Dajarija 014
Već se osjećam pomalo anoreksično, šećem tržnicom pod crvenim kišobranima (te crvene kišobrane bi trebalo zakonom zabraniti, sve izgleda zrelije i privlačnije pod njima, a ono, na suncu, sve ćorak za ćorkom), i znam da ništa od svega toga nemrem jesti, otvorim frižider prepun hrane, i znam da ništa od toga nemrem jesti, već i kad gledam hranu na stolu, znam da ni to nije za mene, jedini osjećaj kojeg imam kad vidim hranu, jest da je to nešto što nema veze samnom, u stanju sam skuhati ručak i ne taknuti ništa, i to mi je oke. Uspjela sam zakopčati trapke koje nisam mogla godinama, mužjak veli da nestajem, ako ništa drugo, makar sam se navikla na vlastiti smrad prekopanog groblja, mužjak kaže da još uvijek bazdim. Samo sebi ne, sebi totalno mirišim.
Mladunče je bilo na nekakvom izletu, kad smo mi bili mali, nas su vodili na te maturalce, koje su zvali putevima NOB-a, tamo smo pjevali borbene pjesme i sušali strašne stvari o strašnim klanjima, koja su dio naše ponosne i pobjedonosne prošlosti, ali koja se ne smiju ponoviti. Zato smo ih mi pedeset godina tako revnosno spominjali i prizivali.
Današnju mladunčad vode u Vukovar, tamo im bodu osjećaje prisjećanjem na nedavna klanja i grozote, a u autobusu puštaju Thompsona, na kojeg razrednica cupka i pjevuška.
Kad malo bolje razmislim, čini mi se da ni naše razrednice nisu bile puno pametnije.
Sve je to ta jedna vrst balkanskog autizma, genetska greška.
Neograničena glupost.
Ili možda samo prirodni okidač za samouništenjem. Onaj, koji nas upućuje da zadržimo podnošljiv broj jedinki, jednom kad se nakotimo previše.
