Na instagramu najdraži i najčešći # mi je escape, primjećujem da uz njega dobijem i više lajkova, lajkanje i i instagramisanje moglo bi otvoriti put prema nekoj novoj zaradi, moglo bi od toga biti i neke više koristi od pukog podilaženja egu, nisam baš neko cveće u skupljanju folowera, nije mi baš stalo, veseli me samo lijepit slikice, uobičajeno je reći da je najbolje od svega spojiti ugodno s korisnim i onda živjet od nečeg što te veseli raditi, teško mi je povjerovati da ikoga može veselit radit nešto desetak sati dnevno, pa i najdraža hrana se zgadi kad je se previše najedeš, a kamoli još kad je kreneš povraćat, opet, s druge strane, svemir sigurno mora imati više od samo jedne strane....
Put i bijegovi su ovaj puta bili prekrasni, probili smo svoju patetičnu visinsku barijeru od tritisućice, preživjeli uspon i silazak po najgorim uvjetima ikada (da je samo do nas, po takvim uvjetima ne bi ni prstom makli, nego se samo odustajući vratili u svoju sigurnost, no, ljudi su jako društvena bića i vuku jedni druge, ponekad u dobro, ponekad u propast, a ponekad se jako volimo iz razonode dovesti u pogibeljne situacije, jer to je jedino mjesto gdje se oslobađajuće ogolimo, i zaboravimo, i držimo samo onog što je u tom trenutku bitno da preživimo. Skliske stijene i vlastite sreće, npr.).
Drugi dio puta bio je atak na sva čula, onokad seljak dođe u veliki Grad pa se ne prestaje diviti širom otvorenih usta, ima ljudi koji kažu da su aerodromi najdosadnija mjesta na svijetu, meni su aerodromi najzanimljivija, toliko šarenih ljudi, toliko šarenih lica, toliko toga različitog, a sve silom prilika zgurano na jednom mjestu, postoje tako i neki gradovi koji su kao aerodromi, bezbroj šarenih i različitih ljudi koji bauljaju po beskrajnim ulicama, ima tako nekih gradova koji pomognu da zaboraviš sebe, jer u njima je toliko ljudi da si među njima samo jedan mali običan mrav, i tvoji problemi su isto tako, iz ljudske perspektive, pomalo ugurani u mravlje.
Ima i ta, neka, još jedna promjena perspektive, onokad si daleko pa preletiš domaćim portalima i fejspucima, i vidiš tamo sve probleme oko kojih se u tvojem selu čerupaju, pa ti se i oni učine patetično malenima i mravljima, i osjetiš zahvalnost na tome što od toga možeš skoro tako realno odahnuti, barem na tih nekoliko dana, i nadaš se da će te držati barem još neko vrijeme kad se vratiš, da ćeš moći i dalje biti izvan tog lončića, i da ne, nećeš se nimalo nervirati radi toga što, kad sletiš na glavni domaći aerodrom, nemaš gradske linije, nemaš metroa, nemaš autobusa, nemaš vlaka, nemaš, osim preskupih velikogoričkih taksija, nikakve šanse da dođeš nekim normalnim, javnom prijevozom do grada, pa kad se vratiš s mjesta gdje je to sasvim normalno, da je grad spojen sa svojim aerodromom redovnim gradskim linijama, pa pretpostaviš da će se netko dosjetit učinit nešto i po tom pitanju, učiniti evenutalnim turistima, potrošačima, puniteljima proračuna, dolazak privlačnijm i lakšima, ali ne, ne, ne, sve što se ovdje čini jest prepucavanje oko imena te smiješne betonske pustopoljine usred ničega, s par kontrolnih tornjeva, i onda shvatiš da, opet, ne preostaje ništa drugo, nego i dalje maštariti i lupati #escape.
Strka zbrka
Moram ić spavati, ali moram nešto i zapisati, spavati moram ići jer se rano ustajem, jer, poradi jednog od suludih izleta u nizu, vikend je, vikendom ljudi bježe od sebe najlakše i najradije, meni kod sebe u zadnje vrijeme i nije toliko loše, mužjak zato mora pobjeć od posla, adrenalinski izleti s počecima u pet ujutro su ponajbolji za takove bijegove, a zapisati moram nešto, ne znam što, znam samo da stalno moram zapisivati, inače... možda samo želim da se pohvalim da idemo na put, na dva puta, prvi je suludi adrenalinski, drugi letimo avijonom, idemo malo opet u taj bijeli svijet, dok sam bila mlada, taj svijet činio mi se uvijek kao neko bolje mjesto, vjerojatno zato jer nisam nikad putovala u somaliju, ili tako neko gore mjesto, a i ono, kad putuješ na gore mjesto, onda si samo veliki/a bogati/a bijelac/kinja, i moraš imati jako, jako razvijenu svijest o tome koliko si sretan/a da si se sasvim slučajno rodio/la kao veliki/a bogati/a bijelac/kinja, inače bi ti se svijet mogao sasvim lako, i sasvim brzo, i sasvim jako smučiti. I općenito, razmišljati o svijetu... Veliki bijelci navikli su po stranome svijetu ponajveć uživati, a svi redom uglavnom prihvaćaju stvari zdravo za gotovo, zato veliki bijelci putuju iz zadovoljstva, a mali crnci se dave na prekrcanim brodicama iz nužde i jada. I sve je to taj jedan svijet. Velik je. I mali. Ovisi o ljepoti u oku promatrača.
Svi ti prekidi u životu, pa čak i ovi koji bi trebali biti kratki i slatki, natjeravaju me na misli o tome što bi mi najviše falilo, to da se prekine sad sve i odjednom. Zapisivanje, sigurno. I nisam još sve rekla, a ima se tako puno, puno...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
19.06.2015. u 22:45 | 2 Komentara | Print | # | ^Budućnost
Događaji na travnjacima i reakcije na portalima, ne samo da su očekivani i nimalo čudni, već su postali svrbljivo dosadni, dijelim već ovaj svijet na dva tabora, one koji žive svoje živote, i one koji prate vijesti i portale, njima neki klinac u životu definitivno fali, kad troše svoje vrijeme na nešto, na što uopće ne mogu utjecati, život ti mora biti zbilja jadan kad moeš samo tako sjedit, gledit, i kao jedinu reakciju iscijedit neki uvjetovano refleksni komentar, uvredljiv po mogućnosti.
Krajem osnovnjaka rekli su mi da, kakti, dobro pišem, da bi možda mogla biti novinarka, pa sam neko vrijeme i razmišljala o tome da budem novinarka, ali su me brzo spustili na zemlju, jer novinari su, navodno, prodorni i pričljivi i tvrde kože kao slonovski džonovi, a ja sam, isključivo mutava i preosjetljiva, ergo, ne bih mogla nikad biti dobrom novinarkom. Možda, onda, u osnovnoj školi, ne bih to mogla. Oni, koji daju savjete osnovnoškolcima, ljudi su u kurcu, odakle im uopće ideja, da od neformiranog pubertetlije mogu vidjeti nešto, u što bi se mogao/la razviti, jednom, negdje u budućnosti. Općenito, kad ti savjete daju ljudi koji su u stanju vidjeti samo prepreke, to onda više nisu savjeti, to su opstrukcije. Bilokakobilo, hvalabogunablogu, danas svako može, makar javno pisati, ako već ne može plaćeno novinariti. A opet, dok, uz onu jutarnju kaficu, sa laganim gađenjem, lijećem preko portala, zaključujem samo da ne bih nimalo voljela biti u koži današnjih novinara. Ako su zbilja dobri i čitanja vrijedni, gađaju ih govnima i razapinju na kolac, ako su prosječna piskarala, onda brljaju neke, najradije čitane, gluposti o severininim sisama. I to je, ono nešto, što se nikako nije moglo znati, u vrijeme mojeg osnovnoškolstva. Na što će se struka srozati. Iako, moglo se naslutiti, postojao je onda i vanjski svijet, daleko ispred nas, a vani je još onda postojalo veliko žutilo, moglo se naslutiti da će žutilo zavladati svijetom, traženo je, najdraža hrana većinskim minijaturnim umovima, ali to ni najveći opstruičari u ono doba nisu mogli/smjeli, ni u najluđim snovima, zamišljati.
Danas je mladunčetu, isto tako, zadnji dan osnovnjaka. Obuklo je neku, svima im zajedničku, majicu, u tu čast. Reklo da su se nešto dogovorili sastajat se svake godine, ali da misli da će to već sljedeće godine past u vodu i ćorak. Pozitivan stav, nema se što reć. Trebalo bi ga negdje upisat. Majka će to riješit. Mladunčetu je, ionako, svejedno, sve što želi je neka odskočna daska koja će ga šibnuti na studiranje u inozemstvo. Više nego pozitivan stav, nemam što reć. Već i mala djeca znaju što im je činiti. Mi veliki zato ćubimo pred ekranima i seremo li ga seremo.
Pokušavam zamislit svijet mladunčetov za trideset godina. Kao što su u moje vrijeme zamišljali moju budućnost. U moje vrijeme budućnost se zamišljala kao sigurni posao u državnoj službi, obitelj, djeca i sigurna penzija. U današnje vrijeme budućnost se zamišlja kao bijeg u daleki svijet, obitelj, djeca i pristojna mirovina. Nije neka razlika, kad se malo bolje promućne. Nadam se da ćemo i mi pobjeći za mladunčetom, negdje vani. Dakle, opet, i nije neka razlika, kad kreneš zamišljati svoju budućnost kao privjesak potomstvu, to je, dakle, to. Vjerovanje u nemoćnu starost.
Opet pijem kavu. Ružna navika, ali, vele da je zdrava. Ciklus mi je tri dana uranio, ali računajuć na fizičku traumicu prošlog mjeseca, nije čudno. Ustvari, to je skroz dobro, potaknut će brže zacijelivanje ostatka rana, i bit ću spremna na vikend osvajanje tritisućnjaka. Bez mrvice pameti i kondicije. Daklem, ipak, još se borimo, još se ne damo...
Oznake: na vrhu
16.06.2015. u 10:36 | 4 Komentara | Print | # | ^Povratak
Sinoć sam opet budalesala do tri ujutro. Što bi moglo značiti da sam se vratila na svoje, i što bi moglo, isto tako, značiti da je sve opet na svojem mjestu. Zanimljivo kako navika može postati općeprihvaćenim stanjem mira i dobra, čak i kad je skroz loša sama po sebi.
Počela sam opet jesti. Što je fantastično. Zanimljivo je i, kad se boriš s kroničnim bolovima, pa onda ne možeš ni zamisliti, da bi to moglo jednom i završiti. Nego se čini kao da će trajati vječno i zauvijek. To je, vjerojatno, najveć u skladu s doživljajem života. Svima se čini da će trajati vječno i zauvijek. Op, trc, bolovi prođu, trajanje isto. Jedino su židovi u varšavskom getu znali da neće trajati vječno, pa su zato svi redom opsesivno pisali i skrivali svoje pisanije u metalne kutijice za nekoga, nakon njih, kome neće moći ispričati sve što su doživjeli, jer su bili više nego sigurni, da trajanje nije vječno. Internet isto ne bi trebao biti vječan. Iz razloga što ni zemlja nije vječna. No, možda će ti ljudi, neki ljudi, mutanti, sačuvati sve ove zapise, i odnijeti ih negdje u svemir. Pa se tamo čuditi, isto kao što se mi čudimo varšavskom getu i snazi marketinga i propagande. Kao pure dreku.
U međuvremenu, skroz uživam u ulozi kućanice. Čak je i mužjak priznao da blagoslovljen taj dan, kad sam se vratila doma. To jer ga dočeka ručak, i svježe voće s tržnice, i speglano i čisto. I jer nam organiziram vikende. I jer sam spretno rasadila začinsko bilje, pa sad imamo džunglu na balkonu. I, jer, manje, više, to. Meni je, s druge stane, sve teže i nemogućije zamisliti da idem opet negdje raditi, ne mogu se više dati nikome, osim ako taj netko nije netko, tko to zbilja zavređuje. Čitaj, nagrađuje. Znam, zvuči kao baljezganje nadobudne šiparice, koja zamišlja svijet svojim ograničenim kapacitetima, ali, ipak, nisam šiparica, i imam to, iskustvo se to zove. Postoje ljestvice, i postoje granice, postavljamo ih sami. Barem bi trebali, jer ako ne, to znači da konci od našeg života nisu u našim rukama. To znači jako loše. S kolegama bivšima se čujem na svakodnevnoj bazi, modernim čudima tehnologije, zahvaljujuć. Otkad nas je dvoje otišlo, gazi ih se i maltretira više nego ikada. No, oni se još uvijek nadaju. Da će biti bolje, povišica i to. Mo'š mislit.
Ponekad, kad radim nešto sebi za gušt, natjeravam se zamišljati da radim to za nekog ozbiljnog naručitelja, i da od toga uspješno živim, i da dirigiram svojim vremenom, i da me to čini sretnom i zadovoljnom, onako kako bi to trebalo biti. Veliju da je to dobro, da to tako treba. Onda se prisilim, tu i tamo. A onda se dosjetim, da možda i svi ljudi tako oko mene, zamišljaju da su u nekim, tim, svojim, snovima, i onda ni ne vide da su u govnima, i onda ni ne mogu učiniti ništa da bi iz njih isplivali, nego se samo i dalje tako praćakaju, nadajuć se da će jednog dana, nekim čudom, snagom vjere, snagom ignoriranja, govna se pretvoriti u cvijeće. I onda, možda, i svi ti gazde, koje bi trebalo odstranit iz društva, ili ih, barem, natjerat u krvavi volonterski rad, isto tako zamišljaju da su oni fantastični ljudi, i možda, svi ti ograničeni političari isto tako misle, da su oni baš, eto, bogomdane, najpametnije jedinke, vrh vrhova isprdka od zatucane države, i cijeli je svijet tako jedna gungula odsutnih jedinki uvaljanih u vlastite iluzije, koje, pak, moraju međusobno surađivati, i korenspodirati, i ne se opstruirati. I onda, ne da nije čudo da je tako loše, nego je, uopće, čudo da smo tako daleko dogurali. Neki.
Nedavno je jedan od onih, pametnijih i načitanijih mužjakovih prijatelja, iz one faze kad se prijatelji biraju, a ne ostanu samo kao omaž zajedničkim iskustvima iz srednjoškolskih dana, izjavio, da ova zemlja, sve dobro što ima, može zahvaliti sužanjstvu habsburškoj monarhiji, i da je to njezina najveća sreća, za razliku od srbije, koju su zadesili turci, i da je to, ustvari, jedino što čini razliku među balkanskim narodima. To, kome su kroz povijesti služili.
Odlika pametnih ljudi je valjda u tome što grade zaključke na činjenicama, iako sam sklonija mišljenju da su pametni oni, kojima je mozak dizajniran tako da se činjenice ne brkaju s emocijama, što opet može dovesti do razmišljanja o genetici i zaključku da su neki narodi zbilja skloniji gluposti, onako, genetski, ne samo kulturološki, što opet može dovesti do grozota holokausta, generalizacija, općenito, ima toliko opasnih i krivih stranputica, ali opet, onako, generalno, rekla bih da su balkanski mozgovi dizajnirani za sužanjstvo. Što nije razlog da ih se potamani, ili protjera, ali je sasvim prikladno da ih se pokori. Kreditima, švicarcima, konzumima, tlapnjama, svastikama, biraj....
Zašto bih radije bez naroda
Jednostavno je, ja se, naime, naroda bojim. Konja se ne bojim nimalo. Ni pauka, ni zmija, ni štakora. Tenkova se bojim odmalena, bila je neka parada u rodnom gradu, tamo je bila i kasarna, a ceste od granitnih pločica, sjećam se da su tenkovi projurili sporednom ulicom po tim kockicama i napravili takvu buku da sam još dugo vremena nakon toga vrištala i pokušavala se sakrit negdje po stanu. I otada ne volim tenkove, ima tome jedno 40-ak gdina. :) Ne volim ni gomilu, nepredvidljiva je i glupava, narod vidim kao neku tako, isto jako nepametnu gomilu, ali tome nema toliko puno godina, naime, imam podvojeno iskustvo s narodom.
U bivšoj nam zemlji, narod je igrao veliku ulogu u javnoj promidžbi. Često se spominjao i veličao, narodi i narodnosti, a narodni ljudi se često koristili kao heroji, volio se taj narod, iako nije imao nekog prava na mišljenje ni glasanje. Pa sam tako odrasla u toj nekoj ideji jednakosti, gdje su jednako vrijedni oni s malo, i oni s puno škole. Oni s puno pameti, i oni s malo pameti. Oni s puno para nisu smjeli postojati, ako i jesu, onda su radili negdje vani.
Elem, narod. Imala sam isprve iskustva samo s narodom na poluotoku, kasnije i primorju. Nisam nikad imala problema s narodom. Na neku čudnu foru, nisam primjećivala neke prevelike razlike između ljudi sa samo završenom osnovnom, srednjom ili onima sa fakultetima. Činilo se, da se, u nekim bitnim životnim stavovima i pogledima, uopće ne razlikujemo, kao da smo na istoj valnoj dužini, jedino što su oni s višim školama imali više znanja u tom nekom svojem polju, ali sveukupno gledano, u nekim osnovnim pogledima na život, svi smo bili tu negdje, lako smo se razumijeli, i podrazumijevali.
Prijehavši u kontinent, stvari su se nešto izmijenile. S jedne strane, intelektualci s kojima nemam o čemu razgovarati, jer je njihova intelekutalnost probila sve granice prosječnog života, s druge strane radničko crkvena klasa s kojom, opet nemam o čemu razgovarati, jer su naši stavovi i podrazumijevanja o životu miljama daleko. Meni se oni čine negdje zaglavljenima u srednjem vijeku, ja se njima činim poremećenom.
Pa se tako, tog naroda, tako jako bojim tek odnedavno, otkad sam upoznala njegovo drugo lice. To što ta strana naroda, još, k tome, čini većinu, ne pomaže nimalo u smanjivanju doživljaja. Štoviše, dapače.
Nisam, dakle, baš sigurna u taj referendum. Ako isti bude mogao mijenjati mnogo toga u mojem životu, ej, ja svakako ne želim da mi ovaj većinski neobrazovano primitivni narod odlučuje o sudbini. Pri toj misli vidim samo pobješnjelu gomilu koja želi nekog riješit vješalima i zadovoljno otić kući na večeru. A ako isti ne bude mogao mijenjati puno toga, onda nema ni smisla, samo je bacanje novaca. U obadva slučaja sam pomalo sumnjičava, a u prvom pomalo prestravljena.
Manipulirati ovim narodom više je nego lako. Dovoljno je samo pokrenuti kampanju temeljenu na bapskim pričama o nečemu što jako ugrožava živote njihove dječice, doma i obitelji, i narod je spreman na sve, pa i novi Jasenovac, ako treba.
Tješit se mogu jedino time što sam prestara da bi me jako uzbunio neki referendum o ukidanju pobačaja, npr, ili što više nemam mladenačkih ideala o tome, u kakvoj bi to lijepo organiziranoj, uređenoj i mudroj zemlji mogla živjeti, ali, opet. Ne mogu se sjetiti ni jedne pametne stvari koju bi ovaj narod na referendumu mogao iznjedrit.
Narod je divlja gomila koja gazi sve pred sobom gonjena vlastitim strahom.
I ja bih jako rado bez naroda.
Ali, no, to je samo moje iskustvo.... :I
Dajarija 014
Već se osjećam pomalo anoreksično, šećem tržnicom pod crvenim kišobranima (te crvene kišobrane bi trebalo zakonom zabraniti, sve izgleda zrelije i privlačnije pod njima, a ono, na suncu, sve ćorak za ćorkom), i znam da ništa od svega toga nemrem jesti, otvorim frižider prepun hrane, i znam da ništa od toga nemrem jesti, već i kad gledam hranu na stolu, znam da ni to nije za mene, jedini osjećaj kojeg imam kad vidim hranu, jest da je to nešto što nema veze samnom, u stanju sam skuhati ručak i ne taknuti ništa, i to mi je oke. Uspjela sam zakopčati trapke koje nisam mogla godinama, mužjak veli da nestajem, ako ništa drugo, makar sam se navikla na vlastiti smrad prekopanog groblja, mužjak kaže da još uvijek bazdim. Samo sebi ne, sebi totalno mirišim.
Mladunče je bilo na nekakvom izletu, kad smo mi bili mali, nas su vodili na te maturalce, koje su zvali putevima NOB-a, tamo smo pjevali borbene pjesme i sušali strašne stvari o strašnim klanjima, koja su dio naše ponosne i pobjedonosne prošlosti, ali koja se ne smiju ponoviti. Zato smo ih mi pedeset godina tako revnosno spominjali i prizivali.
Današnju mladunčad vode u Vukovar, tamo im bodu osjećaje prisjećanjem na nedavna klanja i grozote, a u autobusu puštaju Thompsona, na kojeg razrednica cupka i pjevuška.
Kad malo bolje razmislim, čini mi se da ni naše razrednice nisu bile puno pametnije.
Sve je to ta jedna vrst balkanskog autizma, genetska greška.
Neograničena glupost.
Ili možda samo prirodni okidač za samouništenjem. Onaj, koji nas upućuje da zadržimo podnošljiv broj jedinki, jednom kad se nakotimo previše.
Dajarija 012
Odlučila sam se danas malo skinuti sa voltarena, bila kod zamjenske doktorice ujutro, razgovarala samo sa sestrom koja veli da ih mogu piti johohohhoo, kad god mi treba, poslije se u apoteci ispostavilo da je došlo do zabune, sestra pričala o 12mg, a ja pijem 50mg, oni od 12 mi, navodno, ne bi pomogli. Ove od 50 moram nadoplatiti 70 kuna. Pa da neće pomoć, pomognu odmah tamo, još na blagajni...
Elem, nije završilo bez tablete, trpila sam bolove cijelo popodne, nabila slušalice na uši, napičila muziku, manu chao mi se učinio najprikladnijim, pjeva o boli na neki veseli način, a tu i tamo jako tambura i galami, što mi paše, i krenula crtat tako. 3 sata bez prestanka. Inače ne mogu. Stalno mi svašta nešta smeta, te bi piškila, kakila, jela, provjeravala fejs, šetala malo, opet jela, ovako, a danas, osim crtanja postojala je samo bol, a tamo mi se nije išlo. Možda bih se trebala i inače rezati, pa se tako natjeravati na neki rad.
Poslije sam, ipak, morala se obratiti drogi, trebala sam pojesti nešto osim one jedne zdjelice odurnog čokolina, a kad toliko boli da nemreš gutati običnu juhu, onda, jbg. Tak, jedan čokolino i jedna juha, to mi je današnji rezutat. mora da mi se želudac jako smanjio, ne osjećam glad. Samo se sjetim da bi trebalo jesti.
Mislila sam si poslije, jednom kad ovo prođe, osjećat ću se bolje, sigurno, stoposto, i pitala se, hoću li se onda usuditi besramno uživati u tome, ili ću si samo predbacivati zašto to nisam napravila prije. Koliko bi mi onda život bio ljepšiji, udobniji i uspješniji i drukčijijiji.
I u najmanjem uspjehu nepogrešivo uspijevam pronaći si razlog za samopredbacivanje.
Živla!
Oznake: Dosta mi je juhe...
01.06.2015. u 21:46 | 2 Komentara | Print | # | ^