Na instagramu najdraži i najčešći # mi je escape, primjećujem da uz njega dobijem i više lajkova, lajkanje i i instagramisanje moglo bi otvoriti put prema nekoj novoj zaradi, moglo bi od toga biti i neke više koristi od pukog podilaženja egu, nisam baš neko cveće u skupljanju folowera, nije mi baš stalo, veseli me samo lijepit slikice, uobičajeno je reći da je najbolje od svega spojiti ugodno s korisnim i onda živjet od nečeg što te veseli raditi, teško mi je povjerovati da ikoga može veselit radit nešto desetak sati dnevno, pa i najdraža hrana se zgadi kad je se previše najedeš, a kamoli još kad je kreneš povraćat, opet, s druge strane, svemir sigurno mora imati više od samo jedne strane....
Put i bijegovi su ovaj puta bili prekrasni, probili smo svoju patetičnu visinsku barijeru od tritisućice, preživjeli uspon i silazak po najgorim uvjetima ikada (da je samo do nas, po takvim uvjetima ne bi ni prstom makli, nego se samo odustajući vratili u svoju sigurnost, no, ljudi su jako društvena bića i vuku jedni druge, ponekad u dobro, ponekad u propast, a ponekad se jako volimo iz razonode dovesti u pogibeljne situacije, jer to je jedino mjesto gdje se oslobađajuće ogolimo, i zaboravimo, i držimo samo onog što je u tom trenutku bitno da preživimo. Skliske stijene i vlastite sreće, npr.).
Drugi dio puta bio je atak na sva čula, onokad seljak dođe u veliki Grad pa se ne prestaje diviti širom otvorenih usta, ima ljudi koji kažu da su aerodromi najdosadnija mjesta na svijetu, meni su aerodromi najzanimljivija, toliko šarenih ljudi, toliko šarenih lica, toliko toga različitog, a sve silom prilika zgurano na jednom mjestu, postoje tako i neki gradovi koji su kao aerodromi, bezbroj šarenih i različitih ljudi koji bauljaju po beskrajnim ulicama, ima tako nekih gradova koji pomognu da zaboraviš sebe, jer u njima je toliko ljudi da si među njima samo jedan mali običan mrav, i tvoji problemi su isto tako, iz ljudske perspektive, pomalo ugurani u mravlje.
Ima i ta, neka, još jedna promjena perspektive, onokad si daleko pa preletiš domaćim portalima i fejspucima, i vidiš tamo sve probleme oko kojih se u tvojem selu čerupaju, pa ti se i oni učine patetično malenima i mravljima, i osjetiš zahvalnost na tome što od toga možeš skoro tako realno odahnuti, barem na tih nekoliko dana, i nadaš se da će te držati barem još neko vrijeme kad se vratiš, da ćeš moći i dalje biti izvan tog lončića, i da ne, nećeš se nimalo nervirati radi toga što, kad sletiš na glavni domaći aerodrom, nemaš gradske linije, nemaš metroa, nemaš autobusa, nemaš vlaka, nemaš, osim preskupih velikogoričkih taksija, nikakve šanse da dođeš nekim normalnim, javnom prijevozom do grada, pa kad se vratiš s mjesta gdje je to sasvim normalno, da je grad spojen sa svojim aerodromom redovnim gradskim linijama, pa pretpostaviš da će se netko dosjetit učinit nešto i po tom pitanju, učiniti evenutalnim turistima, potrošačima, puniteljima proračuna, dolazak privlačnijm i lakšima, ali ne, ne, ne, sve što se ovdje čini jest prepucavanje oko imena te smiješne betonske pustopoljine usred ničega, s par kontrolnih tornjeva, i onda shvatiš da, opet, ne preostaje ništa drugo, nego i dalje maštariti i lupati #escape.
Post je objavljen 29.06.2015. u 10:28 sati.