To je taj dan kada se od ranoga jutra spusti užasna čama. Osvane mračno, oko devet sati još se jače smrkne, i na sve to se spusti kiša. Vani sve tiho i opustjelo, samo kišnica u olucima neprestano žubori. I vjetar, malo za promjenu šikne katkad kišom o stakla prozora, zamagljujući ih.
Nebo posve zatvoreno, oblaci nisko lebde, a iz njih se kiša prosipa, ne štedeći se. A onda, na sve to , ranim jutrom, dođe neko i prospe pregršt gluposti.
Šuteći zurim kroz prozor. Ne primam gluposti k svijesti. Sad valovi ne kiše, više.
|