Mužjak je čistio kapulicu. Sam u kužini. I plakao pritom, ne radi kapulice, nego, zato jer je sam. Pa sam onda uzela mini laptopić, i hotspot mobitel i preselila se preko ciloga užarenoga dvora, iz poluhladne sobe u smrdljikavu kužinu. Sad plačemo zajedno. Radi kapulice. Mužjak jako ne voli biti sam, meni jako treba neki dio dana u samoći. Pa sam si mislila, da nije mužjak takav kakav je, onda bih ja, i dalje bih bila sama, isto kao i prije. A možda i obrnuto, da se kojim slučajem ne odričem svoje samoće u korist njegovog društva, onda bi i dalje isto bila sama. Mužjak, u svakom slučaju, nikad neće biti sam. Jerbo ne podnosi.
Preselili smo sa otoka na kopno kod rodice. Otprilike kao da smo preselili s jednoga planeta na drugi. Navodno su otkrili neki planet najsličniji zemlji. Pa bi im slali signale u potrazi za životom. Oni pametni veliju, da je bolje, da ne šaljemo signale. I ja bi isto da ne šaljemo signale.
Sinoć sam se budila u jedan, u silnoj vlazi i nedostatku zraka. Rekoh sebi da više neću svaku večer pit, jer mi od toga natiču noge i loše spavam, ali u dva ujutro, učinilo mi se još, kako cijela zemlja umire i da ostajemo bez zraka, i čudan je taj osjećaj, kad zemlja umire, to jedino što nam se čini da je vječnije od nas, a ono, zamisli da nestaje kisika i da više tu ne možemo, ništa više ne možemo. Ipak, osuđeni smo na slanje signala, moramo rasti i moramo se širiti. Genetski kod i to.
Već sam se navikla na ovo kopneno stanje svijesti. I usplahirenu rodicu. Kad smo došli, zazvonila su zvona na crkvi, i rodica se ustrčala, da netko je umro, tko je umro, tko je umro, pa se onda krenula sve više se nervirat, jer, ako je umro netko u rodu, onda mora na sprovod, ako je susjed, onda je isto neki red, ako se pravi da nije čula zvona, onda se možda izvuče, i da najvoli kad zvono zvoni radnim danom ujutro, dok je ona u drugom selu na poslu, jer onda ne može čut, i može se pravit blesava. Pa je onda, ipak, krenula zvat naokolo telefonom, pa su tamo vikali na nju, da što nju briga, i što njih briga, isto tako iznervirani od tog zvona, i od toga što ga svi čuju, i što je sad, red, je, mora se ići na sprovod. Po ovoj vrućini. Pa shvatih dvije stvari. Prvo, red nikako nije prikladan za ljude koji žive u vrućim krajevima, drugo, nije čudo da nigdje nemaju poštenog interneta kad imaju zvonik i zvono.
Ovo drugo, to mi je makar riješilo ono čuđenje što na Tajlandu postoji najbrži wifi na najudaljenijem otoku usred ničega, a kod nas, to je problem i na kopnu, pored svih odašiljača, i cesta, i kablova. Naime, na Tajlandu nema zvonika.
Tko zna da li bi hrvatska postala uljuđenija zemlja, jednom, kada bi ostala bez zvonika...
Poslije, kad je rodica otišla na more, a mi se vratili, pa smo dobili usplahirenu poruku da zaključamo dvor i ne otvaramo nikome, nikome, vrata, jer da inkasator ide po seeeeelu, a tko je vrag vidija plaćat televiziju. Kome? I zašto? To je isto išla dojava po seeeelu, onako, od mobitela do mobitela. Pa smo se zaključali, a i turisti su isto morali zaključavati za sobom i nikoga ne pušćat.
Rodica ima i turiste. Idu joj na živce. A posebno ovi iz zagreba. Oni su posebno uobraženi, i na sve gledaju s visine, i prave se jako pametni. Tako ju je zvala jedna sa pasom, velikim pasom, pa ju gnjavila da ima li moderni namještaj i koliko je metara do mora. Pa su joj svi rekli da je budala ako će primiti pasa, ih, to ti same dlake posli za usisavati, a i ona, gospojica, da moderni namještaj bi ona, ih!!! Pa da pas ima što uništavati! Pa je odjebala zagrepčanku da nema mjesta. Šta će ona nju zajebavat!
Onda je rodici crko frižider u kužini za goste i rodbinu. Pa se ostatak familije dogovorio kupit joj frižider, jer ga, ionako, samo oni koriste.
Jalovi pokušaji, uopće, pronalaženja, frižidera visine te i te, bez ledenice, s dostavom, naravno, podsjetili me na, ajme ča je lipo živit u zagrebu, odeš u dućan, izabereš, platiš i dođe ti doma. Na periferiji rvatske (a periferija je sve osim, tzv. metropole, jelte) jedino što može profitirati jest prodaja auta, na kredit, naravno. Jerbo, bez auta ne možeš ni do doktora, a kamoli frižidera, a bez kredita, ne možeš ni do auta. I tako, učarani krugovi.
Navečer idemo u šetnju u seeeeelo. Zajedno s kolonama pretilih turista, uparađenih u svojoj, seljačko večernjoj, toaleti. Na rivi nas dočekuje otac republike, državljanstva, svih nas, netko ga je ukipio da sjedi u zamišljeno stvaralačkoj pozi, iznad knjige, naravno, na kojoj piše pravica. Hrvatska, naravno. Na rivi ima i živa svirka, dalmatinske jadikovke oko kamena, oca, sina i škoja, pa crnih žena i promašenih ljubavi, pa onda red potresuljki, fešta i vina. Oduvijek mi je taj opus bio razlogom osjećaja nepripadnosti, neprilagođenosti, neshvaćenosti i nerazumijevanja obostranog. Sad se mogu smijati svemu tomu, lijepo je ono, jednom, kad pronađeš u tolikoj gomili, nekog svojeg, onako, svojeg bez muke, dogovaranja i napora, svojeg na toj nekoj finoj razini... pa se sad, mi svoji, zajedno cijedimo u paklenoj kužini mirisa od luka, pomadora i pirjanog mesa... kaže on da nema veze što šutim i tipkam, samo da sam tu.
Moramo planirati. Još putovanja. Još hashtagescape. Ima jedan rođak, perspektivni nogometaš, jedva petnajstak godina, a već je potpisao ugovor, već ima svoj novac, govoru svi da neka je, samo nek je otiša iz seeeeela, i samo nek još uspije pobjeći vanka, i to je to. Samo luzeri ostaju u seeeelu. Generala nismo uspjeli vidjeti. Ne znam da li bih to uopće nazvala uspjehom, sjetila sam se samo da je i njega svojevremeno potirao hashtagescape. Nije volio seeeelo. Zato sad seeeelo obožava njega.
Ljudi su čudna bića. Nadam se da na onoj planeti život nije zaostaliji od ovog. Njih radi.
A ono, ono je umrla samo neka časna iz vrane. Seelo je moglo odahnuti.
Post je objavljen 25.07.2015. u 12:47 sati.