Gluvarimo. Prsti mi se lijepe od vrućine, jedne mačke, ručka, pive, vina i slaje. Ne da mi se tipkati. Jučer su klinci u jednom trenutku počeli glavinjati po kuhinji i tražiti kompast. Kompast će mi biti glavno obilježje ovog dijela ljetovanja, ne znam zašto tipkam, ako mi se ne da. Bava arija. Ili tako to. Sjedim na terasi s pogledom. Imamo wifi koji svaku malo pukne. Diga se je maeštral. U jednom trenutku će iz smjera maestrala doplovit trajekat i odvesti nas ča. Vocapam se s bivšim kolegama, oni meni šalju slike iz njihovog pakla, ja njima filmić sa zmijom u vrtu, ne zna se koje je gore, poslije se izvlačim slikicama mora, ljudi i obala, oni na to uzvraćaju potretima sebe u zmazanim lavorima, čudo je ovaj internet, skroznaskroz. Čak i kad puca, ovako...