Povratak
Sinoć sam opet budalesala do tri ujutro. Što bi moglo značiti da sam se vratila na svoje, i što bi moglo, isto tako, značiti da je sve opet na svojem mjestu. Zanimljivo kako navika može postati općeprihvaćenim stanjem mira i dobra, čak i kad je skroz loša sama po sebi.
Počela sam opet jesti. Što je fantastično. Zanimljivo je i, kad se boriš s kroničnim bolovima, pa onda ne možeš ni zamisliti, da bi to moglo jednom i završiti. Nego se čini kao da će trajati vječno i zauvijek. To je, vjerojatno, najveć u skladu s doživljajem života. Svima se čini da će trajati vječno i zauvijek. Op, trc, bolovi prođu, trajanje isto. Jedino su židovi u varšavskom getu znali da neće trajati vječno, pa su zato svi redom opsesivno pisali i skrivali svoje pisanije u metalne kutijice za nekoga, nakon njih, kome neće moći ispričati sve što su doživjeli, jer su bili više nego sigurni, da trajanje nije vječno. Internet isto ne bi trebao biti vječan. Iz razloga što ni zemlja nije vječna. No, možda će ti ljudi, neki ljudi, mutanti, sačuvati sve ove zapise, i odnijeti ih negdje u svemir. Pa se tamo čuditi, isto kao što se mi čudimo varšavskom getu i snazi marketinga i propagande. Kao pure dreku.
U međuvremenu, skroz uživam u ulozi kućanice. Čak je i mužjak priznao da blagoslovljen taj dan, kad sam se vratila doma. To jer ga dočeka ručak, i svježe voće s tržnice, i speglano i čisto. I jer nam organiziram vikende. I jer sam spretno rasadila začinsko bilje, pa sad imamo džunglu na balkonu. I, jer, manje, više, to. Meni je, s druge stane, sve teže i nemogućije zamisliti da idem opet negdje raditi, ne mogu se više dati nikome, osim ako taj netko nije netko, tko to zbilja zavređuje. Čitaj, nagrađuje. Znam, zvuči kao baljezganje nadobudne šiparice, koja zamišlja svijet svojim ograničenim kapacitetima, ali, ipak, nisam šiparica, i imam to, iskustvo se to zove. Postoje ljestvice, i postoje granice, postavljamo ih sami. Barem bi trebali, jer ako ne, to znači da konci od našeg života nisu u našim rukama. To znači jako loše. S kolegama bivšima se čujem na svakodnevnoj bazi, modernim čudima tehnologije, zahvaljujuć. Otkad nas je dvoje otišlo, gazi ih se i maltretira više nego ikada. No, oni se još uvijek nadaju. Da će biti bolje, povišica i to. Mo'š mislit.
Ponekad, kad radim nešto sebi za gušt, natjeravam se zamišljati da radim to za nekog ozbiljnog naručitelja, i da od toga uspješno živim, i da dirigiram svojim vremenom, i da me to čini sretnom i zadovoljnom, onako kako bi to trebalo biti. Veliju da je to dobro, da to tako treba. Onda se prisilim, tu i tamo. A onda se dosjetim, da možda i svi ljudi tako oko mene, zamišljaju da su u nekim, tim, svojim, snovima, i onda ni ne vide da su u govnima, i onda ni ne mogu učiniti ništa da bi iz njih isplivali, nego se samo i dalje tako praćakaju, nadajuć se da će jednog dana, nekim čudom, snagom vjere, snagom ignoriranja, govna se pretvoriti u cvijeće. I onda, možda, i svi ti gazde, koje bi trebalo odstranit iz društva, ili ih, barem, natjerat u krvavi volonterski rad, isto tako zamišljaju da su oni fantastični ljudi, i možda, svi ti ograničeni političari isto tako misle, da su oni baš, eto, bogomdane, najpametnije jedinke, vrh vrhova isprdka od zatucane države, i cijeli je svijet tako jedna gungula odsutnih jedinki uvaljanih u vlastite iluzije, koje, pak, moraju međusobno surađivati, i korenspodirati, i ne se opstruirati. I onda, ne da nije čudo da je tako loše, nego je, uopće, čudo da smo tako daleko dogurali. Neki.
Nedavno je jedan od onih, pametnijih i načitanijih mužjakovih prijatelja, iz one faze kad se prijatelji biraju, a ne ostanu samo kao omaž zajedničkim iskustvima iz srednjoškolskih dana, izjavio, da ova zemlja, sve dobro što ima, može zahvaliti sužanjstvu habsburškoj monarhiji, i da je to njezina najveća sreća, za razliku od srbije, koju su zadesili turci, i da je to, ustvari, jedino što čini razliku među balkanskim narodima. To, kome su kroz povijesti služili.
Odlika pametnih ljudi je valjda u tome što grade zaključke na činjenicama, iako sam sklonija mišljenju da su pametni oni, kojima je mozak dizajniran tako da se činjenice ne brkaju s emocijama, što opet može dovesti do razmišljanja o genetici i zaključku da su neki narodi zbilja skloniji gluposti, onako, genetski, ne samo kulturološki, što opet može dovesti do grozota holokausta, generalizacija, općenito, ima toliko opasnih i krivih stranputica, ali opet, onako, generalno, rekla bih da su balkanski mozgovi dizajnirani za sužanjstvo. Što nije razlog da ih se potamani, ili protjera, ali je sasvim prikladno da ih se pokori. Kreditima, švicarcima, konzumima, tlapnjama, svastikama, biraj....