Oću neću
Još uvijek važem. Opekla sam se, ne samo jednom, na skupim tečajevima, koji su mahom, ono, drpi pare budalama i napravi novi tečaj. Tečajevi imaju smisla onda, kada te na njih pošalje firma, za koju ćeš poslije raditi i odmah to naučeno staviti u pogon i nadogradnju, ili kad, iz nekog, bilokojeg drugog razloga, možeš odmah staviti u pogon to što te učilo, inače, to bude isto kao one žene koje polože vozački, pa čekaju par mjeseci/godina da sjednu u auto, i onda nikad više ne sjednu za vozačko mjesto. Moja bivša susjeda, npr, ona je položila vozački u šezdeset i nekoj, i onda se na prvom izlasku na glavnu cestu prevrnula na bok. Nekako uspjela glupo pogoditi pločnikobran, pa ju izvrnulo. Nitko to nikad nije, prije, ni poslije nje, na tom mjestu, uspio izvesti. Ali, ipak, nastavila je voziti, čim je popravila auto. E, to se zove spirit. Ili nužda. Ili tvrdoglavost. Ljudi vole zvati stvari svakojako. Radi sporazumijevanja i razumijevanja, i nerazumijevanja, kako kad, i kako tko.
Na internetu ima raznoraznih tečajeva, mnogi su besplatni, to je, sve je to istina. Zato najvolim ovo internetsko vrijeme, najviše od svega ikada. Bez obzira na sve hejtere i dezinformacije i ostala zla. Naučilo nas odmalena da radimo razliku između dobra i zla, dobro je slatko, zlo je pec, pec, a sve ostalo je borba, izbjegavanje, muka i napor. Zato sam nekako najsklonija prihvatiti i jedno i drugo, ionako je sva ljepota u očima i promatračima. Iliti, jednome blato drugome zlato. I tako te neke uzrečice i poskočice.
Uglavnom, zaključak je, da tečaj bez nastavka radnje, nema smisla. Za nastavak radnje bi trebalo se povezati s ljudima, ili barem iskočiti do te mjere, da još na tečaju postigneš neke zapanjujuće rezultate. Da zapneš u oku učiteljice i objasniš joj, da tvoj napredak samo znači dobru reklamu za tu školu, i u tu svrhu, neka te pogura još malo nakon škole. Na neki posao, projekat, nešto. Sve je u tom stavu, kad ga napraviš tako da je ljudima jasno kamo želiš, onda te ljudi, prije il kasnije, tamo i pošalju. U pizdumaterinu, npr. Osim stava, važno je imati zdravlje, ljepotu, vitku liniju, mladu glatku kožu, smisao za humor, ono nešto. Ljudi vole padati na sve to. Ali sve to već odlazi na granu biologije, i više nema čvrstog oslonca u kulturologiji. I sve je to tako isprepleteno i ne može ni postojati ako se otpetlja i pojednostavi. Iako se čini da je lakše, ali nije. Jednom sam dobila malog mačića namjesto brata ili sestre, pa sam mu dala klupko vune, da se igra, kao u slikovnici. Pa se malo upetljalo, pa se pokušalo ispetljati, pa je nakraju ostalo zavezano, i nepomično, i u mijaukanju. To tako mi nešto slično radimo, kad se pokušavamo ispetljat, samo se još više upetljavamo. Ondak, ili umremo, ili se pojavi neki robovlasnik sa škarama.
Pa sad, ondak, još uvijek važem. Nije da mi je nešto jako stalo, a nije da bi mi škodilo. Možda se u tome pronađem kao u ničemu do sada, a možda i ne. Možda mi bude žao, a možda i ne. Možda da sačekam zadnji tren, pa ako bude još koje mjesto, onda da to bude znak. Znak da je mjesto čekalo samo na mene. Jer da mi tu nije mjesto, onda me ne bi čekalo. I tako...
Moja majka poludi od te moje neodlučnosti, i nedostatka entuzijazma. Poludi i od toga što mužjak dijeli sve te moje grozne osobine i što satima i danima znamo tako odlučivati i odgađati i uopće se pritom ne uzbuđivati oko ritma svijeta i događaja. Dobro je u životu sresti nekoga tko dijeli sve te tvoje osuđivane osobine, jer rodbinu ne biramo, a druge ljude da, iako, po genetici, svi smo si ljudi u nekom rodu, i sve je to jedna velika glupost.
Moja bivša kolegica s bivšeg posla, ona ima majku, koja uredno ide u katoličku crkvu i stalno naokolo skuplja odjeću za siromašne katoličke vjernike, ali isključivo one koji žive u Vukovaru. Ja, zato, imam majku, koja neuredno ide u pravoslavnu crkvu, ali zato tamo uredno nosi sve što joj više ne treba, pa tako i nju uveseli činjenica da je ona nekome pomogla. Naprvu, samo dvije drage i velikodušne žene koje jako vole pomagati i to ih čini sret/ćnima, dobrima, uzvišenima, dušama od žena. Nadrugu, samo dvije sebične i uskogrudne žene, koje vole pomagati isključivo svojima, a svoje biraju po tome kako su ih naučili, njihovi preci najvjerojatnije, njima su svoji, svi oni koji pripadaju široj skupini onih, kojima su njihovi preci pripadali, no, kako još uvijek ne možemo brzinski odrediti sastojke gena, koji bi potvrdili, da li netko zbilja pripada skupini predaka, onda se brzo i površno određujemo prema nekim kulturološkima stavkama. A to što smo ispravni samo kada pomažemo svojima, a nikako tuđima, to je opet stvar biologije, ne kulture, a najmanje zdravog razuma. Zdrav razum je tu da se smije svemu, ne da pomaže. Iako, smijeh navodno liječi, smijeh i pomaže.
More isto tako. Leči, pomaže, ponekog i ubije. Isto kao i sreća. Sve je stvar konteksta i razumijevanja. Isto kao i blato. Isto kao i zlato.