torbice
20 minuta treba sporom internetu da učita bloghaer. Onda mu treba još deset da učita registraciju, i onda još 10 da odreagira na uredi svoj blog. I onda se sruši, naravno, što bi drugo. Pa sve ispočetka. Ali i dalje, ne dam više ni kune za pol dana brzoga. U međuvremenu, nacrtala sam kolekciju torbica, jedna serija napravljena od ostataka hlača s guzice, trokutasto nešto što može da se nosi i na leđima i na ramenu, po potrebi, dizajn jednostavan i praktičan, onda jedna serija životinjolikih, jedna lijepa s mačjim licem, naravno, kao poklopcem, druga sa bikovljevim licem, to zato jer je zgodno da iz glave izlaze rogovi u drugoj boji i završavaju kao ručka, dok se s mačjim izvučenim ušima još uvijek mučim. Ta serija bi mogla biti od ostataka traperica, igra prednje i zadnje strane za nešto malo kontrasta i da ta životinjska lica ne budu tako banalna. Posebna životinjska serija je ona, vrećasta, koja se nosi na leđima ili ramenu, opet dizajnirano i za jedno i za drugo, dva u jednom, ali poklopac ima izgled udavljene mačke. Ono, križići namjesto očiju (kao u Koralini) i jezik koji visi. I sve visi, možda dodati stilizirane noge našivene. Isto igra pozitiva i negativa.
Jučer sam nacrtala dvije serije od ostataka košulje, isto da se nosi na leđima i na jednom ramenu. I, da, napravih u sporoj igri bloghaera i interneta i jednu brzinsku skicu iz serije za nju i za njega.One dosadne parove koji moraju biti stilski usklađeni. Za nju poklopac trokutast, s crtom na vrhu kuta, i srčekima sa strane, za njega poklopac u obliku kobaje, s dva jajčeka i par loptica sa strane. To bi se isto moglo od trapera, da ne bude upadljivo.
Mačke i bikove moram još konstruirati od papira, ono s košuljama se da izraditi direkt sa crteža. I još se moram izmučiti s time s koje strane da šijem, da li da krijem šavove ili da pustim da se sve iscufa.
I da, sad još sve to treba sašiti, i pritom ne pasti u zamor i dosađivanje. Najgore od svega je to dosađivanje.
Mislim da, nakraju, ipak, neću na onaj tečaj/školu za dekoratera. Bojim se da se ne razočaram, i bojim se da mi ne dojadi i da krenem očajavati radi bačenih novaca. Ionako, prvotna misao bila je da si dam šansu od godine dana da od kuće stanem na noge. Svoje noge. Ne opet od nekog ludog gazde puštenog s lanca u divlje vode poduzetništva. Pa dok si to mogu priuštiti, kad si već mogu priuštiti... a poslije, daleko je poslije.
Nije sad neko vrijeme za prodaju ručnih radova i života od istih, pored svih onih ibaja i alibaba, ručni radovi osuđeni su na propast. Kolikogod fora bili. Ne znam točno što ću. Nešto. Možda se desi čudo pa stvarno sašijem sve to. Otvorim blog, pokrenem fejs i instagram. I onda mi dojadi sve to.
Jutros je amerikanac naletio na našeg ribara, koji je prodavao kalamare, to jer je odlučio rano se ustajat i opskrbljivat nas kruhom. Amerikanac, ne ribar. Pa je u hipu objasnio nam, kako se to brzo prodavalo i da je jednostavno morao kupiti. Pa je kupio. Onli fifti kunas, it voz goin so fast, men! :) Poslije se je mužjak malo spajao s njegovom familijom, kad je otkrio da su kalamari going fast, ustvari, hobotnice. A već imamo kotlete za zadnji ručak. Dalo nam posla. Nosila sam iznutrice od hobotnice natrag u more. Neki rakovi se posvadjali oko njih. A sinoć je jedan poveći štakor došao u posjetu našem kompostu. Onome koji je smrdio u kuhinji, pa smo ga zakopali u vrtu. Zanimljivo mi je to kako se taj napredni svijet tako silno želi vratiti nekim korijenima, prirodi, a onda se boji dotaknuti skakavca. Štakoriće da ne pominjem.
Sad lamentiraju oni o ekonomiji, grčkoj, europi i evrima. Razumiju stvari. Ponekad, čini mi se da aktivistica zamjera svim svojim pametnim prijateljima, to što si ne nalaze neke jako pametne i elokventne žene, nego sve neke s kojima se ne može razgovarati. O ekonomiji i stvarima. Matematici i osnovama monetarne politike. I da joj nije jasno što oni s njima rade, s tim mutavim ženama. S kojima ne mogu ni mrdac ni prdac naprijed u svojim saznanjima o situaciji u svijetu, nego samo stagniraju. Meni isto nije jasno. Monetarna politika i to.
Metereološke prilike govore nam da se trenutno nalazimo u najsvježijem dijelu zemlje. Stoga ne palimo klimu. Stoga ležim u sobi i cijedim se. Od cijele kuće, čini mi se da ležim u najtoplijoj sobi. Cvrčci i dalje cvrč cvrč. Sinoć su počeli padati s drveća. Čudi me da su izdržali i toliko. Bilo je nekako jako čudno nešto, sinoć u zraku, dok smo šetali otokom. More kao ulje, zvijezde na dlanu, pijani cvrčci, hiperaktivni štakori i nervozni psi. Mirisalo je na smak svijeta. Miriše i dalje.
Deca su u međuvremenu naučila preferans, sreća da je to igra samo za troje, a nas je toliko puno. Naravno, jednom kad sam naučila pravila, i preferans mi je postao dosadan. Isto kao i nogometne i košarkaške i sve druge utakmice. Više ne vidim razliku izmedju partija, svaka utakmica mi izgleda kao jedna beskrajna tekma u kojoj se tu i tamo igrači presvuku i zamijene. I nema tome kraja...
Ne znam više što sam htjela reć, ubi me ovaj spori internet...
Oznake: ljeto
20.07.2015. u 14:05 | 4 Komentara | Print | # | ^