petak, 13.07.2018.

Nebesko platno


Nebo kao da nije nebo, već kao da je slikarsko platno zategnuto u okvirce, samo svijetlo plavo; a okvirce su brda koja su opasala uvalu grada. Oblaci kao da nisu oblaci, već kao da je neko, kistom ili prstom, u kraju platna razmazao plavu i sivu pa napravio nekakvu ploču oko koje su ne načičkali bijeli grozdovi pa se čine kao čipka. Ni more kao da nije more već kao da je modra i ustalasana slika svoja.

A onda kao da je neko okrenuo platno naopačke, pa je more postalo glatko nebo, a nebo ustalasano oblacima more po kome zaploviše brzi crni brodovi. Gore bijeli a bliže nama crni. Nestade sunca.
Na horizontu izmaglica ne jenjava. Samo na tren bljesne srebreni odsjaj galebova u letu, vjernih čuvara visina i stijenja, prijatelja tišine.

Kako brzo plove oblaci, tek što pomislih zapuha jak vjetar, pa sve snažniji. Rastjera oblake, vrati sunce i more postade more, nebo postade nebo i sve postade tako stvarno.
I strašno.

Oznake: more
18:53 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Arhiva >>