Trenuci
Jednom u osnovnoj školi, onokad me prvi puta iznervirala nemogućnost zaustavljanja trenutka, pa sam zamišljala kako bi super bilo imati fotoaparat u glavi i onda nađeš taj trenutak i namigneš i trenutak ostane zamrznut isto kao kad povučeš okidač na fotoaparatu, pa se u tom trenutku okrenuo onaj dečko slučajno na toj slici i dobio mig, pa se razveselio i migao nazada, tko zna što je on tada mislio o miganju najvećeg ženskog razrednog mrguda, mužjak npr, on uvijek misli da može dobiti od ženske koja mu se smješka, to, navodno, misle svi mužjaci, zato su žene s osmjehom traženije i bolje prolaze od onih bez, inšoma, pročitala sam, nedavno, da to je isto bila želja od Marije Braut, ne to da joj žene daju, nego to da ima fotoaparat u glavi i da se ne mora borit sa svim tim gadgetima, sigurna sam nekako da su i nju frustrirali svi ti trenuci, koje nije stigla uloviti, i da ih je sigurno bilo više od onih koje jest, inače ne bi uopće željela imati taj stroj u glavi. I još neš. Vjerujem da bih to mogla doživjeti. Zato jer sigurno ima više od par nas, koje nerviraju trenuci koji bježe. Svi oni instagram ljudi, npr. Na kraju ćemo svi završiti povezani moždanim ganglijama u jedan veliki mozak gdje će se samo prebacivati naše slike i misli, i ruke i noge i želudac i sise nam neće više biti potrebni. Mozak će sve odrađivati, iluzije seksova, orgazama, rađanja i umiranja. A moći ćemo i spol mijenjati, po potrebi. Čist da osjetimo kako je to, u tuđoj koži, s tuđim bolestima i ograničenostima. Bilo bi krasno kada bih i to mogla doživjeti. Ali sad bih se radije okladila na samo onaj jedan klik u glavi. Za uhvaćeni trenutak. Za nas, neostvarene fotografe.
I cijela ta galama oko godišnjeg. Dio onog godišnjeg provedenog u Barceloni, npr, nisam se žalila. Iako su prvi dani bili provedeni na neposlušnim drvenim nogama, koje su se tek spustile sa 3300 m snježnog vrha i proživljavale najžešću upalu mišića ove godine, a po tako velikom gradu nemaš drugo nego beskrajno hodati i beskrajno pokušavati zaustaviti sve te trenutke, i to je cijelo vrijeme, ništa drugo, nego čista sreća. I onda tako, borba sa stepenicama, uzbrdicama, nizbrdicama, nepredvidljivo klecavim koljenima, i kilometrima šarenih ljudi na šarenim ulicama. Borba sa sobom je oke, akcija je oke. Mirovanje nije. Osim ako je potreba, radi prevelike prethodne akcije. Inače je mirovanje lagano umiranje. Suočavanje sa sobom. Koje je isto ovisno o situaciji. Suočit se sa sobom u nekom adrenalinskom hipu u kojem učiniš neki pokret, koji ti spašava život, čini te presretnim, preponosnim, neuništivim, hrabrim, čudom prirode, vrhuncem dizajna svih tvojih predaka, dok, suočit se sa sobom u nekoj dosadnoj bljak poziciji, čini te dosadnom bljak osobom, iako si, ustvari, i jedno i drugo. Vrhunac dizajna i bljak dosada.
Ili, npr, ova naša trudnica. Koja je, inače, po prirodi na koju smo navikli, lako zapaljiva temperamentna osoba, spremna kopat oči za obranu svih svojih stavova. No, kako je trenutno u onoj najboljoj hormonalnoj fazi, pretvorila se u jednu dragu smirenu gospodju, koja će te nježno pogladit i nahranit, sve i da joj, pritom, skačeš po friškom žulju. Pa sad živimo s dragom, mudrom, nasmijanom i najtolerantnijom i najsmirenijom aktivisticom na svijetu. I to je opet samo trenutak. Pomalo dosadan trenutak.
Mužjaku paše. On voli pametno divaniti s pametnim ljudima. Još ako su pritom smireni i dragi, nema veće sreće.
Moglo bi se reći da je jedan dio godišnjeg bio naklonjeniiji meni, drugi njemu.
Iako, i dalje se rogušim na tu riječ, godišnji. Zvuči kao nešto što traje cijelu godinu, a ono, samo još jedna podvala. Amerikanci, npr, oni imaju pravo na godišji samo dva tjedna godišnje. Ostalo moraju rmpati. I njihov uhljebski zavod za zapošljavanje im nikad ne bi dao naknadu za ostanak bez posla. I bez posla ostaju bez zdravstvenog. Nije ono, kao kod nas, kad ostaneš bez posla, pa se samo moraš javiti na zdravstveno da te tamo neki mrski, jebomu/jojotacmater, debeli uhljeb registrira kako više nemaš posla, ali i dalje imaš zdravstveno. Kod njih zdravstveno imaš sve dok ga plaćaš, a plaćaš ga sve dok imaš posla, jerbo, zdravstveno im je pun kua skupo. I zatvori su im privatni, a jednom kad završiš u zatvoru, onda više nemaš pravo glasovanja. A u zatvoru najlakše završava sirotinja, a sirotinja je, uglavnom, tamnoputa, pa se tako održava svjetloputa klika gore, dok tamnoputa čini ono dole. Tako da su zatvori privatni, a privatnici, ako ne rade sto na sat, onda propadnu.
Iz nekog čudnog razloga, Amerika nam je neki uzor. Tome stremimo. Lošoj hrani, bolesnoj debljini, umiranju bez zdravstvenog, spavanju u kutijama na ulicama, i strahu, beskrajnom strahu da se svo to bogatstvo i raskoš može izgubiti, i onda živjeti loše, kao ljudi u Indiji, npr.
Kamo god pogledaš, sve neke ludosti.
Ono što veliju naši odbjegli subivšidržavljani jest to, da tamo, makar, osjećaju manju usamljenost. Jer, kod nas, kad si čudan, i kad ne razmišljaš kao većinsko stado, onda možeš naći još petšest takvih i to ti je sve. A tamo, tamo su prostrani pašnjaci i grla je bezbroj više, i onda možeš naći neku kliku od desetak iljada istomišljenika, i nekako, ako ništa drugo, osječaš se jačim i pripadnijim dok rmpaš cijele godine za sigurnost svojeg zdravstvenog, mirovinskog i 14 dana odmora.
Na svakom mjestu, i u svakom položaju, uvijek se može naći neko opravdanje i zrnce utjehe, i to je sve.
Oznake: ljetovanjee
18.07.2015. u 10:19 | 5 Komentara | Print | # | ^