Legija stranaca (Legion Etranqere)
Elitna je postrojba Francuske vojske, a jedina razlika je, u odnosu na ostale postrojbe Francuske vojske, to što su pripadnici Legije mahom stranci, odnosno dragovoljci svih nacionalnosti, rasa i vjerske pripadnosti. No, svi su odani cilju služenja i interesima Francuske ma gdje u Svijetu. Legiju stranaca ustrojio je francuski kralj Lui Filip 10. ožujka 1831. godine koju su činili dragovoljci od 18 do 40 godina (taj uvjet vrijedi i danas). Takva ustrojena postrojba poslana je odmah u misiju za osvajanje Alžira koja je trajala sve do 1835. godine. Jedna od najhrabrijih bitaka koju je vodila Legija je ona koja se odigrala 30. travnja 1863. godine na hacijendi imena Camerone, nedaleki grada Pueblo u Meksiku. Naime, tada je tu hacijendu branilo 3 časnika i 62 legionara, a napadalo ih je oko 2 000 meksičkih vojnika. Bitka je trajala cijeli dan, nakon zaista krvavih borbi ostala su svega 5 legionara. Iako su se mogli predati nisu to učinili. Ostavši bez streljiva oni su isukali bajunete, postavili ih na puške i hrabro jurnuli na nadmoćnijeg protivnika. Od tog dana ime ove bitke nosi svaka legionarska zastava, a natpis «do posljednjeg čovjeka» također je sastavni dio zastave. Posebnost i tradicija ove postrojbe ogleda se u: posebnim odorama, prepoznatljive pjesme i koračnice, izdvojene parade i mimohodi, te posebne vojničke ceremonije. Svečana odora je bijele boje, sa svečanom kapom tipa kepi. Boje Legije su crvena i zelena koje su preuzete od Švicarske garde koja je nekada čuvala francuskog kralja. Uvjeti za prijem u postrojbu su vrlo jednostavni i jasni. Mora se imati između 17 i 40 godina života, mora se imati neki od važećih osobnih dokumenata, te se mora biti dobroj tjelesnoj kondiciji kako bi se mogli izdržati budući napori. Francuski jezik, koji je službeni jezik Legije, uči se tijekom faze prilagodbe, a gotovo svi pripadnici postrojbe nakon prve godine potpuno ovladaju jezikom. Prijam potencijalnih novaka vrši se u 16 novačkih središta koje se nalaze širom francuske. U ovim novačkim središtima provode se prve provjere i testiranja, prvenstveno medicinske prirode. Nakon ovih pregleda, novaci se šalju u središte postrojbe u Aubagne (15 km istočno od Marseja), gdje se nalazi glavni stožer i zapovjedništvo Legije stranca. U ovom središtu novaci se podvrgavaju raznoraznim testovima, ispitivanjima i intervjuima, koji traju oko tri tjedna. Ukoliko zadovolje sve postavljene uvjete, potpisivanjem petogodišnjeg ugovora novaci postaju i službeno legionari. Nakon potpisivanja ugovora, iz središta Aubagne, legionari se šalju na temeljnu obuku u glavni trening centar Castelnaudary, 50 km od Tuluza. Ovdje se provodi temeljno obučavanje koje se sastoji: u stjecanju snage i izdržljivosti, ovladavanju i rukovanju raznim vrstama oružja, preživljavanju u terenskim uvjetima, učenju posebne koračnice i sl. Non-stop tijekom ove faze obuke vrše se i testiranja tjelesne snage, a neka od njih su: 8 km hodanja s naprtnjačom težine 12 kg koje mora da se završi za 1 sat, trčanje 12 minuta (sve iznad pretrčanih 2800 m je dobar rezultat), penjanje uz konopac bez korištenja nogu, trčanje sa vrećom pijeska teškim 40 kg u roku od 20 sekundi i sl. Kod ovih testova nema onih koji bi ne zadovoljili, odnosno bez obzira da li novaci mogu da zadovolje postavljene kriterije ili ne, nakon temeljne obuke nastavljaju treninge u svojim borbenim regimentama (postrojbama). Nakon završene temeljne obuke legionari se raspoređuju u neku od 11 postrojbi Legije stranaca. Svaki legoinar bez obzira u koju regimentu je raspoređen prolazi kroz razne vrste borbene obuke. U dvije padobranske regimente, temeljnu specijalističku obuku predstavlja padobranski tečaj koji traje 3 - 5 tjedana. Za tih par tjedana, obvezatno se obavi najmanje 6 skokova, nakon kojih legionari dobivaju svoja "krila" (padobransku značku). Svaki od legionara tijekom svoje karijere mora proći najmanje jedan specijalistički "komando" tečaj (trajanje 3 tjedna) koji se održava u nekoliko središta širom Francuske. Ovu obuku čine slijedeći tečajevi: obuka u penjanju, postavljanje zamki i eksploziva, ručne tehnike borbe, metode borbi u gradskim područjima, veslanje, plivanje u moru bez prsluka sa borbenim rancem i puškom. Svaki legionar ima pravo na godišnji odmor u trajanju od 15 dana (u prvoj godini ugovora), dok je taj odmor čitavih 45 dana u petoj godini ugovornog perioda. Tijekom odmora legionari ne smiju napustiti teritorij Francuske i moraju se javljati svojoj postrojbi. Plaće u legiji su strogo definirane i nisu nikakva tajna. Svaki legionar uvijek znak koliko je zaradio i koliko može očekivati. Plaća se isplaćuje jednom mjesečno i to u gotovini, dok je zabranjeno otvaranje bilo kakvog tekućeg ili sličnog bankovnog računa. Ukoliko to želi, pripadnik ove postrojbe može da dobiti bankovni račun o kome se brine sama postrojba. Mjesečna primanja se kreću od 975 eura za običnog legionara, pa do 1372 eura za legionara u činu kaplara. Visina plaće zavisi i od postrojbe, odnosno regimente u kojoj legionar službuje, kao i od borbenog angažiranja. U slučaju da je njegova regimenta angažirana u nekom borbenom okruženju, plaća mu se može i udvostručiti. Jedan od najvećih problema, sa kojim se inače sreću i druge vojne postrojbe, je problem dezertiranja. Ovaj problem je posebno izražen u Legiji stranaca u kojoj godišnje dezertira oko stotinu vojnika. Nakon najmanje tri godine odanog služenja Francuskoj, svaki legionar slobodno može zatražiti dobivanje francuskog državljanstva.
Post je objavljen 02.01.2005. u 20:49 sati.