Stvari
Ima par stvari. Jedna je, da je spontani mejkapseks jako teško ostvariv kada su kreveti razdvojeni. Druga stvar je, da zašto se, pobogu, očekuje, da u trosobnoj kući dvije sobe budu dječje, a samo jedna roditeljska, treća je, zar nije da djeca, ionako, najvole spavati zajedno, kao mali štenci pobacani na gomilu, i za koj klinac, dječji kreveti, uopće, moraju biti odvojeni. Četvrta stvar je, da baš je zgodno da, u kući s katoličkim znakovljem, (a od blagoglagoljivih susjeda doznajemo i to da vlasnici uredno navijaju za hadeze), zajedno ispod stolića egzistiraju brojevi playboya i katoličkog glasila, peta stvar je najbolji prijatelj od mladunčeta. Mislili smo ga ove godine kidnapirati od roditelja i povesti na otok. To zato jer s nama ljetuje feministica iz srbije i židov iz amerike. A najbolji prijatelj od mladunčeta ima strogu zabranu da voli srbe, a ni židovi mu nisu baš bliski. No, kvarni plan nam je neslavno propao, namjesto širenja horizonata i sučeljavanja s mrskim neprijateljima, malac je završio na ljetovanju u katoličkom kampu. Nije da smo baš od onih navrlih da ispravljaju krive drine, (a kamoli da tjeraju vojsku na iste), ali, ono, userem se od straha svaki puta nanovo, kad shvatim da je ovogodišnji najbolji učenik škole, jedno od perspektivnijh djeteta one naše ćumezne metropole, naučeno da mrzi i već hoda naokolo prepuno predrasuda, tj, još ne hoda naokolo jer ga ne pušćaju iz kampa, ali nekako sam sigurna da ne griješim u tome kako bi krasno bilo biti živjeti u društvu u kojem se djeca oduzimaju od roditelja koja ih uče da mrze, namjesto od onih koji se vole uprkos svemu, ali, dobro, priznajem da strah je na ovom svijetu zasluženo dobio svoje prvo mjesto na ljestvici svih osjećaja, i da o tom, nekom tamo svijetu ljubavi i tolerancije, možemo samo sanjariti, tek toliko, da imamo o čemu sanjariti... Šesta stvar je stvar komposta. Amerikanci kompostiraju. Amerikanci jako paze na svoju razvijenu ekološku svijest. Amerikanci su usrali cijelu planetu i sad s visoka gledaju na nas primitivce, koji ne razumijemo važnost ekologije i koji ne kompostiramo. A kako nismo baš svadljivi po prirodi i pritom smo prijemčivi za sve te neke nove i nepraktično pomodarske stvari, tako sad u kuhinji imamo plastičnu zdjelu u kojoj se raspadaju svi naši organski ostaci i koja nam pritom smrdi. Kompostiramo.
Sedma stvar je bejbi bum. Eksplodirava na sve strane. I ono čuveno, nemoj odgađati, jer će ti poslije biti žao. Ili, sigurno će ti biti žao jednom kad više ne budeš mogla, zato jer nisi onda kad si mogla. Ima tih par tipova ljudi. Jedni koji stalno žale za svim što nisu, i kojima se čini da su u prošlosti baš sve mogli, ali, ovo-ono, i oni drugi, koji ne priznaju da žale. I oni neki treći, najveći, koji govore stvari kako im dođe, jedan dan jedno, drugi dan drugo, ovisno o okolnostima. Meni se sad čini da mi je žao. Ne zato što nisam kad sam mogla, nego zato jer to što sad ne mogu, samo znači, da više nisam mlada. I priznajem da mi je žao, jer više nisam mlada. A da sam opet mlada, i da opet mogu, onda, vjerojatno, opet ne bih. Mladost je sve za čime pomalo žalim. Mladost je puna raznoraznih privida o raznoraznim mogućnostim, a privide baš volim, nekako. Starost je sužavanje. Ne volim.
Osma stvar je promjena karijere. Ovisnica sam o tečajevima i ideji kako stalno treba učit nešto novo, pa me sad češći boravak na mojposaohaer uputio na neku školu za dizajnera interijera, čime se i inače bavim u svoje slobodno amatersko vrijeme, to jer imam tog nekog smisla za te boje i oblike malo više od prosjeka, pa ono. Sanjarim o nekim prostorima koje ću urediti jednom kad završim školu. Bojim se o tome ikome išta reći, jer onda idu one hladne pljuske, da, ti ćeš to završiti, da, ali ti sebe nikad nećeš moći prodati, zato jer se ti ne znaš prodati, zato jer za prodaju treba biti lajav i prodoran, a ti si mutava i povučena, i džaba ti sve znanje kad ne znaš govoriti... A školu treba platiti, jbg. A rvatska je ionako premalena zemlja i premalo se u njoj ljudi može/želi restaurirati, a previše je samozvanih dizajnera, i previše je toga kontra a premalo pro, a sve postaje tako jednostavno, jednom kad se sjetim, koliko je meni mnogo znanja potrebno da bih mogla pred nekog stati samouvjereno da ja to nešto znadem, pa se sjetim zadnjeg bivšeg gazde koji se milion i jedan puta izblamirao nastupivši tako da zna ono o čemu nema blage veze, i kako je to jedino što ustvari djeluje, upravo taj nastup na kojeg svi naivci nasjedaju, jer nitko nema vremena provjeravati, i svi žele stvari čim prije rješavati, i sve što treba znati jest čim prije/bolje/brže podmetnuti, i onda se čim prije/bolje/brže izvući, sve ostalo kurcu ne valja kolikogod dobro bilo.
Imam još neko vrijeme za vaganje/sanjarenje prije nego na miru odustanem i vratim se svojem pasivnom životu u svojem pasivnom svijetu...
I ima još puno svih tih stvari. Ali, pomalo...
Oznake: Ljetovanje..
16.07.2015. u 11:25 | 3 Komentara | Print | # | ^