ica, cica, mica
Vratismo se kući, u carstvo wifija, perilica, sušilica koje nikad ne koristim, i još nekih drugih ica, na koje sam navikla uživati. Prvi dan bio je prepun ideja o onim, nekim, mojim blesavim projektima, za koje mi treba par dana da se pokrenu, i još par dana da se završe, i koje onda ne mogu započeti, kao ni završiti, u ovih par dana koje sam kući. Drugi dan odrađivala neki, kakti poslić, kojeg sam obećala još zimus, pa došlo vrijeme, uzela me lijenost jučer skroznaskroz, jedva sam izašla iz kuće, jedva stigla i jedva odradila. Za neke smišne pare. To jer sam tako dogovorila onda kad sam mislila da neću nikad imat vremena. Pa da ni rezultat neće biti vrijedan nekih para. Pa, eto.
Uglavnom, budim se smušena i onda sva neka blokirana, predamnom sve neke stvari, koje se bojim započeti, jer se bojim da ih neću završiti, ili je možda baš obrnuto, bojim se što će biti samnom jednom kad ih završim, uvijek ista priča, uvijek ista smušenost.
Slušam one neke svoje osjećaje glupe, one tiho žubore ispod svih tih naslaga potiskivanja, osjećam još uvijek neku radost prema prostorima, svakog bih htjela promijeniti i uljepšati, osjećam i silnu gadost prema svakodnevnom poslu i radnom vremenu, mislim da se nikad više neću nigdje zaposliti za stalno, javljam se isključivo na oglase gdje je prevelika konkurencija, sigurna da me tamo neće nikad gnjaviti, sve što mi je preostalo jest poslušati to tiho žuborenje i izdržati da mi se od toga ne pripiški. Navodno da se spavači popiške onda kada im se pokraj uha pretače voda iz kabla u kabao, to su bile fore s maturalnih putovanja, navodno je jednom i upalilo.
Poznajem, ustvari, mađioničarske trikove preinake stvarnosti u svim detaljima, mogla bih, mogla, samo mi se ne da.
Kao ono kad se ljenjivci upišu u teretanu, jer ih plaćanje jedino primora da se tamo pojavljuju dvaput tjedno, a vježbati, trčati, raditi sklekove, zgibove, čučnjeve i skokove, to svi možemo raditi svaki dan, i na svakom igralištu, ali, eto, ne...
Razmišljam opet o onoj školi, ponajveć povratka u društvo radi, jer bih plaćala onda to neko mjesto na kojem bih se dvaput tjedno trebala družiti s ljudima, i radi kojeg bih se dvaput tjedno minimum trebala pristojno obući i izaći iz kuće, a ustvari sam šampionka u povlačenju u sebe i izbjegavanju kontakata s drugim ljudskim bićima. Najveće su šanse da će i tamo osvanuti neka jako glasna i jako glupa osoba, radi koje ću gledati čim prije otić kući, i samo čekati da ta patnja čim prije završi. Smiješno. Tolike godine, a još se nisam naučila nositi s glupim ljudima, osim tako da ih izbjegavam i ignoriram.
Ne sjećam se kad sam zadnji puta izašla na kavu, samo na kavu. Čini mi se da je to bilo u Rijeci, čini se da tamo jedino idem na kavu. Prošlo ljeto, dakle. Nisam baš neka kafendžija, dakle. Nisam ni baš neki ljudoljubac, dakle. Kakogod...
Oznake: plaža
29.07.2015. u 10:03 | 3 Komentara | Print | # | ^Život na seeelu
Mužjak je čistio kapulicu. Sam u kužini. I plakao pritom, ne radi kapulice, nego, zato jer je sam. Pa sam onda uzela mini laptopić, i hotspot mobitel i preselila se preko ciloga užarenoga dvora, iz poluhladne sobe u smrdljikavu kužinu. Sad plačemo zajedno. Radi kapulice. Mužjak jako ne voli biti sam, meni jako treba neki dio dana u samoći. Pa sam si mislila, da nije mužjak takav kakav je, onda bih ja, i dalje bih bila sama, isto kao i prije. A možda i obrnuto, da se kojim slučajem ne odričem svoje samoće u korist njegovog društva, onda bi i dalje isto bila sama. Mužjak, u svakom slučaju, nikad neće biti sam. Jerbo ne podnosi.
Preselili smo sa otoka na kopno kod rodice. Otprilike kao da smo preselili s jednoga planeta na drugi. Navodno su otkrili neki planet najsličniji zemlji. Pa bi im slali signale u potrazi za životom. Oni pametni veliju, da je bolje, da ne šaljemo signale. I ja bi isto da ne šaljemo signale.
Sinoć sam se budila u jedan, u silnoj vlazi i nedostatku zraka. Rekoh sebi da više neću svaku večer pit, jer mi od toga natiču noge i loše spavam, ali u dva ujutro, učinilo mi se još, kako cijela zemlja umire i da ostajemo bez zraka, i čudan je taj osjećaj, kad zemlja umire, to jedino što nam se čini da je vječnije od nas, a ono, zamisli da nestaje kisika i da više tu ne možemo, ništa više ne možemo. Ipak, osuđeni smo na slanje signala, moramo rasti i moramo se širiti. Genetski kod i to.
Već sam se navikla na ovo kopneno stanje svijesti. I usplahirenu rodicu. Kad smo došli, zazvonila su zvona na crkvi, i rodica se ustrčala, da netko je umro, tko je umro, tko je umro, pa se onda krenula sve više se nervirat, jer, ako je umro netko u rodu, onda mora na sprovod, ako je susjed, onda je isto neki red, ako se pravi da nije čula zvona, onda se možda izvuče, i da najvoli kad zvono zvoni radnim danom ujutro, dok je ona u drugom selu na poslu, jer onda ne može čut, i može se pravit blesava. Pa je onda, ipak, krenula zvat naokolo telefonom, pa su tamo vikali na nju, da što nju briga, i što njih briga, isto tako iznervirani od tog zvona, i od toga što ga svi čuju, i što je sad, red, je, mora se ići na sprovod. Po ovoj vrućini. Pa shvatih dvije stvari. Prvo, red nikako nije prikladan za ljude koji žive u vrućim krajevima, drugo, nije čudo da nigdje nemaju poštenog interneta kad imaju zvonik i zvono.
Ovo drugo, to mi je makar riješilo ono čuđenje što na Tajlandu postoji najbrži wifi na najudaljenijem otoku usred ničega, a kod nas, to je problem i na kopnu, pored svih odašiljača, i cesta, i kablova. Naime, na Tajlandu nema zvonika.
Tko zna da li bi hrvatska postala uljuđenija zemlja, jednom, kada bi ostala bez zvonika...
Poslije, kad je rodica otišla na more, a mi se vratili, pa smo dobili usplahirenu poruku da zaključamo dvor i ne otvaramo nikome, nikome, vrata, jer da inkasator ide po seeeeelu, a tko je vrag vidija plaćat televiziju. Kome? I zašto? To je isto išla dojava po seeeelu, onako, od mobitela do mobitela. Pa smo se zaključali, a i turisti su isto morali zaključavati za sobom i nikoga ne pušćat.
Rodica ima i turiste. Idu joj na živce. A posebno ovi iz zagreba. Oni su posebno uobraženi, i na sve gledaju s visine, i prave se jako pametni. Tako ju je zvala jedna sa pasom, velikim pasom, pa ju gnjavila da ima li moderni namještaj i koliko je metara do mora. Pa su joj svi rekli da je budala ako će primiti pasa, ih, to ti same dlake posli za usisavati, a i ona, gospojica, da moderni namještaj bi ona, ih!!! Pa da pas ima što uništavati! Pa je odjebala zagrepčanku da nema mjesta. Šta će ona nju zajebavat!
Onda je rodici crko frižider u kužini za goste i rodbinu. Pa se ostatak familije dogovorio kupit joj frižider, jer ga, ionako, samo oni koriste.
Jalovi pokušaji, uopće, pronalaženja, frižidera visine te i te, bez ledenice, s dostavom, naravno, podsjetili me na, ajme ča je lipo živit u zagrebu, odeš u dućan, izabereš, platiš i dođe ti doma. Na periferiji rvatske (a periferija je sve osim, tzv. metropole, jelte) jedino što može profitirati jest prodaja auta, na kredit, naravno. Jerbo, bez auta ne možeš ni do doktora, a kamoli frižidera, a bez kredita, ne možeš ni do auta. I tako, učarani krugovi.
Navečer idemo u šetnju u seeeeelo. Zajedno s kolonama pretilih turista, uparađenih u svojoj, seljačko večernjoj, toaleti. Na rivi nas dočekuje otac republike, državljanstva, svih nas, netko ga je ukipio da sjedi u zamišljeno stvaralačkoj pozi, iznad knjige, naravno, na kojoj piše pravica. Hrvatska, naravno. Na rivi ima i živa svirka, dalmatinske jadikovke oko kamena, oca, sina i škoja, pa crnih žena i promašenih ljubavi, pa onda red potresuljki, fešta i vina. Oduvijek mi je taj opus bio razlogom osjećaja nepripadnosti, neprilagođenosti, neshvaćenosti i nerazumijevanja obostranog. Sad se mogu smijati svemu tomu, lijepo je ono, jednom, kad pronađeš u tolikoj gomili, nekog svojeg, onako, svojeg bez muke, dogovaranja i napora, svojeg na toj nekoj finoj razini... pa se sad, mi svoji, zajedno cijedimo u paklenoj kužini mirisa od luka, pomadora i pirjanog mesa... kaže on da nema veze što šutim i tipkam, samo da sam tu.
Moramo planirati. Još putovanja. Još hashtagescape. Ima jedan rođak, perspektivni nogometaš, jedva petnajstak godina, a već je potpisao ugovor, već ima svoj novac, govoru svi da neka je, samo nek je otiša iz seeeeela, i samo nek još uspije pobjeći vanka, i to je to. Samo luzeri ostaju u seeeelu. Generala nismo uspjeli vidjeti. Ne znam da li bih to uopće nazvala uspjehom, sjetila sam se samo da je i njega svojevremeno potirao hashtagescape. Nije volio seeeelo. Zato sad seeeelo obožava njega.
Ljudi su čudna bića. Nadam se da na onoj planeti život nije zaostaliji od ovog. Njih radi.
A ono, ono je umrla samo neka časna iz vrane. Seelo je moglo odahnuti.
Oznake: Ljetovanje..
25.07.2015. u 12:47 | 1 Komentara | Print | # | ^odlazak
Gluvarimo. Prsti mi se lijepe od vrućine, jedne mačke, ručka, pive, vina i slaje. Ne da mi se tipkati. Jučer su klinci u jednom trenutku počeli glavinjati po kuhinji i tražiti kompast. Kompast će mi biti glavno obilježje ovog dijela ljetovanja, ne znam zašto tipkam, ako mi se ne da. Bava arija. Ili tako to. Sjedim na terasi s pogledom. Imamo wifi koji svaku malo pukne. Diga se je maeštral. U jednom trenutku će iz smjera maestrala doplovit trajekat i odvesti nas ča. Vocapam se s bivšim kolegama, oni meni šalju slike iz njihovog pakla, ja njima filmić sa zmijom u vrtu, ne zna se koje je gore, poslije se izvlačim slikicama mora, ljudi i obala, oni na to uzvraćaju potretima sebe u zmazanim lavorima, čudo je ovaj internet, skroznaskroz. Čak i kad puca, ovako...
Oznake: Ljetovanje..
21.07.2015. u 11:59 | 0 Komentara | Print | # | ^odlazi nam raja
Amerikanci odoše, a mi osta. Glupi brod vozi u, glupih pet ujutro, pa se jutrom nismo pozdravljali, nego noćom. Nakon popijenih par nekih groznih bućkuriša od domaćih wannabe rakija, to za finiš, nakon butelje i bire. Kupovnih, boguhvala. Jutrom osta neka praznina, čudna neka praznina, prazno je bilo čak i more u osam, prazno je inače, ali jutros je bilo praznije. Možda i zato jer, inače plivamo tek poslije devet, pa je punije. Iskoristismo prednost imanja tinejđera po kući, maksimalno. To je ono kad moeš obaviti dobrojutro seks, otić na more, otplivati, vratit se, napravit doručak, pojesti doručak, a oni još spavaju. Još jedan doprinos praznini u kući, s njihove strane. Svejedno, prazna je bila američka soba, njihova kupaona, hodnik bez cipela, kuhinja bez muzike, da, i to, isto. Neki ljudi uvijek imaju muziku on. Muzika ubija prazninu. Amerikanci doniješe srebrni eijrmek, i puno filmova, slika i muzike. I onda odniješe sebe i muziku i svoje nerođeno dijete, koje nismo nikad spominjali, ča. Ostaše nam samo mir, praznina i dreka cvrčaka. Malo me to uznemirilo, malo rastužilo. Pa sam prionula pranju planine od prljavog suđa, i bacila sam, posljednji put, sav onaj smrdljivi kompost, i oprala plastičnu kompostanu, koja je sebično zadržala sav onaj reski smrad. Neka sljedeća turistička familija će u tome možda zamijesit palačinke. Ili nešto. Malo mi je bilo krivo jučer, ostalo nam je dost ostataka od kotleta, nisu mi dali to u kompost, jer onda bi došao štakor. Pa je meso dopalo onda kante za smeće, gdje će onda ga pojesti bakterije. Uvijek netko omasti brk. Ali, men' i dalje žao štakora. Mogao se je lijepo najesti. Ali, ne.
Ne razumijem baš to kompostiranje. Čini mi se pomalo mondenim lajfstajl preseravanjem. Onako... Navodno, oni u razvijenom svijetu imaju neki japanski stroj, koji je hermetički zatvoren, pa od svega što skompostiraju dobiju neko briket govance. Ne znam što rade s tim govancetom. Vjerojatno ga odvezu negdje. Najbolja je ona priča, kad voze kilometrima, e da bi bacili malo plastike u reciklažu. Naprave pritom rupu na ozonu, ali i zakrpaju rupicu na savjesti. Pa ti vidi onda do čega im je, ustvari, stalo...
Svejedno, tužna je ova tišina. I tinejđeri su isto nekako tihi. A možda su i inače bili tihi, ali se od svekolike muzike i razgovora nije dalo primjetiti... Naviknut ću se. Sutra i mi idemo. Odlučujemo ne ić glupim brzim brodom u pet, nego gluvarit cijeli dan, pa otić glupim sporim brodom u sedam, i vozit se pet sati. Gledat otočiće, sunce kako pada i sušit se na povjetarcu. Podsjećat se na neke stare dane, tu, romantiku i to...
Jutros sam došla do zaključka da je bik torbicu bolje pretvoriti u devil torbicu, imati će više pristaša. Cure više vole biti devilaste nego kravaste, jbg. Možda kasnije priljepim skice. Ili sutra, možda. Od silnog gluvarenja više sam nego sigurna da ću završit u nekom wifi kafiću, ptije nego na podnevnom suncu...
Oznake: Ljetovanje..
21.07.2015. u 11:26 | 3 Komentara | Print | # | ^torbice
20 minuta treba sporom internetu da učita bloghaer. Onda mu treba još deset da učita registraciju, i onda još 10 da odreagira na uredi svoj blog. I onda se sruši, naravno, što bi drugo. Pa sve ispočetka. Ali i dalje, ne dam više ni kune za pol dana brzoga. U međuvremenu, nacrtala sam kolekciju torbica, jedna serija napravljena od ostataka hlača s guzice, trokutasto nešto što može da se nosi i na leđima i na ramenu, po potrebi, dizajn jednostavan i praktičan, onda jedna serija životinjolikih, jedna lijepa s mačjim licem, naravno, kao poklopcem, druga sa bikovljevim licem, to zato jer je zgodno da iz glave izlaze rogovi u drugoj boji i završavaju kao ručka, dok se s mačjim izvučenim ušima još uvijek mučim. Ta serija bi mogla biti od ostataka traperica, igra prednje i zadnje strane za nešto malo kontrasta i da ta životinjska lica ne budu tako banalna. Posebna životinjska serija je ona, vrećasta, koja se nosi na leđima ili ramenu, opet dizajnirano i za jedno i za drugo, dva u jednom, ali poklopac ima izgled udavljene mačke. Ono, križići namjesto očiju (kao u Koralini) i jezik koji visi. I sve visi, možda dodati stilizirane noge našivene. Isto igra pozitiva i negativa.
Jučer sam nacrtala dvije serije od ostataka košulje, isto da se nosi na leđima i na jednom ramenu. I, da, napravih u sporoj igri bloghaera i interneta i jednu brzinsku skicu iz serije za nju i za njega.One dosadne parove koji moraju biti stilski usklađeni. Za nju poklopac trokutast, s crtom na vrhu kuta, i srčekima sa strane, za njega poklopac u obliku kobaje, s dva jajčeka i par loptica sa strane. To bi se isto moglo od trapera, da ne bude upadljivo.
Mačke i bikove moram još konstruirati od papira, ono s košuljama se da izraditi direkt sa crteža. I još se moram izmučiti s time s koje strane da šijem, da li da krijem šavove ili da pustim da se sve iscufa.
I da, sad još sve to treba sašiti, i pritom ne pasti u zamor i dosađivanje. Najgore od svega je to dosađivanje.
Mislim da, nakraju, ipak, neću na onaj tečaj/školu za dekoratera. Bojim se da se ne razočaram, i bojim se da mi ne dojadi i da krenem očajavati radi bačenih novaca. Ionako, prvotna misao bila je da si dam šansu od godine dana da od kuće stanem na noge. Svoje noge. Ne opet od nekog ludog gazde puštenog s lanca u divlje vode poduzetništva. Pa dok si to mogu priuštiti, kad si već mogu priuštiti... a poslije, daleko je poslije.
Nije sad neko vrijeme za prodaju ručnih radova i života od istih, pored svih onih ibaja i alibaba, ručni radovi osuđeni su na propast. Kolikogod fora bili. Ne znam točno što ću. Nešto. Možda se desi čudo pa stvarno sašijem sve to. Otvorim blog, pokrenem fejs i instagram. I onda mi dojadi sve to.
Jutros je amerikanac naletio na našeg ribara, koji je prodavao kalamare, to jer je odlučio rano se ustajat i opskrbljivat nas kruhom. Amerikanac, ne ribar. Pa je u hipu objasnio nam, kako se to brzo prodavalo i da je jednostavno morao kupiti. Pa je kupio. Onli fifti kunas, it voz goin so fast, men! :) Poslije se je mužjak malo spajao s njegovom familijom, kad je otkrio da su kalamari going fast, ustvari, hobotnice. A već imamo kotlete za zadnji ručak. Dalo nam posla. Nosila sam iznutrice od hobotnice natrag u more. Neki rakovi se posvadjali oko njih. A sinoć je jedan poveći štakor došao u posjetu našem kompostu. Onome koji je smrdio u kuhinji, pa smo ga zakopali u vrtu. Zanimljivo mi je to kako se taj napredni svijet tako silno želi vratiti nekim korijenima, prirodi, a onda se boji dotaknuti skakavca. Štakoriće da ne pominjem.
Sad lamentiraju oni o ekonomiji, grčkoj, europi i evrima. Razumiju stvari. Ponekad, čini mi se da aktivistica zamjera svim svojim pametnim prijateljima, to što si ne nalaze neke jako pametne i elokventne žene, nego sve neke s kojima se ne može razgovarati. O ekonomiji i stvarima. Matematici i osnovama monetarne politike. I da joj nije jasno što oni s njima rade, s tim mutavim ženama. S kojima ne mogu ni mrdac ni prdac naprijed u svojim saznanjima o situaciji u svijetu, nego samo stagniraju. Meni isto nije jasno. Monetarna politika i to.
Metereološke prilike govore nam da se trenutno nalazimo u najsvježijem dijelu zemlje. Stoga ne palimo klimu. Stoga ležim u sobi i cijedim se. Od cijele kuće, čini mi se da ležim u najtoplijoj sobi. Cvrčci i dalje cvrč cvrč. Sinoć su počeli padati s drveća. Čudi me da su izdržali i toliko. Bilo je nekako jako čudno nešto, sinoć u zraku, dok smo šetali otokom. More kao ulje, zvijezde na dlanu, pijani cvrčci, hiperaktivni štakori i nervozni psi. Mirisalo je na smak svijeta. Miriše i dalje.
Deca su u međuvremenu naučila preferans, sreća da je to igra samo za troje, a nas je toliko puno. Naravno, jednom kad sam naučila pravila, i preferans mi je postao dosadan. Isto kao i nogometne i košarkaške i sve druge utakmice. Više ne vidim razliku izmedju partija, svaka utakmica mi izgleda kao jedna beskrajna tekma u kojoj se tu i tamo igrači presvuku i zamijene. I nema tome kraja...
Ne znam više što sam htjela reć, ubi me ovaj spori internet...
Oznake: ljeto
20.07.2015. u 14:05 | 4 Komentara | Print | # | ^ta tvoja ...
Potrošila sam taj jedan giga podatkovnog prometa na viphaer pretplati. Pa mi javiše zajnodrioman da sam ga potrošila, ali da... ali, ako pošaljem jedan broj i dva slova, njima u poruci nazada, to znači da će mi oni skinut 39 kn s računa (+pdv, naravno), ali da ću ja, tim povodom, na raspolaganje dobit jedan giga podatkovnog prometa DO KRAJA OVOG MJESECA! WOW! Pa sam im poslala tih, jebenih, dva slova i jedan broj, u naivnoj nadi, da se taj jedan giga može sam od sebe renoviravati do kraja ovog mjeseca. Prošao je jedan i pol dan, i eto opet iste poruke. Gamad kvarna.
Sad upalim bloghaer, pa odem doručkovati, i kad se vratim nazad, a ono mi taman uspije otvoriti stranicu za pisanije. Podsjeća malo na one dobre stare dane modema i onog roditeljskog urlanja da se skinem sa internera, jer nas netko pokušava nazvati, a pritom nema mobitela. Ah, da, baš su divna i kraaaasna bila ta stara vremena...
Jučer smo najmili barku malu od lokalnog ribara, švercera na crno, pa malo motorirali okolo otoka. Okolo otoka je još uvijek sve divlje, osim par nasada friških bova za zalutale jedrilice, jedrilica bijaše mnogo, i golih ljudi na njima, trudnici je bilo skroz napeto to uskakanje i iskakanje iz barke, u jednom dramatičnom trenutku smo skoro ostali bez sunčanih naočala, u drugom se amaterski zabili u rivu, al no, dobro, bilo je neke mini akcije, preživilo se.
Poslije išli na neke grozne pizze, namćorastom negodovanju mužjaka gurmana, unatoč i uprkos, vele amerikanci da ljetovanje na Jadranu nije potpuno bez jedne loše pizze minimum, a i djeca, naravno, mogla bi se razboljeti bez, barem jedne, doze đankfuda tjedno minimum, obećah im splačinke za večeru. Da i ja nešto radim...
Do tada, ležim u društvu modem interneta i znojim se sama od sebe, ljeto je i to... cvrčke sam makar uspjela ugurati u pozadinsku buku i više ih ne registrirati, iako i dalje daju sve od sebe, kao da im je svaki dan zadnji dan na svijetu. A kao da nije...
Poslije sam lijepila sliku sretnih njih na barci po netu, poslije sam vidjela slike barke s izbjeglicama azilantima, pa me bilo malo sram te naše sreće i bezbrižnosti, pa sam se iznervirala, pa rastužila... život, godišnji i to...
Oznake: Unesi oznaljetovanjeke
19.07.2015. u 12:50 | 4 Komentara | Print | # | ^Trenuci
Jednom u osnovnoj školi, onokad me prvi puta iznervirala nemogućnost zaustavljanja trenutka, pa sam zamišljala kako bi super bilo imati fotoaparat u glavi i onda nađeš taj trenutak i namigneš i trenutak ostane zamrznut isto kao kad povučeš okidač na fotoaparatu, pa se u tom trenutku okrenuo onaj dečko slučajno na toj slici i dobio mig, pa se razveselio i migao nazada, tko zna što je on tada mislio o miganju najvećeg ženskog razrednog mrguda, mužjak npr, on uvijek misli da može dobiti od ženske koja mu se smješka, to, navodno, misle svi mužjaci, zato su žene s osmjehom traženije i bolje prolaze od onih bez, inšoma, pročitala sam, nedavno, da to je isto bila želja od Marije Braut, ne to da joj žene daju, nego to da ima fotoaparat u glavi i da se ne mora borit sa svim tim gadgetima, sigurna sam nekako da su i nju frustrirali svi ti trenuci, koje nije stigla uloviti, i da ih je sigurno bilo više od onih koje jest, inače ne bi uopće željela imati taj stroj u glavi. I još neš. Vjerujem da bih to mogla doživjeti. Zato jer sigurno ima više od par nas, koje nerviraju trenuci koji bježe. Svi oni instagram ljudi, npr. Na kraju ćemo svi završiti povezani moždanim ganglijama u jedan veliki mozak gdje će se samo prebacivati naše slike i misli, i ruke i noge i želudac i sise nam neće više biti potrebni. Mozak će sve odrađivati, iluzije seksova, orgazama, rađanja i umiranja. A moći ćemo i spol mijenjati, po potrebi. Čist da osjetimo kako je to, u tuđoj koži, s tuđim bolestima i ograničenostima. Bilo bi krasno kada bih i to mogla doživjeti. Ali sad bih se radije okladila na samo onaj jedan klik u glavi. Za uhvaćeni trenutak. Za nas, neostvarene fotografe.
I cijela ta galama oko godišnjeg. Dio onog godišnjeg provedenog u Barceloni, npr, nisam se žalila. Iako su prvi dani bili provedeni na neposlušnim drvenim nogama, koje su se tek spustile sa 3300 m snježnog vrha i proživljavale najžešću upalu mišića ove godine, a po tako velikom gradu nemaš drugo nego beskrajno hodati i beskrajno pokušavati zaustaviti sve te trenutke, i to je cijelo vrijeme, ništa drugo, nego čista sreća. I onda tako, borba sa stepenicama, uzbrdicama, nizbrdicama, nepredvidljivo klecavim koljenima, i kilometrima šarenih ljudi na šarenim ulicama. Borba sa sobom je oke, akcija je oke. Mirovanje nije. Osim ako je potreba, radi prevelike prethodne akcije. Inače je mirovanje lagano umiranje. Suočavanje sa sobom. Koje je isto ovisno o situaciji. Suočit se sa sobom u nekom adrenalinskom hipu u kojem učiniš neki pokret, koji ti spašava život, čini te presretnim, preponosnim, neuništivim, hrabrim, čudom prirode, vrhuncem dizajna svih tvojih predaka, dok, suočit se sa sobom u nekoj dosadnoj bljak poziciji, čini te dosadnom bljak osobom, iako si, ustvari, i jedno i drugo. Vrhunac dizajna i bljak dosada.
Ili, npr, ova naša trudnica. Koja je, inače, po prirodi na koju smo navikli, lako zapaljiva temperamentna osoba, spremna kopat oči za obranu svih svojih stavova. No, kako je trenutno u onoj najboljoj hormonalnoj fazi, pretvorila se u jednu dragu smirenu gospodju, koja će te nježno pogladit i nahranit, sve i da joj, pritom, skačeš po friškom žulju. Pa sad živimo s dragom, mudrom, nasmijanom i najtolerantnijom i najsmirenijom aktivisticom na svijetu. I to je opet samo trenutak. Pomalo dosadan trenutak.
Mužjaku paše. On voli pametno divaniti s pametnim ljudima. Još ako su pritom smireni i dragi, nema veće sreće.
Moglo bi se reći da je jedan dio godišnjeg bio naklonjeniiji meni, drugi njemu.
Iako, i dalje se rogušim na tu riječ, godišnji. Zvuči kao nešto što traje cijelu godinu, a ono, samo još jedna podvala. Amerikanci, npr, oni imaju pravo na godišji samo dva tjedna godišnje. Ostalo moraju rmpati. I njihov uhljebski zavod za zapošljavanje im nikad ne bi dao naknadu za ostanak bez posla. I bez posla ostaju bez zdravstvenog. Nije ono, kao kod nas, kad ostaneš bez posla, pa se samo moraš javiti na zdravstveno da te tamo neki mrski, jebomu/jojotacmater, debeli uhljeb registrira kako više nemaš posla, ali i dalje imaš zdravstveno. Kod njih zdravstveno imaš sve dok ga plaćaš, a plaćaš ga sve dok imaš posla, jerbo, zdravstveno im je pun kua skupo. I zatvori su im privatni, a jednom kad završiš u zatvoru, onda više nemaš pravo glasovanja. A u zatvoru najlakše završava sirotinja, a sirotinja je, uglavnom, tamnoputa, pa se tako održava svjetloputa klika gore, dok tamnoputa čini ono dole. Tako da su zatvori privatni, a privatnici, ako ne rade sto na sat, onda propadnu.
Iz nekog čudnog razloga, Amerika nam je neki uzor. Tome stremimo. Lošoj hrani, bolesnoj debljini, umiranju bez zdravstvenog, spavanju u kutijama na ulicama, i strahu, beskrajnom strahu da se svo to bogatstvo i raskoš može izgubiti, i onda živjeti loše, kao ljudi u Indiji, npr.
Kamo god pogledaš, sve neke ludosti.
Ono što veliju naši odbjegli subivšidržavljani jest to, da tamo, makar, osjećaju manju usamljenost. Jer, kod nas, kad si čudan, i kad ne razmišljaš kao većinsko stado, onda možeš naći još petšest takvih i to ti je sve. A tamo, tamo su prostrani pašnjaci i grla je bezbroj više, i onda možeš naći neku kliku od desetak iljada istomišljenika, i nekako, ako ništa drugo, osječaš se jačim i pripadnijim dok rmpaš cijele godine za sigurnost svojeg zdravstvenog, mirovinskog i 14 dana odmora.
Na svakom mjestu, i u svakom položaju, uvijek se može naći neko opravdanje i zrnce utjehe, i to je sve.
Oznake: ljetovanjee
18.07.2015. u 10:19 | 5 Komentara | Print | # | ^Oću neću
Još uvijek važem. Opekla sam se, ne samo jednom, na skupim tečajevima, koji su mahom, ono, drpi pare budalama i napravi novi tečaj. Tečajevi imaju smisla onda, kada te na njih pošalje firma, za koju ćeš poslije raditi i odmah to naučeno staviti u pogon i nadogradnju, ili kad, iz nekog, bilokojeg drugog razloga, možeš odmah staviti u pogon to što te učilo, inače, to bude isto kao one žene koje polože vozački, pa čekaju par mjeseci/godina da sjednu u auto, i onda nikad više ne sjednu za vozačko mjesto. Moja bivša susjeda, npr, ona je položila vozački u šezdeset i nekoj, i onda se na prvom izlasku na glavnu cestu prevrnula na bok. Nekako uspjela glupo pogoditi pločnikobran, pa ju izvrnulo. Nitko to nikad nije, prije, ni poslije nje, na tom mjestu, uspio izvesti. Ali, ipak, nastavila je voziti, čim je popravila auto. E, to se zove spirit. Ili nužda. Ili tvrdoglavost. Ljudi vole zvati stvari svakojako. Radi sporazumijevanja i razumijevanja, i nerazumijevanja, kako kad, i kako tko.
Na internetu ima raznoraznih tečajeva, mnogi su besplatni, to je, sve je to istina. Zato najvolim ovo internetsko vrijeme, najviše od svega ikada. Bez obzira na sve hejtere i dezinformacije i ostala zla. Naučilo nas odmalena da radimo razliku između dobra i zla, dobro je slatko, zlo je pec, pec, a sve ostalo je borba, izbjegavanje, muka i napor. Zato sam nekako najsklonija prihvatiti i jedno i drugo, ionako je sva ljepota u očima i promatračima. Iliti, jednome blato drugome zlato. I tako te neke uzrečice i poskočice.
Uglavnom, zaključak je, da tečaj bez nastavka radnje, nema smisla. Za nastavak radnje bi trebalo se povezati s ljudima, ili barem iskočiti do te mjere, da još na tečaju postigneš neke zapanjujuće rezultate. Da zapneš u oku učiteljice i objasniš joj, da tvoj napredak samo znači dobru reklamu za tu školu, i u tu svrhu, neka te pogura još malo nakon škole. Na neki posao, projekat, nešto. Sve je u tom stavu, kad ga napraviš tako da je ljudima jasno kamo želiš, onda te ljudi, prije il kasnije, tamo i pošalju. U pizdumaterinu, npr. Osim stava, važno je imati zdravlje, ljepotu, vitku liniju, mladu glatku kožu, smisao za humor, ono nešto. Ljudi vole padati na sve to. Ali sve to već odlazi na granu biologije, i više nema čvrstog oslonca u kulturologiji. I sve je to tako isprepleteno i ne može ni postojati ako se otpetlja i pojednostavi. Iako se čini da je lakše, ali nije. Jednom sam dobila malog mačića namjesto brata ili sestre, pa sam mu dala klupko vune, da se igra, kao u slikovnici. Pa se malo upetljalo, pa se pokušalo ispetljati, pa je nakraju ostalo zavezano, i nepomično, i u mijaukanju. To tako mi nešto slično radimo, kad se pokušavamo ispetljat, samo se još više upetljavamo. Ondak, ili umremo, ili se pojavi neki robovlasnik sa škarama.
Pa sad, ondak, još uvijek važem. Nije da mi je nešto jako stalo, a nije da bi mi škodilo. Možda se u tome pronađem kao u ničemu do sada, a možda i ne. Možda mi bude žao, a možda i ne. Možda da sačekam zadnji tren, pa ako bude još koje mjesto, onda da to bude znak. Znak da je mjesto čekalo samo na mene. Jer da mi tu nije mjesto, onda me ne bi čekalo. I tako...
Moja majka poludi od te moje neodlučnosti, i nedostatka entuzijazma. Poludi i od toga što mužjak dijeli sve te moje grozne osobine i što satima i danima znamo tako odlučivati i odgađati i uopće se pritom ne uzbuđivati oko ritma svijeta i događaja. Dobro je u životu sresti nekoga tko dijeli sve te tvoje osuđivane osobine, jer rodbinu ne biramo, a druge ljude da, iako, po genetici, svi smo si ljudi u nekom rodu, i sve je to jedna velika glupost.
Moja bivša kolegica s bivšeg posla, ona ima majku, koja uredno ide u katoličku crkvu i stalno naokolo skuplja odjeću za siromašne katoličke vjernike, ali isključivo one koji žive u Vukovaru. Ja, zato, imam majku, koja neuredno ide u pravoslavnu crkvu, ali zato tamo uredno nosi sve što joj više ne treba, pa tako i nju uveseli činjenica da je ona nekome pomogla. Naprvu, samo dvije drage i velikodušne žene koje jako vole pomagati i to ih čini sret/ćnima, dobrima, uzvišenima, dušama od žena. Nadrugu, samo dvije sebične i uskogrudne žene, koje vole pomagati isključivo svojima, a svoje biraju po tome kako su ih naučili, njihovi preci najvjerojatnije, njima su svoji, svi oni koji pripadaju široj skupini onih, kojima su njihovi preci pripadali, no, kako još uvijek ne možemo brzinski odrediti sastojke gena, koji bi potvrdili, da li netko zbilja pripada skupini predaka, onda se brzo i površno određujemo prema nekim kulturološkima stavkama. A to što smo ispravni samo kada pomažemo svojima, a nikako tuđima, to je opet stvar biologije, ne kulture, a najmanje zdravog razuma. Zdrav razum je tu da se smije svemu, ne da pomaže. Iako, smijeh navodno liječi, smijeh i pomaže.
More isto tako. Leči, pomaže, ponekog i ubije. Isto kao i sreća. Sve je stvar konteksta i razumijevanja. Isto kao i blato. Isto kao i zlato.
Stvari
Ima par stvari. Jedna je, da je spontani mejkapseks jako teško ostvariv kada su kreveti razdvojeni. Druga stvar je, da zašto se, pobogu, očekuje, da u trosobnoj kući dvije sobe budu dječje, a samo jedna roditeljska, treća je, zar nije da djeca, ionako, najvole spavati zajedno, kao mali štenci pobacani na gomilu, i za koj klinac, dječji kreveti, uopće, moraju biti odvojeni. Četvrta stvar je, da baš je zgodno da, u kući s katoličkim znakovljem, (a od blagoglagoljivih susjeda doznajemo i to da vlasnici uredno navijaju za hadeze), zajedno ispod stolića egzistiraju brojevi playboya i katoličkog glasila, peta stvar je najbolji prijatelj od mladunčeta. Mislili smo ga ove godine kidnapirati od roditelja i povesti na otok. To zato jer s nama ljetuje feministica iz srbije i židov iz amerike. A najbolji prijatelj od mladunčeta ima strogu zabranu da voli srbe, a ni židovi mu nisu baš bliski. No, kvarni plan nam je neslavno propao, namjesto širenja horizonata i sučeljavanja s mrskim neprijateljima, malac je završio na ljetovanju u katoličkom kampu. Nije da smo baš od onih navrlih da ispravljaju krive drine, (a kamoli da tjeraju vojsku na iste), ali, ono, userem se od straha svaki puta nanovo, kad shvatim da je ovogodišnji najbolji učenik škole, jedno od perspektivnijh djeteta one naše ćumezne metropole, naučeno da mrzi i već hoda naokolo prepuno predrasuda, tj, još ne hoda naokolo jer ga ne pušćaju iz kampa, ali nekako sam sigurna da ne griješim u tome kako bi krasno bilo biti živjeti u društvu u kojem se djeca oduzimaju od roditelja koja ih uče da mrze, namjesto od onih koji se vole uprkos svemu, ali, dobro, priznajem da strah je na ovom svijetu zasluženo dobio svoje prvo mjesto na ljestvici svih osjećaja, i da o tom, nekom tamo svijetu ljubavi i tolerancije, možemo samo sanjariti, tek toliko, da imamo o čemu sanjariti... Šesta stvar je stvar komposta. Amerikanci kompostiraju. Amerikanci jako paze na svoju razvijenu ekološku svijest. Amerikanci su usrali cijelu planetu i sad s visoka gledaju na nas primitivce, koji ne razumijemo važnost ekologije i koji ne kompostiramo. A kako nismo baš svadljivi po prirodi i pritom smo prijemčivi za sve te neke nove i nepraktično pomodarske stvari, tako sad u kuhinji imamo plastičnu zdjelu u kojoj se raspadaju svi naši organski ostaci i koja nam pritom smrdi. Kompostiramo.
Sedma stvar je bejbi bum. Eksplodirava na sve strane. I ono čuveno, nemoj odgađati, jer će ti poslije biti žao. Ili, sigurno će ti biti žao jednom kad više ne budeš mogla, zato jer nisi onda kad si mogla. Ima tih par tipova ljudi. Jedni koji stalno žale za svim što nisu, i kojima se čini da su u prošlosti baš sve mogli, ali, ovo-ono, i oni drugi, koji ne priznaju da žale. I oni neki treći, najveći, koji govore stvari kako im dođe, jedan dan jedno, drugi dan drugo, ovisno o okolnostima. Meni se sad čini da mi je žao. Ne zato što nisam kad sam mogla, nego zato jer to što sad ne mogu, samo znači, da više nisam mlada. I priznajem da mi je žao, jer više nisam mlada. A da sam opet mlada, i da opet mogu, onda, vjerojatno, opet ne bih. Mladost je sve za čime pomalo žalim. Mladost je puna raznoraznih privida o raznoraznim mogućnostim, a privide baš volim, nekako. Starost je sužavanje. Ne volim.
Osma stvar je promjena karijere. Ovisnica sam o tečajevima i ideji kako stalno treba učit nešto novo, pa me sad češći boravak na mojposaohaer uputio na neku školu za dizajnera interijera, čime se i inače bavim u svoje slobodno amatersko vrijeme, to jer imam tog nekog smisla za te boje i oblike malo više od prosjeka, pa ono. Sanjarim o nekim prostorima koje ću urediti jednom kad završim školu. Bojim se o tome ikome išta reći, jer onda idu one hladne pljuske, da, ti ćeš to završiti, da, ali ti sebe nikad nećeš moći prodati, zato jer se ti ne znaš prodati, zato jer za prodaju treba biti lajav i prodoran, a ti si mutava i povučena, i džaba ti sve znanje kad ne znaš govoriti... A školu treba platiti, jbg. A rvatska je ionako premalena zemlja i premalo se u njoj ljudi može/želi restaurirati, a previše je samozvanih dizajnera, i previše je toga kontra a premalo pro, a sve postaje tako jednostavno, jednom kad se sjetim, koliko je meni mnogo znanja potrebno da bih mogla pred nekog stati samouvjereno da ja to nešto znadem, pa se sjetim zadnjeg bivšeg gazde koji se milion i jedan puta izblamirao nastupivši tako da zna ono o čemu nema blage veze, i kako je to jedino što ustvari djeluje, upravo taj nastup na kojeg svi naivci nasjedaju, jer nitko nema vremena provjeravati, i svi žele stvari čim prije rješavati, i sve što treba znati jest čim prije/bolje/brže podmetnuti, i onda se čim prije/bolje/brže izvući, sve ostalo kurcu ne valja kolikogod dobro bilo.
Imam još neko vrijeme za vaganje/sanjarenje prije nego na miru odustanem i vratim se svojem pasivnom životu u svojem pasivnom svijetu...
I ima još puno svih tih stvari. Ali, pomalo...
Oznake: Ljetovanje..
16.07.2015. u 11:25 | 3 Komentara | Print | # | ^otočka plačipi...
Jutros sam se uspjela okupati. Ima nešto s tim otokom, ustvari me ubija u pojam, trebalo bi to ljetovanje biti nešto suuuper, ustvari, ono, dođeš na more, pa odjednom ljenčariš i ne radiš ništa i govoriš kako je to sve suuuuper, i onda, odjednom, nađem se u zatvorenoj mračnoj sobi i nije mi ni do čega i želim se raspasti i da me više nema. Ustvari me dolazak na ovaj otok pomalo užasava, ali svake godine si nađem neko opravdanje za ponovni pokušaj razvijanja ljubavi prema otoku, povrh onog što je ukućanima ovdje stvarno suuuper, dobro opravdanje za izbjegavanje dolaska bilo je ono kad sam imala posao, a kad imam posao onda imam ograničeni godišnji i onda mi je žao ograničeni godišnji trošiti na lagano otočko umiranje po stoti puta, ali ove godine nemam posao, pa mi onda truljenje među podivljalim cvrčcima ne bi trebalo biti tako strašno, ono, ajd, preživjet će se... Ove godine imamo američke kanađane, pa bi to trebalo biti nešto zanimljivo i veselo, ali eto me opet u mračnoj sobi. Klinci su isto u svojoj mračnoj sobi, oni igraju igrice i ustvari nisu uopće u sobi nego u ekranu. Amerikanci su isto u nekom svojem svijetu, tu i tamo razmjenjujemo neke riječi, mužjak se s njima bolje razumije, jer on u tu svrhu posjeduje puno boljih riječi, meni se, uglavnom, uopće ne da. Bilo bi puno lakše kada bi se te riječi mogle ispustiti iz sebe bez straha da će nekog povrijediti, ili nedajbože, izazvati s druge strane bujicu nekih riječi koje napadaju one prve, pa se onda mora smisliti još veća bujica za borbu, ili neke bijele zastave za povlačenje, i onda, šutnja je mudrost, šutnja je zlato i eto me opet u mračnoj sobi.
Jutros sam se zato okupala. To jer ovaj puta imamo kuću par minuta od mora, pa se možemo šetati tamo amo u kupaćima. Jutrom su samo malobrojni penzioneri na moru, a plaža je prazna i more je mirno, onda tih petnajstak minuta praćakanja opravdavaju ostatak dana. Ostatak je skuhaj ručak, komuniciraj, operi suđe, lezi, čekaj, internet čekiraj, lezi, prebaci se na drugu stranu jer je prva utrnula, tupo bulji, zatvori oči je te ekran smorio, uključi punjač, zatvori oči, spavaj malo, prošlo je pet, može se opet do mora, smoči se, maši ručicama, presvuci se, večeraj. Peri. Trebalo bi biti suuuuuper. Dosadno je, ustvari. Ne razumijem. Svo to veselje oko godišnjeg i toga što se odjednom nađem u nekom izoliranom zatvoru gdje ne radim ništa i ne služim ničemu. Vjerojatno ima veze s time što ljudi cijele godine rade stvari koje ne vole, i onda imaju tih tjedan - dva za nešto što ih veseli, samo zato jer imaju tako kratko vrijeme da u tome uživaju. Meni ionako ne treba godišnji kad nemam ni stalni posao. Ali svejedno, više volim svoje nestalne poslove, nego mučnu kombinaciju stalnog posla i ubibože dosadnog godišnjeg.
Elem, plivanje prije doručka pomaže održavanju vitke linije. I osvježava. I leči. A operisanim tonzilama uprkos i unatoč, grlo mi je još uvijek u nekoj banani. Natečeno. I ne voli gutati baš. Što također pomaže održavanju vitke linije. Vitka linija i kuća do mora i ljetovanje, sve su to razlozi za sreću. Kad bi razlozli za sreću bili preslika iz lajfstajl magazina. I kad bi sreća trebala razloge, kao što mi trebamo nju.
Najnovija istraživanja objavljena u stručnim magazinima, a koja još nisu stigla do nestručnih portala, govore da nam svima najtreba otrova. I da je to možebitni razlog zašto je povrće zdravo. Zato jer je razvilo raznorazne otrove kojima se brani od naprasnih kukaca, a mi, konzumacijom te neke količine otrova dovoljne da odbije kukca, ali nedovoljne da nama od toga pozli, potičemo napadnuti organizam na obranu, i to je ono što nas čini zdravima i ornima. A ne slobodni radikali i kakti neki tamo vitamini. Najvjerojatnije je kombinacija otrova i vitamina ono što nas čini najzdravijima, i najvjerojatnije je ljetovanje u kući do mora nešto najsličnije tableti C-vitamina. Fali otrova. I fali boljeg interneta. Ustvari najveć fali muvinga. Moram se smuvati danas. Sama ili s mužjakom. Američka trudnica sigurno ne bu s nama. Ona jako pazi da puno jede i malo hoda. Neće ni po stepenicama. Hoće prati suđe. Ali to onda meni bed. Bzvz sve to...
Oznake: Ljetovanje.., ka
15.07.2015. u 12:58 | 11 Komentara | Print | # | ^cvrči, cvrči
Jučer me jedan postariji gospodin pitao na engleskom da pričam li engleski, a onda da odakle sam. To zato jer putujem u društvu ekipe koja se raskokodakala na engleskom, onako glasno i samouvjereno, kako samo amerikanci - pripadnici prvog svijeta i neumitni vladari svih tih brojeva, znaju (mi se pritom tješimo da smo zemlja drugog svijeta, ne trećeg, nikako ne, otkad više ne vjerujemo u Titu, ne želimo više ni posla s tom sirotinjom). Postariji gospodin putovao je na Olib, a poznato je da su sa svih tih sirotinjskih otoka ljudi brijali va amerike, neki su se vratili, postariji gospodin očito jest, engleski mu je zvučao prirodnim, a onda kad smo se uspjeli razumjeti, dalmatinski još prirodnijim. Naravno, meni je bilo žao postarijeg gospodina, zato jer je postariji, usamljen i putuje s vrećicom, ali meni je uvijek nekoga žao i to nema veze sa tim nekim... Enihau, ove godine smo ljetovanje obogatili društvancetom dostojnim djelića vudialenovog doživljaja života, unajmili smo kuću s jednom beogradskom feministicom, aktivisticom, vukovkom (pitaj gugleta koji su to vukovci u susjednoj zemlji), koja je, uz sve svoje bedemaste stavove, u blaženom stanju, udanom u ameriku s prebivalištem u kanadi, njezinim suprugom, židovom, intelektualcom s najdebljim naočalama na svijetu, koji se pritom ne voli kupati u moru jer tamo svi pišaju, pa čak i u ovm našem najčišćem, plavom, jaranskom, ali zato znade sve o rasizmu, povijesti svijeta, ekonomiji i americi, ondak, s klasičnom postavom dvaju mladunaca tinejđera od koje je jedno prije par godina, od strane jedne druge amerikanke, proglašeno parcijalno autističnim, dok smo pametni mi, sve njegove muhe pripisivali upropaštavanju djeteta kombinacijama overzaštićenosti i krivog odgoja sjebanih ljudi, i to mi se čini jedinim razlogom porastu autizma u svijetu, to što se u americi svako iole čudno ponašanje proglašava autizmom, a kod nas se takve gluposti jednostavno iskorijenjuju s par toplih iza uha, elem, to, nazovi autistično dijete, se pretvorilo u tinejđera koje se bori sa svojim strahovima od zelene, žute i crvene hrane, pa je sad počelo hrabro i obilato jesti, što znači jednu krišku kruha za doručak više nego lani. Naša višesezonska borba s njegovim strahovima svela se na: jedi što hoćeš, bori se, velik si, ignore. Drugi tinejđerski smotanac uspio je u zadnji tren opasti sa zidića pa je na ljetovanje dospio u gipsu. Što znači da ih nećemo moći jednakomjerno preopteretiti pranjem onih par tanjura poslije doručka. Što je isto tako zanimljivo, to kako, nakon provotnog opiranja i zgražanja i cviljenja nad umišljenim plikovima na rukama, pranje par tanjura postane nešto tako normalno, pa čak i poželjno, jer kad pereš tanjur, to znači da nisi doma, nego si na ljetovanju. Ljudski mozak.
Kućica nam je lijepa, najljepša do sada, jedina joj je mana što nema internet, pa improvizujemo s hot-spotovima, druga, nazovi mana, jest urnebesno urlikanje crvčaka, čini mi se da nikad nisu bili tako glasni, bit će da je neka opaka sezona u điru, ili su mi ganglije opako počele tanjiti pa mi sve više smetaju te staračke boljke, oštri zvukovi i ubimepromaja.
Nećem se žaliti. Ne smin se žaliti. Ljetovanje čini se sve više privilegijom odabranih, na vocapu dobivam poruke bivših kolega, koji se kuhaju u svojem gradskom paklu, u sve nemogućijim uvjetima, jednog od njih bodrim da ode u Irsku, (ima malo dijete, čini se maleni osjetljivim i pametnim, velika je škoda takve skladištiti u vakumu frustracija i beznađa), otkad je došao u metropolu, samo podstanari s blokiranim računom, ima tome već šest godina, čemu se uopće može nadati netko tko rmpa šest godina samo da bi održavao svoj podstanarski status švercajući se na posao svaki božji dan?
Drugi mladi kolega se nedavno izvukao na bolje, svi ostali su upetljani u svoje mazohističko emotivno klupko. A njihova poodmakla dob...
Trenutno čini mi se da to je to, ideal svih ideala, raditi na moru u hladnoj sobi cijeli dan, a onda se predvečer baciti na kupanjac, pa popiti birindu s pogledom na zalazeće, prošetati otokom, udisati bezbrižno feromone nemirne dječurlije, osmjehnuti se svojem blaženom miru, utonuti u snove, prekinut pisaniju jer mužjak ne voli samoću dok praksuje po kuhinji...
Oznake: Ljetovanje.., soba
14.07.2015. u 10:40 | 2 Komentara | Print | # | ^