Zašto bih radije bez naroda
Jednostavno je, ja se, naime, naroda bojim. Konja se ne bojim nimalo. Ni pauka, ni zmija, ni štakora. Tenkova se bojim odmalena, bila je neka parada u rodnom gradu, tamo je bila i kasarna, a ceste od granitnih pločica, sjećam se da su tenkovi projurili sporednom ulicom po tim kockicama i napravili takvu buku da sam još dugo vremena nakon toga vrištala i pokušavala se sakrit negdje po stanu. I otada ne volim tenkove, ima tome jedno 40-ak gdina. :) Ne volim ni gomilu, nepredvidljiva je i glupava, narod vidim kao neku tako, isto jako nepametnu gomilu, ali tome nema toliko puno godina, naime, imam podvojeno iskustvo s narodom.
U bivšoj nam zemlji, narod je igrao veliku ulogu u javnoj promidžbi. Često se spominjao i veličao, narodi i narodnosti, a narodni ljudi se često koristili kao heroji, volio se taj narod, iako nije imao nekog prava na mišljenje ni glasanje. Pa sam tako odrasla u toj nekoj ideji jednakosti, gdje su jednako vrijedni oni s malo, i oni s puno škole. Oni s puno pameti, i oni s malo pameti. Oni s puno para nisu smjeli postojati, ako i jesu, onda su radili negdje vani.
Elem, narod. Imala sam isprve iskustva samo s narodom na poluotoku, kasnije i primorju. Nisam nikad imala problema s narodom. Na neku čudnu foru, nisam primjećivala neke prevelike razlike između ljudi sa samo završenom osnovnom, srednjom ili onima sa fakultetima. Činilo se, da se, u nekim bitnim životnim stavovima i pogledima, uopće ne razlikujemo, kao da smo na istoj valnoj dužini, jedino što su oni s višim školama imali više znanja u tom nekom svojem polju, ali sveukupno gledano, u nekim osnovnim pogledima na život, svi smo bili tu negdje, lako smo se razumijeli, i podrazumijevali.
Prijehavši u kontinent, stvari su se nešto izmijenile. S jedne strane, intelektualci s kojima nemam o čemu razgovarati, jer je njihova intelekutalnost probila sve granice prosječnog života, s druge strane radničko crkvena klasa s kojom, opet nemam o čemu razgovarati, jer su naši stavovi i podrazumijevanja o životu miljama daleko. Meni se oni čine negdje zaglavljenima u srednjem vijeku, ja se njima činim poremećenom.
Pa se tako, tog naroda, tako jako bojim tek odnedavno, otkad sam upoznala njegovo drugo lice. To što ta strana naroda, još, k tome, čini većinu, ne pomaže nimalo u smanjivanju doživljaja. Štoviše, dapače.
Nisam, dakle, baš sigurna u taj referendum. Ako isti bude mogao mijenjati mnogo toga u mojem životu, ej, ja svakako ne želim da mi ovaj većinski neobrazovano primitivni narod odlučuje o sudbini. Pri toj misli vidim samo pobješnjelu gomilu koja želi nekog riješit vješalima i zadovoljno otić kući na večeru. A ako isti ne bude mogao mijenjati puno toga, onda nema ni smisla, samo je bacanje novaca. U obadva slučaja sam pomalo sumnjičava, a u prvom pomalo prestravljena.
Manipulirati ovim narodom više je nego lako. Dovoljno je samo pokrenuti kampanju temeljenu na bapskim pričama o nečemu što jako ugrožava živote njihove dječice, doma i obitelji, i narod je spreman na sve, pa i novi Jasenovac, ako treba.
Tješit se mogu jedino time što sam prestara da bi me jako uzbunio neki referendum o ukidanju pobačaja, npr, ili što više nemam mladenačkih ideala o tome, u kakvoj bi to lijepo organiziranoj, uređenoj i mudroj zemlji mogla živjeti, ali, opet. Ne mogu se sjetiti ni jedne pametne stvari koju bi ovaj narod na referendumu mogao iznjedrit.
Narod je divlja gomila koja gazi sve pred sobom gonjena vlastitim strahom.
I ja bih jako rado bez naroda.
Ali, no, to je samo moje iskustvo.... :I