Uff! Klepnulo me proljeće i ovo lijepo vrijeme vani. Kao da sam se zaljubila ( heh, možda i jesam...)! Sve leptirići u trbuhu... Samo lepršim okolo i smiješim se ko blesasta.... I dođe mi cijeli svijet izgrliti i izljubiti...
I onda ti u tom raspoloženju saberi misli i uozbilji se, pa smisli nešto kao pametno za napisati...
E da, ali nema odmora. Nije samo da idem u onu sobu, pa sad da non-stop o njima blebećem. Malo i po forumu švrljam. I danas mi zapela za oko tema jedna... O zapošljavanju...Veli: iskustvo ili diploma?
A mili Bože i našega mentaliteta... Ima ljudi koji kuže odmah, a ima ljudi kojima neke i nacrtane stvari nisu nikada jasne. I onda kuknjave i pitaju se zašto ne mogu raditi ono što bi htjeli, željeli, voljeli ( pričam o zaposlenju, ali može se to primjeniti i na ostale segmente života).
Prvo, ljudi su općenito nestrpljivi. Sve bi htjeli preko noći – odmah i sada. E, nema više toga! Prošla su ta vremena kada se sve serviralo pod nos ( ne znam kome je to bilo, meni nije nikada, ja sam se uvijek morala izboriti za svoje, ali valjda zato i sada neke stvari bolje kužim i manje primam k srcu od većine gotovana). Dakle, nikako da prihvate činjenično stanje kako se uvijek moraš dokazivati. Prije je valjda bilo tako da samo rečeš – imam diplomu tog i tog fakulteta i svi padaju na koljena ko pokošeni od ushita i štovanja te diplome. Samo, kolko me sjećanje služi, prije je svatko mogao studirati i po nekoliko godina uzastopce, a da se nije maknuo s početka. Dobro, fala Bogu toga više nema ( uh, al će me razapeti oni koji gube godine). No prije je bilo prije. Kako se kaže – bilo, pa prošlo.
Sada je situacija skroz neka duga. Dakle, treba studirati, naravno. Ali ako se očekuje crveni tepih i počasti na prvo radno mjesto nakon fakulteta – grdno se varate! Sada je tako da kako si teoriju svladavao, tako ćeš i praksu. Znači iz početka sve. Od najnižeg radnog zadatka ( radnog mjesta), pa polako prema vrhu, ako si dovoljno ambiciozan i strpljiv. Eh, strpljenje. A znate onu narodnu: strpljen – spašen. Ali kod nas bi svi htjeli vile, jahte, bemvee, i što ti ja znam što sve ne!? Odmah i sada. Dobro, ne kažem da ima onih koji su te navedene stvari stekli tko zna kakvim putevima, ali ima i onih koji su to stekli svojim upornim ( čitaj napornim) radom, i naravno koji su se našli u pravom trenutku na pravome mjestu. Škola tu nije toliko presudna ( mislim na fakultetsku naobrazbu). Više je bitna sposobnost. Da, sposobnost. A kako se sposobnost stječe? Kroz različite poslove, naravno. Dobro, moraš se i roditi sa dijelom sposobnosti i upornosti, ali i strpljenjem. E, da – strpljenjem. A mladi nestrpljivi ( ma nisu samo mladi, ali oni većinom). I kada im se pokuša razjasniti da ne može sve odmah i sada, onda polude. Jer onaj neznamkojitamo ima i to i tako i on ide tu i tamo, a ja ne mogu! Tako razmišlja prosječan diplomant iz srednje klase ( najvjerovatnije prvi u familiji). E tu porodica i odgoj igraju vrlo bitnu ulogu. Ako je cijeli život slušao od roditelja koji nisu svršili škole da mora imati diplomu fakulteta, pa će mu sva vrata biti otvorena, naravno da će dijelom i sam tako misliti. I onda kada napokon završi upisani fakultet – razočarenje. Dok je on studirao, Stipe i Mate su zgubidanili, ali sada imaju uspješnu privatnu tvrtku, i još njega zafrkavaju da bi ga zaposlili, ali da nema iskustvo i da mu džaba ta diploma.
I što sada da naš diplomant učini? Ima diplomu, nema posao jer nema iskustva. Stipe i Mate ga neće zbog toga. Doduše, nude mu posao dostavljača u firmetini, pa neka krene iz početka kako bi ušao u bit firme od samih korijena. Hm. A naš diplomant smatra da ga Stipe i Mate samo navlače i sprd s njime rade, jer to mogu. I naravno, ne prihvaća takav njemu ispod časti posao. I onda naš fakultetlija završeni gubi dane i živce, pišući zamolbe na stotine razih poslova, a niti mu se ti napuhanci ne udostoje odgovor kao odbijenicu poslati. Prolaze godine, naš student je već izgubio svaku nadu za zaposlenjem u struci. Čak i neke tamo plavuše koje imaju samo srednju školu rade bolje plaćene poslove, nego naš junak. A Stipi i Mati žao njega i izgubljenih dana na fakultetu, pa mu ponovo nude posao, malo bolji. Neka bude dostavljač sa vozilom. E, ali i to je ispod časti našem diplomantu, jer nije se on badave znojio na ispitnim rokovima. Pa on ima diplomu! Valjda on nekog vraga zna o poslovanju. Samo tokom tih godina potrage studentove za poslom i zakon se izmijenio. Pa su se izmijenila i neka porezna pravila. Pa se izmijenio i način financiranja i strukture rada. Uf! Pa sve se izmijenilo od onoga što su njega tamo na fakultetu učili. I stigne ga tako i trideseta godina, a u radnoj knjižici ni dana upisanog staža. Frka! Dobro ajde ima par mjeseci onoga što je honorario tokom ljeta. Mora se preživiti...
A Stipe i Mate voze dobre aute, imaju vikendicu na moru, žena i djeca sretni i zadovoljni ( dobro Stipe ima neku malu sa strane, ali to njegova žena ne zna, pssssssst...). A naš junak ima figu u džepu i živi sa starcima koji su jedan na burzi, a drugi u penziji... Ma pitamm ja vas di je tu pravda onda? Hmmmm.......
E sad, ima još. I onda jednog dana sretne ovaj naš mali neku kolegicu sa fakulteta. Rijećč po riječ sjednu na kavu i ona mu kaže kako radi kod Stipe i Mate kao managerica. Huh? Pa kako? Pa u isto su vrijeme studirali..., a ona sada radi posao koji je on htio! I još mu se čini da je ona nešto fakultet zapustila. Više je radila u nekoj firmi na dostavi pa je usput studirala... Uuuuuh, pa to je ona kod Stipe i Mate radila... Uuuuuh...Pa još uvijek radi, ali sada je - managerica!!!!!
Uuuuuu bokteeee.....
Post je objavljen 13.04.2007. u 18:59 sati.