Sada ću opet o nečemu sasvim osobnom. Došlo je vrijeme da malo razotkrijem i sebe. Stalno o nekome drugome pišem. Nije pošteno da druge razotkrivam, a da o sebi šutim.
Hmm, odakle da počnem? Pa dobro, može odavdje.
Jedno jutro sam se probudila nekako sva čudna. Sa nekim čudnim osjećajem. Cijelu noć sam imala ružne snove. Ali ono, baš odvratne. Sve neka krv, netko me naganja, hoće me ubiti i tako. Odem u kupaonicu i pogledam se u ogledalo. Koža mi siva. Hmmm. Podočnjaci crni kao da nisam pet dana i noći oka sklopila. Nešto me štreca u lijevoj dojci. Sjetim se da sam negdje pročitala da je dobro samopregledom provjeriti promjene na dojkama. Ali to vrijedi za žene preko četrdesete. To jutro ja sam imala 28 godina.
Skinem se do gola i krenem pipati. Sve u redu. Čekaj, čekaj.... Šta je ovo? To tu nije bilo prije. Napipam neku kvržicu koja me iznutra prema van bocka čudnovato. Kao da je vrh kemijske olovke zapiknut iznutra pa hoće izaći van kroz kožu. Ta kvržica se nalazila u gornjem lijevom kvadrantu ( stručni medicinski termin). To me zabrinulo i odem kod doktora. Veli on nije to ništa, to je normalno kod mladih žena. Samo najobičnije promjene. Dobro, velim ja. Kaže on meni napravićemo malu biopsiju ( operacija pod lokalnom anestezijom) i vidjeti šta je to. Dobro, ok, može. Je vraga bila mala operacija! Uspavali me skroz i skoro im nisam krepala na stolu od krivo složene anestezije. Naime, ja sam alergičar. Dobro je. Malo su me intubirali, ali nisu htjeli priznati. Al nema veze, preživjela. Kako znam? Pa grlo me peklo još pet dana poslje i nisam mogla govoriti. A i sestra kad sam se probudila gušeći se, mi je brže bolje izvukla nešto iz usta. Ja je pitala da mi pokaže šta to ima u ruci, a ona veli ništa, ništa i skriva tubus iza leđa. Al nema veze, preživjela.
I tako, prošlo nekoliko dana. Pitam ja doktora šta je sa nalazom. Veli on nije ništa. Samo ti normalno kao je sve i prije. Nije ti ništa. Ok. Super! Godina dana prošla. Sve super, ali... He.. Znate već da kod mene uvijek neki ali ima. Točno u dan ( isti datum) kad sam tu prošlu godinu napipala onu kvržicu, napipam ispod lijeve ruke u pazuhu istu takvu. Hm! Šta sad?
Opet ja u onog doktora ( a da usput, taj je bio šef kirurgije u tom gradu gdje sam tada živjela; kao čovjek sa iskustvom....nda). Veli on nije ništa. To mi kao reakcija na depilaciju – urasla dlaka. E je uraslo sad da ne rečem šta! Meni to sumnjivo. Ali no dobro. Ako veli nije ništa, a valjda nije ništa. Dao mi neke antibiotike da pijem. Kao, od njih će se to povući. Pila ja te antibiotike, a ono sranje raste ipod ruke ko ludo. Ne mogu ja više nakon dva tjedna ruku spustiti. Žulja i boli. Hodam ko John Wain ( valjda sam dobro ime napisala). Samo se čeka kad ću revolver povući. Već me i društvo zafrkava da šta idem na obračun kod OK korala.
Meni sumnjivo to sve skupa. Odem ja u jednu malu privatnu polikliniku i tamo me pregledaju. Vidim ja panika. Uzvrtili se. Veli mi jedna doktorica: ma mi bi to punktirali. To vam je ono kad vam na živo igletinu zabodu u sumnjivo mjesto i vuku van sadržaj da vide šta je to. Uf!! Aj dobro, punktirajte ako vas veseli. Ajd, rodila sam dva puta, izdržaću bol. Punktirali oni. Pet puta mi zabijala onu igletinu u cicu. E onaj partizanski film Okupacija u 26 slika – pičkin dim ( a isprika, al moram!). Uf!! Boooooooooooli u vražju mater! Nakon trećeg puta sam se zamalo upišala u gaće od bolova. Aj, prošlo i to. Zove mene navečer ta doktorica. Veli: znate moram vam nešto reći. A ja već vidim - ne vodi na dobro. Znate, stanice su suspektne. A ja njoj velim ovako: A ženo ne muljaj me. Nisam ja blesava. Imam rak. Jel tako?
Ona šuti par sekundi, pa veli: A je. Imate. E će ona mene preveslati. A ja cijelo popodne brijala po internetu i tražila sve što piše o raku dojke. Naučila tipove, skužila da mi je to metastaza i kad mi je ona rekla koji je nalaz, skužila da imam dva tipa raka, a ne jedan. Jer onaj «pametni» krelac od kirurga onog je rekao da to nije ništa. Pa je mala živjela sa rakom cijelu godinu. Eeeej! 365 dana! Dobro se nije razvio posvuda! Nema veze, bilo pa prošlo. Idemo dalje.
A da! Otpisali me. Rekli imaš još 6 mjeseci života do godine dana. To je bilo 2000. godine. Ha ha ha ha. Šta su proroci, a?
Uglavnom, prošla sam kemoterapije ( prva u Zagrebu na «Rebru»; svaki treći ponedjeljak dnevna bolnica u Splitu – divno osoblje, hvala im!). I tako tri i pol mjeseca. Otpala kosa, normalno. A ja imala dugu plavu kosu. Ma nema veze za kosu, al su me ljudi koji ne znaju bljedo gledali šta sam imidž promijenila. Ko skinheds sam izgledala. Sva u crno obučena sa ćelavom glavom na kojoj crna bandana. A ko me pita šta mi bi, ja odgovaram: kemoterapija stajl. I sad jadni ljudi ne znaju oće se smijati ili plakati.
Pa mi se rak vratio i nakon tih kemoterapija. I onda je jedna krasna doktorica iz Zagreba... Ma reći ću joj ime, pa neka se ljuti šta je reklamiram. Dr. Ljerka Eljuga je zaslužna zašto sam ja danas živa. E, da. Ona je rekla - moramo je odrezati. Šta? Pa cicu, bogati. Ajme! Ne dam cicu! Imam 30 godina i ne dam! Ajde, nagovorila me, ali me tri dana nagovarala. E da nije obećala rekonstrukciju odmah, ništa ne bi bilo od rezanja. Ajde sad bar imam cice ko petnaestogodišnjakinja, hehehe. Dr. Mijatović junior zaslužan za to.
Dobro, još je bila kasnije jedna manja korekcija, ali to je zanemarivo. I sad sam zdrava, već ima, pa ima već pune tri godine da sam skroz zdrava ( ajde nisam rekla da sam zdrave glave, mislim samo fizički sam zdrava). Sada imam nepunih 36 godina života.
I tako. To je to. I onda se čude kad ja velim da me ništa ne dira. A šta će me dirati? Pa smrt me ne smije taknuti. A da me diraju i nerviraju gluposti ovozemaljske. Samo se treba dobro zabavljati i uživati u životu.
Ajte živili i zdravi bili!
Post je objavljen 04.04.2007. u 22:25 sati.