Zanimljivo kako ti život servira neke stvari i kojim redom. Kao u nekom osrednjem azijskom restoranu. Svako jelo iznenađenje: red izvrsnoga, red lošeg, red katastrofalnog, i onda kad pomisliš: ajme idem se ustati i otići, još će me i otrovati – dobiješ opet fenomenalno jelo i izvrstan desert na kraju ( mmmmm pohani sladoled! Ali ne pričam o jelu sada zapravo).
Kad izgubiš svaku nadu i volju za dalje... Kad te ubije sve nagomilano kroz prošlost... Najedamputa se uvijek dogodi neki obrat i krene te nabolje. Vrati te u život. I onda se zamisliš sam nad sobom... Ma zar mi je zbilja to sve trebalo da postanem boljom osobom? Pitaš se i znaš odgovor. Da..., trebalo je.... Da nije bilo tih i takvih stvari koje su ti se dogodile, ne bi postao to što jesi. Ostao bi i dalje blažen u neznanju i inferioran prema svemu. Inferioran prema svijetu kojega si djelić, ma kako god okrenuo i kuda god krenuo na svom putu.
Lako je predati se nesreći i izigravati žrtvu. Treba naći snage u sebi samome i krenuti kroz oluju i mećavu. Znaš da te na kraju puta čeka sunce, svjetlost, kako god. Nešto blještavo uvijek je tu. Ne govorim o umiranju. Umiranje je kao kad pregori ili dotraje baterija u kompjuteru. Samo se ugasiš i sve je gotovo. Živiš i dalje u tuđim sjećanjima. Pokoji puta te se sjete i spomenu, kao kakav dobar komad opreme kojem je istrajao rok i prešlo ga vrijeme.
Govorim o svjetlosti, bljesku na kraju tunela nedaća. Govorim o polarnom svjetlu, nakon mjesecima probdjevene polarne noći u bunilu, na hladnoći, šiban vjetrom i snijegom i ledom nošenim sjevernim olujama. Govorim o tome kada se probudiš obasjan sunčevim svjetlom na nekom osamljenom otoku iz snova. Nakon oluje koja te bacala cijelu noć. Nakon brodoloma koji je završio kobno po posadu, a samo ti si se spasio i isplivao na pješčani žal rajskog otoka.
Na kraju svakoga puta ( nazovite ga i križnim putem ako želite), dolazi nagrada. Tako mora biti. Inače živjeti ne bi imalo smisla. Svi traže taj smisao, a nitko ne vidi da je on u nama samima. Smisao života je da postojimo. Smisao života je da se radujemo svakom novom danu. Smisao života je da smo interaktivni sa našom okolinom, ma koliko nam se ona činila zagušujuća i sputavajuća po nas same. Smisao života je u tome da nas ta okolina gura naprijed, ma kako mi to sami sebi ne priznali. Radili mi ono što radimo svakodnevno iz inata, iz želje, iz strasti, iz gušta iz obijesti, iz ljubavi, iz..., a odaberite sami što vam najbolje odgovara..., sve je to smisao života. I svi se mi nadopunjujemo, koliko god mislili da nije tako. Svima se životni krugovi ponavljaju i isprepliću, a da ni sami nismo svjesni koliko.
Da, svijet je globalno selo. Svatko svakoga u biti zna. A pravimo se da smo nedodirljivi i umišljamo sami sebi da nas nitko ne pozna. Volimo misliti da smo anonimni. I svako malo se sustignemo u kruženju zamišljenim ulicama. Svako malo nam se putevi preklope. Neki prođu prije, drugi kasnije, ali se sustižemo. Svako toliko se susretnemo. I misliš - ma to je moja srodna duša. To je ona davno izgubljena polovica. A nije. Samo je dobra kopija, napravljena da te malo zavara u potrazi.
I nastavljaš dalje kružiti. Ne umara te to kao što bi te umorilo kada bi znao da je prošla sasvim slučajno kraj tebe, a ti je nisi zamijetio. Jer prošlo ih je milione. Pa tko bi svako lice zapamtio?
I onda... Kada se najmanje nadaš... Kada je već sve otišlo u dim... Zaskoči te sreća iznenada! I umjesto da klikćeš i poskakuješ od dragosti, ti je odgurivaš svim silama. Jer nije to sreća, misliš. Ma to je još samo jedna kopija. Samo još jedan klon. Umjesto da je zagrliš i držiš čvrsto. Umjesto da ne puštaš, jer to je to. Ti se prestrašiš i skoro pobjegneš. Od inenađenja si osupnut.
I dok se snađeš i počneš uživati u okusu servianog jela, taman je obroku kraj. Ali nema veze. Sutra ćeš opet biti gladan. Moraš jesti... Moraš živjeti....
E sad, znam da sam zastranila u filozofiju. Ali takav je dan i takva je prigoda. Živjeli vi meni još dugo, dugo i dabogda ne promašili ni jednu priliku i imali samo fina jela na meniju.
Post je objavljen 08.04.2007. u 19:31 sati.