necu e bas necu blog! :P

petak, 27.04.2007.

Prvomajska

I o čem sad da ja pišem? A proljeće, tj. ljetno vrijeme mi je totalno pomutilo razum... Mozak samo misli kako ćemo van na sunce. Ništa kreativa. Ajd nešto kao malo fotkam. Možda se uhvatim i kista... Nisam dugo. Ali stvarno nemam više ideja. Ma, mislim, imam. Ali ne da mi se pisati o nečemu i piliti, kad se ne osjećam za pilanu. Više sam sva raznježena od sunca, cvijeća, ljubavi... He, he, he.. da, da. A zaljubila se mala... Napokon! Uh sad sam i to na javno priznala. A bome nije mi ništa lakše. Sad me još veća frka. Sad će padati pitanja, a u koga, ha? E, pazi da vam ne bi rekla... Moja tajna... Slatka tajna!

A dosadna sam i sama sebi sa ovim sladunjanjem. A šta vam ja mogu. Eno me predsjednik stranke proziva jeasam li živa u svojem zadnjem komentaru. Ovaj post pišem samo radi njega, kako bih mu dokazala da jesam živa. Ali mi se ne daaaaa.............. Mislim, da mi se. Ali vas to sigurno ne zanima kako je meni divno, bajno, krasno... Ne zanima vas sigurno kako uživam u svakom novom danu. Kako se svemu veselim... A znam. Ne vole ljudi baš kad je drugima dobro. Puca ih zavist onda. Ali i o tome sam pisala. Pače, imali smo raspravu u nekoliko postova kad je ljubomora, a kada zavist. No dobro...

E da. Bliži se 1. maj, oliti prvi svibnja. Kako hoćete. Praznik rada. A šta je najsmješnije, slave ga sami neradnici. Mislim, radnici jedva čekaju taj dan sa se malo odmore od rada... Valjda. Nego, nikad mi to nije bilo jasno. Praznik rada – neradni dan. Hm! Pa praznik rada. Pa tada bi se valjda trebalo udarnički raditi. Ono davati sve od sebe. A, ne. Taj dan neradni. Ajde dobro...

Ma podsmjehujem se, naravno. A to što je u kalendaru neradni... mnogi na to baš i ne obraćaju pozornost. A mnogi ga smatraju još uvijek komunističkim praznikom. A, needuciranih ljudi. Pa prvi puta su radnici u Americi ( SAD) masovno izašli na ulice kako bi protestirali protiv izrabljivanja i 16-satnog radnog dana. Također, mnogi ne znaju da su i mala djeca od nekih 8, 9 godina starosti tada još, zapošljavana kao i odrasli ljudi. To je bilo normalno. Sa tim, a recimo da je sa tim datumom se i to počelo mijenjati. Mnogi danas donešeni zakoni koji su skrojeni za prava radnika, tada nisu bili niti u snu sanjani. E sad, to što se mnogi, na žalost, poslodavci ne pridržavaju tih prava; kasne sa isplatom plaća, proglašavaju stečajeve i daju minimalce radnicima, to je već sasvim druga priča. No, i sami radnici su krivi tome. Nitko se ne želi pobuniti. Naravno, ako se pojedinci bune, slijedi otkaz. Momentalni. Ali organizirano se treba pobuniti protiv bilo čega što se smatra nepravednim. Nije da ja sada tu nagovaram na opći štrajk, ustanak, puč, ili što već. Ali stvarno, ljudi! Ako vas nešto smeta, pa dignite svoj glas.

Ali takav nam je i mentalitet, na žalost. Volimo puno kuknjaviti, žaliti se okolo di ne treba, ali tamo di treba ustati i reći što te smeta – svi šute. I onda plaču kako ih poslodavac izrabljuje, kako im plaće kasne, itd... Eh, a bunite se ljudi. Tražite svoja prava. Pa barem danas ima medija koji jedva čekaju sočne pojedinosti o izrabljivačima ( no dobro, oni jedva čekaju bilo kakve sočne pojedinosti, ali sve treba iskoristiti).

Eh, da. Ali ima još jedan veći problem od šutnje. Većini je još uvijek ona stara šablona u glavi, ostavština socijalizma. Sad ću reći koja. «Samo da ja imam stalni posao u državnoj firmici, pa do penzije, i onda sam ja miran.» E jesi vraga! Prvo: »državnih» firmi je vrlo malo ostalo, a i one idu u privatizaciju. Drugo: cijeli život treba raditi na sebi i učiti, stjecati nova znanja i usavršavati se u onome što već mislimo da znamo. Eh, nema treće. U stvari ima. Raditi MORAMO. Nema zabušavanja, pečenja roštilja u firmi ko nekad. Mora se raditi. Eeeeee... Al to naš prosiječni čovjek nije navikao. A i ako ima ko hoće i želi tako, onda ga kolektiv nastoji izolirati. Jer, kao šefu se uvlači u dupe... I opet ono od prije nekoliko postova. Zavist. Kao, ma kako on može imati love za ovo i ono, bla, bla... ( na gazdu se misli, kad kažu on).

E pa mili moji – može. A znate zašto može? E pa zato što je na vrijeme skužio kako sistem funkcionira i onda si je priskrbio da može imati to na što ste vi svi toliko zavidni. A lijepo se potrudite i poradite na sebi, pa možda i vi jednog dana tako steknete.

Ajd živili i sretan vam praznik rada – 1. svibnja!

utorak, 24.04.2007.

Ljubav

Ljubav... Tako je lijepa kada nam se dogodi, a tako daleko zvuči kada je nemamo... No nećemo o tome, nego o nečem sasvim drugome vezano uz ljubav.

Je li moguće zaljubiti se preko interneta u osobu koju nismo nikada niti susreli, niti vidjeli u stvarnom životu? Prema mnogim mojim poznanicima i prijateljima ( opet sa interneta), moguće je.

Evo na primjer – prijateljstvo prvo. Upoznaš se sa nekom osobom putem chata, bloga, maila... nije bitno čega, uglavnom preko interneta. I nakon nekoliko izmijenjenih poruka se odmah «skužite» i to neobavezno druženje preraste u divno prijateljstvo. I sama imam tako jednu prijateljicu. Na pomolu su i još neka buduća prijateljstva. Ali možda se nikada ne bismo «normalnim» putem susrele i sprijateljile, da nije bilo interneta. Ma što je uopće normalno? Norme su postavljene od strane većine. Ako je ljudima postalo normalno nalaziti prijatelje putem interneta, onda je sasvim normalno da nađeš i ljubav tako.

Imam jednog poznanika, možda s vremenom postanemo i dobri prijatelji, tko zna... Uglavnom, dopisujemo se, naravno preko interneta. Čovjek živi miljama ( kilometrima) daleko od mene, ali mi je jednom prilikom kazao da je on svoju sadašnju suprugu upoznao putem interneta. Bili su 2200 km udaljeni jedno od drugoga, u drugim državama ( radi se o Evropskim državama), ali su se svjedno toliko vezali jedno uz drugo. I na kraju su u sretnom braku i imaju tri prekrasne kćeri, sve ljepša od ljepše djevojčice.

I sada neka samo netko kaže da to nije normalno. Naravno da je normalno ako je onima koji su učesnici nečega to samo događanje normalno. Ma meni je to sve tako romantično... Prem da su to samo nule i jedinice ( binarni kod u osnovi), ali ima nešto romantično u tome.

Ne znam koliko vam je poznato, ali u davno doba su se plemići, prinčevi, kraljevi ženili na «neviđeno». Samo mi to sebi doživljavamo kao nešto nametnuto, ali nije bilo baš sve tako crno i doslovno.

Najprije bi se izabraniku donio portret bajne dijeve, koji je naslikao najbolji umjetnik na raspolaganju tada. Onda bi se neko vrijeme dopisivali, a glasonoše bi pisma na konjima nosili. Nekada bi pismo putovalo i po mjesec dana do odredišta. A djeva bi izgarala od slatkog iščekivanja da pročita onih par redaka drhtavom rukom koja je umakala pero u mastilo napisanih... Zatim bi smišljala divne odgovore. Ma i po nekoliko puta bi ih mijenjala dok joj se ne bi činili savršenima. Onda bi nakon nekoliko mjeseci dopisivnja njezin dragi i svoj najbolji portret poslao njoj. Ili čak i neko umjetničko djelo sebe u lovu ili u boju, obavezno s konjem atom. Konj je bio kao neka vrsta simbola za muškarčevu potenciju. Što je ljepši i rasniji konj bio naslikan, to je muškarac bio potentniji. No, to sada nije bitno, samo mala crtica iz povijesti umjetnosti za neznalice.

I tako nakon nekoliko daljnjih mjeseci dopisivanja bi djevu doveli na ugovoreno vjenčanje. I naravno da bi obadvoje bili ustreptani od slatkog iščekivanja. I naravno da bi prva bračna noć jedva bila dočekana... Pa nakon tolikih slatkih uzdisaja u pismima i slatkih obećanja, jedva bi se suzdržavali.

E sada, da se vratimo u današnje vrijeme. Kada to tako gledamo danas, ni internetska ljubav nije daleko od tih ljubavi u davno doba. Samo je naspram toga ubrzano upoznavanje i onaj fatalni prvi susret se dogodi u razmjerima brzine svjetlosti, naspram negdašnjih doba.

Ali ono dopisivnje, pisanje slatkih uzdaha i ono treperenje prije prvog susreta uživo... Ma potpuno je isto. Samo što danas možemo poslati fotografiju u realnom vremenu i ako nismo vješti sa photoshopom i u realnom izdanju.

Dakle, ništa se nije promjenilo od davnih doba bajki i legendi... Stoga, uživajte u zaljubljivanju preko interneta... T ko zna što se iz toga može izroditi...

nedjelja, 22.04.2007.

Male životne radosti

A ovo moram podijeliti s vama! Jedan predivan doživljaj...

Ako ne znate, ja inače volim životinje. Nije da sam neki sad fanatik kao oni po udrugama ( nisam član tih organizacija), ali volim ih. Drage su, mile su, oduševljavaju me. A najviše volim pse i konje. Zašto je to bitno da vam rečem? Pa zato.....

Jer sam jučer ( subota poslije podne) jahala konja!!!!! Neopisiv osjećaj! To morate probati. Ma jahala sam ja i prije, ali nisam već 20 godina uzjahala. I jučer mi se ukazala prilika... 2,5 sata sam prelazila prekrasan krajolik u blizini Karlovca... Nešto predivno...

Naravno, danas me boli svaki mišić na tijelu, ali se isplatilo. To je ona slatka bol za koju znaš da je od nekog užitka, a ne od šljake kakve...

Magarac

Hmmmm.... Znate vi onu narodnu: dobar – heben? E sad.. Ima jedan lik tamo sa chata. Nik mu je big. I riknuo njemu još neki dan kompjuter. I sad... ne bi taj prihvatio činjenicu da mora kupiti novi kompjuter jer ovome zbilja nema spasa. Nego zapilio... I ne da se živ. Uporno hoće na internet, tj. na chat. A naravno da ne može.. Pa kompjuter je dotrajao. Pregorilo mu je sigurno pola stvari unutra. Ali ne! On hoće na chat! Ko da mu život o tome ovisi....

E a o tome sam već pisala. O ovisnosti. Ali ovo je opasnije od bilo koje druge droge i ne znam kojekakvih sumnjivih supstanci.

Ali da se ja vratim onoj narodnoj. Ma taj big ima kuma u normalnom životu. Čovjek ili je lud ili je najveća dobričina koju možete sresti na ovome svijetu. Od deset navečer, a sada je dok ja ovaj post pišem jedan sat iza ponoći, on njemu pokušava pomoći da osposobi kompjuter. I sam je svjestan da to ne ide. I da je propala stvar. Ali mu i dalje pomaže...

Angažiralo se njih nekoliko preko interneta da ovome bigu pomogne, a taj kum mu sve telefonski prenosi. Počele padati i oklade kad će komp letit kroz prozor. Ali onaj se ne da. Jedno 128 puta je promijenio postavke u registryju. Valjda 250 puta restartao računalo, ali avaj...... Ništa ne pomaže. A šta je još najgore... «žena» čeka na chatu kako bi se on napokon prikopčao i dvije-tri nesuvisle s njom prozborio.

I nakon jedno... a sigurno dobrih 4-5 sati patnji ( ali ne mladog Vertera, taj je amater za našeg biga), odustao je napokon shrvan očajem i nemoći nad tvrdoglavom mašinom. I sad vi samo recite da kompjuteri nisu počeli sa osobnim razvojem. Taj njegov komp pravi magarac!

srijeda, 18.04.2007.

Vještina življenja

Ajde da vam i ja malo mudrujem nakon toliko ne pisanja. Barem nešto mudrog da ostavim iza sebe.


Ne gledaj u prošlost - ona je iza tebe.
Ne srljaj previše u budućnost - nikad ne znaš što ti sutra nosi.
Živi sada i uživaj u svakom trenutku - živi život - iskoristi ga ( carpe vitum!)( by andromeda_prava)

Nadam se da sam time sve rekla. Uživajte.

nedjelja, 15.04.2007.

In memmoriam Kurt Vonnegut

Ovo je prenešeno sa Mračnog bloga ( http://mrak.org). Autor teksta je sam preminuli pisac, a prijevod je preveden sa ruskog prijevoda od strane gosp. Arsenyeva.

Morala sam ovo objaviti jer držim do lika i djela Kurta Vonneguta.

Sindrom apstinencije

U noći s utorka na srijed, 11. travnja 2007. u New Yorku, u svojoj 84. godini, umro je poznati američki pisac Kurt Vonnegut. ____________________________________________
Prije mnogo godina još sam bio naivan i vjerovao sam u to da će jednom Sjedinjene Države postati humanije i razumnije, kao što su maštali mnogi pripadnici moje generacije. Maštali smo o takvoj državi u vrijeme velike depresije, kada nije bilo posla, a kasnije smo se borili i često umirali za svoju maštu u vrijeme drugog svjetskog rata, kada svijet nije postojao.
No danas nije ostalo ni malo nade u to da će Sjedinjene Države postati prijateljska i razumna država. To je zato što vlast kvari ljude, a apsolutna vlast ih kvari apsolutno. Ljudska bića su čimpanze koje se opijaju vlašću do ludila. Ako kažem da su naši vođe čimpanze pijane od vlasti, hoću li potpuno uništiti moral naših vojnika koji ratuju i umiru na Bliskom istoku? Njihov moral, kao i tijela mnogih od njih, se već razletio u komadiće. S njima postupaju kao što razmaženo dijete postupa s igračkama koje je dobilo na dar za Božić. Sa mnom tako nikada nisu postupali.
Kada doživite moje godine, ako ih doživite – a meni je 81 godina – sjetit ćete se svog djetinjstva i poželjet ćete upitati svoju odraslu djecu što je smisao života. Moguće je da mnogi ljudi koji upravo čitaju ove redove imaju toliko godina koliko i moji unuci. Njima su, kao i vama, prodavali demagogiju, varale su ih svemoguće korporacije i vlade, izrasle iz Baby Boom generacije (poslijeratna generacija: generacija 68. godine, rocka, hippie i yuppie pokreta, kontra-kulture, eksperimenata s narkoticima, generacija komuna i studentskih pokreta. Na neki čudan način, mnogi pripadnici te generacije su zauzeli rukovodeća mjesta u međunarodnim korporacijama i vladama raznih država).
Upitao sam svog sina Marka kako on shvaća život. Moj sin, pedijatar, je odgovorio svom potrošenom ocu: «Oče, mi smo ovdje radi toga, da bismo jedan drugome pomogli proći kroz sve ovo, što god to bilo.»
Dobar odgovor, nema što, gotovo poput one izreke «odnosi se prema drugima kao što želiš da se oni odnose prema tebi». Mnogi smatraju da ju je izrekao Isus zato što ona podsjeća na način kako je on volio govoriti. No zapravo ju je izrekao Konfucije, još 500 godina prije rođenja najvećeg i najhumanijeg čovjeka po imenu Isus Krist.
Osim toga, uz posredništvo Marka Pola, Kinezi su nam poklonili makarone i formulu za barut. Kinezi su bili toliko glupi da su upotrebljavali barut samo radi vatrometa. A čitav svijet je tada bio toliko glup da na jednoj njegovoj polovini nisu imali pojma da postoji i druga.
No vratimo se Konfuciju, Isusu i mom sinu Marku, koji je rekao da ukoliko se budemo humanije odnosili jedni prema drugima, možda nam svijet prestane nanositi toliko patnje. Jednu od meni najdražih fraza sam čuo od zemljaka iz moje rodne savezne države Indijana, Eugenea Debsa, kojeg je socijalistička stranka pet puta kandidirala za predsjednika. Za vrijeme jedne od svojih predizbornih kampanja on je rekao: «Do kad god bude postojala klasa obespravljenih, ja ću biti s njima. Dok god makar jedna duša trune u zatvoru, ja neću biti slobodan».
Vama je zlo od svega što podsjeća na socijalizam? Na primjer, od dobrih državnih škola i besplatnog zdravstvenog osiguranja? A od Kristove propovijedi ili deset blaženstava?
Blaženi su ponizni, jer će naslijediti zemlju.
Blaženi su milostivi, jer će biti pomilovani.
Blaženi su mirotvorci, jer će biti nazvani Božjim sinovima.
I dalje u tom duhu.
Ovo se ponešto razlikuje od dogmi koje leže u osnovi politike republikanaca. I potpuno se razlikuje od stila Donalda Rumsfelda ili Dick Cheneya. Iz nekog razloga najveći kršćani nikad ne pomišljaju na Zapovjedi blaženstva. Ali zato vrlo često, sa suzama u očima, oni traže da lista deset zapovijedi bude obješena na javnim zgradama. Jasno, ovdje se radi o Mojsiju, a ne o Isusu. Nikada nisam čuo da je netko tražio da se negdje objese riječi njegovih propovjedi.
«Blaženi su milostivi» na zgradi suda? «Blaženi mirotvorci» na zgradi Pentagona? Nemojte me nasmijavati!
U našem divnom ustavu postoji jedan tužan nedostatak i ja ne znam što možemo napraviti da bismo to ispravili. Nedostatak je ovaj: samo luđak bi poželio postati predsjednikom. S druge strane, ako malo razmislimo, samo luđak bi poželio postati čovjekom ako bi imao mogućnost izbora. Eto, takve smo mi kvarne, lažljive, ambiciozne životinje koje ne ulijevaju povjerenje!
Ovo ljudsko biće se rodilo 1922. godine od rođenja Krista. Žto znači to «od rođenja Krista»? To je uspomena na jednog od pacijenata ove ludnice koju svi mi nazivamo Zemljom, kojeg je grupa drugih pacijenata pribila na drveni križ. On je bio potpuno svjestan kada su ti ljudi u njegove dlanove i stopala počeli zabijati čavle, i nastavili su to raditi sve dok se čavli nisu zabili u drvo. Zatim su podigli križ i postavili ga tako da i najniži čovjek u masi ljudi može vidjeti kako se razapet čovjek grči od boli.
Možete li zamisliti da se neki ljudi tako iživljavaju nad drugim čovjekom? Nema problema. Pa to je samo zabava. Pitajte predanog katolika Mel Gibsona koji je u napadu osjećaja saučešća nakupio čitav imetak, snimivši film o tome kako su mučili Krista. Riječi Isusa tu nemaju nikakvog značaja.
U vrijeme svog vladanja, osnivač anglikanske crkve Kralj Henrik VIII je naredio u javnosti skuhati živog falsifikatora novca. To je još jedan spektakl. Sljedeći film Mela Gibsona bi se trebao zvati «Falsifikator»: on će također potući sve rekorde gledanosti i zarade.
Jedan od rijetkih pozitivnih momenata današnjice: ako tvoju užasnu smrt pokažu na televiziji, znaj da ona nije bila uzaludna. Zabavio si nas.
A povijesničar Eduard Gibbon, koji je živio od 1737-1794. godine od rođenja Krista? U svoje vrijeme on je govorio o putu kojeg je prošlo čovječanstvo: «U stvari, povijest je uglavnom popis razbojništava, sumanutih postupaka i nesreće čovječanstva».
To isto bi se moglo napisati i u današnjem izdanju novina «The New York Times».
Sva velika djela svjetske literature govore o težini ljudskog postojanja: «Moby Dick», «Huckleberry Finn», «Ilijada», «Odiseja», «Zločin i kazna», Biblija, «Napad lake konjice».
Ipak, želio bih reći nešto u zaštitu čovječanstva: u svakom trenutku svoje povijesti, čovjek se nalazio tamo bez svoje volje. I svugdje u svijetu su bili na djelu ti ludi sistemi koji su svakog čovjeka mogli natjerati na lude postupke, iako u trenutku svog dolaska na svijet on nije bio lišen uma. U takve zamke koje vas očekuju možemo svrstati, na primjer, ljubav i mržnju, liberalizam i konzervatizam, automobile i kreditne kartice, golf i žensku košarku.
Bez obzira na to, čak i većim ludilom od golfa možemo smatrati suvremenu američku politiku u kojoj – zahvaljujući televiziji i na njenu korist – se možemo svrstati u liberale ili konzervativce.
A na kojoj ste vi strani? Jer to je praktičan zakon života, moraš biti na jednoj ili drugoj strani. Ukoliko netko od vas još nije odabrao, ja ću vam pomoći. Ako mi želite oduzeti oružje, zalažete se za mogućnost ubijanja fetusa, ako vas vesele brakovi homoseksualaca i čak ste im spremni poklanjati bijelu tehniku na njihovim vjenčanjima, ako stojite na strani siromašnih, znači da ste liberal. Što može biti jednostavnije?
Moja vlada je objavila rat narkoticima. No pogledajte: dva narkotika koji izazivaju najveću ovisnost i više od drugih razaraju ljudsko biće su potpuno dostupna.
Jedan od tih narkotika je, jasno, alkohol. Sam predsjednik George Bush je priznao da se aktivno natakao i klateći se u hodu proveo veći dio vremena od svoje 16. do 41. godine. U 41. godini, kako on sam kaže, javio mu se Isus i rekao mu da bi bilo dosta nalijevanja i ispiranja grla Pitralonom.
Drugim pijancima se obično pričinjaju ružičasti slonovi.
I znate li što ja mislim, radi čega njega toliko ljute Arapi? Oni su izmislili algebru. Oni su izmislili i brojeve kojima se vi i ja koristimo, uključujući i znak za beskonačnost – a toga se nitko drugi nije sjetio. Vi smatrate da su Arapi idioti? Probajte izvesti operaciju dijeljenja velikih brojeva koristeći rimske brojeve.
No mi štitimo demokraciju, zar nije tako? Slično tome kako su europski osvajači donijeli kršćanstvo indijancima, koje danas nazivamo «izvornim amerikancima».
Kako su se oni pokazali nezahvalnima! Kako nezahvalnima su se danas pokazali stanovnici Bagdada!
Stoga smanjimo još jednom poreze za najbogatije. Time ćemo na Bin Ladena baciti prokletstvo koje nikada neće zaboraviti. Ave, šefe! No taj šef zajedno s njegovim okruženjem ima toliko veze s demokracijom, kao i europljani s kršćanstvom. Mi, narod, nemamo mogućnost niti iskazati svoje mišljenje o tome što oni rade. Ukoliko još uvijek toga niste svjesni, reći ću vam da su oni opustošili državnu blagajnu, podijelili blaga svojim istomišljenicima po pitanjima vođenja rata i učvršćivanja nacionalne sigurnosti. Stigli su napraviti ogromne dugove vašoj generaciji i generaciji vaše djece, dugove koje će kasnije tražiti od vas da platite.
Nitko od nas nije stigao niti pisnuti dok su provodili to djelo pošto su isključili sve sisteme prijenosa signala koji su predviđeni ustavom: i predstavnički dom, i senat, i vrhovni sud, i FBI, i slobodnu štampu (koja se našla pod takvom kontrolom da je zaboravila i o postojanju prvog amandmana o slobodi govora), i suverenitet naroda.
No osim alkohola, marihuane, kokaina, heroina, postoje i drugi narkotici. I evo što ću vam reći: u životu sam samo jednom doživio takav osjećaj, kojeg ne može pružiti nikakav crack. To je dan kad su mi dali vozačku dozvolu. Razmaknite se, ide Kurt Vonnegut!
Moj automobil, «Studebaker», koliko se sjećam, se poput bilo kojeg drugog automobila i motora kretao uz pomoć narkotika koji izaziva najveću ovisnost i kojeg zloupotrebljavaju više nego druge narkotike: govorim o tekućem gorivu.
Kad ste došli na ovaj svijet, pa već i onda kad sam ja došao na ovaj svijet, čitava industrija je već beznadežno ovisila o gorivu kojeg će uskoro sasvim nestati. I tada će se pojaviti apstinentski sindrom.
Mogu li vam reći istinu? To jest, pravu istinu, a ne kao na vijestima?
Mi se svi nalazimo u stanju narkomanske ovisnosti o tekućem gorivu i stojimo na rubu sindroma apstinencije: ugasit će se svjetlo, nastupit će hladnoća, pustoš.
I poput svih drugih narkomana koji očekuju da će im svaki čas nestati narkotika, naši vlastodršci čine najstrašnija nedjela kako bi došli do te male preostale količine droge o kojoj su ovisni.
Tagovi: Priroda i društvo, Arsenyev, Kurt Vonnegut |

petak, 13.04.2007.

Posao

Uff! Klepnulo me proljeće i ovo lijepo vrijeme vani. Kao da sam se zaljubila ( heh, možda i jesam...)! Sve leptirići u trbuhu... Samo lepršim okolo i smiješim se ko blesasta.... I dođe mi cijeli svijet izgrliti i izljubiti...

I onda ti u tom raspoloženju saberi misli i uozbilji se, pa smisli nešto kao pametno za napisati...

E da, ali nema odmora. Nije samo da idem u onu sobu, pa sad da non-stop o njima blebećem. Malo i po forumu švrljam. I danas mi zapela za oko tema jedna... O zapošljavanju...Veli: iskustvo ili diploma?

A mili Bože i našega mentaliteta... Ima ljudi koji kuže odmah, a ima ljudi kojima neke i nacrtane stvari nisu nikada jasne. I onda kuknjave i pitaju se zašto ne mogu raditi ono što bi htjeli, željeli, voljeli ( pričam o zaposlenju, ali može se to primjeniti i na ostale segmente života).

Prvo, ljudi su općenito nestrpljivi. Sve bi htjeli preko noći – odmah i sada. E, nema više toga! Prošla su ta vremena kada se sve serviralo pod nos ( ne znam kome je to bilo, meni nije nikada, ja sam se uvijek morala izboriti za svoje, ali valjda zato i sada neke stvari bolje kužim i manje primam k srcu od većine gotovana). Dakle, nikako da prihvate činjenično stanje kako se uvijek moraš dokazivati. Prije je valjda bilo tako da samo rečeš – imam diplomu tog i tog fakulteta i svi padaju na koljena ko pokošeni od ushita i štovanja te diplome. Samo, kolko me sjećanje služi, prije je svatko mogao studirati i po nekoliko godina uzastopce, a da se nije maknuo s početka. Dobro, fala Bogu toga više nema ( uh, al će me razapeti oni koji gube godine). No prije je bilo prije. Kako se kaže – bilo, pa prošlo.

Sada je situacija skroz neka duga. Dakle, treba studirati, naravno. Ali ako se očekuje crveni tepih i počasti na prvo radno mjesto nakon fakulteta – grdno se varate! Sada je tako da kako si teoriju svladavao, tako ćeš i praksu. Znači iz početka sve. Od najnižeg radnog zadatka ( radnog mjesta), pa polako prema vrhu, ako si dovoljno ambiciozan i strpljiv. Eh, strpljenje. A znate onu narodnu: strpljen – spašen. Ali kod nas bi svi htjeli vile, jahte, bemvee, i što ti ja znam što sve ne!? Odmah i sada. Dobro, ne kažem da ima onih koji su te navedene stvari stekli tko zna kakvim putevima, ali ima i onih koji su to stekli svojim upornim ( čitaj napornim) radom, i naravno koji su se našli u pravom trenutku na pravome mjestu. Škola tu nije toliko presudna ( mislim na fakultetsku naobrazbu). Više je bitna sposobnost. Da, sposobnost. A kako se sposobnost stječe? Kroz različite poslove, naravno. Dobro, moraš se i roditi sa dijelom sposobnosti i upornosti, ali i strpljenjem. E, da – strpljenjem. A mladi nestrpljivi ( ma nisu samo mladi, ali oni većinom). I kada im se pokuša razjasniti da ne može sve odmah i sada, onda polude. Jer onaj neznamkojitamo ima i to i tako i on ide tu i tamo, a ja ne mogu! Tako razmišlja prosječan diplomant iz srednje klase ( najvjerovatnije prvi u familiji). E tu porodica i odgoj igraju vrlo bitnu ulogu. Ako je cijeli život slušao od roditelja koji nisu svršili škole da mora imati diplomu fakulteta, pa će mu sva vrata biti otvorena, naravno da će dijelom i sam tako misliti. I onda kada napokon završi upisani fakultet – razočarenje. Dok je on studirao, Stipe i Mate su zgubidanili, ali sada imaju uspješnu privatnu tvrtku, i još njega zafrkavaju da bi ga zaposlili, ali da nema iskustvo i da mu džaba ta diploma.
I što sada da naš diplomant učini? Ima diplomu, nema posao jer nema iskustva. Stipe i Mate ga neće zbog toga. Doduše, nude mu posao dostavljača u firmetini, pa neka krene iz početka kako bi ušao u bit firme od samih korijena. Hm. A naš diplomant smatra da ga Stipe i Mate samo navlače i sprd s njime rade, jer to mogu. I naravno, ne prihvaća takav njemu ispod časti posao. I onda naš fakultetlija završeni gubi dane i živce, pišući zamolbe na stotine razih poslova, a niti mu se ti napuhanci ne udostoje odgovor kao odbijenicu poslati. Prolaze godine, naš student je već izgubio svaku nadu za zaposlenjem u struci. Čak i neke tamo plavuše koje imaju samo srednju školu rade bolje plaćene poslove, nego naš junak. A Stipi i Mati žao njega i izgubljenih dana na fakultetu, pa mu ponovo nude posao, malo bolji. Neka bude dostavljač sa vozilom. E, ali i to je ispod časti našem diplomantu, jer nije se on badave znojio na ispitnim rokovima. Pa on ima diplomu! Valjda on nekog vraga zna o poslovanju. Samo tokom tih godina potrage studentove za poslom i zakon se izmijenio. Pa su se izmijenila i neka porezna pravila. Pa se izmijenio i način financiranja i strukture rada. Uf! Pa sve se izmijenilo od onoga što su njega tamo na fakultetu učili. I stigne ga tako i trideseta godina, a u radnoj knjižici ni dana upisanog staža. Frka! Dobro ajde ima par mjeseci onoga što je honorario tokom ljeta. Mora se preživiti...

A Stipe i Mate voze dobre aute, imaju vikendicu na moru, žena i djeca sretni i zadovoljni ( dobro Stipe ima neku malu sa strane, ali to njegova žena ne zna, pssssssst...). A naš junak ima figu u džepu i živi sa starcima koji su jedan na burzi, a drugi u penziji... Ma pitamm ja vas di je tu pravda onda? Hmmmm.......

E sad, ima još. I onda jednog dana sretne ovaj naš mali neku kolegicu sa fakulteta. Rijećč po riječ sjednu na kavu i ona mu kaže kako radi kod Stipe i Mate kao managerica. Huh? Pa kako? Pa u isto su vrijeme studirali..., a ona sada radi posao koji je on htio! I još mu se čini da je ona nešto fakultet zapustila. Više je radila u nekoj firmi na dostavi pa je usput studirala... Uuuuuh, pa to je ona kod Stipe i Mate radila... Uuuuuh...Pa još uvijek radi, ali sada je - managerica!!!!!

Uuuuuu bokteeee.....

četvrtak, 12.04.2007.

Macho mućak man

E jučer smo malo o ženama, a danas red stigao muškarce. Nisu ni oni tako mili i dragi kako to izgleda na prvi pogled. Je da se oni često puta trude ( uzalud vam trud svirači...), ali čemu trud, kad vole pretrčati i u tuđe dvorište.

Eh, o tom trčanju bi se dalo pričati... Recimo ovako to ide. Sve je dobro dok je žena mlađa i dobro izgleda. Ali čim malo ostari ( izgledom, godinama, zbog briga....) već se osvrću za drugima, kao da će to njima vratiti izgubljenu mladost. Trebali bi naši dragi muškarci češće u ogledalo pogledavati dok prolaze kraj njega. Da, da, zato sve imamo ta velika ogledala. Nije to za nas. To smo mi objesile da se vi onako u prolazu malo pogledate.

E pa drugi puta kad spazite nekog čudnog tipa s pivskim trbuhom i proćelave ( ili ne daj bože bez kose) glave, malo zastanite. Je, je... istina je. Dragi naš muškarčino to je tvoj odraz iz ogledala. Pitaš se gdje je nestao onaj dječarac iskričavih očiju i kovrčave bujne kose? A vrijeme ga sustiglo... Znate onu staru: sve šta je dobro kratko traje. E tako i s muškom ljepotom. Prolazna i prebrzo. I onda se oni nešto usude ženama prigovoriti po pitanju izgleda. Da...

A htjeli bi da su žene vječito mlade i utegnute, bez grama sala, bez bora... Jel kužite koji je to pritisak? I onda se pitaju zašto se ne mogu opustiti u krevetu. Pa treba to izdržati ta uspoređivanja, mjerkanja, vaganja, mikroskopske analize... i još štošta. Ej dečki, dečki ( he, he, jel lijepo za čuti dečki, ha?).

I sad. Stanite skupa pred to ogledalo i pogledajte se zajedno. Pa tko je onda tu zaslužio da ga se opominje za izgled, a tko je zaslužio da se opusti više i uživa u seksu? Ha? I ja mislim....

srijeda, 11.04.2007.

Povjerenje i (ne)uživanje

Ma dobro, moram se ispraviti sa zadnjeg posta... Ajde, nije toliko propao. Chat mislim. Ima još donekle ljudi koji su ok i dolaze radi zabave, upoznavanja novih ljudi i samog razgovora.

E kad smo već kod razgovora. Da se nešto malo osvrnem na razgovor i povjerenje, da tako kažem partnera ( muž i žena, cura i dečko, ljubavnici... kako god). Zanimljiva stvar je kako u biti ljudi, koliko god tvrdili da imaju povjerenja u osobu s kojom žive, zapravo joj malo ili ništa ne vjeruju. Radije se otvoreno nepoznatima povjere. Najskrovitije tajne otkriju o sebi puno lakše pred nekim strancem, nego da to podijele sa onime s kime žive. Isti ti tvrde da im je seksualni život ispunjen i fenomenalan sa partnerom. A u isto vrijeme bi sve dali da doznaju kako to ostali rade, koliko često i kojim intenzitetom. I, kao sve super štima.

Ma vraga štima... Evo, na primjer. Žena živi sa mužem x godina. Sve je bilo lijepo i krasno prvih, recimo tri-četiri godine. Nakon toga vremena i jedno i drugo počinju gubiti interes za onim drugim. Počinju se ogledavati okolo i tražiti greške kod drugih da umanje svoje. U isto vrijeme od povučenog i šutljivig para koji nikada ne iznosi intimu, postaju glasne «babe» koje se hvale svojim «slobodnim aktivnostima».

A zapravo se događa obratna situacija. Više se ne osluškuju i ne osjete. A možda nikada niti nisu zapravo. I onda se događa da su žene uglavnom isfrustrirane, osjećaju se odbačenima i nepoželjnima. Tada se javlja u njima nagon da se dokazuju pred drugim «primjercima» vrste. Da, da. Ne možemo pobjeći od životinjskog, sve da bježimo brzinom svjetlosti.

I što se onda događa sa tim ženama dalje? Postaju nesigurne u sebe kao osobe. A da bi uspješno sakrile tu nesigurnost, glume agresivne proždiračice muškaraca. I onda kada se pojavi neki novi muškarac na vidiku, trče za njim i osvajaju ga kao mahnite, dok ne dođe do ključnog momenta. Ne, nije da odustanu od seksa sa nekim novime. Dapače, pristanu na odnos sa ushićenjem. Ali zakažu same sa sobom. Koliko god se trudile da budu «najbolja koju je ikada imao», same uopće ne uživaju i ne dožive ništa slično vrhuncu, a kamo li da svrše. I onda je naravno on kriv, jer nije bio dovoljno strpljiv, dovoljno pažljiv, dovoljno..... Izgovori. A zašto izgovori? Pa zbog toga što same sebi ne žele priznati da se ne znaju opustiti i uživati. Uvijek negdje u podsvijesti razmišljaju kako će to sve skupa izgledati, pa jel on vidi malo sala na trbuhu, pa jel imam ovakvo ili onakvo dupe, pa jel mi se primjete one dvije strije od po pola centimetra duljine na lijevom boku, ajme smijaće mi se faci kako izgledam dok mi je fino...... mogla bih ovako do sutra nabrajati misli koje im se motaju po glavi dok se jadničak trudi da joj ugodi. I dok one sve to izrazmišljaju, prošlo je već dobrih sat vremena. Nije ni on mašina. I desi se da on doživi vrhunac, a ona odglumi po ko zna koji puta istu ulogu.

Naravno, on ništa ne skuži jer je novi. Onaj doma bi možda već i shvatio ako je uopće obraćao pažnju na to. Ali sva sreća ovaj ne kuži. I onda na kraju zaključe da su svi muškarci isti i da su svi sebične svinje koji samo misle na svoj užitak.

A tako je jednostavno sve skupa. Najprije jedna stvar da se prosvjetli malo svim ženama koje se boje opustiti. Ma kao da on vidi ona dva grama sala viška ili celulit, ili ... što god već. Njemu je u glavi samo to što se radi. Seks i ništa više.A njezine grimase dok uživa ga još više pale. I naravno da mu je stalo da je zadovolji. Time sebe dokazuje pred samim sobom. Ali kako će je zadovoljiti ako mu ne kaže ili barem ne pokaže što joj se sviđa i što voli...

E cure, znate o čemu muškarci razmišljaju da produže erekciju? He, he, he, he.... Traže paučinu po stropu da im skrene pozornost kako im se ne bi omaklo prije vremena.

utorak, 10.04.2007.

Kako je propao chat

Interesantno, ali istinito. Chat je propao. Nije to više ono druženje i zafrkancija kao nekada davno u doba irc chata. Java pojela pamet ( biće od previše konzumiranja kofeina). Nema zdrave razonode i zafrkancije. Sad se sve svodi na puka prepucavanja i tko će koga bolje nadmudriti.

Ah da. I velika većina je shvatila da je to najbrži i najlakši mogući način za doći do novog seksualnog partnera. Da, da. Sve se svodi na seks na kraju ( prem da ja tu riječ volim pisati sa x, djeluje tvrđe i prljavije).

Ovako to ide odprilike. Na internetu ste i prikopčani ste na neki chat server. Ušli ste u takozvanu «sobu». Tamo ima hrpa imena ( nickova). Gledate, aha svidio vam se jedan i kliknete na njega. Otvori se privatni prozor... I sad... Većina prihvati, ali se u glavnoj sobi pravi da ne ide na private. No, sad je to sporedna stvar. I onda krene lagano ispitivanje. Pa kako si? Koliko imaš godina? Kako izgledaš, opiši se? Pa jesi oženjen/udana? Pa jel imaš sliku? Ajde pošalji. Nakon dva puta što ste tako razgovarali, pada pitanje za broj mobitela. E onda uslijedi par poruka i poziv na kavu. Ako kava dobro prođe, slijedi novi poziv, ali sada se već zna što se očekuje. Pa tko voli, nek izvoli.

Uglavnom ista ekipa «vrbuje» nove «članove». Začarani krug. Naravno, novi im dođu kao osvježenje. Jer, zasitili su se jedni drugih. Dosadilo godinama jedne te iste gledati, da ne kažem štogod drugoga i nepristojnoga.

Uglavnom. Chat je postao najbrže i najjeftinije sredstvo za nalaženje novih partnera u biločemu. Po svačijem (ne)ukusu.

I onda kad se pojavi naivčina koji želi samo neobavezno druženje, razgovor i moguće bezazleno upoznavanje, razočara se brzio i odustane od chata. I tako je chat propao.

nedjelja, 08.04.2007.

Azijska kuhinja života

Zanimljivo kako ti život servira neke stvari i kojim redom. Kao u nekom osrednjem azijskom restoranu. Svako jelo iznenađenje: red izvrsnoga, red lošeg, red katastrofalnog, i onda kad pomisliš: ajme idem se ustati i otići, još će me i otrovati – dobiješ opet fenomenalno jelo i izvrstan desert na kraju ( mmmmm pohani sladoled! Ali ne pričam o jelu sada zapravo).

Kad izgubiš svaku nadu i volju za dalje... Kad te ubije sve nagomilano kroz prošlost... Najedamputa se uvijek dogodi neki obrat i krene te nabolje. Vrati te u život. I onda se zamisliš sam nad sobom... Ma zar mi je zbilja to sve trebalo da postanem boljom osobom? Pitaš se i znaš odgovor. Da..., trebalo je.... Da nije bilo tih i takvih stvari koje su ti se dogodile, ne bi postao to što jesi. Ostao bi i dalje blažen u neznanju i inferioran prema svemu. Inferioran prema svijetu kojega si djelić, ma kako god okrenuo i kuda god krenuo na svom putu.

Lako je predati se nesreći i izigravati žrtvu. Treba naći snage u sebi samome i krenuti kroz oluju i mećavu. Znaš da te na kraju puta čeka sunce, svjetlost, kako god. Nešto blještavo uvijek je tu. Ne govorim o umiranju. Umiranje je kao kad pregori ili dotraje baterija u kompjuteru. Samo se ugasiš i sve je gotovo. Živiš i dalje u tuđim sjećanjima. Pokoji puta te se sjete i spomenu, kao kakav dobar komad opreme kojem je istrajao rok i prešlo ga vrijeme.

Govorim o svjetlosti, bljesku na kraju tunela nedaća. Govorim o polarnom svjetlu, nakon mjesecima probdjevene polarne noći u bunilu, na hladnoći, šiban vjetrom i snijegom i ledom nošenim sjevernim olujama. Govorim o tome kada se probudiš obasjan sunčevim svjetlom na nekom osamljenom otoku iz snova. Nakon oluje koja te bacala cijelu noć. Nakon brodoloma koji je završio kobno po posadu, a samo ti si se spasio i isplivao na pješčani žal rajskog otoka.

Na kraju svakoga puta ( nazovite ga i križnim putem ako želite), dolazi nagrada. Tako mora biti. Inače živjeti ne bi imalo smisla. Svi traže taj smisao, a nitko ne vidi da je on u nama samima. Smisao života je da postojimo. Smisao života je da se radujemo svakom novom danu. Smisao života je da smo interaktivni sa našom okolinom, ma koliko nam se ona činila zagušujuća i sputavajuća po nas same. Smisao života je u tome da nas ta okolina gura naprijed, ma kako mi to sami sebi ne priznali. Radili mi ono što radimo svakodnevno iz inata, iz želje, iz strasti, iz gušta iz obijesti, iz ljubavi, iz..., a odaberite sami što vam najbolje odgovara..., sve je to smisao života. I svi se mi nadopunjujemo, koliko god mislili da nije tako. Svima se životni krugovi ponavljaju i isprepliću, a da ni sami nismo svjesni koliko.

Da, svijet je globalno selo. Svatko svakoga u biti zna. A pravimo se da smo nedodirljivi i umišljamo sami sebi da nas nitko ne pozna. Volimo misliti da smo anonimni. I svako malo se sustignemo u kruženju zamišljenim ulicama. Svako malo nam se putevi preklope. Neki prođu prije, drugi kasnije, ali se sustižemo. Svako toliko se susretnemo. I misliš - ma to je moja srodna duša. To je ona davno izgubljena polovica. A nije. Samo je dobra kopija, napravljena da te malo zavara u potrazi.

I nastavljaš dalje kružiti. Ne umara te to kao što bi te umorilo kada bi znao da je prošla sasvim slučajno kraj tebe, a ti je nisi zamijetio. Jer prošlo ih je milione. Pa tko bi svako lice zapamtio?

I onda... Kada se najmanje nadaš... Kada je već sve otišlo u dim... Zaskoči te sreća iznenada! I umjesto da klikćeš i poskakuješ od dragosti, ti je odgurivaš svim silama. Jer nije to sreća, misliš. Ma to je još samo jedna kopija. Samo još jedan klon. Umjesto da je zagrliš i držiš čvrsto. Umjesto da ne puštaš, jer to je to. Ti se prestrašiš i skoro pobjegneš. Od inenađenja si osupnut.

I dok se snađeš i počneš uživati u okusu servianog jela, taman je obroku kraj. Ali nema veze. Sutra ćeš opet biti gladan. Moraš jesti... Moraš živjeti....

E sad, znam da sam zastranila u filozofiju. Ali takav je dan i takva je prigoda. Živjeli vi meni još dugo, dugo i dabogda ne promašili ni jednu priliku i imali samo fina jela na meniju.

SRETAN USKRS SVIMA!

petak, 06.04.2007.

...izmi

Uh! Postala sam prava blogerica.... Dobro, u prošlom postu ste doznali what's wrong with me... Ajmo dalje. Sa malo normalnijim temama.

Nikako mi nije jasna jedna stvar! Ma, dobro zašto se ljudi toliko «lože» na bilo kakve separatizme, nacionalizme i rasizme, i ostale izme.... Evo neki dan, tamo u onoj sobi....

Ima jedna žena koja dolazi provocirati iz zabave. Ok, svatko ima svoj način zabavljanja. Ali zabadati nos u to tko je što i koje je vjere, boje kože, seksualnog opredjeljenja i tako slično... Mislim, meni osobno to nema smisla. Čemu toliko mrziti, ne podnostiti različitosti???? Pa, trebamo se veseliti raznolikosti. Život bi bio dosadan da ne postoje različitosti.

Nije mi jasno to omalovažavanje drugih jer nisu slični, a kamo li isti kao ja!? Nikada to nisam mogla shvatiti. Ne znam... Možda sam ja samo glupa plavuša ( još jedan primjer razlikovanja i osuđivanja). Dobro, znam i ja upotrijebiti neke izme u govoru i pismu, i znam da je to licemjerno, ali oni meni samo služe figure radi. Znam da ne bih trebala, ali kad je to toliko uvriježeno u ljudskom rodu da se izrugujemo jedni drugima... ne mogu se oduprijeti. Znam. I ja sam samo čovjek.

I da li ti ljudi koji se rugaju ( po internetu, chatu, forumima...) tim različitostima svjesni da svaki puta kada se priključe na mrežu je priključeno na tisuće različitih ljudi po boji kože, vjeri, nacionalnosti, seksualnom opredjeljenju, boji kose ( dobro neki nemaju kose, ali to nije sada bit), i ostalim raznolikostima. Jesu li svjesni da pružaju nesvjesno virtualnu ruku tim različitostima? Pa zar ih ne smeta ( kad ih inače smetaju te stvari) što su na istoj mreži sa svim tim raznim ljudima? Zašto uopće «idu» na internet ako ih to smeta i ugoržava ( ne znam kako, valjda oni znaju)?

Ma, jesu li ti ljudi svjesni da ti isti različiti od njih gaze istom ulicom, voze istom cestom kao oni? Jesu li na kraju krajeva svjesni da udišu isti zrak u pluća koji je netko izdahnuo, a nije im po mjeri?

Meni se sve čini da ti koji su toliko sitničavi i mjere svakoga tko je i što je, nisu sami sa sobom načisto. Žulja ih neki kamičak u cipelama iz kojih su izašali, pa pod svaku cijenu glasnim grakanjem i lajanjem žele ispraviti ono što samo oni znaju da ih tišti.

Znam da ne mogu svi shvatiti o čemu ja tu naklapam. Ai lijepo molim one koji se busaju bijelom bojom kože ( o vjeri neću ni započinjati), neka se malo osvrnu. Ima i bjeljih od bijelih. Ima bijelih u raznim nijansama. Ljepota je u različitosti. Ma pogledajte samo svoju djecu ( tko ih ima), pa zar sliče kao jaje jajetu? Naravno da ne. Čak i jednojajčani blizanci su različiti. Samo na prvi pogled su isti, ali odmah na drugi vidiš da su ipak različiti. Pa da je priroda htjela da smo svi isti, ne bi nas niti bilo. Bio bi dovoljan jedan. Jer tako svejedno jedan ili milioni, ako je isti ( ne pričam o novčanoj valuti ).

srijeda, 04.04.2007.

Tko sam ja

Sada ću opet o nečemu sasvim osobnom. Došlo je vrijeme da malo razotkrijem i sebe. Stalno o nekome drugome pišem. Nije pošteno da druge razotkrivam, a da o sebi šutim.

Hmm, odakle da počnem? Pa dobro, može odavdje.
Jedno jutro sam se probudila nekako sva čudna. Sa nekim čudnim osjećajem. Cijelu noć sam imala ružne snove. Ali ono, baš odvratne. Sve neka krv, netko me naganja, hoće me ubiti i tako. Odem u kupaonicu i pogledam se u ogledalo. Koža mi siva. Hmmm. Podočnjaci crni kao da nisam pet dana i noći oka sklopila. Nešto me štreca u lijevoj dojci. Sjetim se da sam negdje pročitala da je dobro samopregledom provjeriti promjene na dojkama. Ali to vrijedi za žene preko četrdesete. To jutro ja sam imala 28 godina.

Skinem se do gola i krenem pipati. Sve u redu. Čekaj, čekaj.... Šta je ovo? To tu nije bilo prije. Napipam neku kvržicu koja me iznutra prema van bocka čudnovato. Kao da je vrh kemijske olovke zapiknut iznutra pa hoće izaći van kroz kožu. Ta kvržica se nalazila u gornjem lijevom kvadrantu ( stručni medicinski termin). To me zabrinulo i odem kod doktora. Veli on nije to ništa, to je normalno kod mladih žena. Samo najobičnije promjene. Dobro, velim ja. Kaže on meni napravićemo malu biopsiju ( operacija pod lokalnom anestezijom) i vidjeti šta je to. Dobro, ok, može. Je vraga bila mala operacija! Uspavali me skroz i skoro im nisam krepala na stolu od krivo složene anestezije. Naime, ja sam alergičar. Dobro je. Malo su me intubirali, ali nisu htjeli priznati. Al nema veze, preživjela. Kako znam? Pa grlo me peklo još pet dana poslje i nisam mogla govoriti. A i sestra kad sam se probudila gušeći se, mi je brže bolje izvukla nešto iz usta. Ja je pitala da mi pokaže šta to ima u ruci, a ona veli ništa, ništa i skriva tubus iza leđa. Al nema veze, preživjela.

I tako, prošlo nekoliko dana. Pitam ja doktora šta je sa nalazom. Veli on nije ništa. Samo ti normalno kao je sve i prije. Nije ti ništa. Ok. Super! Godina dana prošla. Sve super, ali... He.. Znate već da kod mene uvijek neki ali ima. Točno u dan ( isti datum) kad sam tu prošlu godinu napipala onu kvržicu, napipam ispod lijeve ruke u pazuhu istu takvu. Hm! Šta sad?

Opet ja u onog doktora ( a da usput, taj je bio šef kirurgije u tom gradu gdje sam tada živjela; kao čovjek sa iskustvom....nda). Veli on nije ništa. To mi kao reakcija na depilaciju – urasla dlaka. E je uraslo sad da ne rečem šta! Meni to sumnjivo. Ali no dobro. Ako veli nije ništa, a valjda nije ništa. Dao mi neke antibiotike da pijem. Kao, od njih će se to povući. Pila ja te antibiotike, a ono sranje raste ipod ruke ko ludo. Ne mogu ja više nakon dva tjedna ruku spustiti. Žulja i boli. Hodam ko John Wain ( valjda sam dobro ime napisala). Samo se čeka kad ću revolver povući. Već me i društvo zafrkava da šta idem na obračun kod OK korala.

Meni sumnjivo to sve skupa. Odem ja u jednu malu privatnu polikliniku i tamo me pregledaju. Vidim ja panika. Uzvrtili se. Veli mi jedna doktorica: ma mi bi to punktirali. To vam je ono kad vam na živo igletinu zabodu u sumnjivo mjesto i vuku van sadržaj da vide šta je to. Uf!! Aj dobro, punktirajte ako vas veseli. Ajd, rodila sam dva puta, izdržaću bol. Punktirali oni. Pet puta mi zabijala onu igletinu u cicu. E onaj partizanski film Okupacija u 26 slika – pičkin dim ( a isprika, al moram!). Uf!! Boooooooooooli u vražju mater! Nakon trećeg puta sam se zamalo upišala u gaće od bolova. Aj, prošlo i to. Zove mene navečer ta doktorica. Veli: znate moram vam nešto reći. A ja već vidim - ne vodi na dobro. Znate, stanice su suspektne. A ja njoj velim ovako: A ženo ne muljaj me. Nisam ja blesava. Imam rak. Jel tako?

Ona šuti par sekundi, pa veli: A je. Imate. E će ona mene preveslati. A ja cijelo popodne brijala po internetu i tražila sve što piše o raku dojke. Naučila tipove, skužila da mi je to metastaza i kad mi je ona rekla koji je nalaz, skužila da imam dva tipa raka, a ne jedan. Jer onaj «pametni» krelac od kirurga onog je rekao da to nije ništa. Pa je mala živjela sa rakom cijelu godinu. Eeeej! 365 dana! Dobro se nije razvio posvuda! Nema veze, bilo pa prošlo. Idemo dalje.

A da! Otpisali me. Rekli imaš još 6 mjeseci života do godine dana. To je bilo 2000. godine. Ha ha ha ha. Šta su proroci, a?

Uglavnom, prošla sam kemoterapije ( prva u Zagrebu na «Rebru»; svaki treći ponedjeljak dnevna bolnica u Splitu – divno osoblje, hvala im!). I tako tri i pol mjeseca. Otpala kosa, normalno. A ja imala dugu plavu kosu. Ma nema veze za kosu, al su me ljudi koji ne znaju bljedo gledali šta sam imidž promijenila. Ko skinheds sam izgledala. Sva u crno obučena sa ćelavom glavom na kojoj crna bandana. A ko me pita šta mi bi, ja odgovaram: kemoterapija stajl. I sad jadni ljudi ne znaju oće se smijati ili plakati.

Pa mi se rak vratio i nakon tih kemoterapija. I onda je jedna krasna doktorica iz Zagreba... Ma reći ću joj ime, pa neka se ljuti šta je reklamiram. Dr. Ljerka Eljuga je zaslužna zašto sam ja danas živa. E, da. Ona je rekla - moramo je odrezati. Šta? Pa cicu, bogati. Ajme! Ne dam cicu! Imam 30 godina i ne dam! Ajde, nagovorila me, ali me tri dana nagovarala. E da nije obećala rekonstrukciju odmah, ništa ne bi bilo od rezanja. Ajde sad bar imam cice ko petnaestogodišnjakinja, hehehe. Dr. Mijatović junior zaslužan za to.

Dobro, još je bila kasnije jedna manja korekcija, ali to je zanemarivo. I sad sam zdrava, već ima, pa ima već pune tri godine da sam skroz zdrava ( ajde nisam rekla da sam zdrave glave, mislim samo fizički sam zdrava). Sada imam nepunih 36 godina života.

I tako. To je to. I onda se čude kad ja velim da me ništa ne dira. A šta će me dirati? Pa smrt me ne smije taknuti. A da me diraju i nerviraju gluposti ovozemaljske. Samo se treba dobro zabavljati i uživati u životu.

Ajte živili i zdravi bili!

utorak, 03.04.2007.

Ovisnost

Ovisnost. Uf! Teška riječ. Ovisni možemo biti o bilo čemu. Ovisnost može biti čak i ljubav. Ima ljudi koji su ovisni o tome da ih se voli. Ne znaju sami ništa napraviti u životu ako nisu voljeni. Ako se kojim slučajem dogodi da ih se ne voli ili da ih nema tko voljeti, ovisnost o ljubavi zamjenjuju nekom novom vrstom ovisnosti.

Jer, znate kako se kaže: jednom ovisnik – uvijek ovisnik.

Imam prijatelja ( u real životu) koji je cijeli život bio ovisan o ljubavi svoje mame. Ona ga je uvijek od svega štitila i branila. Kada se zaljubio, onako uistinu prvi puta u životu, odmah je postao ovisan o svojoj djevojci. Kako bi rekli neki, plesao je kako god je ona svirala. Bolje rečeno dirigirala. No, kada je ona odlučila da više ne želi biti s njime, on je svoju ovisnost zamijenio heroinom. Sa 28 godina se tek počeo «pucati». Kažem tek jer obično se očekuje da se sa drogom počne ranije u životu, ali on je tek sa 28 krenuo u taj mračni svijet. Uspješno je četiri godine skrivao svoju ovisnost ispred svih – roditelja, rodbine, prijatelja. Meni je bio malo sumnjiv, ali sam to pripisivala napornom radu i bančenju po cijele noći. Znate onaj osjećaj kad nešto znate, a ne želite znati. Tako sam i ja. Sad mi je kivo što nisam na vrijeme pokušala spriječiti da padne tako duboko u jaz droge. Ali kad bolje razislim... A što sam ja mogla tada učiniti? Da sam mu bilo što rekla, pokušala ukazati kako to nije dobro za njega, a niti za one oko njega, i dalje bi se nastavio drogirati. Da sam ga pokušala spriječiti tako da njegovima ukažem na to, zamrzio bi me. A i njegovi roditelji i sestra i brat bi me zamrzili. Rekli bi da šta se miješam u njihove obiteljske stvari i blatim njihovog sina, brata. Da sam ostalim prijateljima rekla kako sumnjam da se drogira, rekli bi ili da tračam ili da pametujem. I što sam onda mogla? Pustiti sve kako je? Ili nešto pokušati učiniti?

Danas je on sretno oženjen i ima prekrasnu malu curicu, njegovu najveću radost. A kako je dospio do toga? Kako to da nije pokojni ili još uvijek u tom vrtlogu? Pa tako što je jednostavno sam shvatio da dalje tako ne može i ne smije. Ne radi drugih. Ne radi okoline. Već radi samoga sebe. Shvatio je da taj vrtlog i bujica odnose dane iz njegovog života takvim tempom da nije stigao niti shvatiti kako je zagazio u tridesete. Život mu je proletio, a on ga se nije sjećao između kotrljanja stijena i bacanja novčića u fontanu opstanka. Borio se on protiv sebe i nastojao zadržati tupost osjećaja. Ali ona trunka razuma ga je tjerala da izdrži i izvuče se iz totalnog ludila. Otišao je tri godine u komunu. Kad se vratio sve mu je bilo novo. I život i ljudi. Sve se promijenilo. Tek tada je zapravo shvatio koliko je propustio u svojim izletima iz realnosti. Tek tada je shvatio koliko je bilo potrebno toga zla se osloboditi. Kada je vidio da je svijet ostišao naprijed i bez njega.

Priznao mi je da je svakoga dana provedenog u komuni mislio o «šutu». Pričao mi je kako je svake noći vrtio scenario da se dočepa «piza». Sanjao je u snovima da je «high» i letio, letio dok se ne bi pred jutro strovalio u kakav zid ili provaliju.

Sada je to, kako rekoh iza njega. Ali još uvije je ovisnik. I uvijek će to biti. Ne za okolinu. Nego za samoga sebe. Samo sad je mudriji. Pametniji. Zamijenio je ovisnost o drogi sa ovisnošću o radu i brizi o svojoj porodici.

E, to je bilo iz pravog života. A da li ste svjesni da postoje hrpe drugih ovisnosti? Na primjer jedna od najraširenijih modernog doba je ovisnost o internetu, kompjuterima ili chatu. Da, da. Tamo kad visite po onim «sobama» po cijele božje dane – to je ovisnost. I nemojte mi se izmotavati sa onom spikom nisam ja takav/takva. Ajde iskreno sami sebi priznajte koliko vremena realno provodite na internetu i na chatu ( ne rčuna se uključen kompjuter na internet, već samo sjedenje za njime, i ne računa se poslom ako morate biti ovisni o internetu). Ako je više od sata, onda ste blagi ovisnik. Ako je više od dva sata onda ste već ogrezli. A ako je odgovor skoro cijeli dan, e onda vam nema pomoći. Samo vam može pomoći da vas se izbaci na pusti otok bez struje, telefona, mobitela i bilo kakve tehnologije i da vas se tamo drži jedno dobrih tri-četiri godione. Tad ćete se jedino moći izliječiti od ovisnosti o tehnologiji.

Ajd žurim, idem na chat.

nedjelja, 01.04.2007.

Pusti snovi

Sanjala sam noćas da me neki cigo naganja sa krdom poludivljih konja! Jel to nešto znači??
Pa, pitam glupo pitanje. Znam ja odgovor šta to točno znači, samo moram nekako započeti. Znači – da li vjerujete u snove?

Znam jednu curu koja odmah čim skuži da je nešto sanjala ( često se snova i ne sjećate prem da se stalno sanjate), odmah trči u sanjaricu pogledati šta to znači. A ja joj ljepo velim, te sanjarice su napisane da ljudi zgrću lovu na naivčinama kao što si ti. Ma neeee, ona to ne kupuje, ona ode na neku stranicu i tamo čita šta to znači. Još bolje! Ajd da i ja vidim koji je to vrag ( mene svaka pizdarija zanima – sve moram vidjeti i znati). Odem ja tako tamo da vidim šta veli za cigu i konje.

Cigan – čuvajte se laskavaca ( pih, ko meni laska? Pa samo me pljuju di stignu, hahahaha). Konj - je simbol snage i sreće. Bijeli konj - očekuje vas uspješna budućnost na poslu i u obitelji. Crni konj - imate dobre prijatelje. Divlji konj - zaradit ćete novac bez mnogo muke. Mrtav konj - predznak teškog života. Konj u trku - uspjeh u poslu. Koji pase - sloboda i nezavisnost. Konj koji grize - imate snažnog neprijatelja. Osedlani konj - bit ćete ljuti i posvađat ćete se s dobrim prijateljem. Ako se konj propinje - steći ćete ugled i poštovanje okoline. Kupovati konja - pred vama je veliki posao. Prodati ga - bit ćete ljuti. Pasti s konja - očekuje vas poslovni neuspjeh.

E sad, ajmo redom onoga šta sam boldala. Ono prvo o cigi, pa to mi je na svakodnevnom nivou. Ništa mi pametnog nije reklo u snu ( ajmo reć da vjerujem - ajmo reć). E da mi je i to vidjeti za novce zarađene bez mnogo muke. Štono vele - easymoney. Šta ću na cesti naći novčanik pun love? Ajmo dalje. Uspjeh u poslu. Ha ha ha ha ha ha. Pa ne radim. A o ugledu, opće se neću udostojiti komentirati.
I sad da ja vjerrujem u to? Ha ha ha ha ha.....

E, sad ozbiljno. Snovi jesu podsvjesna projekcija doživljaja, utisaka i dojmova koje pokupimo tokom dana. Samo što ih nije moguće tako jednostavno tumačiti kako to vole sanjarice prikazivati. Sve u svemu nisam ja ni loš san imala. Samo, kad bi to tako lagano išlo sve i jednostavno, to bi bilo krasno. Slabo ja vjerujem u te bapske priče.

Dakle, mozak radi i dok spavamo ( dobro, nekima ne radi i kad su budni, al to sad nema veze s ovom temom). I u snu pokušava nadoknaditi propušteno tijekom dana, tj. razriješiti nedoumice skupljene tijekom dana. U snu vidimo stvari koje ne vidimo inače, dok smo svjesni ( ajde dobro, mnogi nisu svjesni ničega - moust of the time). Ali isto tako snovi nam projiciraju i naše podsvjesne strahove, koji se mogu često puta prikazati kao užasljive slike. I onda se mnogi boje svojih snova i onoga što bi po tim raznoraznim sanjaricama mogli značiti. A zapavo je to samo hrpa briga, frustracija ili lijepih osjećaja, svejedno, koji su se skupljali u nama tokom cijeloga dana.

I da se ja na kraju vratim onome mojem snu. Cijelu noć me krdo divljih konja natjerava. U biti trče u krug okolo mene. Ne bježim ja nigdje. Stojim u onoj uskovitlanoj prašini i smijem se ko blesava. A cigo jaše na jednom šarenom konju ( onako ko oni divlji u tri boje, bijeli sa smeđim i crnim flekama) i puca bičem ( korbačem) iznad glava tih konja. Jaše i smije se. Smijem se i ja. Meni zabavno. A konji trče li, trče u krug. Sve bijeli, crni i smeđi. Divlji konji. Njište i propinju se. A ja se i dalje smijem. I onda sam se probudila.

Ajde sad da vas vidim. Šta to znači? Ja znam. A jel vi znate to objasniti.

Uspješni i neuspješni

Najjači su mi likovi koji krenu sa spikom: mene nitko neće, ili još bolje: mene nitko ne voli....nja, nja... Šta misle da će na sažaljenje dignuti koju trebu, pa će ona nakon dvije razmijenjene rečenice izvaliti: ženi me! Dobro, ima i takvih cura i žena, ali stvarrno na njih ne želim trošiti riječi. Mislim, zaozbiljno. Šta je takvim likovima u glavi????

Očito - ništa. Da nešto imaju u glavi, znali bi da pametne žene ne padaju na kuknjavu i tipove koji samo plaču i dramatiziraju. Valjda su tako još u vrtiću privlačili pažnju na sebe. Samo sada kad smo veliki i «odrasli», mislim da tako mogu samo privući bijes, a ne pažnju neke pametne ženske. A šta je najsmješnije, oni neće one cure koje padaju na tu spiku. Uporno hoće one pametnije. Valjda da im se prikače kao krpelji, pa dok gura.

Ajme, imala sam jednog takvog krpelja. Mislim oko deset godina da je to trajalo. Predugo, znam. Naučila sam. Ali tada sam još bila jaaaaaako mlada i zelena. Nisam ni sada ništa bolja, samo sam starija. Ali fala tom prvom krpelju, bar sam naučila raspoznati ostale po uzorku.
A uzorak je uvijek isti. Igraju na one «majčinske» osjećaje. Kao da to svaka žena ima. Svašta. Pa nije to po defoltu urezano, pa će onda pasti na tu priglupu spiku i odmah ga krenuti tješiti. Ok, znam ja tu i tamo tješiti neke likove, ali samo ako skužim da imaju zbilja problema, ono – istinskih, pa im treba savjet, podrška. Ali ni za to nemam dugo živaca. Pa jebote, ko mene tješi kad mi je teško? Uostalom, ja se ne žalim. I ne volim tješenja. Jel mi imaš što pametnog za reći? Neki konkretan savjet? Nemaš? Onda – do viđenja. Ako tko pita, rečem kako je i opet dobro. Koji sad vrag tu imam neke likove opterećivati svojim privatnim problemima, kad ionako nitko ne može moj problem riješiti, nego samo ja sama. To vrijedi za sve. Samo si sam možeš pomoći. Onda će ti kasnije i drugi pomoći. Kad vide da imaš volje sam.

Zato imam savjet ( ako ga hoće) za one patetičare šta kukaju kako ih nitko neće. Ovako. Prvo si posložite kockice u glavi sami sa sobom. Onda porazgovarajte doma sa najbližima ( žena, djeca, mama, tata, baba, dida...s kim vam najdraže), pa ih pitajte kakva ste osoba. Onako, iskreno što misle o vama. I vidjet ćete da vas barem jedan od njih hoće takve kakvi jeste. I nemojte mi više kukati na sav glas da vas nitko neće. Svaka rupa nađe svoju zakrpu. Samo se treba malo potruditi u životu. Netko jače, netko slabije. Bitan je trud, a sve ostalo dođe samo po sebi.

Pa ne možete svi biti neodoljivi u dvije rečenice. Ne ide to tako lako. Da ide, svijet bi bio prepun zadovoljnih i sretnih ljudi, i onda ne bismo imali što ovdje raspravljati, jel tako?

Dečki. Dajte malo samopouzdanja. Mislim, stvrano... Cure, dobro ajde žene vole samouvjerene i uspješne muškarce, a ne mamine maze i plačiguze ( da ne rečem nešt još gore, sačuvaj me Bože).

Eto toliko od mene o tome. Valjda me neće sad plačiguzci razapeti na križ.

<	travanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (8)
Lipanj 2007 (8)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (17)
Ožujak 2007 (27)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?