Jučer me jedan postariji gospodin pitao na engleskom da pričam li engleski, a onda da odakle sam. To zato jer putujem u društvu ekipe koja se raskokodakala na engleskom, onako glasno i samouvjereno, kako samo amerikanci - pripadnici prvog svijeta i neumitni vladari svih tih brojeva, znaju (mi se pritom tješimo da smo zemlja drugog svijeta, ne trećeg, nikako ne, otkad više ne vjerujemo u Titu, ne želimo više ni posla s tom sirotinjom). Postariji gospodin putovao je na Olib, a poznato je da su sa svih tih sirotinjskih otoka ljudi brijali va amerike, neki su se vratili, postariji gospodin očito jest, engleski mu je zvučao prirodnim, a onda kad smo se uspjeli razumjeti, dalmatinski još prirodnijim. Naravno, meni je bilo žao postarijeg gospodina, zato jer je postariji, usamljen i putuje s vrećicom, ali meni je uvijek nekoga žao i to nema veze sa tim nekim... Enihau, ove godine smo ljetovanje obogatili društvancetom dostojnim djelića vudialenovog doživljaja života, unajmili smo kuću s jednom beogradskom feministicom, aktivisticom, vukovkom (pitaj gugleta koji su to vukovci u susjednoj zemlji), koja je, uz sve svoje bedemaste stavove, u blaženom stanju, udanom u ameriku s prebivalištem u kanadi, njezinim suprugom, židovom, intelektualcom s najdebljim naočalama na svijetu, koji se pritom ne voli kupati u moru jer tamo svi pišaju, pa čak i u ovm našem najčišćem, plavom, jaranskom, ali zato znade sve o rasizmu, povijesti svijeta, ekonomiji i americi, ondak, s klasičnom postavom dvaju mladunaca tinejđera od koje je jedno prije par godina, od strane jedne druge amerikanke, proglašeno parcijalno autističnim, dok smo pametni mi, sve njegove muhe pripisivali upropaštavanju djeteta kombinacijama overzaštićenosti i krivog odgoja sjebanih ljudi, i to mi se čini jedinim razlogom porastu autizma u svijetu, to što se u americi svako iole čudno ponašanje proglašava autizmom, a kod nas se takve gluposti jednostavno iskorijenjuju s par toplih iza uha, elem, to, nazovi autistično dijete, se pretvorilo u tinejđera koje se bori sa svojim strahovima od zelene, žute i crvene hrane, pa je sad počelo hrabro i obilato jesti, što znači jednu krišku kruha za doručak više nego lani. Naša višesezonska borba s njegovim strahovima svela se na: jedi što hoćeš, bori se, velik si, ignore. Drugi tinejđerski smotanac uspio je u zadnji tren opasti sa zidića pa je na ljetovanje dospio u gipsu. Što znači da ih nećemo moći jednakomjerno preopteretiti pranjem onih par tanjura poslije doručka. Što je isto tako zanimljivo, to kako, nakon provotnog opiranja i zgražanja i cviljenja nad umišljenim plikovima na rukama, pranje par tanjura postane nešto tako normalno, pa čak i poželjno, jer kad pereš tanjur, to znači da nisi doma, nego si na ljetovanju. Ljudski mozak.
Kućica nam je lijepa, najljepša do sada, jedina joj je mana što nema internet, pa improvizujemo s hot-spotovima, druga, nazovi mana, jest urnebesno urlikanje crvčaka, čini mi se da nikad nisu bili tako glasni, bit će da je neka opaka sezona u điru, ili su mi ganglije opako počele tanjiti pa mi sve više smetaju te staračke boljke, oštri zvukovi i ubimepromaja.
Nećem se žaliti. Ne smin se žaliti. Ljetovanje čini se sve više privilegijom odabranih, na vocapu dobivam poruke bivših kolega, koji se kuhaju u svojem gradskom paklu, u sve nemogućijim uvjetima, jednog od njih bodrim da ode u Irsku, (ima malo dijete, čini se maleni osjetljivim i pametnim, velika je škoda takve skladištiti u vakumu frustracija i beznađa), otkad je došao u metropolu, samo podstanari s blokiranim računom, ima tome već šest godina, čemu se uopće može nadati netko tko rmpa šest godina samo da bi održavao svoj podstanarski status švercajući se na posao svaki božji dan?
Drugi mladi kolega se nedavno izvukao na bolje, svi ostali su upetljani u svoje mazohističko emotivno klupko. A njihova poodmakla dob...
Trenutno čini mi se da to je to, ideal svih ideala, raditi na moru u hladnoj sobi cijeli dan, a onda se predvečer baciti na kupanjac, pa popiti birindu s pogledom na zalazeće, prošetati otokom, udisati bezbrižno feromone nemirne dječurlije, osmjehnuti se svojem blaženom miru, utonuti u snove, prekinut pisaniju jer mužjak ne voli samoću dok praksuje po kuhinji...
Post je objavljen 14.07.2015. u 10:40 sati.