Budućnost
Događaji na travnjacima i reakcije na portalima, ne samo da su očekivani i nimalo čudni, već su postali svrbljivo dosadni, dijelim već ovaj svijet na dva tabora, one koji žive svoje živote, i one koji prate vijesti i portale, njima neki klinac u životu definitivno fali, kad troše svoje vrijeme na nešto, na što uopće ne mogu utjecati, život ti mora biti zbilja jadan kad moeš samo tako sjedit, gledit, i kao jedinu reakciju iscijedit neki uvjetovano refleksni komentar, uvredljiv po mogućnosti.
Krajem osnovnjaka rekli su mi da, kakti, dobro pišem, da bi možda mogla biti novinarka, pa sam neko vrijeme i razmišljala o tome da budem novinarka, ali su me brzo spustili na zemlju, jer novinari su, navodno, prodorni i pričljivi i tvrde kože kao slonovski džonovi, a ja sam, isključivo mutava i preosjetljiva, ergo, ne bih mogla nikad biti dobrom novinarkom. Možda, onda, u osnovnoj školi, ne bih to mogla. Oni, koji daju savjete osnovnoškolcima, ljudi su u kurcu, odakle im uopće ideja, da od neformiranog pubertetlije mogu vidjeti nešto, u što bi se mogao/la razviti, jednom, negdje u budućnosti. Općenito, kad ti savjete daju ljudi koji su u stanju vidjeti samo prepreke, to onda više nisu savjeti, to su opstrukcije. Bilokakobilo, hvalabogunablogu, danas svako može, makar javno pisati, ako već ne može plaćeno novinariti. A opet, dok, uz onu jutarnju kaficu, sa laganim gađenjem, lijećem preko portala, zaključujem samo da ne bih nimalo voljela biti u koži današnjih novinara. Ako su zbilja dobri i čitanja vrijedni, gađaju ih govnima i razapinju na kolac, ako su prosječna piskarala, onda brljaju neke, najradije čitane, gluposti o severininim sisama. I to je, ono nešto, što se nikako nije moglo znati, u vrijeme mojeg osnovnoškolstva. Na što će se struka srozati. Iako, moglo se naslutiti, postojao je onda i vanjski svijet, daleko ispred nas, a vani je još onda postojalo veliko žutilo, moglo se naslutiti da će žutilo zavladati svijetom, traženo je, najdraža hrana većinskim minijaturnim umovima, ali to ni najveći opstruičari u ono doba nisu mogli/smjeli, ni u najluđim snovima, zamišljati.
Danas je mladunčetu, isto tako, zadnji dan osnovnjaka. Obuklo je neku, svima im zajedničku, majicu, u tu čast. Reklo da su se nešto dogovorili sastajat se svake godine, ali da misli da će to već sljedeće godine past u vodu i ćorak. Pozitivan stav, nema se što reć. Trebalo bi ga negdje upisat. Majka će to riješit. Mladunčetu je, ionako, svejedno, sve što želi je neka odskočna daska koja će ga šibnuti na studiranje u inozemstvo. Više nego pozitivan stav, nemam što reć. Već i mala djeca znaju što im je činiti. Mi veliki zato ćubimo pred ekranima i seremo li ga seremo.
Pokušavam zamislit svijet mladunčetov za trideset godina. Kao što su u moje vrijeme zamišljali moju budućnost. U moje vrijeme budućnost se zamišljala kao sigurni posao u državnoj službi, obitelj, djeca i sigurna penzija. U današnje vrijeme budućnost se zamišlja kao bijeg u daleki svijet, obitelj, djeca i pristojna mirovina. Nije neka razlika, kad se malo bolje promućne. Nadam se da ćemo i mi pobjeći za mladunčetom, negdje vani. Dakle, opet, i nije neka razlika, kad kreneš zamišljati svoju budućnost kao privjesak potomstvu, to je, dakle, to. Vjerovanje u nemoćnu starost.
Opet pijem kavu. Ružna navika, ali, vele da je zdrava. Ciklus mi je tri dana uranio, ali računajuć na fizičku traumicu prošlog mjeseca, nije čudno. Ustvari, to je skroz dobro, potaknut će brže zacijelivanje ostatka rana, i bit ću spremna na vikend osvajanje tritisućnjaka. Bez mrvice pameti i kondicije. Daklem, ipak, još se borimo, još se ne damo...
Oznake: na vrhu
16.06.2015. u 10:36 | 4 Komentara | Print | # | ^