I o čem sad da ja pišem? A proljeće, tj. ljetno vrijeme mi je totalno pomutilo razum... Mozak samo misli kako ćemo van na sunce. Ništa kreativa. Ajd nešto kao malo fotkam. Možda se uhvatim i kista... Nisam dugo. Ali stvarno nemam više ideja. Ma, mislim, imam. Ali ne da mi se pisati o nečemu i piliti, kad se ne osjećam za pilanu. Više sam sva raznježena od sunca, cvijeća, ljubavi... He, he, he.. da, da. A zaljubila se mala... Napokon! Uh sad sam i to na javno priznala. A bome nije mi ništa lakše. Sad me još veća frka. Sad će padati pitanja, a u koga, ha? E, pazi da vam ne bi rekla... Moja tajna... Slatka tajna!
A dosadna sam i sama sebi sa ovim sladunjanjem. A šta vam ja mogu. Eno me predsjednik stranke proziva jeasam li živa u svojem zadnjem komentaru. Ovaj post pišem samo radi njega, kako bih mu dokazala da jesam živa. Ali mi se ne daaaaa.............. Mislim, da mi se. Ali vas to sigurno ne zanima kako je meni divno, bajno, krasno... Ne zanima vas sigurno kako uživam u svakom novom danu. Kako se svemu veselim... A znam. Ne vole ljudi baš kad je drugima dobro. Puca ih zavist onda. Ali i o tome sam pisala. Pače, imali smo raspravu u nekoliko postova kad je ljubomora, a kada zavist. No dobro...
E da. Bliži se 1. maj, oliti prvi svibnja. Kako hoćete. Praznik rada. A šta je najsmješnije, slave ga sami neradnici. Mislim, radnici jedva čekaju taj dan sa se malo odmore od rada... Valjda. Nego, nikad mi to nije bilo jasno. Praznik rada – neradni dan. Hm! Pa praznik rada. Pa tada bi se valjda trebalo udarnički raditi. Ono davati sve od sebe. A, ne. Taj dan neradni. Ajde dobro...
Ma podsmjehujem se, naravno. A to što je u kalendaru neradni... mnogi na to baš i ne obraćaju pozornost. A mnogi ga smatraju još uvijek komunističkim praznikom. A, needuciranih ljudi. Pa prvi puta su radnici u Americi ( SAD) masovno izašli na ulice kako bi protestirali protiv izrabljivanja i 16-satnog radnog dana. Također, mnogi ne znaju da su i mala djeca od nekih 8, 9 godina starosti tada još, zapošljavana kao i odrasli ljudi. To je bilo normalno. Sa tim, a recimo da je sa tim datumom se i to počelo mijenjati. Mnogi danas donešeni zakoni koji su skrojeni za prava radnika, tada nisu bili niti u snu sanjani. E sad, to što se mnogi, na žalost, poslodavci ne pridržavaju tih prava; kasne sa isplatom plaća, proglašavaju stečajeve i daju minimalce radnicima, to je već sasvim druga priča. No, i sami radnici su krivi tome. Nitko se ne želi pobuniti. Naravno, ako se pojedinci bune, slijedi otkaz. Momentalni. Ali organizirano se treba pobuniti protiv bilo čega što se smatra nepravednim. Nije da ja sada tu nagovaram na opći štrajk, ustanak, puč, ili što već. Ali stvarno, ljudi! Ako vas nešto smeta, pa dignite svoj glas.
Ali takav nam je i mentalitet, na žalost. Volimo puno kuknjaviti, žaliti se okolo di ne treba, ali tamo di treba ustati i reći što te smeta – svi šute. I onda plaču kako ih poslodavac izrabljuje, kako im plaće kasne, itd... Eh, a bunite se ljudi. Tražite svoja prava. Pa barem danas ima medija koji jedva čekaju sočne pojedinosti o izrabljivačima ( no dobro, oni jedva čekaju bilo kakve sočne pojedinosti, ali sve treba iskoristiti).
Eh, da. Ali ima još jedan veći problem od šutnje. Većini je još uvijek ona stara šablona u glavi, ostavština socijalizma. Sad ću reći koja. «Samo da ja imam stalni posao u državnoj firmici, pa do penzije, i onda sam ja miran.» E jesi vraga! Prvo: »državnih» firmi je vrlo malo ostalo, a i one idu u privatizaciju. Drugo: cijeli život treba raditi na sebi i učiti, stjecati nova znanja i usavršavati se u onome što već mislimo da znamo. Eh, nema treće. U stvari ima. Raditi MORAMO. Nema zabušavanja, pečenja roštilja u firmi ko nekad. Mora se raditi. Eeeeee... Al to naš prosiječni čovjek nije navikao. A i ako ima ko hoće i želi tako, onda ga kolektiv nastoji izolirati. Jer, kao šefu se uvlači u dupe... I opet ono od prije nekoliko postova. Zavist. Kao, ma kako on može imati love za ovo i ono, bla, bla... ( na gazdu se misli, kad kažu on).
E pa mili moji – može. A znate zašto može? E pa zato što je na vrijeme skužio kako sistem funkcionira i onda si je priskrbio da može imati to na što ste vi svi toliko zavidni. A lijepo se potrudite i poradite na sebi, pa možda i vi jednog dana tako steknete.
Ajd živili i sretan vam praznik rada – 1. svibnja!
Post je objavljen 27.04.2007. u 21:26 sati.