utorak, 07.11.2017.

Novembar



Na teškim krilima nošene, prolaze godine bez šutnje. Bučno lete neke ptice, leptiri, buba-mare i vrijeme. Bučno lepetaju na zvijezde.
Dugi su zvuci violine jesenje, opustjela su polja, livade postaju hladne i spavaju u magli. San zadrhti blijedo u bitku ponoći. Mjesec je taman, skriven u mračnim nebesima, i šuti. Šutim i ja, dok maglina monotona duma s obrisa kula iza oblaka na dalekom nebu.

Vjetar se čuje kao zvuk fagota iz drveta. I pjesma pokreće vremenski zupčanik neba, gazi preko opalog lišća, preko jesenskog srca, mjesečina sama nad zemljom govori tišinom odnoseći žutinu ogoljenim granama.

San uvijek prerano dođe. Priroda miruje.
15:44 | Komentari (13) | Print | ^ |

<< Arhiva >>