četvrtak, 28.09.2017.

Klupa



Vjetar fijuče u praznim parkovima preko osamljenih klupa i ta pjesma odzvanja u dušama kao u prazninama kraških polja. Razmijenila bih sva svoja sjećanja, snove i pročitano za jedan susret na toj hladnoj parkovskoj klupi. Ali nema Arkadije, vjetar nosi lišće, pustoši ulice kao Aleksandrijske, dok me dodiruju gole, prozračne, grane kao suvonjavi prsti duhova bibliotekara koji prebiraju listove u vazdušastim savicima, a vjetar miriše na pergament. Skupljam lišće i slažem u knjigu. Ponekad su nam one bliže od ljudi. Na odmaklom putu vjerujem da je još u prologu već sve bilo zapisano.
Posmatrajući jedan list u starom raspuklom panju, mislim da je svaki susret prazan list hartije, neizvjestan i obećavajući u isto vrijeme, da se može održati. Mislim da je sva vještina znati otići na vrijeme.
Šuštanje lišća pod nogama. Septembar na izmaku. Ljeto se ipak zadržalo u post scriptumu, u rečenici grčkog putopisca Pausanija da je jedna jedina stvar čovjeku vrijedna koliko i sam život: da ljubav uspije!
15:18 | Komentari (18) | Print | ^ |

<< Arhiva >>