Misteriozno trepere ostaci zakašnjelog snijega i kišno zvuče kapi otopine. Ulicama teče i šapće konačni "oproštaj", jer mart je vječiti šapat "Mi" šetnjom na granici hladno toplo- hladno. Tišina praznine se skupila u šake. I taština, taština je u šaci, u strogom licu, u praznoj sobi. Svakim korakom smo se daljili od nje. U sjenci su se sjene čudno udvarale. U sumraku su iskliznule. Dan, noć, topljenje, otapanje. Bližio se mart, vezalo nas "Mi".
Čudni su tokovi vodeni i putevi Gospodnji.
Vrijeme se ne može kontrolisati.
|