova. Trećeg dana rata Izraelci ubacuju u borbu i dvije oklopne brigade iz sastava operativne pričuve i samouvjereno napadaju na egipatske glavne snage, nadajući se munjevitom uspjehu iz 1967. godine, no, sada se situacija daleko promijenila. Izraelska 120. oklopna brigada sa 100 tenkova potpuno je razbijena i uništena, a 190. oklopna brigada ima katastrofalne gubitke (negdje oko 80 posto cjelokupnog sastava). Naime, 190. izraelska oklopna brigada upala je u vješto postavljenu protutenkovsku zasjedu egipatske 18. pješačke divizije. Izraelsko ratno zrakoplovstvo očajnički i unatoč teškim gubitcima napada egipatske PZO položaje, ali ih ne uspijeva uništiti. Sada izraelsko zapovjedništvo mijenja taktiku uporabe zrakoplovstva, pa se težište potpore zrakoplovstva prenosi na direktnu vatrenu potporu pješačkih postrojbi. Egipatske snage od 9. do 13. listopada vode obrambene bojeve i odbijaju napade izraelskih oklopnih snaga, te se sporo razvijaju za napade u dubinu rasporeda izraelskih snaga što Izraelci vješto koriste. Izraelci organiziraju elastičnu obranu i pojačavaju sustav svoje obrane (Izraelci dovode sedam oklopno - mehaniziranih brigada, pa se odnos snaga popravlja u korist Izraela). Neenergični napadi egipatskih postrojbi uz slabu zračnu i topničku potporu ne daju značajnije rezultate, pa su prednji dijelovi egipatskih brigada na samo 8 do 10 kilometara od Kanala.
(bude još)
Četvrti Arapsko izraelski rat (6. listopada – 25. listopada 1973. godine)
Četvrti Arapsko izraelski rat poznat i pod imenom Jomkipurski rat jer je počeo s početkom izraelskog vjerskog blagdana Jomkipura.
1. Sinajsko bojište
Ovaj put Egipat i Sirija respektiraju izraelske vojne snage i znaju da Izrael raspolaže snažnim oklopnim snagama, pa se velika pozornost pridaje protuoklopnoj borbi. U naoružanje egipatskih snaga uvodi se veliki broj protuoklopnih sredstava, ustrojavaju se protuoklopne pričuve u brigadama, a postrojbe koje trebaju prve prijeći Kanal dodatno su opremljene velikim brojem protuoklopnih sredstava. Izrael je na drugoj strani Kanala podigao visoki pješčani zid u prosjeku oko 20 metara, a izgrađen je i čitav sustav utvrđenja i obrambenih objekata dubine 30 – 35 kilometara. Prvi položaj je Bar – Lev crta utvrda s 22 obrambena sektora i 31 otpornom točkom u načelu obrana je organizirana kružno s žičanim zaprjekama ojačanim protuoklopnim i protupješačkim minama, te raznim elektronskim sredstvima za upozorbu. Osim pješaštva, tu su i tenkovi, topništvo i drugo teško oružje koje paljbom pokriva prilaze kanalu i sam Kanal. Drugi položaj je na 10 – 15 km od kanala i zauzima ga pričuva. Na trećem položaju uređeni su objekti koje su trebale zaposjesti snage koje bi se eventualno povlačile sa Sinaja, a iza toga položaja nalaze se oklopne snage, helikopteri i protuzrakoplovni položaji tipa Hawk.
Najveći problem Egipćanima predstavlja proboj pješčanog zida. Eksplozivni naboji nisu se pokazali efikasnim, pa su se Egipćani dosjetili nečega drugog. Naime, postrojbe su opremljene velikim brojem vodenih pumpi koje su mogle raščistiti 1500 do 2000 m3 pijeska. Izrael je postavio veliki broj cijevi kroz koje se brzo mogla ispustiti nafta u slučaju prijelaza preko Kanala, pa su egipatski rendžeri i ronitelji obučavani za brzo zatvaranje tih cijevi.
Napad je započeo udarom egipatskog topništva, zrakoplovstva i tenkova po prednjoj utvrđenoj crti Bar – Lev sustava utvrda u 14.05 6. listopada 1973. godine. Egipatsko zrakoplovstvo izvršilo je udar na Bir Gifgafu glavnu izraelsku logističku bazu, na zapovjedno mjesto na Sinaju i zapovjedno mjesto brigade na El – Tasu. Topničku pripravu provodi oko 2000 topničkog oružja i oko 200 tenkova. Napad preko Kanala počeo je na potezu Port Said – Suez, a težište je na tri smjera: putem od El Kantare, sjeverno i južno od Ismailije i između Gorskih jezera i Sueza. Kanal su prvi prešli egipatski rendžeri i uspješno zatvorili cijevi za ispuštanje nafte. Nakon njih Kanal prelaze skupine koje su zauzele sve otporne točke uz Kanal, te na drugoj crti Bar – Lev sustava utvrda postavili zasjede izraelskim tenkovima koji su krenuli u protunapad. Sada topništvo prenosi vatru i udar po dubini, a preko kanala u čamcima se prebacuje oko 8 000 pješaka opremljenih protuoklopnim vođenim raketama obučenih za borbu s tenkovima. Jedan sat nakon početka napada Egipćani su počeli «nagrizati» pješčani zid vodenim pumpama, a nakon pet sati od početka napada postavljeni su i prvi pontonski mostovi za prijelaz egipatskih tenkova. Izraelsko zrakoplovstvo tek nakon dva sata od egipatskog napada počinje djelovati po pontonskim mostovima, ali njih energično brane egipatski protuzrakoplovni sustavi SAM – 6 koji nanose velike gubitke izraelskom zrakoplovstvu.
(nastavim drugi put)
Treći Arapsko izraelski rat (05. – 10. lipnja 1967. godine)
Uzrok izbijanja Trećeg Arapsko izraelskog rata je težnja Izraela za proširenjem granica prema Jordanu i Siriji, te prisvajanje Gaze i Šarm el Šeika. Izraelska vojska sprema se da u jednom kratkom i munjevitom ratu iznenadi protivnika i ostvari svoj glavni cilj. Adekvatno tomu Izrael jača svoje oklopno mehanizirane postrojbe i zrakoplovstvo pokušavajući ostvariti jednom već prokušanu formulu u II. Svjetskom ratu (Panzer und Stuka). Slobodno mogu ustvrditi da su u Trećem ratu arapske zemlje jako podcijenile Izraelsku vojsku i malo previše preuveličale svoju nadmoć. Naime, Egipatska vojska raspolaže suvremenim naoružanjem nabavljenim od SSSR-a, ali je ljudstvo slabo obučeno u rukovanju s istim. Egipatska vojska broji oko 75 posto nepismenih vojnika koji su, iako uvježbavani za ofenzivne operacije i dobro opremljeni, ipak loše obučeni u rukovanju s naoružanjem i daleko su ispod standarda koji imaju Izraelski vojnici.
Izraelski plan predviđao je snažni udar po zrakoplovstvu protivnika još na zemlji, te jakim i energičnim udarima oklopnih klinova razbiti egipatske snage na Sinaju, a zatim brzim preslaganjem snaga tući sirijske snage na Golanskoj visoravni, pa onda i jordanske snage zapadno od rijeke Jordan.
Napad započinju, 5. lipnja 1967. godine u 07.45 sati, izraelski borbeni zrakoplovi, ali ne preko Sinaja već preko Sredozemnog mora, po 15 egipatskih zračnih luka. Istoga dana udar je izvršen i na zrakoplovstvo Sirije i Jordana, te je tijekom dana čitavo arapsko ratno zrakoplovstvo uništeno na stajankama zračnih luka. Na Sinajskoj bojišnici u napad su krenule tri oklopne i jedna mehanizirana brigada Izraelske vojske i do 6. lipnja probile su obranu egipatskih snaga. Drugoga dana rata izraelska vojska uz odbijanje egipatskih protunapada izbija na 30 kilometara od Sueskog kanala. Trećeg dana rata 7. lipnja egipatske snage povlače se natrag prema Kanalu i ostavljaju svoje teško naoružanje. Prva skupina izraelskih brigada izbija kod El Kantare na Kanal i odbija protunapad egipatske 4. oklopne divizije. Druga skupina brigada uz uporabu zračnog desanta zauzima tjesnac Mitla, a treća skupina brigada napada kod El Nala egipatske snage koje se nastoje izvući kroz tjesnac Mitla. Padom Mitle četiri egipatske divizije nemaju komunikaciju kojom bi se mogle izvući prema Suezu. Nadnevka 8. lipnja izraelske snage izbijaju na Kanal po cijeloj dužini od El Kantare do Sueza, a time su egipatske divizije razbijene i izbačene iz borbe.
Na Jordanskoj bojišnici izraelske snage zauzimaju Jeruzalem, Nabulus i Arihu, te izbijaju na rijeku Jordan. Noću s 8. na 9. lipanj tri izraelske kolone zabijaju se u sirijske položaje, probijaju obranu i zauzimaju najveće sirijsko utvrđenje El Tafar. Nadnevka 10. lipnja kod Tiberijskog jezera probijaju izraelske snage obranu sirijskih, zauzimaju Kuneitru i Golansku visoravan, a posredstvom OUN prekidaju se 10. lipnja sva neprijateljstva.
U trećem ratu arapske zemlje izgubile su oko 30 000 ljudi, oko 1000 tenkova i oko 450 borbenih zrakoplova. Izrael je imao 680 poginulih, 3000 ranjenih i 20 zarobljenih vojnika, uništen mu je 61 tenk i 19 borbenih zrakoplova.
Dobra pripremljenost vojnika i stanovništva Izraela za rat, a loš zapovjedni kadar i slabo obučeni vojnici glavni su uzrok katastrofe arapskih zemalja u trećem ratu. No, ostaje nam još i Četvrti rat.
Drugi Arapsko izraelski rat (29. listopad – 07. studeni 1956. godine)
Francuskoj i Velikoj Britaniji novi politički kurs, koji je zauzeo Egipat, ugrožava i dovodi u pitanje njihov utjecaj na Bliskom istoku, a poglavito oko Sueskog kanala. Naime, Egipat je u srpnju 1956. godine nacionalizirao Sueski kanal, a to je bio jedan od povoda za intervenciju Francuske i Velike Britanije. Međutim, ima tu još nečega, Egipat je krajem 1955. godine nabavio iz tadašnjeg SSSR-a i drugih istočnoeuropskih zemalja velike količine modernog naoružanja, a to pak je predstavljalo prijetnju za tadašnje ekspanzionističke težnje Izraela. Vojničkom logikom trebalo je napasti što prije Egipat, prije nego se egipatski vojnici obuče i uvježbaju za rukovanje novim naoružanjem.
Britansko-francuske snage namjeravaju sinkroniziranim napadnim operacijama na Sinaju i u području Sueskog kanala razbiti Egipatsku vojsku, svrgnuti Nasera (tadašnji egipatski predsjednik), te tako prekinuti razvoj egipatske nezavisnosti. Plan je dalje predviđao da napad započne Izraelska vojska uz snažnu potporu britansko-francuskih zračnih snaga. To bi prisililo Egipatsku vojsku da koncentrira svoje snage na područje Sinaja, a britansko-francuske snage tada bi pomorskim i zračnim desantima zauzele područje Sueskog kanala, time odsjekle egipatske snage i uz sudjelovanje izraelskih snaga uništile egipatsku vojsku negdje u pustinjskom dijelu Sinaja. To je trebalo izazvati Naserov pad i postizanje ratnog cilja.
Neposredno pred početak neprijateljstava Egipatska vojska broji oko 100 000 vojnika, 500 tenkova, 400 zrakoplova i oko 40-tak manjih ratnih brodova. No, tu su još egipatske snage dragovoljaca i Nacionalna garda ustrojene na teritorijalnom principu.
Britansko-Francuski Ekspedicijski korpus jakosti je oko 20 000 vojnika razmještenih po bazama u Sredozemlju, 500 zrakoplova i preko 200 ratnih brodova. Izrael angažira snage jakosti četiri divizije.
Bez objave rata, nadnevka 29. listopada, napadom izraelske zračno-desantne bojne na prijevoj Mitla, uz istodobno otpočinjanje djelovanja po cijeloj crti bojišnice. Egipatske postrojbe pružaju veoma snažan otpor, a Egipatsko Vrhovno zapovjedništvo izvlači dio postrojbi na područje kanala jer raspolaže podacima da će britansko-francuske snage tu izvršiti desant. Izraelske divizije uspijevaju ući 16 kilometara na egipatski teritorij i pritom zarobljavaju jednu egipatsku diviziju, a sukladno planu i dogovoru izraelske postrojbe se zaustavljaju i počinju se ukopavati, te uređivati položaje za obranu. Velika Britanija i Francuska svijetu obznanjuju da žele razdvojiti zaraćene strane, pa angažiraju svoje desantne snage i to: Britanci na Port Said, a Francuzi na Port Fuad s namjerom da nastave prodor uz kanal prema El Kantari, Ismailiji i Suezu. Francuzi uspijevaju zauzeti Port Fuad, ali Britanci imaju probleme kod Port Saida.
Svijet reagira oštrom osudom, a SSSR prijeti, da ako se napadi i neprijateljstva ne zaustave, otvorenom vojnom intervencijom. Jasno je da nakon ovoga Britanci, Francuzi i Izraelci moraju povući svoje snage iz Egipta, a na Sinaj dolaze snage UN.
Time je Drugi Arapsko izraelski rat završen, no, na pomolu je uskoro Treći rat.
Prvi arapsko – izraelski rat
Neposredan povod za prvi arapsko – izraelski rat je bio akt o proglašenju izraelske države 14. svibnja 1948. godine. Već sutradan se Velika Britanija povlači iz Palestine i dotadašnje borbe inicirane žestokom arapskom reakcijom na stvaranje izraelske države, prelaze u rat 15. svibnja 1948. započet akcijom članica Arapske lige (Jordan, Egipat, Irak, Jemen, Libanon, Sirija i Saudijska Arabija). Snage postrojbi Arapske lige činilo je oko 35 000 elitnih vojnika pripadnika Arapske legije ustrojene još tijekom britanske vladavine. Operativne snage izraelskih postrojbi sastoje se od oko 22 000 vojnika.
Arapske zemlje započele su rat bez da su prije definirale ciljeve i koordinirale planove napada. Napad je započeo s teritorija Sirije, Libanona, Egipta i Jordana, te su u početku odvijao dosta uspješno sve do trenutka kada Izraelci stabiliziraju obranu i prelaze u protuofenzivu. Sirijske postrojbe od 4 000 vojnika prodrle su na izraelski teritorij i zauzele Mišmar Hajarden. Jordanske postrojbe broje oko 8 000 vojnika koji ulaze u stari dio Jeruzalema, te zauzimaju Latrun, Ramle i zračnu luku Lod, a novi dio Jeruzalema stavljaju u okruženje. U međuprostoru između sirijskih i jordanskih snaga djeluje iračka brigada s oko 2 000 vojnika. Libanonske postrojbe djeluju s ciljem presijecanja izbočine izraelskih obrambenih položaja sjeverno od jezera Jan Kinereta (tadašnja tromeđa Sirije, Libanona i Izraela). Egipatske postrojbe od oko
12 000 vojnika prelaze preko pustinje Negav smjerom sjeveroistok, te zauzimaju Gazu i Beršabu, a nakon nekoliko dana spajaju se s jordanskim postrojbama južno od Tel Aviva.
Ovakvim razvojem situacije Izrael je u vrlo teškom položaju, a njegove postrojbe odvojene su na tri dijela (Jeruzalem, Tel Aviv i južni dio Palestine) i nalaze se u potpunom ili djelomičnom okruženju. Dolazi do intervencije OUN i zaraćene strane pristupaju pregovorima o primirju. Pregovore Izrael koristi za intenzivno naoružavanje, preslaganje snaga i one su već tijekom lipnja 1948. spremne za prelazak u protuofenzivu. Izrael kreće u protuofenzivu smjerom Tel Aviv – Jeruzalem.
Izraelske postrojbe zauzimaju zračnu luku Lod i Ramale, deblokiraju Jeruzalem i razdvajaju egipatske i jordanske snage na tom području. Prvi udar izraelskih postrojbi usmjeren je na iračke i jordanske postrojbe koje se povlače s izbjeglicama na istok, a sirijske i libanonske snage u tim djelovanjima ostaju nevjerojatno pasivne. Tako da izraelskim postrojbama ostaju još samo egipatske postrojbe koje su znatno ojačane i čvrsto drže komunikaciju Tel Aviv – Negav. Izraelske snage prelaze u napad 9. listopada 1948. godine i nakon deset dana borbi približavaju se Gazi, te zauzimaju Beršabu 21. listopada 1948. godine. Nakon ovoga dva mjeseca je zatišje, a 22. prosinca Izrael poduzima novu ofenzivu s namjerom da odsječe Gazu. Obuhvatni manevar izveden je preko pustinje Negav i u njemu su egipatske postrojbe potisnute i odbačene na zapad, a izraelske postrojbe prodiru u području Rafe na more. Nadnevka 24. veljače 1949. godine Egipat prihvaća izraelsko primirje, a nakon toga to čine redom Jordan, Sirija i Libanon.
Time završava Prvi arapsko izraelski rat, a na pomolu je uskoro Drugi arapsko izraelski rat.
Njemačka 4. oklopna divizija, Poljska, rujan 1939.
Osmoga rujna 1939. 4. oklopna divizija vođena Georg-Hansom Reinhardtom nezadrživo je napredovala prema Varšavi uvjerena da će lako zauzeti poljski glavni grad. Slijedećih dana moćni poljski Poznanski zbor okružio je 4. oklopnu i u fanatičnim jurišima poljskih konjanika i pješaka njemački vojnici podvrgnuti su najvećoj kušnji njemačkog vojničkog profesionalizma.
Najprije je Poznanski zbor svladao njemačku 7. izvidničku bojnu i udario na mješovite snage SS pukovnije Leibstandardte Adolf Hitler, a zatim na 2. bojnu 103. topničke pukovnije.
Istodobno varšavski garnizon snažno bombardira 4. oklopnu diviziju. Njemačko je topništvo energično uzvratilo, a pješaštvo SS krenulo je u napad uz juriš oklopništva s ciljem da se presječe cesta Modlin – Varšava.
Poljaci pak su više nego hrabro odgovorili. Poljsko pješaštvo zaustavlja juriš i prelazi u protunapad. Njemačko oklopništvo prisiljeno je stati i odgovoriti kao topnička potpora svom pješaštvu u nastojanju da se zaustavi poljski protunapad. Rano ujutro 12. rujna poljsko konjaništvo krenulo je na juriš kod Mokotova. Nijemci uzmiču, njihove SS postrojbe u teškom su položaju, a Reinhardt je prisiljen u boj uvesti svoje posljednje pričuve. Bojevi bjesne cijeli dan, pa cijelu noć, a onda zbog iscrpljenosti obiju strana utihnu.
Poslijepodne 14. rujna oklopnjaci 4. divizije «načičkani» pješacima koji se drže sa strane krenu u napad. Nijemci izbijaju na južne obale Visle i odmah se stanu pripremati za neizbježni napad Poljaka. Poljake nije trebalo dugo čekati, dolazili su val za valom, poljsko konjaništvo i pješaštvo lomilo se na njemačkom oklopništvu, ali nije prestajalo dolaziti. Nijemci su uz krajnje napore održali crtu i osvojili Ruszki. Poljaci 18. i 19. rujna ponovno navale žestoko, a njemački oklop nije popuštao iako dobro uzdrman opsegom gubitaka. Poznanski zbor uništen je u fanatičnim, ali hrabrim jurišima i pokušajima prodora prema Varšavi, a 4. oklopna divizija iako iscrpljena i teško načeta pokazala je svoju kvalitetu i umijeće munjevitog rata.
Pravu vojničku hrabrost pokazali su i jedni i drugi. Presudila je njemačka nova taktika munjevitog i uzajamnog djelovanja topništva, oklopništva i pješaštva, te njihova tehnička superiornost koju zadivljujuća hrabrost poljskog konjaništva i pješaštva nije mogla nadvladati.
Većina u njemačkom vojnom vrhu bila je uvjerena da će rat sa SSSR-om trajati kratko i biti brzo završen. General Halder jednom prilikom izjavio je da očekuje da bi kampanja mogla potrajati osam do deset tjedana, a u razgovoru s maršalom von Brautschitchem 22. srpnja 1940. ocijenio je da bi oko 80 – 100 njemačkih divizija lako pobijedila 50 – 75 «dobrih» sovjetskih divizija od 147 sovjetskih divizija nazočnih na zapadnim granicama SSSR-a. Takvo mišljenje o sovjetskoj nesposobnosti za pružanjem otpora njemačkom napadu posljedica su Staljinovih čistki časničkog kadra tadašnje RKKA, lošim rezultatima CA u ratu s Finskom 1940. godine, te samouvjerenju njemačkih časnika, nakon pobjeda na zapadu, u nepobjedivost blitzkriega. Uz sve to, njemački časnici su uvjereni da će dio sovjetskih naroda (Ukrajinci i pribaltički narodi npr.), njemačku vojsku dočekati kao osloboditelje od staljinističkog terora. Međutim, brutalna njemačka pacifikacija zauzetih teritorija kasnije će se Nijemcima obiti u glavu i baš ti neruski narodi pružat će im snažan otpor. Opet njemačke obavještajne službe, (one uvijek sve rade površno i podcjenjuju protivnika, a zato Athumanunh ne voli te špijune – obavještajce, a njihove «greškice» uvijek plaćaju ratnici u bitkama), jako su podcijenile snagu i veličinu CA. Istina je ipak da su njemački obavještajci prikupili jako puno korisnih podataka i dosta korisnih, ali ništa nisu poduzeli za prikupljanjem podataka o sovjetskim postrojbama koje su bile razmještene duboko u teritoriju azijskog dijela, a tu je i kriva prosudba značaja geografskog čimbenika. (Još uvijek radim na prikupljanju podataka o odnosu snaga prije početka napada na SSSR, pa kada to napravim prikažem tablicu s odnosom snaga. No, sada već imam podatak da su Sovjeti u azijskom dijelu imali oko
2 000 000 vojnika na koje njemačka vojska nije imala adekvatan odgovor. Drugi veliki problem njemačkih postrojbi je to što i nakon uspjeha blitzkriega veliki dio tih postrojbi nije motoriziran. (Od 152 njemačke divizije koje su napale SSSR njih samo 36 bilo je motorizirano, ostale su se i dalje kretale pješice) No, Nijemci to i nisu mogli napraviti baš jednostavno zbog tadašnje brojčanosti Njemačke vojske. Da su željeli sve svoje divizije mehanizirati, morali bi smanjiti vojsku za otprilike 70 divizija, a u to ratno doba ne bi baš bilo pametno. Djelomično rješenje pokušano je ustrojavanjem 18 novih panzer (oklopnih, tenkovskih) i mehaniziranih divizija. No, njemačka industrija nije bila u mogućnosti zadovoljiti ni te potrebe njemačke vojske, a sve zbog opet krive Hitlerove procjene da će rat trajati do 1941. godine, pa je njemačka industrija prešla na režim ratne proizvodnje tek 1943. godine, kada je sve već bilo prekasno. Njemačke divizije u napadu na SSSR koristile su konjsku zapregu, a čak i laicima jasno je da zaprege i blitzkrieg baš i ne idu zajedno.
Plan njemačke kampanje u SSSR-u podijeljen je u dvije faze. U prvoj fazi sukoba planom su predviđene velike bitke u graničnim područjima poradi uništenja glavnine snaga CA. U drugoj fazi plan predviđa duboke prodore oklopnih divizija prema industrijskim središtima i regijama, na području između Arhangelska i južno od rijeke Volge. Zauzimanje tih industrijskih bazena trebalo je baciti na koljena sovjetsku ratnu industriju toliko potrebitu za vođenje daljnjeg rata, a uništenje industrije na području Urala i dalje u azijskim ravnicama trebala je sprovesti Luftwaffe. Sve ovo trebalo je dovesti do potpunog kolapsa (veliki gubitci u ljudstvu i uništenje industrije) Sovjetskog Saveza. Ovakvu zamisao trebale su sprovesti njemačke snage podijeljene u tri skupine, dvije sjeverno i jedna južno od Pripjatskih močvara. Sjeverna armijska skupina trebala je izvesti udar prema Lenjingradu, Središnja armijska skupina ujedno i najjača armijska skupina, prema potrebi trebala je dati dio snaga za potporu drugih dviju skupina, a smjer udara joj je prema Smolensku. Južna armijska skupina trebala je udariti smjerom prema Kijevu. Ovakva odluka predstavljala je pobjedu Hitlerove zamisli nad zamislima generala OKH koji su zagovarali izravno napredovanje prema Moskvi. Prema zamisli generala OKH izravno napredovanje prema Moskvi trebalo je natjerati sovjetske generale na koncentriranje snaga CA oko Moskve. Takva sovjetska koncentracija CA osigurala bi uništenje glavnine sovjetskih snaga u jednoj odlučujućoj bitki. No, za Hitlera Moskva je samo geografski pojam, a glavni cilj je Ukrajina. Ovakvo razmimoilaženje generala OKH i Hitlera u zamislima znatno je utjecao na njemačke operacije u Sovjetskom Savezu. Potkraj siječnja OKH konačno završio plan za operaciju Barbarosa. Skupina armija Sjever (dvije armije i jedna panzer skupina) pod zapovjedništvom feldmaršala Wilhelma von Leeba trebala je napasti iz istočne Prusije smjerom prema Lenjingradu. Skupina armija Centar (dvije armije i dvije panzer skupine) pod zapovjedništvom feldmaršala Fedora von Bocka uz uporabu velikih oklopnih formacija trebala je u dvije velike operacije okruženja kod Minska i Smolenska uništiti što veći broj sovjetskih postojbi. Upravo kod Smolenska trebalo je odlučiti da li će se nastaviti napredovanje prema Moskvi, ili će skupina Centar pružiti potporu skupini Sjever. Skupina armija Jug (dvije armije i jedna panzer skupina, te rumunjske snage) pod zapovjedništvom feldmaršala Gerda von Rundstedta napast će iz južne Poljske i Rumunjske i napredovati će prema Kijevu s ciljem opkoljavanja sovjetskih snaga u zapadnoj Ukrajini negdje zapadno od rijeke Dnjepar. Na konferenciji održanoj 03. veljače Hitler je odobrio ovaj plan.
Njemački planovi (Operacija Barbarosa)
Hitlerovom zapovjedi (Direktiva broj 21 potpisana 18. prosinca 1940.) počinje planiranje napada na SSSR. Za izradbu plana odgovoran je bio feldmaršal Walther von Brauchits, a osobno Hitler je tražio da se planom predvidi završetak napada tijekom pet mjeseci kako bi se izbjegle posljedice ruske zime, a ujedno i smanjila mogućnost SAD i Velike Britanije da interveniraju. Prva Hitlerova zamisao bila je da se SSSR napadne već potkraj 1940. godine, no, OKH (Oberkommando des Heeres) je glatko odbio tu zamisao navodeći razlog nepripremljenosti Wermachta za borbena djelovanja u jesenskim uvjetima u Rusiji, te potrebu za dodatnom koncentracijom snaga.
Nadnevka 01. kolovoza načelnik OKH (Vrhovno zapovjedništvo kopnene vojske) general pukovnik Franz Halder dao je zadaću planiranja kampanje generalu Erichu Marcksu (načelnik stožera 18. armije). Temeljem dobivenih postavki od Haldera, Marcks je razradio zamisao provedbe napada uporabom dviju armijskih skupina. Prva je imala zadaću napredovanja prema Moskvi, a druga prema Kijevu. Do 05. kolovoza Marcks je izradio plan kojim se predviđa glavni udar prema Moskvi, a sekundarni u smjeru Kijeva, kao pomoćni predviđao se prema Lenjingradu. Po zauzimanju Moskve sjeverna armijska skupina trebala je krenuti u napredovanje prema jugu s namjerom spajanja s južnom armijskom skupinom koja je napredovala prema Kijevu. Spajanje je bilo predviđeno negdje oko Harkova. Ovime je Marcksov plan predviđao Moskvu kao primarni strateški cilj operacije Barbarosa.
OKH je Marcksov plan malo modificirao, te predvidio i ustrojavanje posebne armijske skupine za napredovanje prema Lenjingradu (Sjeverna armijska skupina), koja je trebala djelovati prema Središnjoj armijskoj skupini (prije Sjeverna armijska skupina). No, treća konačna varijanta (Hitlerova) stvari je postavila sasvim drugačije. Nadnevka 18. prosinca 1940. godine Hitler je potpisao Unternehm Barbarosa i odredio za početak napada 15. svibanj 1941. godine. No, zbog neplanirane kampanje u Jugoslaviji, konačni plan napada je pomaknut za 22. lipanj 1941. godine.
Bitka kod Salamine 480. p. K.
Bitka kod Salamine doista je bila odlučujuća bitka drugog Grčko – Perzijskog rata. U situaciji kada je grčka kopnena vojska mogla još pružiti nesigurnu obranu na Korintskoj prevlaci, grčka flota je morala voditi pomorsku bitku koja će odlučiti ishod rata. Naime, u floti koja se prikupila u Salaminskom tjesnacu nije vladalo jedinstvo oko načina vođenja bitke. Peloponežani su zagovarali boj na otvorenom moru kod Korintske prevlake, a Atenjani pak zagovaraju da se boj protivniku nametne baš ovdje u tjesnacu. Prevagnuo je ugled Atenjana i njihovog zapovjednika Temistoklea, a možda i jačina njihove eskadre (200 trijera – Trijera, triremis – antički ratni brod na vesla, dužina 42 m, širina 5,80 m, visina bokova nad vodom 2, 55 m, dubina gaza 1,80 m. Posadu čini 170 veslača i 30 mornara epibata, građena od jelovine. Bokovi su joj ojačani s 2 – 3 uzdužne grede. Na pramcu se uzdiže trokutno nadgrađe na koje se u bitki postavlja drvena kula – kaštel. Ima tri reda vesala 62 u gornjem redu i 52 u srednjem i donjem redu. Na gornjoj klupi su veslači – talamiti, na srednjoj veslači – zigiti, a na donjoj veslači – traniti. Kao pomoćni pogon služi križni jarbol na sredini broda. Kormilari se s dva vesla na krmi, po jedno na svakom boku broda. Glavno naoružanje je kljun – embolon okovan metalom ugrađen na pramcu ispod vodene crte, te bacačke naprave koje služe za izbacivanje kratkih kopalja.)
Na lijevom krilu grčke flote bila je upravo atenska flota pod zapovijedanjem Temistoklea i ona se naslanja bokom na otok Belbina, u sredini je Korintska flota ispred ulaza u zaljev sa zadaćom da pazi na Egipćane, a na desnom krilu zapovijeda Spartanac Euribijad čija se flota naslanja bokom na poluotok Kinosuru. Jačina grčke flote je oko 300 trijera. Glavnina perzijske flote oko 600 brodova postrojila se u neuredan poredak vrste koji naizgled ima veću potencijalnu snagu, ali zbog bokova grčkih krila koji se oslanjaju na kopno, neće je moći natkriliti ni obuhvatiti. Grcima u prilog ide i smjer vjetara. Lijevo grčko krilo obuhvatilo je perzijsko desno krilo koje su činili glomazni i spori fenićanski brodovi. Fenićani nisu imali nikakvog izgleda u sudaru s grčkim brzim trijerama, a u trenutku abordažnog boja grčkim mornarima priključuju se i njihovi veslači jer oni su slobodni (nisu okovani).Feničani u panici stanu napuštati poredak i nalete na vlastito središte, pa panika zahvati i ostale perzijske brodova, što pak ugrozi leđa lijevom perzijskom krilu koje čine jonski Grci.
U bitki Grci su izgubili 40 brodova, a Perzijanci 200.
Richard Sorge ( 04. listopad 1895. – 07. studeni 1944.)
Richard Sorge rođen je u Baku, Rusija kao deveto dijete njemačkog inženjera rudarstva Wilhelma Sorgea i njegove žene ruskinje Nine Sorge. Godine 1989. njegova obitelj seli se u Njemačku kod strica koji je sekretar Karla Marxa. U listopadu 1914. mladi Richard Sorge dobrovoljno se prijavljuje u Njemačku vojsku i službuje u 3. topničkom gardijskom divizijunu na Zapadnoj europskoj bojišnici gdje je godine 1916. teško ranjen fragmentom (šrapnel) granate. Kako se pokazao kao vrlo hrabar vojnik odlikovan je Željeznim križem i promoviran u čin kaplara topništva.
Richard Sorge, kao sovjetski špijun u Japanu, već u proljeće 1941. upozorio je Staljina da će Njemačka sigurno napasti Sovjetski Savez. Međutim, Staljin je mislio da je to samo propaganda, da se pokušava činiti pritisak kako bi se poboljšali ekonomski odnosi i to upozorenje nije shvatio ozbiljno. Iza toga dolazi do prve katastrofe. Čim su počela neprijateljstva, njemačko zrakoplovstvo je potpuno uništilo sovjetsku stranu. Richard Sorge ponovno upozorava Staljina i kaže da Japanci sigurno neće napasti u Sibiru. Bilo je mnogo sovjetskih vojnih snaga raspoređenih u istočnom Sibiru u slučaju japanskog napada, no ovaj put Staljin je povjerovao Sorgeovoj informaciji, pa su sovjetske trupe mogle biti povučene s istoka za protuudar na zapadu SSSR-a.
Zašto Japanci ne napadaju Sibir? Vojničkom logikom i strategijski gledano Japan nema nikakve interese u Sibirskoj pustoši, pa se okreče pacifičkom bazenu i napada SAD u Pearl Harbouru. Međutim, Japanci se i dobro sjećaju naučene lekcije u Kini koju su napali, porazili i osvojili, ali nikada je nisu pokorili, dakle, nisu uspjeli silom nametnuti vlast toj velikoj zemlji. Ovime su SAD prisiljene ući u rat, SSSR može svježe snage slobodno dovući s istoka, a ono što je do tada bilo sasvim sigurno (Njemačka pobjeda u ratu) postaje sve upitnije.
Ima i jedna interesantna stvar oko tih svježih sovjetskih snaga koje su te presudne ratne godine stigle u Moskvu. Naime, bili su to zimom prekaljeni vojnici, zamislite samo: u danima kada su oni stigli u Moskvu, temperatura je bila – 25 0 C. Moskovljani su se smrzavali, a oni su jednostavno poskidali svoje vunene kapute i darežljivo ih poklanjali zaprepaštenim vojnicima braniteljima Moskve, jer, ama ljudi moji, njima je jednostavno bilo vruće! U Sibiru, odakle su oni stigli, temperatura je tih ratnih dana znala noću pasti i na – 65 0 C.
Richard Sorge umro je 07. studenog 1944. godine.
Bitka kod Termopila
Slava bitke kod Termopila legendarna je kao i slava bitke kod Maratona. Međutim, uvijek je pogrešno zatvarati planinske prijelaze pred nadmoćnijim nastupajućim protivnikom. Preko svakog planinskog grebena vodi mnogo putova. Sve ih zaposjesti i motriti ih, vrlo je teško, a sve ih zaštititi i braniti gotovo je nemoguće. Perzijanci bi ionako našli put za obilazak Termopila i bez izdajnika Efijalta.
Ako se planinski greben koristi kao zapreka protivnikovom nastupanju glavne snage treba rasporediti prema putovima koji vode preko grebena tako da se odvojeni protivnikovi odredi koji nastupaju preko planine razbiju i potuku. U bitki kod Termopila izgledalo je da su Grci napravili baš ovu grešku, no, nije bilo baš tako.
U stvarnosti je bilo drukčije. Bilo je potpuno nemoguće da Grci iskoriste planinu Etu kao zapreku. Naime, Grci nisu mogli tu prikupiti sve svoje snage i da baš tu zapodjenu odlučujuću bitku. Znali su Grci da ne mogu očekivati od građanske milicije nekoliko malih republika da one pošalju cjelokupne svoje snage daleko od domovine gdje bi bili izloženi opasnostima velike bitke. Usto, veći dio Grka, a prednjače Atenjani, traže odlučan sukob na moru, gdje se on i odigrao.
Prije nego što su dobili bitku kod Salamine, Grci prepuštaju Perzijancima cijelu srednju Grčku, pa čak i prazne sam grad Atenu. Ako se cijela zemlja prepusti protivniku bez otpora to demoralizirajuće djeluje na narod. Zbog toga Grci moraju zaposjesti Termopilski tjesnac htjeli oni to ili ne.
Istodobno grčka flota napada perzijsku kod rta Artemiziona. U slučaju pobjede grčke flote bilo je za vjerovati da će Perzijanci odustati od napada kopnom. Obije flote borile su se nekoliko dana bez odlučujućeg rezultata, a na kraju grčka flota odstupa očekujući svježa pojačanja i provodi popravke na svom brodovlju u lukama, što pak je za perzijsku flotu bilo puno kompliciranije.
Ovim ishodom posjedanje Termopilskog tjesnaca gubi svaki smisao. Maloj vojsci spartanskog kralja Leonide ne preostaje ništa drugo nego da izgine ili da odstupi. Mnogi kritičari kažu da je Leonida trebao odstupiti – kritičari bi sigurno odstupili, ali ne i Leonida! Iako je Leonida po zaprimanju izvješća o nastupanju Perzijanaca svojoj maloj vojsci zapovjedio odstupanje, on je sam s 300 najhrabrijih Spartanaca ostao da zaštiti odstupanje, a samim time i da dokaže svojom žrtvom da je formalno pogrešna obrana klanca ustvari tračak nade za pobjedu. Leonida je, kao što je to uvijek kod velikih vojskovođa, vidio dalje, imao je viziju, uzimao u obzir moralni element rata. Za buduće bitke bilo je jako značajno da se ulazak u Heladu za doklačene barbare ne odigra bez boja.
Sami Grci baš tako su i shvatili bitku kod Termopila, a o tome jasno nam govori natpis na grobu Leonide i njegovih 300 Spartanaca:
- Putniče, obavjesti Spartu da smo svih tri stotine izginuli ovdje pokoravajući se zakonima voljene domovine. -
Sovjetski plan obrane ( II. Svjetski rat 1941. godina )
Ratni plan obrane SSSR izrađen je u proljeće 1941. godine, a predviđao je ešeloniranu obranu snaga Crvene armije (CA) razmještenih u zapadnim vojnim okruzima. Zamisao plana bila je da snage prvog strategijskog ešelona u prvim danima borbi na granicama zadrže početni njemački napad (oslanjajući se na utvrđena područja), da se zaštiti mobilizacija i koncentracija ostalih snaga CA po dubini, te da se tako stvore povoljni uvjeti za protuofenzivu CA. U slučaju da njemačke snage probiju obranu CA je u pričuvi imala mehanizirane i zračne snage koje su trebale kombiniranim djelovanjima zaustaviti proboj. U svibnju 1941. godine određena su dva smjera protuudara CA: glavni sa snagama Jugozapadne fronte (Kijevski vojni okrug i Odeski vojni okrug) usmjeren prema Krakowu i Katovicama s ciljem presijecanja komunikacija između Njemačke i njezinih balkanskih saveznika i pomoćni smjer protuudara sa snagama Zapadnog fronta (Specijalni zapadni vojni okrug) s ciljem pružanja potpore glavnom smjeru protuudara i uništenje njemačkih snaga na crti Waršava – Demblin. Na bokovima se trebala provoditi aktivna obrana.
U skladu s tim planom u svibnju su počeli razmještaji snaga CA i to: 9. armija s 14., 35. i 48. streljački korpus uz granicu, u drugoj crti 2. i 18. mehanizirani korpus, te 3. zračni korpus. Ove snage činile su Odeski vojni okrug Jugozapadnog fronta. Snage Specijalnog kijevskog vojnog okruga Jugozapadnog fronta činile su: 12. armija s 13. i 17. streljačkim korpusom raspoređenim uz granicu, te 16. mehaniziranim korpusom u drugoj crti., 26. armija s 8. streljačkim korpusom raspoređenim uz granicu i 8. mehaniziranim korpusom u drugoj crti., 6. armija s 6. streljačkim korpusom uz granicu, te 4. i 15. mehaniziranim korpusom u drugoj crti., 5. armija s 15. i 27 streljačkim korpusom. Uz ove snage oko grada Kijeva raspoređene su snage 16. armije s 32. streljačkim korpusom, 19. armije s 25. i 34. streljačkim korpusom i 21. armije s 63. i 66. streljačkim korpusom. Kao pričuva tu su snage 31., 36., 37., 48. i 49. streljačkog korpusa, zatim 9., 19., 22. i 24., mehaniziranog korpusa, te 1. zračnog korpusa. Snage Specijalnog zapadnog vojnog okruga Zapadnog fronta činile su: 4. armija s 28. streljačkim korpusom uz granicu i 14. mehaniziranim korpusom u drugoj crti, 10. armija s 1. i 5. streljačkim korpusom raspoređenim uz granicu, te 6. i 13 mehaniziranim korpusom u drugoj crti, 3. armija s 4. streljačkim korpusom uz granicu i 11. streljačkim korpusom u drugoj crti. Pored ovih snaga oko grada Minska razmještena je 13. armija s 2. streljačkim, 17. i 20. mehaniziranim i 4. zračnim korpusom. Snage Specijalnog baltičkog vojnog okruga Sjeverozapadnog fronta činile su: 11. armija s 16. i 29. streljačkim korpusom uz granicu, te 3. mehaniziranim korpusom u drugoj crti, 8. armija s 10. i 11. streljačkim korpusom uz granicu i 12. mehaniziranim korpusom u drugoj crti. Tu su još oko grada Velikie Luki snage 22. armije s 51. i 62. streljačkim korpusom, zatim snage 27. armije s 22. i 24. streljačkim korpusom, te pričuvom od 1. i 21. mehaniziranog korpusa raspoređene oko grada Rige. Prema Finskoj razvile su se snage 23. armije s 19. i 50. streljačkim korpusom, te 10. mehaniziranim korpusom. Oko garda Talina brani se 65. streljački korpus. Moskvu brane snage 20. armije sastavljene od 61., 67. i 69. streljačkog korpusa, te snage 7. mehaniziranog korpusa. No, da ne bi izazvali Nijemce ove postrojbe ne provode nikakve pripreme i ne provode borbenu obuku za podizanje bojne spremnosti.
Na kraju ovakav ofenzivni raspored snaga CA, s namjerom da se ne poduzima preventivni napad na njemačke snage nije baš bio sretno izabran. Možda bi bilo bolje i vojnički gledano logičnije da su se ove postrojbe razmjestile u sustav strategijske obrane po dubini s čimbenikom zamjene prostora za vrijeme, a čime bi se njemačkim postrojbama nanijeli veći i znatno ozbiljniji gubitci. Druga loša činjenica po CA bila je Staljinova potpuno kriva prosudba da će Nijemci napasti glavnim snagama prema jugu, a ne prema sjeveru, pa su i tako na Jugozapadnom frontu krivo razmještene i koncentrirane snage CA. Slijedeća činjenica je ta što su sovjetski maršali svjesni da je napad Njemačke neizbježan i siguran, a Staljin u to ne želi povjerovati. Žukov je u više navrata želio izvesti preventivne napade na njemačke postrojbe, a da mu je to Staljin dopustio sigurno bi katastrofa koja će nastupiti u lipnju 1941. godine bila daleko manja.
Rat u Koreji 1951. godina – Kanadsko lako pješaštvo princeze Patricije
U travnju 1951. 2. bojna Kanadskog lakog pješaštva princeze Patricije pod zapovjedništvom pukovnika J. R. Stonea dobila je zadaću da drži uzvisinu 677 na zapadnoj strani doline Kapyonga. Druga je to godina Korejskog rata i Kinezi žestoko udaraju na snage UN. Potporu Kanađanima pružaju jedna bojna Australaca, američka bojna teških tenkova.
Ujutro 24. travnja val za valom Kineza obrušio se na položaje Australaca i do večeri je bilo više nego očito da Australci neće moći održati položaj. Stoga se oni povlače i ostavljaju 2. bojnu Kanadskog lakog pješaštva princeze Patricije samu na bojištu.
Minobacačkom vatrom po položajima Kanađana počinje napad dvije stotine kineskih pješaka uz brdo. Kanađani odgovaraju minobacačima i kotrljaju ručne granate niz brdo, ubrzo napad je zaustavljen. Drugi kineski napad započinje napadom na zapovjedno mjesto bojne i minobacačke položaje Kanađana. Kanađanima uspijeva na samo 200 m zaustaviti napad uz snažnu minobacačku i strojopuščanu paljbu.
Tijekom cijele noći horde kineskih pješaka jurišaju usprkos snažnoj paljbi Kanađana, a pred jutro dolazi do bliske borbe prsa o prsa između kineskih pješaka i kanadskih pješaka iz satnije D kojom zapovijeda satnik Mills. U toj borbi 10. vod satnije D kojim zapovijeda poručnik Mike Levy praktički potpuno je uništen. Satnik Mills kasnije je izjavio: - Strojopuškari su po protivniku djelovali takvom smrtonosnom točnošću i uspjeli spasiti 10. vod od uništenja jer je protivnik svoju navalu okrenuo prema položaju strojopuškara MMG smanjujući svoj pritisak na 10. vod –
Satnik Mills bojeći se da će njegov položaj pasti zatražio je topničku potporu paljbom po vlastitim položajima. Ubrzo su granate od dvadeset i pet funti pljuštale i po Kinezima i po Kanađanima, s razlikom da su Kanađani bili zaklonjeni u rovovima, a Kinezi na brisanom prostoru. I ovaj napad Kineza je zaustavljen, ali se cijela bojna Kanađana našla u okruženju. Presječen je opskrbni smjer, a ponestalo je vode, hrane i streljiva. Pukovnik Stone zatražio je od nadređenog zapovjedništva opskrbu iz zraka. Nakon šest sati rano popodne američki zrakoplovi izbacili su na položaje Kanađana ono što su i tražili.
Dnevni sati 25. travnja protekli su mirno, izvidnici satnije B dojavili su da je protivnik napustio cestu, a nakon mirne noći, pošto Kinezi nisu obnovili napad 2. bojna Kanadskog lakog pješaštva princeze Patricije izvučena je s crte bojišnice.
Usprkos 6000 kineskih pješaka i neviđenoj žestini kineskih napada 2. bojna Kanadskog lakog pješaštva princeze Patricije imala je samo 10 poginulih i 23 ranjena. Za svoju hrabrost dobila je službenu pohvalu, baš kao i Australci i Amerikanci.
Upad u Narvik – borba razarača ( Pomorske bitke II. Svjetskog rata )
Britanci raspolažu s podacima da je u Narviku usidreno samo šest njemačkih razarača, pa britanski kapetan Warburton-Lee okreče svoju skupinu od četiri razarača: HMS Hardy, HMS Hawock, HMS Hotspur i HMS Hunter, s namjerom da u luci Narvika potopi njemačke razarače. Kada su Britanci uplovili u zaljev Narvika, shvatili su da je tu čak deset velikih njemačkih razarača i veći broj prijevoznih i opskrbnih plovnih jedinica njemačke ratne mornarice. Kapetan Warburton-Lee izvješćuje admirale Forbesa i Whitwortha o novonastaloj situaciji, pa mu ovi u pomoć šalju bojnu skupinu s krstaricom HMS Penelope i još četiri razarača. Znajući da će pojačanje morati dugo čekati, kapetan Warburton-Lee odlučuje se za samostalno djelovanje pri tom računajući na zaokupljenost njemačkih brodova iskrcavanjem ljudstva i opreme. Oko 21. 00 pod zaštitom mraka britanski razarači oprezno plove prema luci Narvika gdje stižu oko 04. 00 ujutro. Premda ništa ne sluteći Nijemci su svoje razarače rasporedili raštrkano u luci jer su se bojali zračnih napada, ali nikako nisu očekivali napad s mora. Oko 04. 30 britanski razarači otvaraju snažnu paljbu i lansiraju torpeda na posve iznenađene Nijemce. U prvom udaru potopljen je njemački zapovjedni brod razarač Wilhelm Heidkamp, a malo kasnije potonuo je i razarač Anton Schmit, dok su još tri razarača teško oštećena.
Zadovoljan učinkom kapetan Warburton-Lee zapovijeda uzmak iz luke, ne znajući da u jednom od sporednih zaljeva tijekom noći nisu uočili tri njemačka razarača. Njemački razarači alarmirani napadom Britanaca, a kako sami nisu napadnuti, imali su dovoljno vremena da se pripreme za uzvrat. Izlazeći iz zaljeva britanski razarači zaokupljeni su potapanjem još šest njemačkih opskrbnih brodova, pa nisu primijetili njemačke razarače. U fjordu Ofoten tri njemačka razarača jednostavno su se prepriječila britanskim. Sada su iznenađeni Britanci, a Nijemci gađaju izvanredno. HMS Hunter odmah je potopljen, a pod teškom paljbom našao se i zapovjedni razarač HMS Hardy na kojem ima jako puno poginulih, poginuo je i sam kapetan Warburton-Lee. Teško je oštećen i treći britanski razarač HMS Hotspur. Unatoč vrlo teškom položaju u kojem su se našli Britanci su doista odgovorili i više nego hrabro. Uzvratili su paljbu po njemačkim razaračima i uspjeli ih prisiliti na manevar, a usput su potopili opskrbni brod Ravensfeld koji je bio natovaren sa streljivom. Hrabrost Britanaca pokazala se i u tome što su usput i teglili teško oštećen HMS Hotspur, a koji je i teško oštećen naprosto zasipao njemačke brodove topovskim salvama. Ipak nadmoć Nijemaca bila je jača, pa su se morali izvući.
Iako su mogli teško zaglaviti u luci Narvika, Britanci su slobodno mogli biti zadovoljni učinjenim. U Narviku Britanci su potopili dva velika njemačka razarača, sedam prijevoznih i opskrbnih brodova, a znatno su oštetili veći broj drugih njemačkih plovnih jedinica.
Što bi se bilo dogodilo da je uspjela stići krstarica HMS Penelope sa svojim razaračima, nikada nećemo znati, ali sigurno bi Nijemci doživjeli nešto što se može okarakterizirati kao katastrofa. Bravo za britanske mornare!
Tridesetogodišnji rat – Hrvati – najbolji laki konjanici tadašnje Europe
Cijela tri desetljeća neugasive volje, željezne stege i potpune odanosti hrvatskoj zastavi i carskoj kruni ponosno i hrabro, na predivnim plemenitim konjima, u prethodnicama, zalaznicama, na bokovima carskih vojski Katoličke lige jašu i bore se Hrvati ogrnuti svojim prepoznatljivim crvenim plaštevima, u živopisnim odorama pod željeznim kalpacima i perjanicama, ukrašeni zlatom i srebrom, uvijek pripravni na sve. Povijest ih je zapamtila kao sjajne ratnike i vojnike koji su izazivali i donosili smrt protivniku, upadali bi duboko u postroj protivnika ili pak se pojavljivali iznenada u dubokoj pozadini protivnika, šireći pred sobom strah, jezu i strepnju. Vješto koristeći sablasni učinak glasina koje su sami širili i panike koja se pojavljivala u protivničkim redovima, svoj zastrašujući izgled i pretjerivanja u pričama da su neranjivi – ti ponosni ratnici Hrvati višestruko su na bojnom polju postizali veće učinke od drugih vojnika i postizali ono što drugi nisu mogli ili pak se možda nisu usuđivali. Jezde tako Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu svim europskim bojištima, sijekući, paleći, pljačkajući, krvareći i ginući slijepo vjerujući – za kralja i dom.
Vrhovni zapovjednik Katoličke lige knez Wallenstein u borbi vjerovao je samo Hrvatima, pa je tako i zapisao: - Nijemci su glomazni, teški i spori konjanici, Mađari su nepouzdani i prevrtljivi, Poljaci se brzo rasipaju u potrazi za plijenom, Moldavci ne žele ići daleko od svojih domova, Vlasi se prodaju za malo novaca, ali Hrvati – oni udaraju snažno u skupinama i to uvijek tamo gdje je to najpotrebnije, na popuštaju gotovo nikad …
Hrvati su kao ratnici – jahači svoje bogato vojničko iskustvo razvili u iscrpljujućim i stalnim borbama s Turcima, na samo u napadu već i u obrani gdje je ono i najosjetljivije. Povjesničari su zabilježili razna imena za Hrvate – Insulaner, ime je za gotovo sjajne vojnike Zrinskog koji su rodom iz Međimurja, Wenden je opet ime za Hrvate s područja između Drave i Kupe, Uskocken i Granitscharen opet označavaju imena za Hrvate.
U vrijeme tog strašnog tridesetogodišnjeg plesa smrti na ratnoj sceni cijelog kontinenta, na bojnom polju bi najprije progovorilo teško i lako topništvo, zatim bi krenuli galopom oklopljeni kirasiri prazneći svoje teške i glomazne pištolje, onda bi krenuli draguni – lovci, a za njima i laki konjanici naoružani arkebuzama (karabinkama), pištoljima i sabljama. Kada bi se protivnički postroj poremetio, započeo bi klasični sudar konjaništva pretežno hladnim oružjem. Za to vrijeme pješaštvo, na koje su konjanici gledali s omalovažavanjem, ustrojavalo bi pokretne postroje ispruženim kopljima, a na rubovima tih pikenira bili su raspoređeni musketiri koji su praznili svoje muskete po protivniku. Bitke su zapravo dvoboji pukovnija koje pokušavaju napipati najslabiju točku protivnika kako bi se glavnina usmjerila na nju, a konjaništvo s krila obuhvaća i drobi protivnikove suprotne strane postroja.
Znatno ispred svih prednjači švedska vojska pod zapovjedništvom svog kralja – briljantnog vojskovođe Gustava Adolfa, ali ti žuto - bijeli švedski draguni i grenadiri nisu imali sreće, u bitkama su naletjeli na Hrvate, koji su im uvijek znali odoljeti, više puta ih i progoniti, a jednom su im zamalo zarobili tabor, komoru i samog kralja…
Kralj Gustav Adolf jedva umaknuvši Hrvatima odmahujući glavom s čuđenjem je primijetio: Te njihove crvene kabanice i ogrtači, daleko se vide njihove jarke boje dolami, hlača, surki, prsluka i pojaseva. Kod njih prevladavaju crvena, smeđa i plava boja, a kosu vežu vrpcama na zatiljku dok je ispred uha pletu u pletenice. Nakićeni su s najmanje dva, a neki i s po pet pištolja, ne računajući da dva imaju u kuburlijama uz prednji unkaš sedla. Pojas ukrašen na svili ili suknu srebrom, zlatom ili kožom, zlatne i srebrene pločice na prsima, čelenke, ukrašene konjske uzde, pištolji i sablje jasno govore da se ne radi o masi plaćenika, pustolova, nasilnika, ubojica ili soldačke klateži što se sjatila na bojište s cijelog kontinenta. Ne! Ti Hrvati su drukčiji od ostalih, ni sam vrag im ne bi utekao na bojištu …
Još nešto razlikovalo je Hrvate od ostalih lakih konjanika tadašnje Europe, a to je njihova taktika i sam način borbe koji su prepoznatljivi samo za Hrvate. U borbi Hrvati bi jurnuli dijagonalno lijevo od glavnine postroja prazneći pištolje s obije strane sedla, a onda desno pucajući iz svojih kratkih karabinki – arkebuza. U galopu ili u žestokom karijeru Hrvati bi ponovno napunili puške i pištolje! Gotovo nevjerojatno, ali za Hrvate izvedivo!
Pazite, u trku je trebalo nasipati barut iz posebne vrećice, naboj i patronu šipkom potisnuti u cijev, prebaciti arkebuzu u desnu ruku i naravno stalno paziti jašeš li u skupini k svojoj glavnini ili si se uputio k protivniku. Znali su Hrvati nekoliko puta za redom sipati salve na protivnikov postroj, klečeći i stojeći, pa opet poskakati u sedla i dalje nasrtati.
Vojnici Protestantske unije vraški su se bojali Hrvata, a pogotovo u konjaničkoj borbi izbliza. Opet nešto karakteristično samo za Hrvate. Ispraznivši pištolje, Hrvati ih nisu odbacivali, već su ih okretali i držeći ih za cijevi njima snažno udarali u glavu, lice ili rame protivnika, a znali su ih i bacati. No, kada bi pak im u ruci zasiktale sablje, borba bi bila nalik na sječu i košnju trave.
Svakako je zanimljivo da u posljednje tri godine rata u njemu sudjeluju i braća grofovi Nikola i Petar Zrinski. Nikola Zrinski doveo je svoje Insulanere iz Međimurja koji su svojim sjajem, uvježbanošću i izgledom 1646. godine zadivili u Szakolcu Ferdinanda III. Sa svojim Insulanerima Nikola Zrinski natkrilio je i svog oca Jurja Zrinskog i za svoje zasluge na bojnom polju stekao naslov – general svih Hrvata. Petar Zrinski kao kapetan svojih Uskockena, Hrvati iz velemeričkih i žumberačkih područja, spasio je i samog cara Ferdinanda III. kada su u njegov tabor iznenada upali švedski draguni. Opet Šveđani nisu imali sreću, nekim čudom u taboru se našlo šest hrvatskih satnija pod zapovjedništvom Petra Zrinskog koji je rastjerao dragune i tako spasio cara.
Mnogi se Hrvati nikada više nisu vratili u Hrvatsku iz tog strašnog rata, neki su svoje kosti ostavili zauvijek u tom ratu, dok su se drugi još godinama potucali po europskim dvorovima kao tjelesna staža stranim vladarima, ali bilo kao da bilo, Hrvati vječiti Pretorijanci Europe na konju, sa sabljom u ruci ujahali su u povijest ponosno, hrabro i slavno.
Brigadir (eng. Colonel, njem. Oberst) najviši je čin viših časnika, nakon njih dolaze generali. Čin brigadira prvi put se rabi u Španjolskoj početkom 16. stoljeća (1505. godina), a sam naziv izgleda da dolazi od riječi (cabo di colonela – zapovjednik kolone). Obnaša zapovjedne dužnosti do zapovjednika korpusa, načelnik je stožera u korpusu ili administrativne dužnosti voditelja odjela G u zapovjedništvima korpusa i viših postrojbi. Oznaka čina brigadira u HV sastoji se od dva pletera i tri svete nedjeljice, a u US Army to je srebreni orao raširenih krila.
General Pickett ukočeno je zurio u dim topova koji se polako podizao, okružen časnicima iz svog stožera nije se micao, bio je blijed, staklenog pogleda. Kada se približio general Lee i zapovjedio mu da prikupi svoju diviziju, Pickett je samo tiho odgovorio bespomoćno odmahujući glavom: - Ja više nemam diviziju generale …- te nastavio bespomoćno zuriti prema mjestu gdje je nestala njegova divizija, a u očima pojave mu se suze…
Bojni slonovi u vojsci Aleksandra Velikog
U bitki protiv perzijskog kralja Darija kod Gaugamele 331. p. K. vojnici Aleksandra Makedonskog nemalo su se iznenadili ugledavši slonove s drvenim kulama na leđima iz kojih su ih gađali strijelci. Osobito teško izašli su nakraj sa 100 slonova vojske indijskog kralja Pora u bitki na Hidaspu 326. p. K. Napredujući ispred pješaštva slonovi su razbili red falange i gazili, te bacali u vis zbunjene vojnike Aleksandrove vojske. No, bitku su spasili kretski strijelci koji su preciznim pogodcima poubijali goniče slonova, te su ovi ostali obezglavljeni. Sam Aleksandar bio je zadivljen slonovima i nakon poraza Indijaca, slonovi postaju dio njegove vojske.
Bojni slonovi teški su 4 – 5 tona, visoki 3 m, a dugi 3,5 m. Na leđima mogu nositi teret od 4 tone. Izvrsni su plivači i tijekom dana mogu priječi oko 100 km. Dresirani bojni slonovi jako su poslušni, ali zaplašeni lako podivljaju. U vojsci Aleksandra Makedonskog imaju posadu (ako smijem to tako nazvati) od indijskog goniča i dva, a kasnije i četiri vojnika koji se nalaze u kuli (hovdahu). Vojnici su naoružani dugim kopljima, lukom i manjim kopljima za bacanje. U bojnom složaju postavljaju se ispred glavnog bojnog reda na međusobnom razmaku 20 – 50 m, ali nikada ispred falange. Zbog straha konja od slona, uspješno mogu zaustaviti napad konjaništva. Iako ih je bilo teško ubiti, ipak slonovi imaju jedan veliki nedostatak, a to je: zbog ubijenog goniča i mnogih rana od strijela i koplja lako podivljaju. Tada su slonovi opasni kako za protivnika tako i za vlastite redove. U strahu i izbezumljeni pregaze sve što im je na putu. Zbog toga oni dobivaju zaštitu lakog pješaštva koje treba držati protivnika dalje od slona.
Zanimljivo je da kasnije slonovi Kartažana nemaju kulu već vojnici sjede na tepihu.
Uspoređujući slonove s konjaništvom, oni su manje pokretni i sporiji, pa ih je najbolje bilo uporabiti protiv sporog ili stojećeg protivnika. Najbolja efikasna obrana od slonova bili su metalni šiljci u obliku zvijezde, otprilike onakvi kakvi se danas koriste u policijskim zaprekama, koji pobacani po cesti probuše automobilske gume.
Posebne skupine lakih pješaka nosili su te šiljke u platnenim torbama i bacali (sijali) su ih pod noge slonova koji su izbezumljeni od bola podivljali gazeći sve pred sobom.
Pukovnik (eng. lieutenant Colonel, njem. Oberstleutenant) obnaša dužnosti zapovjednika brigade, načelnik je stožera brigade ili obnaša administrativne dužnosti kao voditelj odjela G u stožerima korpusa i viših postrojbi. U Hrvatskoj vojsci čin pukovnika zapravo odgovara rangu potpukovnika (lieutenant Colonel), a rangu pukovnika (Colonel) odgovara naziv brigadira HV. Oznaka čina pukovnika HV sastoji se od dva pletera i dvije sv. nedjeljice, dok je oznaka lieutenant Colonela US Army srebrena mamuza.
Dijadosi - Aleksandrovi nasljednici
U večernjim satima 13. lipnja 323. godine p. K. Umro je Alekasandar III. Makedonski ne odredivši svojeg nasljednika. Popis moćnih, sposobnih, hrabrih i slave željnih Aleksandrovih zapovjednika, prijatelja i rođaka, koji su se smatrali da imaju pravo na ostavštinu golemog carstva, bio je podugačak.
Dijadosi (diadokhos - baštinik) ili samozvani baštinici već nad mrtvim tijelom Aleksandra počeli su potezati mačeve jedni na druge. Najstariji od konkurenata bio je 70-to godišnji vojskovođa Antipatar koji je pomogao Aleksandru popeti se na prijestolje. Najmoćniji je ipak bio Antigon s nadimkom Monoftalmos (jednooki) jedan od najistaknutijih Aleksandrovih vojskovođa. Među njima bio je i Eumen svojedobno savjetnik Filipa II. Makedonskog sada prvi čovjek kraljevskog ureda. Tu su i dva velika Aleksandrova prijatelja: Perdika koji je s njim ratovao još u Tebi, a na Indu mu je mačem izrezao strjelicu iz prsa i Ptolomej koji je sudjelovao u svim njegovim pohodima i na kraju stekao položaj sličan današnjem ministru rata. Na kraju bila su tu i četiri mlađa zapovjednika: Lizimah zapovjednik Aleksandrove osobne straže, Krater, Seleuk i Leonat. Uz te moćne ljude tu su i dvojica potpuno bespomoćnih: Aleksandrov maloumni polubrat Filip Arhidaj i još nerođeni sin koji će dobiti ime Aleksandar.
Svim konkurentima bilo je stalo da se domognu cjelokupnog Aleksandrovog carstva, odnosno da postanu regenti ili namjesnici maloumnog Filipa i kasnije Aleksandrovog sina kojeg su proglasili kraljem.
Povijest ne zna kako, ali Perdika je u jednom trenutku pretekao sve ostale konkurente dokazavši da je svoj prsten Aleksandar ostavio baš njemu, a samim time i cijelo carstvo. Da bi zadovoljio ostale pretendente Perdika dijeli satrapije (pokrajine): Antigomn dobiva Veliku Frigiju, Ptolomej Egipat, Leonat Malu Frigiju, Lizimah Trakiju, Eumen Kapadokiju, Antipatera je postavio na mjesto namjesnika Grčke i Makedonije, a Seleuka za zapovjednika garde.
Ovakva podjela nije dugo trajala i uskoro počinju bitke dijadosa koje su bile zenit Aleksandrovog carstva.
Bojnik (lat. major – stariji, veći, eng. major, njem. Major) prvi je čin viših časnika. Prvi put naziv za bojnika pojavio se u 16. stoljeću u španjolskom pješaštvu. U početku bojnik je naziv za najstarijeg satnika u postrojbi i zadaća mu je briga za opskrbu postrojbe. Obnaša zapovjedne dužnosti do zapovjednika brigade i administrativne dužnosti u zapovjedništvima i stožerima postrojbi ranga brigade i više.
Oznaka čina u HV sastoji se od dva pletera (deblji i tanji), te jedna sv. nedjeljica. U US Army oznaka čina majora (bojnika) zlatna je mamuza (nekima izgleda poput lista).
Vojska Aleksandra III. Makedonskog
Falanga (Phalanks) – neprekidan zbijen linijski postroj kojeg čine više vrsti. Štit do štita, kaciga do kacige, ratnik do ratnika bojni poredak koji primjenjuju vojske antičkog doba.
Makedonska falanga – Makedonski teški pješaci pezeteri odbacuju, za razliku od grčkih, klasični grčki oklop i smanjuju promjer štita čime ulažu svu svoju snagu u silinu udara dugim kopljem (saris) koje se mora držati s dvije ruke. Postrojavaju se u falangu od 16 vrsti, ali mnogo više zbijeniju od grčke (rastojanje po širini 0,9 m, a odstojanje po dubini 0,6 m) gdje se proguraju duga koplja (4, 93 m, a kasnije 4, 32 m). Bio je to doista nepristupačan i neprobojan zid koplja, silovitog udara kada bi se kompaktno sručio na protivnika. Međutim ono što makedonska falanga u odnosu na grčku dobiva u udarnoj snazi gubi u okretnosti i manevru.
Makedonska falanga u odnosu na grčku ne predstavlja napredak u taktičkom smislu jer u rastresitijoj grčkoj falangi do izražaja dolazi mogućnost pojedinca da iskaže svoju vještinu u bliskoj borbi, a makedonska to nadoknađuje svojom masom.
Međutim makedonska falanga ima još nešto, a to je isključivo makedonski izum. Naime, radi se o srednjem pješaštvu hipaspisti (hypaspistai) koji su teže opremljeniji od lakih peltasta (peltastoi), a istodobno lakše od teških hoplita. Uočen problem, kada se tijekom bitke konjaništvo odvoji od falange ostavljajući joj tako opasno nezaštićene bokove, riješili su upravo hipaspisti. Oni su nešto brži od ratnika iz falange (hoplita), ali su istodobno sporiji od konjaništva i idealni su za zaštitu bokova falange.
Najteži i najprestižniji među konjanicima bili su pripadnici «kraljeve družine» (makedonski aristokrati oko 1700 konjanika) oklopljeni heteri (hetairoi). Slijedi ih srednje konjaništvo koje se sastoji od 800 konjanika grčkih državica i od 1700 konjanika iz Tesalije. Lako konjaništvo čini oko 800 konjanika iz Trakije (prodromi). Najteži oklopni pješaci jesu hopliti, njih oko 7000 iz grčkih državica. Jezgru čini makednoska falanga s 12 000 ljudi. Laki pješaci peltasti (peltastoi) njih oko 7000 iz Trakije i oko 5000 iz Grčke, a najlakših pješaka naoružanih praćkama i lakim kopljima za bacanje bilo je: Ilira oko 1000, 500 Agrinjana i oko 500 strijelaca s otoka Krete.
Aleksandar je svoju vojsku postavljao u bojni složaj koji se slobodno može nazvati stereotipnim. U sredini falanga, lijevo lako konjaništvo, desno hipaspisti i do njih heteri. Falanga je zauzimala različite složaje od kolone, klina, kosi red, kvadrat, polumjesec i kretala se na sve četiri strane. Uvijek je falanga na sebe primala udar i bila je temelj za zaustavljanje i otupljivanje napada, dok je konjaništvo najvažniji instrument napada. Aleksandrova prosudba kada iz defenzive prijeći u ofenzivu bila je odlučujuća.
Satnik (lat. Capitaneus, eng. Captain, njem. Hauptmann)
Obnaša zapovjedne dužnosti do zapovjednika bojne, te administrativne dužnosti u zapovjedništvima i stožerima. Može biti voditelj jednog pododsjeka ili odsjeka S u zapovjedništvima bojni ili stožerima brigade, te voditelj pododsjeka u odjelima G u stožerima korpusa.
Oznaka čina u HV sastoji se od jednog pletera i tri sv. nedjeljice, a u US Army to su dvije okomite srebrene crte. Satnik je najviši časnički čin, nakon satnika dolaze viši časnici.
< | studeni, 2004 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!