necu e bas necu blog! :P

utorak, 26.06.2007.

Nešto sasvim drugačije...

Evo ovako, pošto ja tu piskaram o svemu i svačemu, odlučih staviti početak jedne priče koju možda namjeravam nastaviti, ovisi kako se vama svima dopadne. Pa vas najljepše umoljavam da iznesete svoje mišljenje kako to izgleda i je li ima smisla da je nastavljam ili ne... Najljepše zahvaljujem.

Priča je iz davnina. Možda se nekome ne svidi tematika, ali ima veze sa stvarnim događajima iz toga doba. A sada evo i početka priče:



Slavica bješe mlada djeva iz mnogobrojne seoske familije. Imala je četiri sestre i dva brata. Ona je bila najmlađa. Kad je taman trebala propupati i nalaziti se s momcima po sjenicma i šljivicima, doš'o vražji rat!
A samo godinu prije početka drugog svjetskog rata, kad joj je bilo oko trinaestog rođendana, Slavici mater ovako reče:
"Dušo moja, vidi kolika nam je familija. Treba sve vas prehraniti. A i kuća nam je tijesna. Ajde ti, mila moja, lijepo u svoje tetke Marice na službu. Ona nema djece, tebe će k'o svoju rođenu držati. A ti ćeš njoj lijepo sve šta treba i po kući i po dvorištu i po štali."
A bijedna Slavica, žao joj bilo majke u toj silnoj neimaštini, i ona pristade. Ode u tetke na službu. Nije joj bilo nimalo lako. Nije joj ni bila k'o rođena. Al' šta je, tu je. Tetka će dati koji dinar, a Slavici novaca ne treba. Ona ima i stan i hranu, pa će svaki dinar pošteno zarađen, materi slati. Tako i bi. Nije tetka bila škrta, dala bi ona dovoljno, al' Slavica je svega željna bila, onako mlada. Tetka je bila stara i nemoćna, a još k' tome je imala i bolesnoga muža šta na noge nije mogao ni za nuždu obaviti. Sve je to Slavica čistila i podnašala. I staju bi urednom održavala, i krave pomuzla, kokošima zrnja dala, svinjama napoj odnijela, svinjac čistila, pa za sutra novi napoj kuhala. A između staje i kokošinjca, trči u kuću kad god neki od staraca zazove. A druge djevojke bi se uredile, pa iza ručka, kad bi materama suđe oprale, lijepo zavežljaj na rame, pa u potok na kupanje, a usput bi oprale i svoga rublja. K'o za napast, potok teče ispod tetkine kuće! Slavica se poti, a mladost iz potoka podcikuje. Pa dok bi po kući obavljala poslove, jadna bi rastvorila prozore prema potoku da joj barem svježi povjetarac nosi veselje s potoka, kad sama ne može k njima. Mogla bi ona na potok subotom, kad je bilo rublje na redu za pranje, ali šta joj je to vrijedilo kad je rublja bilo toliko... a ona jadna bi od jutra do ručka rifljala, dok joj ruke ne bi pocrvenile. I kad joj se sjena više nije vidjela na podnevnom suncu, brže-bolje bi trčala s naramkom tek opranog veša da ga prostre, kako bi do večeri bilo suho, a onda trk u kuhinju završiti ručak što ga je ujutro pristavila. A subotom su ostale djevojke izjutra na zdenac po vodu išle, pa bi do podneva čavrljale na zdencu. Onda bi punile vrčeve i trčale kućama da im majke ne viču šta ih na vrijeme na objed nema. Pola vode bi isprolijevale skakućući preko busena trave prečicom prema selu, a opet ispod tetkine kuće.

Godinu je Slavica provela u službi, kad izbije rat. Uto je i tetak umro, taman nekako pred sami rat. Pa se i renta smanjila za Slavicu. Došla vojska, pokupila tetki i stoku i kokoši. Treba mnoštvo ljudi prehranti. Tetka odluči da će kod muževe sestre u drugo selo. Ta je dalje od puteva vojske, ostalo joj je nešto stoke i peradi, pa će barem biti hrane. A Slavica s njom ne može. Kući ne može, jer se nema. Razmišljala je šta će sa sobom. Da se uda, premlada je. Tako odluči pridružiti se sanitetu. Previjaće rane nesretnicima. Nakon bolesnoga tetka ništa joj nije teško ni strano. I tako Slavica ode u partizane.
A onu godinu prije, čim je došla u službu, zapela je za oko jednom postarijem momku. Nije ni on njoj bio mrzak, ali premlada je, pa neće ni da ga pogleda. To je bio neki dalji rođak od tetkinoga muža. Često bi on svraćao, kao, da se napije vode u tetke ili bi čak svratio i na ručak jer bi cijeli dan šumu obilazio. Kako je bio lovočuvar, onda bi često donio i "zaplijenjene" lovine. To bi mu bio odličan izgovor da se idući dan pozove na ručak.
Slavica je već zarana naučila kuhati, pa joj nije bilo teško ni divljač spremiti. Gulaš bi svi u slast pojeli sa palentom, koja se mljela na obližnjoj mlinici, na iston onom potoku na kojem su djevojke u ljetnim popodnevima podcikivale. I kad bi Slavica išla na mlin, i tu bi je lovočuvar susretao. Kao, išao bi usput u posjete dobrom prijatelju Marku komu je otac ostavio u nasljedstvo mlin još za prvoga svjetskog rata.

Marko je bio dječarac, ono zaratilo, a otac pozvan u domobrane otišao na službu domovini, i bijedan pogibe. Ostavi Marka i mater same. Bio je mlad Marko, ali kako se uvijek motao oko oca po mlinu, znao je svaku stvar kako treba napraviti. Otac bi ga ionako često ostavljao samog da pazi na mlin, dok bi on u grad višak brašna na prodaju nosio. Često seljaci ne bi imali čime drugim platiti, pa bi plaćali dijelom brašna. A to bi se opet prodalo svakog sajmenog dana u gradu. I opet dobro. Tako da Marku nije teško pala briga za mlin ni kad je otac morao na bojišnicu. Samo, šteta je oca.
I tako je Marko radio u mlinu, a k njemu bi navraćali ne samo oni koji imaju žito za samljeti, nego i ostali namjernici i prolaznici. I mladi lovočuvar. Marko je bio četrnaest godina stariji od lovočuvara Ranka, ali mu je mladić nekako najbolje odgovarao za društvo od ostalih posjetitelja. I tako iz godine u godinu, postadoše dobri prijatelji. Najbolji, bolje rečeno. Kad se Marko ženio, a bilo mu je već trideset i osam godina, koga drugoga će uzimati za kuma nego Ranka! Tu nije bilo mjesta za bilo koga drugoga, doli najboljeg prijatelja.
Godine su išle, Marko je i djecu dobio, a mladi lovočuvar još nije našao onu koja bi se njemu za ženidbu svidjela. A u tom istom selu imaše lovočuvar Ranko tetka sa ženom. Oni živješe u kućici blizu mlina. I taman pred nekog vremena kad je Ranko pomislio da će vječno ostati starim momkom, dođe u selo baš kod njegovog tetka u službu jedna slatka mala. Za kratkog vremena prirasla mu srcu, tako da nije mogao, a da svakog dana barem jednom ne prođe ispod prozora kad bi ona ranim jutrom posteljinu rastirala.

Gledao bi Ranko, sve ispod oka prema prozorima. Kao slučajno prolazi i čim bi Slavicu ugledao, mahao bi škrljakom da ga bolje ona uoči. A ona bi samo sramežljivo se osmjehnula i nestala iza bijelih vezenih zavjesa koje je povjetarac s potoka lagano raspuhivao. Ma, ne bi Slavica otišla u sobu. Sakrila bi se ona iza onih vezenih zavjesa i krišom promatrala lovočuvara. Bio je podosta stariji od nje, ali je i dalje bio naočit muškarac. Sav je bio zarana posjedio, već kad je imao devetnaest godina, ali to mu tako u familiji bilo nasljedno. Svi muškarci bijelih kosa. A oči su mu bile svjetloplave i iskrile bi na ljetnom suncu prema Slavičinom skrovištu iza vezenih zavjesa. Slavica je samo promatrala kako prolazi i zaamišljala kako bi to bilo lijepo da i ona može s onim djevojkama na potoku biti i koju riječ nasamo u hladovini vrba sa Rankom razmijeniti. Ali morala je služiti.



Jednoga dana je tako Slavica izjutra posteljinu rastirala, ali umjesto lovočuvara, četa nekih nepoznatih vojnika promaršira dolinom pored potoka. Slavici bijaše malo čudno kakva je to vojska, ali nije puno imala vremena obraćati pozornost. Znala je da je zaratilo. Imala je još nekoliko dana službe kod tetke. Razmišljala je kuda će. Kad začuje s potoka neobičnu vrisku. Nije to bilo ono podcikivanje kao i obično onih veselih djevojaka. Više je zvučalo kao prestrašeno vriskanje i pomahnitalo zapomaganje. Slavica se prepade i pobjegne kod tetke u sobu. Ispod prozora tetkine sobe začuje je se tiho jecanje. Slavica htjede otvoriti prozor, ali tetka je spriječi i ona sama izađe iz kuće, polako, teškim staračkim korakom. Zamalo se vrati sa musavomi uplakanom djevojkom, koja je bila polugola i zamrljane, potrgane aljine krvlju. Viđala je Slavica i prije krvave haljine, ali ovako nešto nije nikada. Bilo joj nekako hladno pri srcu kad je vidjela sirotu djevojku. Znala je Slavicu tu malu iz sela. To je bila jedna od onih djevojaka koje bi se kupale na potoku. Ali ovako izbezumljenu je nije vidjela nikada. Mala je jecala i nikako nije mogla suvislu rečenicu složiti da je Slavica i tetka razumiju.
Tetka pošalje Slavicu u kuhinju po vode i po rakiju da natoči maloj, da se malo smiri. Slavica brže-bolje donese zapovjeđeno i dalje s onom nelagodom i čudnim osjećajem. Sa potoka se više ništanije čulo.
Djevojka je nekako malo došla sebe, valjda od rakije koja joj je ugrijala srce nakon proživljenog straha i poe pričati. Reče da je neka četa vojnika naišla na potok dok su se one kupale i robu prale. Reče da su neke crne uniforme imali i nekim jezikom govorili, koje one nisu prije nikada čule. I reče da su se u vodu zaletjeli i po dvojica-trojica uhvatili svaku od njih i počeli trgati rob sa njih i činiti im nezamislive stvari. I još reče da sada po potoku njihova krv se crveni i da niti jedna žive glave izvukla nije. Samo su tu djevojku na životu ostavili, možda i slučajno, jer se onesvjestila kad su joj krenuli činii grozne stvari. Valjda su pomislili da je mrtva jer je njezino blijedo tijelo beživotno plutalo potokom. Osvjestila se i vidjela leševe oko sebe svojih prijateljica. I crvenu vodu potoka.... objegla je prema kući i stisla se ispod prozora i tiho jecala. Nije više bila sigurna da li je to noćna mora ili je stvarnost. Ali kada je tetka izašla iz kuće i povela je unitra, bila je sigurna da više ne sanja ružno, nego da je sve to što se dogodilo živa i okrutna istina.



Još isto poslijepodne tetka i Slavica su spremile ono malo stvari što su mogle ponijeti i Slavica je upregla ono staro kljuse koje vojska nije par dana prije odvela u staara trošna seoska kola. Natovarila je tetkine stvari i ono malo svojih i krenule su put onoga zabačeng sela kod tetkine rodbine. Usput su i onu djevojku povele do njezine kuće. Mala je obukla staru Slavičinu haljinu koja je godinama u omaru stajala i čekala kada će koji momak po Slavicu doći da je izvede na seosko veselje. Ali veseljima je sada kraj. Počeo je rat. Momci su većinom otišli ili u partizane ili u domobrane, kako je koji osjetio dužnost. Ni jednoga već tjednima nisu vidjeli u blizini sela, a kamo li u selu.
Djevojku su ostavile u selu kod njezine kuće, a već je cijelo selo se skupilo ipred njezine kuće. Žene su bile uplakane, a ono malo starijihmuškaraca je otišlo na potok skupiti tužna mlada tijela, da ih sahrane. Slavica je tužna napustila tetkino selo. Kući nije mogla jer je njezino selo bilo već odavna popaljeno. Čula je još pred neki dan da su se majka i ostatak porodice spasili i otišli, ali nije znalakuda. Nije joj drugo preostalo, nego s tetkom poći pema tome zabačenom selu tetkine familije, pa će onda kad stignu vidjeti što će dalje.

Tako su se one truckale u trošnim kolima starim šumskim putem, jer ih je bilo strah ići glavnim putem, da ne nalete na kakvu crnu vojsku, pa da i mlada Slavica, ne daj Bože nastrada, kao i one jadne djevojke... Tetka je bila mirna cijelim putem i riječi nije prozborila. Samo je polusuznim staračkim pogledom gledala ispred sebe, sjedeći na kolima do Slavice.

Već je sunce davno bilo zašlo kada su stigle u zabačeno seoce tetkinog muža sestre...

petak, 22.06.2007.

Cry for help

PTSP. Znamo svi što je to. Za one koji ne znaju to je posttraumatski sindrom, tj. psihički poremećaj koji uslijedi nakon preživljene duboke traume, a najčešće se ispoljava teškim depresivnim stanjima i autodestruktivnošću.

E pa od njega pati jako puno ljudi. Znamo svi i radi čega. I zato postoje ustanove, udruge, i da ne nabrajam... Ali... E, da, znate da kod mene uvijek ima ono ali. Što ako ta osoba koja pati od PTSP-a nije bila u zadano vrijeme na «pravoj» strani? Što ako je ta osoba bila maloljetnik u vrijeme rata i našla se na «krivoj» strani, te samim time osjeća uz sve simptome PTSP-a još i veliku grižnju savjesti i osobnu krivicu? Kako toj osobi pomoći? Da li joj uopće želimo pomoći? Da li smo spremni zaboraviti na strane i posvetiti se samo čovjeku? A vidimo da u tom čovjeku ipak ima dobrote i da ta dobrota može izaći van na svjetlo dana. Samo treba naći načina da mu pristupimo.

E, da. Imam tako jednoga prijatelja koji se nažalost našao na krivome mjestu u krivo vrijeme. Naravno, za vrijeme rata. I prošao je sve i sva. A bio je još dječak od nekih 17, ili 18 godina kada je sve to počelo. I naravno, sada je odrasla osoba, ali još uvijek se ne može pomiriti sam sa sobom i sa onime što je proživio i vidio tokom rata. U teškoj je depresiji. Autodestruktvan je. Osjeća ogromnu krivnju i ima veliku grižnju savjesti. Ali u biti, po njegovim pričama, konkretno on sam nije ništa strašnoga napravio. Ali je na žalost, svega i svačega se nagledao. I naravno da su traume ostale. Uz to je i sram prisutan. Sram ga je toga što nije bio na «pravoj» strani. I sve to skupa ga ubija. Ali u njemu ima dobrote. To se vidi iz njegovih postupaka prema ljudima, prema njegovoj djeci, prema bilo kome... Samo ta dobrota nikako da prevlada i potisne onu samodestruktivnost i sklonost dramatiziranju oko sitnica. A ne može jer je bolestan. Bolestan od stvari kojima on nije mogao upavljati. I sada...

Kako takvoj osobi pomoći? Kako je vratiti na pravi put? Kako joj vratiti samopoštovanje, samopouzdanje i vjeru u sebe? Kako takvoj osobi objasniti da joj je oprošteno jer prijatelji su tu? Nisu ga napustili. I obitelj je tu. Ni oni ga nisu odbacili. A on se i dalje osjeća napuštenim i odbačenim od svih. Kako pristupiti i odvesti ga prema pravome putu i «iskupljenju»?

utorak, 19.06.2007.

Umrli su leptiri

Hm.. Znate kako mislite da nekoga poznate, a onda vas potpuno iznenadi nekim sasvim neočekivanim postupkom. E, pa to se meni dogodilo...

Mislila sam da sam jednu osobu dobro upoznala i da se jako dobro razumjemo. Ali ispalo je da ja nemam pojma o toj osobi i da nikada ni nisam imala pojma o ičemu vezanom uz tu osobu, a kao, govorili smo si samo istinu i nismo lagali. Eh, da...

I sve te priče i pričice, sva ta «povjeravanja», sve izrečeno... izgleda da je sve bila neka prašina i oblak laži... Dobro, ponešto je i bilo istine, ali sva ta istina je bila tanka i neopipljiva. Izgubila se u dimu tog oblaka izmišljenih i zamišljenih osjećaja...

A tako je to sve lijepo, i divno, i krasno započelo. Sve sa nekim leptirićima i suncem u očima. Da bi na kraju završilo grubim riječima i šutnjom. I onda se nađeš u čudu, ne vjerujući da tako malo znaš. A misliš cijelo vrijeme da ti je sve jasno i da ne može jasnije biti. Naravno, na kraju si razočaran i osjećaš se prevarenim, izigranim i izdanim. Ma kao da je cijeli svijet se ugasio.I vrijeme stane. I ti zaboraviš disati. I sasvim ti je svejedno jer ne dišeš više zajedno. Ne uzdišeš od zadovoljstva, već uzdišeš od neke težine u grudima. I sve se želi raspasti u tebi. Puknuti i rasuti se. Oni svi leptiri su umrli... Od njihovih krila je ostao samo prah koji sipi lagano na južini. Vjetar ga raznosi, ni sam ne znaš kuda. Ma nije te niti briga... Sam stojiš na toj vjetrometini i ne razmišljaš više ni o čemu.

Pred nekoliko dana si možda i mislio, i pitao se gdje je sve to nestalo, i zbog čega? Ali sada ti je svejedno... Samo stojiš... Dim oko tebe i magla, a ti ne dišeš...

I nije te briga. Niti za one leptire koji su umrli i pretvorili se u taj crnosivi prah, niti za sunce u očima koje je ugaslo i ne izlazi, niti za jutarnje osmjehe... Ma nije te briga više ni za šta...

Nekada bi i imao volje boriti se za ono što smatraš da je vrijedno te borbe. Ali sada... Pritišće te ta tišina... Ubija ti volju za biločime. Nekada si bila preintenzivna... Da... Ma što to značilo... A sada te nije briga ni što to zaista znači. I dalje stojiš. Čekaš sljedeći nalet vjetra da raznese i ono malo praha leptirovih krila koji grčevito stišćeš u dlanu. A prašina sipi kroz prste, ispada... Ruke su ti hladne i suhe od južine. Dlan pocrnio od stiska, ili praha... sada je sasvim svejedno. Ni to te više ne brine.

Kroz misli ti bljeskovi i slike prolaze... cvijeće na nekoj terasi... ruka u ruci.. osmjesi... bljesak u očima... Tišina... More iza leđa se više ne čuje... Samo tišina... I slavuji su utihli u obližnjem šumarku. Zelenilo je sivo. Sve je izgubilo boje. I one slike sa terase su sive, bezbojne...

Trudiš se promjeniti sjećanje da te ne podsjeća. Trudiš se zaboraviti... ali i oni mrtvi leptiri ti ne daju mira. Kao da još uvjek lete i lepršaju krilima... Sve je zapravo isto. Samo si ti drugačiji. I nosiš isto ime. Ali ne zvuči jednako kao prije. Nekako je daleko i strano...

Zar je moguće da je sve nestalo i istopilo se kao sladoled od limuna i vanilije na vrućem asfaltu? Samo u jednom treptaju...

Ali svijet se i dalje okreće. Život i dalje prolazi. Samo, prolazi pored nas. Kao da nas i ne primjećuje. Dva stranca; slučajni susret, bez upozorenja... Ostali su stranci... A toliko su priča jedan drugome ispričali i toliko noći zjedno probdjeli... Nikada... više...

nedjelja, 10.06.2007.

Čudni su puteljci života

Sada ću vam ispričati jednu čudnu i tužnu priču. Recimo da se glavna junakinja zove Nives. A ima ona godina kao i ja, znači over 30. Prošla je sve i sva. U ratu bila, granate joj padale po glavi, bez ikoga svoga. Svi se razbježali po bijelome svijetu i posvuda, koje nije ni vrijedno spomena ovdje. No, ima ta Nives roditeje. Eh, roditelje... Njezin tata nije njezin otac, ako me razumijete. Pravom ocu zna ime, ali ga nikada nije upoznala. Njezina majka je mrzi zbog toga. I još zbog toga jer nije ispala muško dijete.. Jadna Niveska...

Eh, i tako je Nives pred jedno pola godine raskinula dugogodišnju vezu s jednim vrlo bogatim tipom. Ma spominjem da je bogat jer ćete kasnije doznati zašto je to bitno. Eh sad, ne bi to bilo tako tragično, ima još riba u moru, šta se veli. Ali.. Nives ima dvoje velike djece koja su ostala sa tim tipom živjeti, jer frajer ih, fala Bogu voli, ali ih je i nekako uspio okrenuti protiv nje. A nedostaju joj do boli... I sad, Nives nije preostalo ništa drugo, nego da odseli kod svojih «roditelja».

I tako je ona dospjela u kuću kod svojih u neku zabit pored jendoga većeg grada. Ajde, nije tolika zabit, ali njoj navikloj živjeti u gradu od kad zna za sebe je zabit. E, da. Znate onu priču o zmaju iza sedam gora, iza sedam mora. Jedno jutro se zmaj probudio i gleda oko sebe, a ono same planine i brda oko njega. I veli on: « A koju pizdu materinu ja radim u ovoj zabiti!?!»
E, tako i naša Nives samo što ne reče svakoga jutra samoj sebi. No, to nije sada bit ove priče.

Pokušava raditi Nives, ali nitko je baš ne uzima za ozbiljno, jer svi misle da je taj prekid veze samo još neki hir poslije njezine bolesti. A da, zaboravih reći, Nives je dugo godina bila bolesna i liječila se od neizlječive bolesti, ali je nekim čudom preživjela. Valjda neviđena volja za životom... Ni ona sama ne zna kako se izvukla iz svega toga... No, da nastavim.

Živi ona tako u istoj kući sa svojim tim roditeljima, ali to nije život. Stara je svakodnevno maltretira svojim prigovaranjima i psuje joj sve i sva. E sad, dolazimo do onoga zašto je bilo bitno spomenuti kako frajer s kojim je raskinula ima love. Pa njezina stara ne može prežaliti zeta koji je imao novce i stalno punici ispunjavao želje. E, ne zna ta stara koliko je Nives poniženja istrpila radi njezinih želja i prohtjeva. Ali Nives šuti i trpi i pušta staru da se izgovori kad je uhvati žuta minuta za izljeve gadosti prem Nives. I tako je to svakodnevno. Sreća pa Nives ima neke sitne prihode i neovisna je od staraca, osim što su u istoj kući. Tko zna da li bi jadnica dočekala jutro koje, da je u istom stanu s njima... Jer...

A baš jučer, evo. Stara je zvala na ručak. I Nives došla i ruča lijepo. Sve u redu. I sad, kako je ručak završio, Nives kuha kavu. Najedamput! Ničim izazvana, stara se zalijeće sa nožem na nju i napada je! Nives izbjegne udarac i odgurne staru, ali ova se opet zaleti! Nives je sva bila u čudu... Ne može vjerovati što se događa... Stara nasrće! Nives je nekako uhvati za lice i pokuša odgurnuti, a ova je zgrabi za kažiprst i pregrize joj ga. Krv šiklja iz prsta, a stara sa nožem pokušava i dalje na Nives! Uto se stari stvori odnekuda i nekako obuzda staru. Ali dok ju je odvlačio, ova se istrgla i šakom pogodila Nives u sljepoočicu. Strašno.... Nives je zateturala prema sudoperu od boli udarca. Jedva je stigla isprati ranu na prstu. I pokupila se u svoj stan gdje je dugo plakala, ne vjerujući koliko je vlastita majka mrzi....

Stari je samo vikao da će ih obadvije staviti u ludnicu jer on to kao može... Pa, zar je i Nives zaslužila u ludnicu? Zbog čega? Zbog toga što samo želi živjeti....

Ovo pišem da znate kako se i u naizgled normalnim obiteljima dešava teško nasilje. Svakoga dana jedna žena biva ubijena od bliskih srodnika ili članova uže familije. Nadamo se samo da Nives neće završiti u crnoj kronici i da će se uspjeti izvući iz tog začaranog kruga u koji je upala.

Inače, Nives je vesela i vedra osoba. Na njoj se nikada ne vidi kroz što prolazi. Uvijek je nasmijana i u društvu je omiljena. Inteligentna je i sposobna osoba, ali vrag ga zna zašto to sve trpi. Valjda jer misli da to tako mora biti... Tko će ga znati....?

Bilo bi lijepo da joj pomognete kakvim mudrim savjetom. Jer ona za sebe više nije dovoljno pametna. Te stvari se događaju njezin cijeli život. Kada na nešto naviknete, teško je to razdvojiti od normale i znati prosuditi što je najbolje.

petak, 08.06.2007.

Vjera i vjerovanja

Evo neki dan sam nešto piskarala po tamo nekom forumu i naiđem na komentar moga komentara. Izruguje mi se neka gospođa/gospodična, u stilu: šta sam zapela za ono jednom se živi. Kao da ja to znam. Eh... Ali ja to ZNAM. Tko me je redovito čitao, imao je prilike pročitati i jedan post u kojem sam pisala ukratko o svojoj golgoti sa bolesti. Tko nije neka pregleda malo arhivu. No, ne želim sada opet o tome. Nego me je to potaklo da malo pišem o vjeri i vjerovanju.

Dakle, ima raznih vjera. Nama ovdje na ovom podneblju je najbliže kršćanstvo. Ali ono je relativno mlada vjera koja postoji nekih samo 200-tinjak desetljeća. To je vrlo malo za jednu vjeru. Ne želim sada polemizirati kako je nastalo i zašto. Nego želim pisati o tome koliko i kako i u što sve ljudi vjeruju.

Evo recimo kršćanstvo. To je vjera koja zabranjuje bilo kakvo praznovjerje. Ali ljudi koji tvrde da su kršćani, u isto vrijeme su i užasno praznovjerni. Znate ono kad vas ptica posere, pa se veli da je to sreća. Ili kad vam se štuca, pa vele da vas netko spominje... i tako još toga hrpu... Da ne nabrajam. Eh, sada. Toliko sam puta ta praznovjerja čula iz usta velikih vjernika koji redovito crkvu posjećuju i idu na mise i slušaju pobožno propovijedi. Oni koji nisu vjernici ili se ne žele deklarirati kao takvi, tim se praznovjerjima uglavnom smiju. I sada... Nije mi jasno kako to tako ide ruku pod ruku veliko praznovjerje sa čvrstim vjerovanjem u Boga ( ovo pišem velikim slovom iz poštovanja prema onima koji vjeruju u Boga, a ne zato jer sam i sama vjernica).

Daklem, da li vi znate da su slaveni, a samim time i hrvati kršćanstvo tek masovnije počeli prihvaćati tamo krajem 7. i početkom 8. stoljeća? Sad će drvlje i kamenje na mene veliki Hrvati. No dobro, nema veze. A do tada smo bili mnogobošci. Da, da. Vjerovali smo u sve i svašta. I od tuda i ono sa kenjcem od ptice, i sa štucanjem i ono kad se dive nekome kako je lijep i pametan, pa se veli, nemoj – ureći ćeš ga ( nju, nije bitno). I ono gledanje u šalicu kave... Ajde dobro, gledanje u šalicu kave smo pobrali od turaka, kad je Osmansko carstvo bilo prisutno nam u blizini. E, al i sarma je od njih stigla, da ne bude zabune! No, da ne pobjegnem sa teme. O kulinarstvu ću koji drugi puta.

I tako, raznorazna vjerovanja su nam se uplela tokom stoljeća u vjeru i s njome se izmješala. Neki niti ne razlikuju vjerovanje od uvjerenja, a kamo li od vjere.

No, to neka sami sa sobom rješavaju. Nisam ja tu neka vjroučiteljica, pa da im sada razlike objašnjavam. Neka googlaju.

Ma da se ja vratim vjeri i vjerovanju. Blago onima koji vjeruju. Njima je lako. Tj. lakše im je u životu od onih koji ne vjeruju u Boga. Vjernici lijepo odu u crkvu, ispovjede grijehe, izgovore par Očenaša i Zdravomarija i basta. Njima je oprošteno.

A što preostaje onima koji ne vjerju? Ili da se preobrate u vjernike, pa da i njima bude lakše pri duši ili da nastave gaziti kroz svijet i vrijeme sa svojim grijesima.

Samo...., znate što ću vam ja reći? Svaka čast vjernicima, ali oni misle ako vjeruju u Boga da će im sve i Bog oprostiti, pa počesto i nemaju baš osjećaja morala i moralnosti. Često pretjeruju u svemu. A znate onu zapovjed, ne pretjeruj u užicima ( malo sam je skratila). A znate i onu: ne budi tašt ( usput, to je smrtni grijeh). E sad... ajd malo pogledajte naše javne ličnosti ( političare, estradnjake, itd) koji se kunu da vjeruju u Boga i redovito ližu oltare.

Hmmmm..... Jel sad da idem na ispovjed odmah?

The things we do for love

Što ste zadnje dobro učinili za nekoga? Što ste zadnje učinili radi ljubavi? Iz ljubavi radimo mnoge nepromišljene stvari, naravno misleći pri tome najbolje. Ali uvijek se dogodi da nam se omakne nešto što i nije tako dobro. Ne daj Bože, čak i krivo.

I tako sa najboljom namjerom, dogodi se katastrofa i nestane čarolije u trenu... Ma zapravo je nije ni bilo. Bio je to samo privid. Da je bila prava čarolija ljubavi, bilo bi i oprošteno ono što je možda krivo učinjeno... Prava ljubav ne pamti loše. Prava ljubav oprašta i zaboravlja i nastavlja dalje sa leptirićima i u oblačićima.

I tako radi ljubavi radimo sve. Naravno, kome je stalo do ljubavi. Onome kome nije.., ha, taj i ne zna što je to ljubav.

A stvarno, što je to? Imam jednu prijateljicu koja je kemičarka i ona to voli svesti na čistu formulu. Veli da mi mozak luči previše dopamina kad sam zaljubljena. I onda veli da mislim kako je to nešto uzvišeno, a zapravo je obična kemijska reakcija. Ma neka je to samo obična kemijska reakcija, ali meni se sviđa kako se tada osjećam. I samo nek se odvija taj kemijski proces što dulje. Meni super! Ma ne samo meni, naravno. Svima koji su zaljubljeni i uživaju u ljubavi. A oni koji nisu, neka se brzo zaljube. To je predivan osjećaj. I neka uživaju.

Da je više ljubavi na ovome svijetu, bilo bi manje patnji i boli. Ma, slušam jutros radio, i veli; na bliskom istoku opet neki samoubijica se raznio bombom i pun bus ljudi poubijao. Pa jel to normalno, recite vi meni? I što se ima od toga? Aaaaa... previše je mržnje na ovome svijetu... Kada bi svi bili voljni prepustiti se samo ljubavi, ne bi bilo takvih ružnih stvari i tragedija...

A to mi uvijek izazove tugu. Prem da ne poznajem ljude koji nastradaju, ali svejedno... Tužno je to kada nevini ljudi izgube živote zbog nekih nazovi «uzvišenih» ciljeva. Ma koji su to uzvišeni ciljevi? Koja su to uzvišenja, ako nema ljubavi?

I zato, lijepo se volite. Zaljubljujte. Uživajte u tome osjećaju. A ostale stvari će same doći na svoje mjesto. Kada je čovjek sretan i zadovoljan, onda mu se i događaju samo lijepe stvari. To je povezano. Samo «possitive toughts». I sve ostalo lijepo nadođe samo.

The things we do for love

Evo ovdje je bio jedan post, ali je izbrisan jer bi mogao povrijediti neke vrlo drage ljude. Isprike onima kojima nedostaje post. Pusa mojoj ljubavi

utorak, 05.06.2007.

Policijska posla

Vozim se neki dan po istarskom ipsilonu... I šta? Kraj ceste parkiran kombi policije. Na ugibalištu nekom. Pogledam ja malo bolje, a frajer u policijskoj uniformi piša... Da, piša! Ma nisam mogla svojim očima vjerovati!! Policajac, u unifromi, pored službenog vozila, na frekventoj cesti – piša!

I daj ti sad imaj razumijevanja za našu policiju i budi kulturan i normalan s njima kad te zaustave, nakon ovakvog prizora... Ma, strašno...

I sad ja to pričam frendovima, a vele oni, pa čovjeku se pripišalo. Ma i meni se prišpiša dok vozim na dulju relaciju, ali mislim, stvarno! I prolaze stranci u autima - i vide ga! I prolaze domaći u autima - i vide ga! Al njega boli briga... I baš ga briga za ono što ima u ruci... Frajer piša...

Ma stvarno! Ali u uniformi, pored službenog vozila! Ma to nam je naša kultura... I onda se čudimo zašto nas neće u Evropsku uniju, i zašto nam je tako kako nam je, i zašto se bježi od policije, i da ne nabrajam...

Ma ko će mu normalan vjerovati, nakon što ga vidi s «oružjem» u rukamam kako piša pored ceste?!?

<	lipanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (8)
Lipanj 2007 (8)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (17)
Ožujak 2007 (27)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?