Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

ponedjeljak, 31.01.2005.

Rimska vojska

Rimska vojska

Povijest rimske imperije (carstva) Imperium Romanum može se podijeliti na tri doba: doba kraljevine, doba republike i doba carstva. Sukladno tim dobima razvijala se i Rimska vojska.
U početku doba kraljevstva Rimska vojska broji oko 3000 pješaka (najvjerojatnije po 1000 ratnika trebalo je dati svako od tri plemena). Pored ovih 3000 pješaka ustrojene su i tri centuriae equitum (centurie) koje se još nazivaju celeres, a zapovijedaju im tribusi. Zapovjednici plemenski ustrojene vojske nazivaju se tribuni militium, a zapovjednici celeresa nazivaju se tribuni celerum. Niži zapovjednici od tribuna nazivaju se decuriones i ima ih ukupno 30. Kasnija podjela Rimske vojske izvršena je po Servius Tulliusu gdje je rimski teritorij podijeljen na 20 rodova koji se nazivaju tribus. Svaki tribus obvezatan je bio ustrojiti četiri centurije, prve tri bile su teško oklopljene i naoružane (kaciga, okrugli štit, metalne dokoljenice, oklop, mač i koplje), a četvrta je bila laka (praćka). Pored ovih pješačkih centurija postoji i 18 konjaničkih centurija. Pješaštvo se dijeli na pet klasa glede podijele po naoružanju i opremi i na dvije skupine po namjeni uporabe. Tako postoje seniores (muškarci od 47-60 godina) namijenjeni za obranu gradova, i iuniores (muškarci od I7 do 46 godina) za pravu ratnu službu. Pored ovih centurija postoje i posebne (pomoćne) centurije nazvane fabri, comicines i tubicines (zanatlije i svirači). Poput svake vojske, tako i Rimsku vojsku možemo podijeliti po rodovima. Ta rimska podjela po rodovima izgledala bi ovako: pješaštvo, konjaništvo, flota i inženjerijska potpora. Bojni red Rimske vojske podijeljen je po falangama gdje u prvom redu stoje ratnici prve klase naoružani i opremljeni kacigom, oklopom, štitom i dokoljenicama, iza njih su ratnici druge klase opremljeni kao i prva klasa, ali imaju četverokutni štit, pa ratnici treće klase koji su opremljeni kao i ratnici druge klase, ali nemaju dokoljenice, pa onda ratnici četvrte klase naoružani džilitom (drveno koplje bez metalnog šiljka) i na kraju ratnici pete klase naoružani praćkom (rorarii). Prva tri reda falangi ustrojavala su se opet i po godinama starosti ratnika, pa su tako u prvim redovima uvijek stajali najjači i najmlađi ratnici nazvani hastati, u drugim su redovima stajali ratnici srednje dobi i najiskusniji (ovi ratnici nazvani principi bili su vezivno sredstvo falange oni su držali na okupu falangu i bojno spajali hastate i triarie najstarije ratnike iz trećeg reda).

subota, 15.01.2005.

Operacija Overlord

Početak Dana D – najdužeg dana

Pod snažnom zaštitom ratnog brodovlja i lovačkog zrakoplovstva, saveznička flota s ukrcanim desantnim snagama pokrenula se u točno predviđeno vrijeme 5. lipnja ujutro, po jako uzburkanom moru, prema točki susreta koja se nalazila 15 milja južno od otočja Vajt (Isle of Wight). Po prikupljanju, odmah se istog dana, flota okreće prema obalama Normandije. Negdje poslije ponoći, dok se invazijska flota približava obalama Normandije, savezničko zrakoplovstvo snažno tuče njemačke utvrde bombama, a istodobno postrojbe 82. 101. i 6. zračne divizije počinju sa iskakanjem i spuštaju se padobranima, s namjerom da zaštite krila i bokove pješačkih divizija koje se svakog trenutka trebaju naći na obali Normandije. Zračni (okomiti) napad provodi 17 000 vojnika padobranaca koje prevozi 2 395 prijevoznih (transportnih) zrakoplova i 867 jedrilica u kojim se nalazi 110 terenskih vozila tipa GP (jeep), 504 topničkih oružja, više od 1 000 tona streljiva i ubojnih sredstava, te ostali potrebiti ratni materijal. Američke zračne divizije 82. i 101. spuštanje su završile do 0400 u širem području grada Sent Mer Egliz, a britanska 6. zračna divizija istočno od rijeke Orn. Noću s 5./6. lipanj 110 savezničkih zrakoplova napada njemačke ciljeve kod gradova Sent Lo, Caen i Yvetot, a istodobno se na područje od grada Le Havre do grada Bulogne masovno izbacuju sredstva za ometanje elektroničkih uređaja, padobranci lutke i razne imitacije paljbe s namjerom da se odvrati pozornost s obala Normandije kojima se približava stvarni desant. Američke 82. i 101. zračnu diviziju dočekala je snažna protuzračna paljba njemačkih postrojbi, poradi toga piloti imaju poteškoće u navigiranju, pa su padobranci izbačeni na više odvojenih mjesta na jako širokom prostoru. Američka 101. zračno desantna divizija nakon nekoliko sati prikupljanja, zapodjenula je nekoliko kraćih, ali žestokih, okršaja nakon kojih je uspjela zauzeti dominantne objekte između rijeke Merderet i mora, ovladala je i branama na rijeci Douve. Postrojbe američke 82. zračno desantne divizije sudarile su se s postrojbama njemačke 91. padobranske divizije koje su pružale izuzetno snažan otpor. Američka 82. zračno desantna divizija uspjela je ipak savladati snažan otpor 91. njemačke padobranske i pri tomu zauzela grad Sent Mer Egliz i učvrstila mostobran na rijeci Merderet, ali cijena je bila jako, jako velika. Poginulo je 1 250 vojnika, dočasnika i časnika iz svih postrojbi 82. zračno desantne divizije (505., 507. i 508 padobranska pukovnija). Iako su obije američke zračne divizije samo djelomično izvršile svoje planirane zadaće, ipak, svojim su hrabrim držanjem i upornom požrtvovanom borbom uspjele osigurati bokove tek nadolazećih pješačkih divizija iz sastava američke 1. armije. Zahvaljujući boljoj navigaciji, pogodnijem zemljištu, ali i boljoj uvježbanosti britanskih padobranaca, britanska 6. zračno desantna divizija spuštanje je provela uspješno i do 0850 uspjela je ovladati svim mostovima na rijeci Dives, a oko podneva postrojbe britanske 6. zračne divizije uspješno su odbile slabiji napad njemačke 21. oklopne divizije. Istodobno su britanski padobranci potpuno uništili njemačku obalsku bitnicu kod grada Merville i time u potpunosti izvršili svoju zadaću. Britanski padobranci 6. zračne divizije hrabro su ostali na položajima uporno se braneći i time osiguravajući bokove pješačkim divizijama 2. britanske armije koje su tek nadirale s mora.

petak, 14.01.2005.

Operacija Overlord

Operacija Argument – borbe za premoć u zraku i priprave za početak desanta

Prvobitni nadnevak početka operacije 'Overlord' bio je 1. svibnja 1944. godine. No, zbog povećanja broja pješačkih divizija prvog desantnog vala s 3 na 5, tražilo je dodatno vrijeme za izradbu desantnih čamaca za iste. Opet, tu je i uvijek vrijeme kao važan čimbenik, naime od 5. do 7. lipnja na obalama Normandije pogodna je oseka koja će olakšati otvaranje i izradbu prolaza kroz zaprijeke koje su postavljene u moru, a također u to doba veća je vidljivost, koja pak je potrebita zrakoplovstvu i ratnom brodovlju za djelovanje po objektima za preživljavanje i forticama koje imaju njemačke postrojbe na samoj obali. Sat početka desanta određen je za svaku 'plažu' zasebno, pa tako Utah i Omaha imaju 0630, Gold i Sword 0725, a Juno 0735 kao S. Kako vremenska prognoza za 5. lipanj nije bila povoljna dan D je određen definitivno za 6. lipanj. U fazi prethodnih priprava koje su počele na dan D minus 60 (to bi značilo 60 dana prije dana D – početka desanta), saveznički teški i srednji bombarderi intenzivirali su bombardiranja industrijskih postrojenja, putnu mrežu i značajnije njemačke vojne objekte (zrakoplovna uzletišta, podmorničke baze i dr.). Od 20. do 25. veljače počinje borba i bitke za premoć u zraku, pa savezničko ratno zrakoplovstvo nemilice bombardira postrojenja za proizvodnju zrakoplova, postrojenja za proizvodnju sintetičkog goriva za zrakoplove, te izvore naftnih polja u rumunjskom Ploestiu, a stalno su tijekom tih napada napadana i zrakoplovna uzletišta u samoj Njemačkoj. Nakon pet dana veličanstvenih zračnih bitaka njemačka Luftwaffe izgubila je 702 zrakoplova (416 u zračnim okršajima i još 286 na zemlji), a savezničko zrakoplovstvo gubi 244 bombardera i 25 lovaca. Željeznički promet u sjevernoj Francuskoj pao je za 75 posto, a u zapadnoj Francuskoj za 30 posto. Savezničko zrakoplovstvo izvelo je ukupno 21 949 zračnih poleta z/p i tijekom njih bacilo 66 517 tona bombi na oko 80 objekata napada. Iako je bombardiranje nastavljeno i tijekom idućih mjeseci, njemačka proizvodnja zrakoplova nije opala
(mjesečno je proizvedeno od 2 000 do 3 000 zrakoplova), no, postrojenje za proizvodnju sintetičkog goriva, toliko potrebitog njemačkim borbenim zrakoplovima, pala je s 195 000 tona na samo 7 000 tona mjesečno. Ovo se jako odrazilo na bitke koje su se vodile za premoć u zraku. Naime, njemački piloti željeli su poletjeti, imali su zrakoplove, ali kronično im je ponestajalo goriva i Luftwaffe polako, ali sigurno gubi dah u borbi sa savezničkim zrakoplovnim lovcima. Bombardiranje putne i željezničke mreže počelo je od dubine Njemačke, preko Francuske, pa do obala Normandije kako se približavao Dan D. Tako su Saveznički zrakoplovi tijekom perioda od 21. travnja do 6. lipnja srušili ukupno 118 mostova na rijekama Francuske, istodobno uništili su 6 radarskih postaja njemačke vojske dalekog dometa, a 15 ih je bilo na duže vrijeme izbačeno iz operativne uporabe. Na sam Dan D jedva da je oko 18 posto motrilačkih radara bilo u uporabi. Istodobno američka 15. zračna armija, iz Italije, bombardirala je nemilice njemačke objekte u Austriji i samoj Njemačkoj. U tom periodu izvedeno je oko 25 150 zračnih poleta na lansirne rampe moćnog i opasnog njemačkog oružja V – 1 i V – 2, pa je od 96 rampi uništeno čak 83. Ukupno u pripravi desanta savezničko zrakoplovstvo provelo je oko 200 000 borbenih zračnih poleta i bacilo oko 200 000 tona bombi, a tijekom tih borbi ukupno je izgubljeno oko 2 000 raznih zrakoplova, dok su Nijemci izgubili 1 835 zrakoplova.

četvrtak, 13.01.2005.

Operacija Overlord

Planovi Bolero, Bodyguard i Fortitude

Prikupljanje Savezničkih snaga potrebitih za provedbu desanta započelo je već krajem 1942. godine pod kodnim imenom 'Bolero'. Prekid se dogodio jedino tijekom Savezničkog iskrcavanja u sjevernoj Africi (operacija Torch – baklja). Do dana D, početka operacije iskrcavanja u Normandiji, u Velikoj Britaniji prikupljeno je i koncentrirano oko 3 500 000 mornara, vojnika, dočasnika i časnika (oko 1 925 000 iz Velike Britanije, 1 500 000 iz SAD, te oko 40 000 iz drugih zemalja Saveznica), zatim oko 7 000 ratnih i pomoćnih brodova, blizu 13 000 zrakoplova i ogromne količine ratnog i doknadnog materijala. Atlanskim oceanom prevezeno je oko 1 500 000 ljudi i oko 2 500 000 tona raznog materijala i streljiva, pa je Britansko otočje u tim danima ličilo na ogroman vojnički tabor ili na neki divovski nosač zrakoplova. Istodobno s provedbom plana 'Bolero' provodi se još jedan plan kodnog imena 'Fortitude' koji je zapravo operativno prikrivanje operacije 'Overlord', tj. poduzimaju se mnogobrojne mjere i provodi niz aktivnosti o obmani Njemačkog zapovjedništva o stvarnim namjerama. Izrađen je i lažni plan desanta kodnog imena 'Bodyguard' koji je trebao navesti Njemačko zapovjedništvo na zaključak da će se stvarni desant dogoditi u trećem tjednu mjeseca srpnja 1944. godine i to s glavnim naporom u području Pas De Calaisa, a pomoćni napor u južnoj Norveškoj. Istim tim planom Savezničko zrakoplovstvo tijekom bombardiranja jednog cilja u Normandiji (tijekom priprava za desant) istodobno je bombardiralo i dva objekta van područja Normandije, a sve u cilju da njemačke postrojbe ne posumnjaju o stvarnim namjerama. Isto tako organiziran je posebni radio promet kojim su u eter odašiljane zapovijedi za pripravu područja oko Pas De Calaisa, desantne snage koncentrirane su i oko grada Dovera, brodovi usidreni u luci Temze, a sve s namjerom da se uvjeri Njemačko zapovjedništvo da će desant krenuti upravo tuda gdje je britanska obala i najbliža francuskoj. Kad je desant stvarno počeo, Saveznici su oko Dovera postavili mnogo lažnih maketa, pa i dio snaga ostavili tu opet s namjerom da njemačke postrojbe posumnjaju da je ono u Normandiji samo demonstrativni manevar, a da se pravi desant priprema prema području Pas De Calaisa. Upravo ovom je 'nasjela' i cijelo vrijeme provedbe desanta u Normandiji ostala pasivna, njemačka 15. armija razmještena oko Pas De Calaisa.

srijeda, 12.01.2005.

Operacija Overlord

Njemačke snage za obranu Normandije

Za obranu od Savezničke invazije iz Velike Britanije, Nijemci su već u jesen 1942. počeli graditi sustav utvrda nazvan Atlantski bedem (Atlantikwall). Nijemci su postupno prikupljali svoje snage, a sve je to zavisilo od razvoja situacije na ostalim ratištima i bojištima. Kostur njemačke obrane u Normandiji čine fortifikacije izgrađene između gradova Cherbourg i Le Harve s teškim obalskim bitnicama, zatim pojas bunkera s obalskim i protuzrakoplovnim topništvom velikih i srednjih kalibara s zadaćom djelovanja po desantnoj floti i zrakoplovstva. Onda uređeni paljbeni položaji srednjeg i lakog topništva koji se nalaze na 2 – 4 km iza bunkera teškog topništva, a temeljna im je zadaća zapriječna paljba po samoj obalskoj crti. Njemačke glavne snage su postrojbe 15. armije razmještene i koncentrirane na položajima oko grada Calaisa (Pas De Calais) i upravo ovdje njemačko zapovjedništvo očekuje glavni napad Saveznika. Luku Cherbourg i obalu Normandije brane snage njemačke 7. armije (243. 709. 352. 716. pješačka divizija, 91. padobranska divizija, 21. oklopna divizija i dijelovi 711. pješačke divizije iz sastava 15. armije). Kod grada Rouena nalazi se 12. SS oklopna divizija, a kod grada Chartres je oklopna divizija Lehr. Obije ove divizije pričuva su njemačkog zapovjedništva. Njemačko zapovjedništvo polaže veliku nadu u oružja V – 1 i V – 2, a upravo njih su saveznički bombarderi uspješno uništili i onemogućili njihovu uporabu po snagama desanta. Dva njemačka zapovjednika feldmaršal Rundstedt (zapovjednik Zapadnog bojišta) i feldmaršal Rommel (zapovjednik skupine armija B) nemaju zajednički stav o provedbi obrane Normandije. Snage skupine armija B brane najosjetljiviji dio obale od grada Antwerpena do ušća rijeke Loire, pa feldmaršal Rommel zagovara da se desant mora slomiti na samoj obali jer u uvjetima kada savezničko zrakoplovstvo ima premoć u zraku neće se moći računati na snage iz pričuve, a stav feldmaršala Rundstedta je da se desant dočeka s manjim snagama na obali, pa da se onda udarom oklopnih snaga iz dubina uništi desant. Pored ovoga nisu do kraja riješeni ni koordinacija između KoV, zrakoplovstva i mornarice kao ni samo zapovijedanje.

Specijalne postrojbe

Još o specijalnim postrojbama

Iako sam na kraju svojeg nabrajanja specijalnih postrojbi svijeta stavio tri točke i time želio dati do znanja da ih ima još, izgleda da sam nespretno izabrao i favorizirao neke od njih, pa je moguće da sam možda neke od onih koji ovo čitaju i zbunio. Ovim se svima ispričavam i ponovno opetujem da mi nije bio cilj favorizirati specijalne postrojbe bilo koje zemlje. Specijalne postrojbe koje sam opisao bile su čisto moj izbor, na mojoj blog stranici sa dobrom namjerom da se ispuni nečija želja. Sada ću nabrojiti još nekoliko specijalnih postrojbi svijeta i opet staviti tri točke jer jednostavno ne mogu ih sve opisati i za takav posao bio bi mi potrebit i treći blog, a to bi bilo previše čak i za Athumanunha koji mora pored pisanja i raditi svoj posao, te malo noću i odmoriti.
Idemo onda u nabrajanje: Kolumbija ima Lanceros, Švedska ima SAFR (Swedish Air Force Rangers), Danska Froemandskorpset i Patruljekompagniet, pored već narečenih UK ima i Parachute Regiment, te Royal Marines Commandos, Izrael se diči svojim Sayeret Mat'Kal, Sayeret Golani, Sayeret Tzanhanim, te još nekim, u Norveškoj su Fallskjermjaegerne (Rangers) i Marinejaegerne, Njemačka pored prije narečenih ima i Fernspah, ali i još neke, u egzotičnom Brazilu postoje GRUMEC – (Grupo de Mergulhadores de Combate) i RECONTER – (Comandos de Reconhecimento Terrestre), Grci imaju Katadromes, pa onda Maksiko GAFE, strašnom katastrofom pogođena Indonezija ima Kopassus, pa onda Nizozemska po ugledu na britanski SBS ima svoju specijalnu postrojbu imena 7NL SBS … i tako bih Vam ja to mogao nabrajati i opisivati po cijelom našem globusu, pa bi na kraju i sam sebi dosadio, a namjera mi je da napišem što više i raznovrsnijih postova, a o specijalnim postrojbama možda opet jednom drugi put.

utorak, 11.01.2005.

Operacija Overlord

Snage za provedbu desanta na dan – D

Kopnene snage koje su trebale provesti desant ustrojene su u 21. armijsku skupinu sastava 1. američka, 1. kanadska i 2. britanska armija (21st Army Group), a pod zapovjedništvom General Sir Bernard L. Montgomerya. Kanadskom 1. armijom sastava 2. korpus zapovijeda general Krirar, 1. američkom armijom sastava 5., 7., 8. i 19. korpus, te 82. i 101. zračno desantnom divizijom zapovijeda general Bredli. A 2. britanskom armijom sastava 1., 8., 12. i 30. korpus, te 1. i 6. zračno desantna divizija zapovijeda general Demsi. Zadaća desantnih postrojbi bila ja provesti desant na normandijsku obalu u zaljevu Seine i to od istočnog dijela poluotoka Cotentina do rijeke Orn. Prvi desantni val čini 5 pješačkih divizija, 2 pješačke divizije su u pričuvi na brodovima, a prije samog desanta trebaju se spustiti 3 zračno-desantne divizije koje imaju posebnu zadaću da zaštite bokove snagama koje provode pomorski desant. Desantna bojišnica iznosi oko 90 km koja je podijeljena na dva sektora (istočni 2. britanska armija i zapadni 1. američka armija). Sektori su podijeljeni na desantne odsjeke (plaže) i to: američki Utah i Omaha, te britanski Gold, Juno i Sword. Divizije prvog desantnog vala imaju zadaću osigurati desantnu osnovicu i voditi borbu na mostobranu do pristizanja snaga drugog vala, a potom s pristiglim pojačanjima zauzeti gradove Carentan, Isigny, Bayeux i Caen, zrakoplovna uzletišta u okolici tih gradova i luku Cherbourg. Na takvu desantnu osnovicu treba se iskrcati još oko 30 divizija koje će dalje razviti napadačke operacije, te izgraditi lučka postrojenja za opskrbu postrojbi iskrcanih u Normandiji. Opskrbni materijal za američke snage stizao je direktno iz SAD, a za britanske snage iz Velike Britanije. U drugoj fazi invazije trebalo je ovladati desnim krilom, lukama u Bretanji do Nanta na rijeci Loari, a time stvoriti povoljne uvjete za produženje nastupanja prema Parizu.

ponedjeljak, 10.01.2005.

Operacija Overlord

Operacija Overlord – Desant na Normandiju

Nadnevka 06. lipnja 1944. godine, u vrijeme kobnih vjetrova rata, združene anglo – američke snage pod zapovjedništvom (Supreme Commander) generala (ima pet zvjezdica) Dwight D. Eisenhowera provele su najveću desantnu operaciju koju je ratna povijest ikada zapamtila. Savezničke pomorske snage (Allied Expeditionary Naval Forces) pod zapovjedništvom admirala (ima pet zvjezdica) Sir Bertram Ramsay za bojno osiguranje na moru, topničku pripravu desantne prostorije i paljbenu potporu desanta broje 1 213 ratnih brodova, od kojih je čak 137 koji snažno tuku obalu (5 bojnih brodova, 23 krstarice, 105 razarača i 2 monitora), 221 ratni brod štiti provedbu desanta (nadzire more i zrak, te je spremno na sve), tu je čak 287 minolovaca, 4 minoplagača, 1 nosač hidrozrakoplova, 8 zapovjednih brodova, 2 džepne podmornice, 58 brodova za protupodmorničku borbu (3 eskortna nosača zrakoplova, 14 brzih razarača i 38 fregata), 495 prijevoznih brodova obalske plovidbe, 864 trgovačka broda koji prevoze materijal i opremu desantnih snaga, te 736 pomoćnih brodova (tankeri, radionice, bolnice …). U zraku iznad brodovlja je Savezničko zrakoplovstvo (Allied Expeditionary Air Forces) pod zapovjedništvom Air Marshal Sir Trafford Leigh – Mallory, a broji nevjerojatnih 12 837 zrakoplova (3 467 teških i 1 645 srednjih i lakih torpednih zrakoplova bombardera, 5 409 lovačkih i 2 316 prijevoznih zrakoplova). Pored ovih zračnih snaga sinkronizirano djeluju i britansko Bombardersko zapovjedništvo, te američke 8. i 15. zračna armija. Obalu Normandije pokušat će osvojiti čak 4 126 desantnih brodova i čamaca. No, na obalama Normandije, dobro ukopane u bunkerima Atlantskog bedema, čeka ih čak 60 njemačkih divizija (50 pješačkih i 10 oklopnih) različitih sastava i kvalitete ustrojene u 7. njemačku armiju. Obalom patroliraju i paze njemačkih 5 razarača, 6 tropiljarki, 34 torpedna čamca, 309 minolovaca, 116 patrolnih čamaca i 49 podmornica. U zraku Nijemci mogu računati na 890 zrakoplova, a velike nade polažu u svoja tajna oružja tipa V-1 i V-2. Iako ove Njemačke snage nikako nisu dostatne za obranu obale Normandije, ubrzo će pijesak plaža Normandije biti crven od krvi.

nedjelja, 09.01.2005.

Žene ratnice

Žene vojnici kroz povijest

Pisana povijest bitaka i ratova već stoljećima uredno bilježi kako su ratovi samo za muškarce i kako je vojska svijet muških, a biti vojnik je privilegija i zanimanje samo za muškarce. No, to stoljećima uvriježeno mišljenje već odavna ne stoji. Iako je povijest škrta u zabilježenim podacima o ženama koje su sudjelovale u vojsci, danas sa sigurnošću možemo reći kako je hrabrih i domoljubnih žena oduvijek bilo i bit će ih. Mnoge su od njih, znane i neznane svojim djelovanjem zadužile ljudsku povijest. Mnoge su od njih sudjelovale u mnogim ratovima dokazujući vrlo uvjerljivo kako žele, znaju i mogu i te kako dobro obnašati i niz vojnih dužnosti i zadaća, izdignuvši se iznad tradicionalnog shvaćanja ženske uloge u ratnim opasnostima. Mnoge od njih dokazuju i danas u suvremenim vojskama svijeta da se mora i može iskoristiti potencijal ženske populacije, njihove sposobnosti i mogućnosti. Iako su žene zauzele i posljednji muški bastion, za njih još uvijek postoje dijelovi tog bastiona u koji ipak ne mogu ući zbog svoje nježnije fizionomije, a to su: podmornice, nadzvučni borbeni zrakoplovi i specijalne postrojbe, makar kod vojnih stručnjaka vlada mišljenje, da se im omogući sudjelovanje u specijalnim postrojbama, normalno ako zadovolje sve rigorozne testove psihičke i tjelesne izdržljivosti.

subota, 08.01.2005.

Bitka kod Qadesha

Bitka kod Qadesha (Kadeš)

Qadesh je utvrđeni grad na obalama rijeke Oront u drevnoj Siriji. Nedaleko tog grada došlo je oko 1295. godine p.K. do bitke Egipćana, koje je vodio faraon Ramzes II. i Hetita koje vodi kralj Murshilish II. Bitka je jedna od prvih koju je povijest zapamtila s čvrstim materijalnim dokazima, a odvijala se u sklopu dugogodišnjih ratova koje je Egipat vodio s tadašnjim susjednim kraljevstvima za prevlast u drevnoj Siriji.
Egipatske snage broje oko 30 000 ratnika ustrojenih u slijedeće postrojbe: Amun, Re, Ptah i Set, a kreću se uzduž feničanske obale, da bi naglo skrenule na istok prema gradu Qadeshu, te preko Libanona upale u dolinu rijeke Oronta. (shema 1)
Povjerovavši dvojici navodnih bjegunaca iz Murshilisheve vojske, kako je Murshilish sa svojim snagama (oko 30 000 ratnika) odstupio na sjever, Ramzes II. odlučuje se što prije izbiti u grad Qadesh. Kada je Murshilish II. uvidio da je njegova varka uspjela on sa svojim snaga kreće desnom obalom Oranta i odsijeca postrojbe Amun i Re od postrojbi Ptah i Set. (shema 2) Hetitima uspijeva razbiti postrojbe Re i odbaciti ih djelomično prema postrojbi Amun, a djelomično prema Ptah. (shema 3) Odmah nakon toga Hetiti u jurišu upadaju u tabor postrojbi Amun, ali sada dolazi do osobne intervencije Ramzesa II. (shema 4) koji se svojom dvokolicom probija kroz Hetitske redove do postrojbi Ptah koja se konsolidira, preslaže i s dijelovima postrojbe Re probija s juga prema njemu. Ovim svojom osobnom intervencijom Ramzes je uspio povući ratnike postrojbi Amun za sobom i probiti se do postrojbi Ptah i tim je postupkom sigurni poraz pretvorio u pobjedu. Nakon spajanja egipatskih ratnika iz postrojbi Amuna i Ptaha Hetiti odstupaju natrag preko rijeke Oront. (shema 5)

Bitka kod Qadesha

shema 2

Bitka kod Qadesha

shema 3

Bitka kod Qadesha

shema 4

Bitka kod Qadesha

shema 5

petak, 07.01.2005.

Specijalne postrojbe

SAS (Special Air Service)

Geslo ove Britanske postrojbe za posebnu namjenu je "Who dares wins" - Tko se usudi, pobjeđuje. Jedna od najpoznatijih i najcjenjenijih postrojbi posebne namjene na svijetu, koja je uzor mnogima, ima svoje korijene u Drugom svjetskom ratu. Utemeljitelj SAS-a je "The Phantom Major" David Stirling (1915-1990.), koji je na ideju o postrojbama posebne namjene za djelovanje iza neprijateljskih crta došao 1940. dok se u Egiptu oporavljao od padobranske ozljede. Stirling je ideju predočio svom nadređenom, general bojniku (general-majoru) Neilu Ritchieju (preskočivši ogradu i ušunjavši se u vojarnu kad ga straža na ulazu nije pustila, što je bila izravna demonstracija sposobnosti). Nakon mnogih uspješnih akcija protiv Afrika Korpsa tijekom 1942. i 1943., SAS je ostao bez svog utemeljitelja koji je ostatak rata proveo u njemačkom zarobljeništvu. Stirling je 4 puta bježao, ali je svaki puta uhvaćen jer se čovjek visok 194 cm teško skriva; na kraju je bio zatočen u čuvenom Colditzu. Preživio je zahvaljujući činjenici da je prikrio svoju pripadnost SAS-u. Hitlerova osobna naredba bila je da se svi pripadnici SAS-a i američkog OSS-a (Office of Strategic Services, kasnije CIA) ubijaju na licu mjesta. Njegova zamisao pokazala se vrlo uspješnom i SAS je nastavio djelovati u Europi, s impresivnim rezultatima na kraju rata: 7733 njemačkih vojnika je ubijeno, 4784 zarobljenika i preko 700 neprijateljskih vozila uništeno. SAS-ovci su sudjelovali i u lovu na nacističke ratne zločince. Nakon Drugog svjetskog rata, pripadnici SAS-a sudjelovali su u operacijama u Omanu, Adenu, Malaji, na Borneu i u Vijetnamu (gdje su nosili američke, australske ili novozelandske odore). Korišteni su i za tajni rad u Sjevernoj Irskoj, gdje su bili odgovorni za smrt 25 pripadnika IRA-e. Javnosti je najpoznatija njihova uloga u ratu s Argentinom na Falklandskom otočju, gdje su poslani dva tjedna prije ostatka britanskih postrojbi. Vršili su izvidničke operacije, sabotaže i napadali argentinske avione tada novim oružjem, projektilima Stinger. Na Falklandima je 18 pripadnika SAS-a poginulo u helikopteru koji se srušio zbog nevremena, a jedan pripadnik "sestrinskog" SBS-a poginuo je kad su SAS-ovci otvorili vatru na njih zbog zaplijenjene argentinske opreme koju su ovi imali na sebi.
SAS-ovci su upali u londonsko veleposlanstvo Irana kad su protivnici Homeinijeve vlasti tamo držali 26 talaca. Ugušili su pobunu u britanskom zatvoru Peterhead 1987. godine: specijalci su ušli u zatvor naoružani samo pendrecima i svladali zatvorenike koji su držali taoce. Godine 1994. su u Albaniji četvorica SAS-ovaca izveli operaciju spašavanja zarobljenog humanitarnog radnika Roberta Welcha. Poznata je i njihova uloga u Zaljevskom ratu. Zadaća SAS-ovaca bio je da iza iračkih crta traže, lociraju i sabotiraju lansirne rampe za projektile SCUD. U Bosni su SAS-ovci na terenu locirali topništvo vojske RS i laserima navodili "pametne projektile", a zna se da su u okviru KFOR-a angažirani na hvatanju ratnih zločinaca. SAS-ovci su poslužili ne samo kao uzor, već i kao instruktori za mnoge civilne i vojne specijalne postrojbe svijeta, od australskog SASR-a (koji je preuzeo i njihovu krilaticu "Who Dares Wins"), njemačkog GSG-9, pa do specijalnih postrojbi mnogih arapskih zemalja Perzijskog zaljeva (Kuvajt, UAR, Bahrein). Danas se SAS sastoji od dvije postrojbe, 21. (bazirane u Londonu) i 23. (Birmingham), uz 22. pričuvnu. Prema individualnim vještinama kojima su ovladali, podijeljeni su na Boat Troop (specijalisti za desante čamcima, koji prolaze obuku s pripadnicima SBS-a), Mobility Troop (motorizirana postrojba koja nastavlja tradiciju iz afričkog ratovanja ružičastim Land Roverima) i Air Troop (specijalisti za iskakanje iz zrakoplova, koje zbog preplanulosti i obaveznih tamnih naočala drugi SAS-ovci zovu "Ice Cream Boys" - "sladoledni dečki"). Zbog međusobne netrpeljivosti, odbačeni su planovi spajanja s SBS-om u jednu cjelovitu pukovniju. Uobičajeno određivanje "nadležnosti" svodi se na podjelu da SAS-ovci operiraju na kopnu, a SBS-ovci na obali i do 12 milja od obale. Selekcija i obuka za SAS vrlo su stroge i naporne, a prolazi ih tek 10 od 125 kandidata. Pravila o ustrojbenom naoružanju su, kao i kod svih specijalnih postrojbi, prilično "opuštena". Britanske puške SA-80 i američke M-16 uglavnom je potisnuo Heckler und Koch MP5 i strojnice Sterling, a omiljeni pištolj SAS-ovaca je Browning Hi-Power u kalibru 9 mm.

četvrtak, 06.01.2005.

Specijalne postrojbe

Američki marinci - Marine Expeditionary Units, Special Operations Capable (MEU-SOC)

Geslo marinaca je "Semper Fidelis" - Uvijek vjerni, a legenda o američkim marincima je možda i najpoznatija "mitologija" povezana s nekom vojnom postrojbom u svijetu. Marinski korpus je "vojska u vojsci", koja je daleko od uobičajenog "mornaričkog pješaštva". Marinci imaju svoje pješačke postrojbe, imaju svoje brodove i svoje zrakoplovstvo. Svoju posebnost, tradicije i rituale američki marinci često vole isticati zajedno s činjenicom da su stariji od države kojoj pripadaju. Naime, godinu dana prije odcjepljenja od Britanije, 1775., tadašnji Kontinentalni kongres u Philadelphiji donio je uredbu kojom su ustrojene postrojbe Marine Corps. Njihova zasebnost predstavlja jednu od mana prilikom obuke; isključivost marinaca čini suradnju i razmjenu iskustava s drugim postrojbama rijetkom i nespretnom. Štoviše, marinci često na sve druge posebne postrojbe gledaju s prezirom, pitajući se što će to uopće Americi koja već ima njih, marince. U sastavu marinaca djeluju posebne izvidničke postrojbe, Marine Recon, koje se po svojoj obučenosti i namjeni mogu smatrati njihovim ekvivalentom specijalnih postrojbi. ("Reconovci" su opisani u filmu Clinta Eastwooda "Heartbreak Ridge".) Ipak, pored Recona, snage marinaca organizirane su u poseban udarni oblik s posebnom namjenom MEU-SOC (Marine Expeditionary Units, Special Operations Capable - ekspedicijske postrojbe marinaca osposobljene za posebne operacije). Postoje 4 marinske MEU-SOC skupine, od kojih su dvije uvijek na brodovima spremne za djelovanje, jedna je na kopnu u SAD-u, a jedna u pričuvi. Svaki MEU-SOC je u osnovi ojačana bojna od oko 2200 ljudi, podijeljena na GCE (Ground Combat Element, dio za borbu na tlu), ACE (Air Combat Element za borbu u zraku - uglavnom helikopteri "Super Stallion", "Sea Knight", "Huey" i "Super Cobra" te avioni Harrier) - i MSSG (MEU Service Support Group), logistička podrška). Njihov ustroj i opremljenost omogućuje im brzo i učinkovito obavljanje zadaća tipa iskrcavanja i zauzimanja terena, te angažiranja u borbi na tlu i u zraku s izvrsnom koordinacijom. Međutim, njihova sklonost da odbijaju suradnju s drugim postrojbama (u skladu s poznatom izrekom: "Postoje tri načina da se nešto učini: pravi način, pogrešan način i način marinaca") čini njihovu primjenu ograničenom na zadaće koji im odgovaraju po snazi i brojnosti. Mnogi će s pravom pitati, otkuda pripadnici Korpusa mornaričkog pješaštva (United States Marine Corps, USMC) oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država – marinci - Marines) u posadama brodova američke ratne mornarice (US Navy) koji ne služe amfibijskom iskrcaju. Zašto oni na tim brodovima obavljaju policijske i stražarske zadaće? Zbog čega marinci čuvaju veleposlanstva SAD-a? Kako to da veliki dio počasti i protokolarnih funkcija, uz predsjednika SAD-a i za njega, kao i niz posadnih funkcija obavljaju upravo marinci? Istodobno, koji procesi su tu cjelinu OS SAD-a doveli do statusa grane OS SAD, dakle, statusa jedinstvenog u svijetu, sa zapovjednikom Korpusa koji je član Združenog stožera (Joint Chiefs of Staff) OS SAD-a? Drugdje, pa i u oružanim snagama velesila, mornarički pješaci pripadaju ratnim mornaricama i nemaju status zasebne grane. Kada i kako su marinci izrasli u međugransku (višekomponentnu) vojnu silu koja bi u drugim, velikim, razvijenim, i vojno snažnim državama mogla nadomjestiti čitave oružane snage? Mnogi od odgovora na ova pitanja mogu se pronaći u povijesti Sjedinjenih Američkih Država, odnosno u povijesti Korpusa mornaričkog pješaštva OS SAD-a. Za sada toliko o marincima od Athumanunha.

srijeda, 05.01.2005.

Specijalne postrojbe

Zelene beretke i Rangeri – oni koji probijaju put drugim postrojbama

Geslo im je - "De Opresso Liber" - Od potlačenosti osloboditi. To su najpoznatije američke specijalne postrojbe po svestranosti svoje obuke. Premda su se u američkoj povijesti mnoge postrojbe nazivale "Rangerima" (samo u građanskom ratu bilo je 428 "rendžerskih" postrojbi), pravi "Rangeri" koji postoje i danas uspostavljeni su u Drugom svjetskom ratu. Pet bojni Rangera borilo se u Europi, a jedna na Pacifiku, gdje su u Burmi ratovali i "Marillovi maroderi", koje Rangeri također svojataju kao preteče. U sljedećem ratu, u Koreji, 4. bojna Rangera bila je prva američka vojna postrojba sastavljena isključivo od Afroamerikanaca. Nakon Korejskog rata Rangeri su raspušteni, a njihove preostale postrojbe pridodate su 187. desantnoj, ali su ponovo ustrojeni 1969. Iskazali su se u Vijetnamu, obično djelujući u ophodnjama od šestero ljudi. Rangeri su, pojačani Deltama, trebali izvršiti spašavanje talaca iz američkog veleposlanstva u Iranu 1979., (o ovome je opet prije pisao Athumanunh i proglasio tu operaciju za pogrešku koju proizvode ljigavci), ali su greške u planiranju i katastrofalni meteorološki uvjeti osudili taj pokušaj na propast. Zapravo, istinske i prave "preteče" Zelenih beretki su ljudi iz "Đavolje brigade" (zajedničkih američko-kanadskih specijalnih postrojbi) i "Ratnici sjene" iz OSS-a koji su se borili u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Današnje "Zelene beretke" nastale su u Fort Braggu početkom pedesetih, kad je pukovnik Aaron Banks, veteran iz OSS-a, počeo okupljati ljude vične nekonvencionalnom ratovanja u svrhu ustrojavanja posebne postrojbe. Za razliku od Rangera, jurišnih postrojbi lakog pješaštva koje probijaju put drugima, specijalci su bili obučavani da prema potrebi provedu i mjesece iza crta bojišnice, da uče lokalne jezike i nalaze hranu na terenu. Prvi put su zašli iza neprijateljskih crta već u Korejskom ratu. Već krajem pedesetih organizirani su u A-Timove, skupine od 12 ljudi unakrsno obučenih u više specijalnosti (oružje, komunikacije, obavještajni rad, strani jezici, medicina, miniranje i razminiranje...). Početkom šezdesetih, s novim zelenim beretkama (kapama) koje im je dodijelio predsjednik Kennedy, američki specijalci su se u sve većem broju upućivali u Vijetnam. Tamo su i prije bili nazočni: od 1956. američki specijalci su obučavali snage južnovijetnamske vojske. Satnik SFOD-a (Special Forces Operational Detachment) Harry G. Cramer bio je prvi američki vojnik koji je poginuo u Vijetnamu. Američki specijalci su u Vijetnamu "zaradili" rekordnih skoro 30.000 odličja, od kojih je 17 medalja časti, najviših vojnih odličja. Iz Vijetnama su se, zbog smanjivanja američkog vojnog angažmana u nepopularnom ratu, Zelene beretke povukle već 1971. godine. Tijekom šezdesetih, američki specijalci su bili aktivni i u protugerilskim borbama u Latinskoj Americi (oko 450 borbenih misija), uključujući i suradnju s bolivijskom vojskom u hvatanju Che Guevare. Nakon postvijetnamskih "mršavih godina", Zelene beretke su ojačane posebnim vojnim ustrojem za Reaganova mandata 1983. godine. Pored obuke savezničkih vojnika i humanitarnih aktivnosti (gradnja, medicinska pomoć) u zemljama Trećeg svijeta, aktivno su sudjelovali u operacijama u Panami. Njihova obuka je zaista svestrana: snajperski strijelci Zelenih beretki mogu preraditi i koristiti neprijateljsko streljivo, njihovi medicinski časnici stažiraju četiri tjedna u hitnim službama velikih gradova, a zelenu beretku mogu nositi tek nakon što prođu vježbu "Robin Sage", posebno simuliranu bojišnicu koja obuhvaća sve zamislive situacije. Posebnu torturu predstavlja vježba "Sandman": vreće pijeska, koje simuliraju ranjene pilote u operaciji spašavanja, treba nositi 10 kilometara po teškom terenu. Specijalistička obuka (padobranska, ronilačka, snajperska, minerska...) slijedi nakon šestomjesečnog učenja stranih jezika. Zelene beretke za sebe kažu da su "najbolje što Amerika ima". Za razliku od obične vojske, oni mogu djelovati bilo gdje, u bilo kakvim uvjetima, i obaviti bilo kakvu zadaću.

utorak, 04.01.2005.

Specijalne postrojbe

Navy SEALs – mornarički tuljani

Posebno uvježbane postrojbe američkih mornaričkih 'specijalaca' koji su za svoje kodno ime odabrali riječ 'seal' (tuljan), a koja zapravo predstavlja akronim njihovih područja djelovanja: Sea-Air-Land, dakle more-zrak-kopno.
Pripadnici ovih postrojbi doista prolaze izuzetno tešku obuku čija se prolaznost kreće oko 10%. Specijalizirani su za sve vrste akcija manjeg opsega na moru, kopnu i u zraku. Jedan od njihovih "zaštitnih znakova" su lagani jurišni čamci za iskrcavanje tipa Zodiac. Ustrojeni su kad i armijske "Zelene beretke", početkom šezdesetih, ali se smatraju nasljednicima tradicije borbenih ronilaca (Combat Divers) mornaričkih postrojbi za podvodno djelovanje iz Drugog svjetskog rata, koje su provodile podvodno miniranje, razminiranje, te razne sabotaže neprijateljskih plovila. Pored protuterorističkih i desantnih djelovanja, specijalisti su za operacije na teškim terenima poput vijetnamskih džungli. U Vijetnamskom ratu posebne ophodnje SEAL-ova navodno su za svakog svog poginulog u akciji imale 'score' od po 2000 protivničkih vojnika, a u javnost su "procurile" i glasine o njihovu tajnom angažmanu u susjednoj Kambodži i Laosu. Zapovjednici ove postrojbe vole reći da film "Mornarički tuljani" s Charlijem Sheenom i Michaelom Biehnom ne dočarava stvarnu sliku mornaričkih "gnjevnih boraca" ni s činjenične (detalji operacija), a ni s psihološke strane (Sheen je daleko od ponašanja tipičnog SEAL-a), ali priznaju da im je taj hollywoodski uradak izvrsna reklama i sredstvo za novačenje. Naravno, kandidati koji budu privučeni glamuroznim prikazom vještih boraca iz tog filma, na obuci se moraju suočiti s vrlo napornim detaljima stjecanja takvih znanja. Svaki SEAL je vrstan boracu obliku borbe prsa u prsa i pravi virtuoz u rukovanju sa svim tipovima vojnog oružja, ne samo američkog. Dio višegodišnje obuke čine roniteljstvo, padobranstvo, temelji pilotiranja, a najviše kandidata otpadne tijekom tzv. "Hell Weeka" (paklenog tjedna), koji simulira borbene uvjete, kad zbog neprekidnih djelovanja kandidati mogu skupiti ukupno svega oko četiri i pol sata sna tijekom šest dana. Onih 10% koji prođu obuku i steknu sve potrebite vještine postaju vrhunski borci spremni na zadaće ispred i iza neprijateljskih crta. Imajte uvijek na umu da to nisu Rambo-tipovi već pravi vojnici stručnjaci sposobni udovoljiti zahtjevima suvremenog ratovanja. Jedna od njima najdražih rečenica glasi: "Svatko može otići tamo i ubiti nekog, ali od trupla ne možeš izvući nikakve obavijesti." O detaljima njihovog angažiranja malo se zna, ali su bili nazočni u svim dosadašnjim američkim vojnim akcijama (Vijetnam, Grenada, Panama, Zaljevski rat, Haiti, Somalija, Bosna i Kosovo). SEAL-ovi, pored uobičajenih pušaka M-16 i pištolja SIG-Sauer p226, koriste raznovrsno oružje i opremu koju biraju prema potrebama zadaća. Djelatnih (aktivnih) "tuljana" ima oko 3300, te još oko 300 (pričuvnih) u pričuvnim postrojbama.

ponedjeljak, 03.01.2005.

Specijalne postrojbe

Delta Force – Delte
Nakon što je u prvoj polovici šezdesetih, na vojnoj razmjeni služio s pripadnicima SAS-a i upoznao njihove mogućnosti, pukovnik američke vojske Charles Beckwith je zaključio da i SAD trebaju takvu specijaliziranu postrojbu za protuterorističko djelovanje i posebne zadaće, a svoju ideju najzad je uspio "progurati" 1977. godine. Premda su 'Delte' već odavno poznate, priče o njima dosegle su mitske razmjere, a vlasti SAD-a još uvijek odbijaju službeno priznati njihovo postojanje i drže ih pod strogim velom vojne tajne.
First (1st Special Forces Operational Detachment - Delta) SFOD-D stacioniran je u Fort Braggu u Sjevernoj Carolini. U tom ogromnom vojnom kompleksu u odvojenom dijelu se nalaze posebna vježbališta za pripadnike snaga koje moraju biti spremne za akciju bilo kad, bilo gdje i u svim vrstama uvjeta. Pripadnici Delte biraju se iz svih rodova vojske, ali najčešće iz već postojećih postrojbi posebne namjene (vojni Rangeri i mornarički SEAL-ovi). Novačenje se vrši putem oglasa, a najčešće je to usmeno. Ponekad 'Delta' izravno vrbuje pojedince s određenim sposobnostima koje su im potrebne (tehnološko ili lingvističko znanje). Velik dio njihove opreme rađen je po posebnoj narudžbi, specijalno za njihove potrebe. Poput posebnih padobrana koji olakšavaju HALO-iskakanje. Akcije spašavanje talaca i CQB (Close Quarters Battle, borbu prsa u prsa) treniraju u posebno konstruiranoj "Kući užasa" i hangaru u kojem je dio trupa stvarnog civilnog aviona. Pored standardnog američkog vojnog oružja (puške M - 16, sačmarice Mossberg i pištolji Beretta 92F), obučeni su za upotrebu svih vrsta naoružanja koje danas postoji u svijetu. Imaju svoju posebnu flotu helikoptera, koji su obojeni u lažne civilne boje s imenima fiktivnih tvrtki za lakše prikrivanje. Njihova brojnost i ustroj spadaju pod strogo čuvane američke vojne tajne.
Neke od dosadašnjih akcija i zadaća u kojima su 'Delte' bile angažirane su čuvanje civila (Panameričke sportske igre u Puerto Ricu 1979. godine), tjelesna straža ugroženih američkih vojnih dužnosnika (npr. pukovnika Jamesa Rowea u Grčkoj). Sudjelovali su u američkoj intervenciji u Grenadi 1983. godine (zauzimanje zatvora Richmond i zračne luke), te 1989. godine u Panami, oslobađajući zarobljene američke građane. U Zaljevskom ratu su, kao i britanski SAS-ovci, uništavali SCUD lansirne rampe, sudjelovali su u operacijama u Somaliji, a od protuterorističkih djelovanja zna se za oslobađanje talaca u otetim avionima (Kuvajt 1984. godine i Cipar 1985. godine). Udarna grupa Delta je u suradnji sa šest pripadnika SAS-a izvršila oslobađanje talaca iz zaposjednute rezidencije japanskog veleposlanika u Limi (Peru) 1997. godine.

nedjelja, 02.01.2005.

Specijalne postrojbe

Legija stranaca (Legion Etranqere)

Elitna je postrojba Francuske vojske, a jedina razlika je, u odnosu na ostale postrojbe Francuske vojske, to što su pripadnici Legije mahom stranci, odnosno dragovoljci svih nacionalnosti, rasa i vjerske pripadnosti. No, svi su odani cilju služenja i interesima Francuske ma gdje u Svijetu. Legiju stranaca ustrojio je francuski kralj Lui Filip 10. ožujka 1831. godine koju su činili dragovoljci od 18 do 40 godina (taj uvjet vrijedi i danas). Takva ustrojena postrojba poslana je odmah u misiju za osvajanje Alžira koja je trajala sve do 1835. godine. Jedna od najhrabrijih bitaka koju je vodila Legija je ona koja se odigrala 30. travnja 1863. godine na hacijendi imena Camerone, nedaleki grada Pueblo u Meksiku. Naime, tada je tu hacijendu branilo 3 časnika i 62 legionara, a napadalo ih je oko 2 000 meksičkih vojnika. Bitka je trajala cijeli dan, nakon zaista krvavih borbi ostala su svega 5 legionara. Iako su se mogli predati nisu to učinili. Ostavši bez streljiva oni su isukali bajunete, postavili ih na puške i hrabro jurnuli na nadmoćnijeg protivnika. Od tog dana ime ove bitke nosi svaka legionarska zastava, a natpis «do posljednjeg čovjeka» također je sastavni dio zastave. Posebnost i tradicija ove postrojbe ogleda se u: posebnim odorama, prepoznatljive pjesme i koračnice, izdvojene parade i mimohodi, te posebne vojničke ceremonije. Svečana odora je bijele boje, sa svečanom kapom tipa kepi. Boje Legije su crvena i zelena koje su preuzete od Švicarske garde koja je nekada čuvala francuskog kralja. Uvjeti za prijem u postrojbu su vrlo jednostavni i jasni. Mora se imati između 17 i 40 godina života, mora se imati neki od važećih osobnih dokumenata, te se mora biti dobroj tjelesnoj kondiciji kako bi se mogli izdržati budući napori. Francuski jezik, koji je službeni jezik Legije, uči se tijekom faze prilagodbe, a gotovo svi pripadnici postrojbe nakon prve godine potpuno ovladaju jezikom. Prijam potencijalnih novaka vrši se u 16 novačkih središta koje se nalaze širom francuske. U ovim novačkim središtima provode se prve provjere i testiranja, prvenstveno medicinske prirode. Nakon ovih pregleda, novaci se šalju u središte postrojbe u Aubagne (15 km istočno od Marseja), gdje se nalazi glavni stožer i zapovjedništvo Legije stranca. U ovom središtu novaci se podvrgavaju raznoraznim testovima, ispitivanjima i intervjuima, koji traju oko tri tjedna. Ukoliko zadovolje sve postavljene uvjete, potpisivanjem petogodišnjeg ugovora novaci postaju i službeno legionari. Nakon potpisivanja ugovora, iz središta Aubagne, legionari se šalju na temeljnu obuku u glavni trening centar Castelnaudary, 50 km od Tuluza. Ovdje se provodi temeljno obučavanje koje se sastoji: u stjecanju snage i izdržljivosti, ovladavanju i rukovanju raznim vrstama oružja, preživljavanju u terenskim uvjetima, učenju posebne koračnice i sl. Non-stop tijekom ove faze obuke vrše se i testiranja tjelesne snage, a neka od njih su: 8 km hodanja s naprtnjačom težine 12 kg koje mora da se završi za 1 sat, trčanje 12 minuta (sve iznad pretrčanih 2800 m je dobar rezultat), penjanje uz konopac bez korištenja nogu, trčanje sa vrećom pijeska teškim 40 kg u roku od 20 sekundi i sl. Kod ovih testova nema onih koji bi ne zadovoljili, odnosno bez obzira da li novaci mogu da zadovolje postavljene kriterije ili ne, nakon temeljne obuke nastavljaju treninge u svojim borbenim regimentama (postrojbama). Nakon završene temeljne obuke legionari se raspoređuju u neku od 11 postrojbi Legije stranaca. Svaki legoinar bez obzira u koju regimentu je raspoređen prolazi kroz razne vrste borbene obuke. U dvije padobranske regimente, temeljnu specijalističku obuku predstavlja padobranski tečaj koji traje 3 - 5 tjedana. Za tih par tjedana, obvezatno se obavi najmanje 6 skokova, nakon kojih legionari dobivaju svoja "krila" (padobransku značku). Svaki od legionara tijekom svoje karijere mora proći najmanje jedan specijalistički "komando" tečaj (trajanje 3 tjedna) koji se održava u nekoliko središta širom Francuske. Ovu obuku čine slijedeći tečajevi: obuka u penjanju, postavljanje zamki i eksploziva, ručne tehnike borbe, metode borbi u gradskim područjima, veslanje, plivanje u moru bez prsluka sa borbenim rancem i puškom. Svaki legionar ima pravo na godišnji odmor u trajanju od 15 dana (u prvoj godini ugovora), dok je taj odmor čitavih 45 dana u petoj godini ugovornog perioda. Tijekom odmora legionari ne smiju napustiti teritorij Francuske i moraju se javljati svojoj postrojbi. Plaće u legiji su strogo definirane i nisu nikakva tajna. Svaki legionar uvijek znak koliko je zaradio i koliko može očekivati. Plaća se isplaćuje jednom mjesečno i to u gotovini, dok je zabranjeno otvaranje bilo kakvog tekućeg ili sličnog bankovnog računa. Ukoliko to želi, pripadnik ove postrojbe može da dobiti bankovni račun o kome se brine sama postrojba. Mjesečna primanja se kreću od 975 eura za običnog legionara, pa do 1372 eura za legionara u činu kaplara. Visina plaće zavisi i od postrojbe, odnosno regimente u kojoj legionar službuje, kao i od borbenog angažiranja. U slučaju da je njegova regimenta angažirana u nekom borbenom okruženju, plaća mu se može i udvostručiti. Jedan od najvećih problema, sa kojim se inače sreću i druge vojne postrojbe, je problem dezertiranja. Ovaj problem je posebno izražen u Legiji stranaca u kojoj godišnje dezertira oko stotinu vojnika. Nakon najmanje tri godine odanog služenja Francuskoj, svaki legionar slobodno može zatražiti dobivanje francuskog državljanstva.

subota, 01.01.2005.

Specijalne postrojbe

Obuka i uporaba postrojbi posebne namjene

Za one zadaće u kojima ih ima smisla upotrijebiti, vojnici specijalnih postrojbi moraju biti izuzetno spremni. Kompletna obuka jednog «specijalca» traje pet godina, a izuzetno teški tečajevi čine mogućnost prolaza na tečaju manjom od 10%. Instruktori SAS-a imaju običaj objasniti novacima: «Mi vas nećemo pokušati obučiti. Mi ćemo vas pokušati ubiti.» Obuka svake posebne postrojbe sastoji se od mnogih užasnih priča. U obuci američkih mornaričkih SEAL-ova postoji takozvani «pakleni tjedan», kad tijekom šest dana kandidati odspavaju ukupno oko četiri i pol sata. Južnoafričke «Recceove» šalju na petodnevno pješačenje savanom, opremljene jednom konzervom kondenziranog mlijeka, polovicom uobičajene porcije dnevnog obroka i 12 biskvita (od kojih je osam nejestivo jer je umočeno u petrolej). Kad iznureni kandidati koji su preživjeli glad, žeđ, lavove i slonove stignu na cilj i najzad se napiju vode, dobiju nove koordinate za pješačenje od još trideset kilometara. Oni koji ni tada ne odustanu iza sljedećeg skretanja nailaze na instruktore koji im kažu da su se samo šalili, ali taj test krajnje odlučnosti prolazi samo 17% kandidata. SAS-ovci, kao postrojba kojoj je zadaća djelovati iza neprijateljskih crta, imaju na kraju svoje obuke poseban dio - zarobljavanje. Slabo opremljene (poderane jakne, probušene čizme) buduće SAS-ovce šalju u šumu u kojoj ih love neke vrsne postrojbe, obično nepalske Ghurke. Vježba traje dok svi ne budu uhićeni, a onda se nad njima iživljavaju na različite načine, koji idu čak do toga da ih skidaju gole i dovode žene koje ismijavaju njihovu muškost. Svaki SAS-ovac zna što ga čeka ako bude uhićen i spreman je izdržati sve kušnje. Oni koji prežive sve kušnje postaju najsposobniji borci na svijetu. Britanski SBS-ovci, sestrinska i konkurentska postrojba SAS-u, 1997. su po nalogu Anthonyja Pointera, zaduženog za vojno osiguranje britanskog nuklearnog programa, pokušali preuzeti nadzor nad nuklearnom centralom Dounreay u Škotskoj. Dvanaestorici SBS-ovaca je trebalo samo nekoliko minuta za ulazak u centralu bez ikakve najave. Naravno, nije bilo ni žrtava, u skladu s krilaticom SBS-a: «Not by strength, by guile» («Ne snagom, lukavstvom»). Izuzetne sposobnosti posebnih postrojbi učinkovite su samo ako se iskoriste kako treba. Navodno je jedan visoki američki časnik, nakon što su proteklih godina političari odustajali od planiranih akcija za hvatanje Osame bin Ladena kao «prerizičnih», gorko primijetio: «Zar vama gospodo nije jasno da je tim dečkima posao da rade rizične stvari?»

<	siječanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!