31.10.2004., nedjelja
Sjećanje na Irenu
Probijam se s Raven i njenim sinom prema Krematoriju i mislim na Irenu. Pažnju mi odvlači gomila ljudi s cvijećem i svjećama. Svake godine ista slika. Ipak, ove ne pada kiša i zahvalna sam na tome. Slično je i s mojim mislima. Već su sjele na svoja predviđena mjesta i ukalupila se, pojavljujući se u nepravilnim razmacima, i već sam ih stoput pretresla i odlučila prestati tražiti neki odgovor. A i suze, ta kiša misli, znaju iznenaditi svojim nedolaskom. Ipak me povremeno zaskoči ona glavna misao, ona koja stoji iznad svih ostalih. Bi li me toliko bolilo da Irena nije bila iznimno duhovita?
Ljudi mi počinju izgledati smiješno, kao neki mravi koji po navici s cvijećem odlaze na svoje punktove. Ta veza groblja i smijeha, a pogotovo sprovoda i smijeha je kažu psiholozi, normalna. U tuzi popuste kočnice i čovjek se počne luđački smijati. Sjećam se da su se najbolje obiteljske fore izprovaljivale kada je deda umro i kada smo se svi pod bakinim vodstvom valjali od smjeha.
Humor je nešto sto mi treba svakodnevno, ne samo da preživim, već da uživam u životu. Moj najdraži profesor je jednom prilikom rekao kako je spekulativnost danas vrlo rjedak dar među ljudima i kako ju treba njegovati kod onih koji ga posjeduju. Smisao za istančan humor koji ne puca kod svih i ide na drugu loptu je nešto slično. Puno ljudi voli prepričavati viceve, pričati smješne priče ili dobaciti povremenno koju vlastitu umotvorinu, pa ju ostaviti na milost i(li) nemilost slušača. Ima jedna vrsta humora, koju ja zovem socijaliziranom varijantom. Svodi se otprilike na već postojeće kalupe raznih šaljivih doskočica. Čula sam ih bezbroj puta i svaki puta bi me iznenadilo njihovo siromaštvo. Jedna od njih se odnosi na novopečenog vozača koji proslavlja svoj uspješno položeni vozački ispit, a netko od prisutnih mu obavezno dobaci kako će od sada pažljivije hodati gradom...Ili primjer s odjećom. Svatko tko je makar i jednom odjenuo par brojeva veću vestu dobio je vjerojatno komentar tipa: "Malo ti je premala ta vesta, ha-ha." Ovaj primjer vrijedi i u obrnutom pravcu.
Naravno, tko sam ja da sudim o kvaliteti nečijeg humora? Uvijek se u takve rasprave može dovući pitanje ukusa, a o tome me već davno tata izvjestio da nema smisla raspravljati. Zapravo to i ne želim.
Samo se uvijek, kad pomislim na Irenu, sjetim nekoga čiji mi je humor bio strašno duhovit i blizak, kao neka vrsta savezništva. Klikeri su joj radili brže od bilo koga meni poznatog .
Ajme meni, gužva postaje sve veća i čini mi se da vidim neke rođake kako se približavaju Ireninom grobu. Molim Raven da se još prošećemo dok oni ne odu, jer nemam volje komentirati ljepotu cvijeća, odgovarati na pitanja o Ireninoj djeci ili neku drugu varijantu uobičajene komunikacije na grobu prerano umrle žene. Sva sreća da Ravenin nasljednik – taj mali pratitelj naših zamisli - obožava bagere i da su stričeki iz Čistoće odlučili počistiti kontejnere.
Sjetila sam se Ireninih doskočica u vezi rođakinje koja joj je trenutno na grobu. Nikada to nije radila zločesto, već više kao suosjećanje za nečiju nemoć da stvari izbaci kroz smijeh, pa to čini nekim neprestanim kukanjem koje na kraju postane stvarno jadno. Osim, ako mu se ne da smisao povežući ga s nekim likom iz crtića...ili iskonstruirajući potpuno novu priču sa svim elementima dobre komedije. Baš me zanima što bi se dogodilo da sada dođem do te žene i ispričam joj kako nas je Irena znala nasmijavati s njom kao glavnim likom. Kako bi se to uklopilo u njezinu sliku nekoga tko je bio mlad, razbolio se i umro, pa se sada na tom mjestu skupljaju i oni koji su je poznavali, kao i oni koji trebaju dozu tragičnosti u životu i komentiranja kako je strašno to što se dogodilo, a oni se uvijek sjete te drage mlade žene i posjećuju njezin grob. Možda ne razgovaraju ni sa svojom živom sestrom, komeniraju tuđe veze i brakove, ali to je drugo...O mrtvima sve najbolje, makar ih i ne poznavali.
I Irena je imala potrebu komentirati. Komentirala je stalno. Ženu na cesti s prenatapiranom frizurom, policajca s pogledom gledam Zadar, vidim Skadar, nekoga tko se opremio na sebi svim mogućim bojama (micica), sebe-na ručku u studentskoj menzi okićenu svim zlatom koje je imala, podstanarski stan s jednom sobom i njih petero u njemu koji je zvala Arena u gostima. Činila je to uvijek na sav glas, bez obzira na to čuje li ju netko ili ne, pa je njezinom mužu znalo često biti i neugodno zbog tih neukrotivh komentara. Novce je svojoj djeci ili mužu djelila riječima: “Evo, da te pes ne popiša”. Utorak je zvala ukorak (to je preuzela od Ane), četvrtak je bio čeprkaš. Umrla je jedan ukorak.
Konačno smo dočekali da grob ostane bez posjetitelja i stigli do Irene. Zapalile smo svjeće, Ravenin sin je pio bočicu s mlijekom zagledan prema bagerima u daljini. Prošlo je više godina i svi smo bili najviše usmjereni na djecu (neki su konkretno pomagali oko njih, neki nisu). Matija je naslijedio Irenin smisao za humor i brze klikere, Ana njezinu istinoljubivost i osjećaj za druge, a Marija – ta mala mudrica je pokupila onu dozu prefriganosti i snalažljivosti koju je Irena koristila samo verbalno, i naravno u svrhu humora.
Nisam uspjela dokučiti je li se Irena kroz smijeh branila od nečega što je duboko u sebi nosila kao teret, a nosila je puno toga. Pričale smo nekada i bez doze humora i tada mi se otkrivala potpuno drukčija osoba, ozbiljna i mudra. Spojene s tim dijelom, shvaćala sam da su njezine svakodnevne fore prave male životne priče ispričane kao koncentrat, bez jeftine patetike (kojoj se isto tako znala rugati).
Neki dan mi je Savršeni rekao: "Evo ti nešto novaca, (i sa smješkom dodao), da te pes ne popiša." A ja njemu uredno govorim da se stalno nečemu čudi ko ptica (ili pica) glisti. Nisam svjesno preuzela te Irenine izričaje i prenijela ih na druge. To je dio mene koji mi je Irena ostavila i koji tako i dalje držim na ovom životu...Nisu to samo riječi, to su vesele doskočice...I život je takav. Malo je onih koji ga znaju tako živjeti...Irena je znala. Do smrti, a i nakon nje.
Ubi me ova patetika. Idem se popišati. Rekla bi Irena: “Ajde, ajde i mi ćemo te”.
|
- 19:55 -
Komentiraj (1) -
Isprintaj -
#
29.10.2004., petak
Rubens iz dječjih kolica
Odlučila sam da ću ovu zimu one najhladnije dane kada baš neće biti za duže šetnje u prirodi, provesti s djevojčicom po muzejima i bazenima. I tako smo se jučer nas dvije nakon šetnje po gradu, onako za probu i u ugodnom društvu uputile u Albertinu na Rubensovu izložbu. Bilo je baš lijepo, iako smo došle sat vremena prije zatvaranja i nisam uspjela pročitati sva objašnjenja uz slike. No, dobro. Taj gospon je imao stvarno nevjerojatan smisao za crtanje ljudskog tijela na kojem se može vidjeti i najmanji detalj. Gospođe su sve sa špekićima, trbuščićiima i širokih bokova (jedino su grudi nekak male), pa se žena s kojim viškom kilograma može osjećati sasvim ženstveno u društvu tih punašnih baroknih dama i anđelčića. I najljepše od svega je da su ti likovi iz autorovog stvarnog života poslužili kao predlošci za likove malog Isusa, djevice Marije i svetaca. Sve u svemu, nije to neki stil koji me obara s nogu i po mom uskusu, ali zanimljivo za proučavanje u smislu slikarske vještine i uranjanja u prošlost isprepletenu starogrčkim i kršćanskim motivima i kao dokument seoskog i plemičkog života u doba baroka.
Sve sam to uspjela doživjeti zahvaljujući svojoj djevojčici koja je iz kolica, izgledajući baš kao neki barokni Rubensov anđelčić, tiho gugutala, smješila se i zabavljala sama sa sobom, ostajući totalno nezainteresirana za djela velikog umjetnika. Ja sam je prije toga dobro izmorila šetnjom na svježem zraku u nosiljci, nahranila i pripremila za spavanje. Od spavanca nije bilo ništa, ali je bila dobra. Za razliku od nje, jedna koji mjesec starija curica je vrištala, glasno plakala=urlala i smirila bi se jedino kada bi ju mama i baka pustile da puže po podu, što je ona obilato koristila. I to tako da su je neki posjetitelji udubljeni u gledanje slika, skoro pregazili jer je mala jurila sto na sat. Osim toga je prelazila i preko onih označenih konopaca ispred slika, pa su pune ruke posal imali i čuvari. Naravno, mami i baki je to bilo strašno smješno i zabavno, kako to već biva kod nekih ljudi bez osjećaja za okolinu. Naime, što? Ljudi su došli u miru i tišini gledati slike u muzej i ne mora im biti zabavno preskakanje malog puzajučeg stvora koje vrišti na sav glas. Meni je normalno da ako ne možeš smiriti dijete u takvim prostorima koje koriste više ljudi i pretpostavljaju neki red i mir, izađeš s djetetom van. Uostalom ne moraju svi tolerirati dječje nepodopštine, kao ni pseće ili nekih drugih ljubimaca, čiji gazde su često neobazrivi na okolinu. Na kraju je malena došla do djevojčice i sa crnim rukama od poda koji je prebrisala počela prebirati po djevojčicinim stvarima, pa ju je mama odvukla, iako je čini mi se bila spremna taman za jedan razgovor ugodni o dječici. Onak, k'o da smo na cesti. Na kraju su je uz dreku odvukli i već je skoro bilo zatvaranje.
Komentar moje djevojčice na tu svu umjetnost je bila puna guza....ali ne kukuruza. Pa sam ja odlučila upitati stričeka koji trga karte gdje je prostorija za prematanje beba. A ovako je otprilike (nisam sve polovila zbog austrijskog naglaska) tekao razgovor:
Molim vas, gdje je prostorija za prematanje beba?
Hm, joj, na prvom katu, ali tamo se sada ne može, jer se uređuje za novu izložbu
Dobro, hvala
Ali znate što? Postoji vam mogućnost da dođete do tamo.
Dobro, kako?
Prvo uđite u lift, onda stisnite -1, pa ćete stići u podrum. Onda tamo stisnite za drugi kat, pa izađite van. Tamo ćete vidjeti jedan dio koji se spušta, pa prijeđite preko (ne znam čega), dođite paralelno (ne znam čega), spustite se do prvog kata i tamo potražite portira. On će vam pokazati gdje je WC, ali onda od tamo ne možete direktno izaći na glavni izlaz, već se morate vratiti preko (ne znam čega), uči opet u neki hodnik i pitati portira gdje je sporedni izlaz koji vas po nagibu vodi do ulice, ali sa stražnje strane muzeja
U redu hvala, možda koji drugi put.
U usporedbi s realizacijom stričekovih dobronamjernih uputstava (zamišljam što bi mi rekli u nekom hrvatskom muzeju) puna guza i nije bila tako strašna stvar.
Pa samo da znate, prvi kat će se uskoro otvoriti jer stiže Chagallova izložba (mljac), pa ako vi ili vaše dijete morate obaviti fiziološke potrebe, nema problema. A ako nešto i zapne, ljubazan striček će vam sve objasniti.
|
- 14:38 -
Komentiraj (5) -
Isprintaj -
#
27.10.2004., srijeda
Gdje je mladost nestala?
Eto, o koncertu Parnog valjka ste već mogli čitati, pa samo par zapažanja iz mog nekog ugla. I to ne samo o koncertu, već i o kratkom boravku u domaji.
Svaki puta se ne mogu oteti dojmu kako ima hrpa novih dućana sa svime, kako je sve prilično skupo i kako su Zagrepčanke sređene i ukusno obučene. Baš se moja trenutna gošća u Beču i ja ne možemo načuditi koliko je tu odjeća jeftinija, a Bečlije hodaju puno neukusnije obućeni i tak to...
Opet su me malo gazili na zebri, odlazak s djevočicom u tramvaj je bio ravan avanturi probijanja kroz prašumu i osvajanja mjesta na prvom drvetu, opet bahatost pridošlica u moj rodni grad... Ali i neke pozitivne stvari sam primjetila. Gradi se puno novih zgrada, uređuje se malo grad (ploče s planom naselja, spušteni kolnici za kolica, biciklističke staze i klupice za sjedenje) i to mi je stvarno lijepo vidjeti. Nisam bila, ali kaže Mr. Perfect (skoro je ostao bez titule savršenog, ali ajde dajem mu šansu) da je i bazen u Novom Zagrebu jako dobar. Još kad bi se nekako moglo utjecati na opću nekulturu vozača i zbog toga manji protok u prometu, bilo bi to stvarno puno manje stresno iskustvo. Ali i ovako je bilo lijepo vidjeti naše drage i naš rodni grad, promijeniti ambijent i vratiti se opet doma.
A, da, koncert je bio stvarno dobar, izdivljali smo se k'o mladi majmuni i to mi je super. Nisam bila baš u poziciji nekog kritičara, jer kad dođem na koncert volim biti dio atmosfere, opustiti se i plesati. Budući da sam u posljednjih petnaestak godina pohodila većinu koncerata u Domu sportova (hvala mojoj frendici koja mi je to omogućila) mogu dati i neki mali osvrt na kronologiju Parnog valjka. Naime, njihov koncert mi je bio sa nekih dvanaestak godina, drugi u životu u toj dvorani (prvi je bio moj vječni idol Čola) na koji me sestra povela i nikad ga neću zaboraviti. Bila sam u transu. Kanije sam ih još puno puta uživo gledala i slušala i ne sjećam se niti jednog lošeg gdje nisu zapalili publiku (zagrebačka je inače vrlo zahvalna). Možda mi je bolji bio sam onaj koncert prije par godina kada su slavili dvadeset i peti rođendan. Nadam se da će iduće godine proslaviti trideseti i da ćemo opet potrefiti dolazak u domaju. I sad misao iz naslova posta. Nekako sve teže uspijevamo (zapravo nikako) nagovoriti naše prijatelje iz djetinjstva i mladosti da odu s nama na neki koncert. A mi potegnemo iz Beča (nismo jedini, svaka čast još jednom roditeljskom paru), organiziramo čuvanje djevojčice s bakom i dedom koje jedva pozna u novom ambijentu, krepani od trčkaranja po gradu i obilaženja familije i frendova i uspijemo otići...pa se ja pitam dragi moji...Gdje je mladost nestala?
|
- 23:45 -
Komentiraj (5) -
Isprintaj -
#
24.10.2004., nedjelja
Zmazanoća je in
Ima tako raznih ljudi i raznih čudi, zar ne? Ono što je jednima premalo, drugima je previše i slično. Pa da ne dužim,(jer mi je već lagano dosta razmišljanja o tome),moj problem je čistunske prirode.
Naime, jedna sam od onih koji vole red i čistoću. Ne znam tko tu postavlja standarde što je to čisto, ali po meni je bitno da je čovjek zdrav i sretan. A ja sam i jedno i drugo, kao i naša djevojčica. I u čemu je onda problem? Po meni, ni u čem, ali mi se neki (uglavnom iz domaje) svako malo nađu djeliti savjete ili komentirati kako pretjerujem i kako ću zeznuti djetetov imunitet i slično. Pa sam ja potaknuta tim izjavama pokušala dokučiti o čemu se radi. I evo do kojih zaključaka sam došla. U početku sam bila zabrinuta radim li nešto krivo. Onda sam malo razgovarala sa nekim svojim frendicama koje isto razmišljaju kao ja, i zaključila da nisam jedina i da ima još ljudi koji smatraju da treba paziti na te stvari, naročito kod djece. I da je sve stvar kako se postaviš, jer ako si sklon ispričavanju i neugodi, okolina to nanjuši i napada punom snagom. I vole vas proglasiti malo puknutim, pa čak i kandidatom za patologiju.
Pa da malo pojasnim o kakvoj patologiji se radi. Kad se rodila djevojčica, nisam dala da ju diraju ljudi (veliki i mali) sa neopranim rukama. Provjerila bih ako je netko bio prehlađen ili bolestan prije nego bi došao, iskuhavala sam njezine bočice nakon korištenja i trudila se stan držati što čišćim. Kako je ona rasla, prestala sam to sve raditi u tolikoj mjeri, pa stan usisavam svaki drugi tjedan, bočice samo prelijem s vrelom vodom i sl. Ja smatram da ne pretjerujem ako djetetu ne dam da prožvače nešto s poda, dira neku napuštenu životinju... Daklem, ne mislim da sam bolesna, samo možda imam malo više standarde od većine ljudi. I sad ono što mene fascinira u čitavoj priči je to kako ljudi vole određivati drugima što je normalno i gdje su granice toga. I druga stvar je činjenica da u nama čistuncima neki ljudi očito vide potencijalnu opansnost i to vrlo visokog rizika. Jer ako imate u okolini nekog zmazanca koji se ne pere i za kojeg će se opet većina složiti da mu manjka higijene, na njega će se gledati prije s nekim humorističnim komentarima, a nitko mu se neće usuditi reći kako mu je to loše ili ne daj Bože na putu za patologiju. Ali ako ste uredni i volite red, sumnjivi ste, sigurno neki bolesnik ... opasan za okolinu. Ja još nisam čula da su uredni ljudi izvor zaraze, ali svejedno su na listi nepoželjnih prije od onih rasadnika raznih virusa i bakterija. I naravno da i ja znam da pretjerivanja s antibakterijskim sredstvima mogu uzrokovati alergije i slične stvari kod djece, ali ja ta sredstva uopće ne koristim kad je u pitanju djevojčica, sve joj brišem s običnom vodom ili maramicama za guzu ... međutim to je teško objasniti okolini koja vas već unaprijed stavlja u kategoriju puknutih. I tako sam se ja neko vrijeme osjećala fakat posrano, a onda sam malo porazgovarala i s nekim ljudima u svojoj drugoj domaji, Austriji. Pa mi jedna starija gospođa kaže kako su to gluposti i kako je ona uvijek pazila na čistoću kod svog djeteta koje nije bilo bolesno, a da sterilno ionako ništa ne može biti koliko god se trudili. Pa mi jedna druga mlada mama kaže kako je prava rjetkost vidjeti tako dobro organiziranu mamu koja sve ima sa sobom i ne prepušta puno toga slučaju. Pa mi moja susjeda Turkinja kaže kako bi i ona rado tako sve držala u redu, ali da je to dar koji nemaju svi i nisu ga u stanju održavati. A što se tiče argumenta da se sa pretjeranom čistoćom smanjuje djetetov imunitet, vrlo mi je to diskutabilno, jer su mi takve izjave dolazile uglavnom od ljudi čija djeca su vrlo često bolesna ili svako malo prehlađena, šmrkava, s herpesima, čirevima i sl. Ne znam je li to slučajnost, ali djeca mojih prijateljica čistunki su puno manje bolesna. Valjda je fora da budete cool, pustite djecu da prčkaju po svačem, ona se svako malo razbole, pa se tako ojačava djetetov imunitet. A ovi što su manje bolesni, su onda valjda zakinuti za to jačanje... ili tako nekako. Inače ljudi imaju raznih problema s djecom, od ponašanja, boležljivosti, do problema sa spavanjem i jedenjem. Mi za sada nemamo nikakvih, ali očito nešto nije tu po volji nekima. A najbolji su komentari na ljude čistunce (kojih ima svuda i čitav život su takvi, bez gradacije u patološko) tipa: "Viš’ za njega (nju) ne bih to nikada rekao, djeluje tako normalno". Ne znam kako se zvao taj film s Tom Hanksom, gdje je on objasnio nekome iz okoline da nije lud, već da voli red… Pa evo novosti za sve normalne zmazance. Mi čistunci smo isto ljudi, možemo biti jako duhoviti, zabavni i opušteni. Samo volimo nešto što možda vama nije bitno kao vaši prioriteti, bilo da su to pretjerivanja prema tehnici, čitanju, jedenju, spavanju, poklanjanju, kritiziranju, ogovaranju i drugim ljudskim područjima životarenja. A ono što mi je najfascinantnije je kako se ljudi pozivaju odgovornima u zaštiti i pravu vašeg djeteta na zmazanoću kao da se radi o vrlo bitnoj i ustavom zagarantiranoj činjenici, pa ona ide dotle da se nađu (ne)pozvanima uplitati u PRIVATNI odnos vas i vašeg djeteta ili vašeg stava prema jednom segmentu života. I to tako samouvjereno i žestoko da su skoro i mene uvjerili da sam luda. Sva sreća da postoji snaga i uvjerenje pojedinaca koje većina smatra luđacima i da je jedan takav isto uspio profurati svoje uvjerenje već stoljećima, iako su ga za života smatrali opasnim i razapeli, jer je bio drukčiji od tadašnje većine.
Pa možda i svijest o važnosti higijene opet dođe u modu (sad se furaju te retro-ideje) i postane in, a do tada pozdrav braći zmazancima s parolom: "Može, ali ne u mojoj kući".
|
- 01:07 -
Komentiraj (4) -
Isprintaj -
#
17.10.2004., nedjelja
Smeće
Sjećam se scene na početku filma Seks, laži i video gdje Andie MacDowell priča (koliko se sjećam psihijatru-ipak je to Amerika i svatko tko drži do sebe posjećuje ga barem jednom u životu) o smeću i o tome kako ju opterećuje pomisao o nevjerojatnim količinama smeća koje proizvodi ljudski rod.
Kod nje je to očito potencirano dekadencijom i neispunjenošću bračnim životom. Kod mene to nisu razlozi, jer vremena za letargično promišljanje baš previše nemam, a brak mi je mraaak. Ali se moj Savršeni i ja svakih par dana ne možemo načuditi koliko to smeća naša mala tročlana gomilica proizvede. Koliko bačenih staklenih, plastičnih, aluminijskih ambalaža. A o pelenama da ne govorim, s time da mi koristimo i još neke moderne-pamučne koje su i ekološki prihvatljivije. Pa onda bio-otpad, od kuhanja, pa papir i kartonske ambalaže od mlijeka i sokova. To je doslovce svaki drugi dan pola kuhinje zatrpano raznim otpadima koje uredno slažemo i razdvajamo, jer se većina toga u Austriji reciklira. I sad, to smo samo mi, a pretpostavljam da i ostatak čovječanstva, naročito u razvijenijim zemljama, stvara zapravo stravične količine smeća. Povremeno me obuzmu razmišljanja o tom našem svijetu i tome koliko ga iskorištavamo, kako smo već prilično uništili prirodnu ravnotežu zbog tehnološkog napretka. I obavezno me obuzme jaka nelagoda i neka vrsta panike. A ne znam što da učinim konkretno, osim tog razdvajanja otpada. Smeće je samo jedan segment i to onaj koji je svakodnevno vidljiv, kao neki podsjetnik. Pa ona povremene vijesti i upozorenja znanstvenika o globalnom zatopljavanju, pomoru riba, onečišćenju mora naftom i sl... budu više kao neki povremeni podsjetnici koji se izgube u ostalim "bitnijim" vijestima i jurnjavi za ispunjenjem ugode u svom mikrokozmosu. I sad sam recimo i ja pročitala ovaj gore napisani dio svog teksta i isto si mislim kak je to grozno, ali kaj se može i misli mi odmah lutaju na jednu drugu psihološku razinu, pa ako vas zanima, slijedite me...
Naime, isto kao i to naše materijalno smeće, postoji i emocionalno koje se također preporuča redovito izbacivati, inače se napunite... znate već čime. I to je živa istina, barem što se mene tiče.
E, sad postoje i tu razne reciklažne kutije, kante i sl. Naime treba znati izbaciti to smeće u pravu kutiju i u pravom trenutku. Inače dobijete zagađeni okoliš i puno toga zatrpate, naročito ako odjednom istovarite svu tu silu neraspoređenog otpada. I to ne daj Bože na možda najbližu osobu koja vam se u tom trenutku našla kraj vas. Znači, to bi bilo kao neka umjetnost izbacivanja smeća iz sebe, da ono bude maksimalno produktivno i što bezbolnije za okoliš, daklem da zadovoljava i te "ekološke" standarde.
Ono što meni zna predstavljati problem u komunikaciji s drugima, su različiti standardi tolerancije, iskrenosti, osjetljivosti i dr.
Tako da ono što je meni normalno prokomentirati, može nekog drugog osobno povrijediti. Pa se postavlja pitanje može li se svima baš sve reći? I naravno, odgovor mog Savršenog je i ovdje u skladu s nadimkom, pa glasi da nije uputno svima reći baš sve kaj misliš. Dobro, s time se slažem. Ali što je sa ljudima koji su vam dragi i kojima bi trebali moći sve reći, a ne možete jer su možda preosjetljivog želuca, ili su stariji i iz drugog svijeta, ili su uvredljivi... Onda su vam usta zatvorena, a smeće vam se kupi i gomilica raste. Pa se ja pitam postoji li način da se takvim ljudima kažu neke stvari, a da ih se ne povrijedi? Može li netko takav shvatiti da ga možete istodobno podupirati u njegovim željama i njihovim ostvarenjima, iako se osobno ne slažete s njegovim stavom i razmišljanjima? I tu zapravo mislim na iznošenje svojih stavova, a nikako ne na osuđivanje tuđih radnji ili komentiranja u stilu: "to ti nije dobro, trebao bi ti to drukčije..." i sl. Ne vidim ništa loše u tome da se kaže:"ja to ne vidim ili ne bih napravio tako." Međutim, vidim da ljudi često imaju potrebu razapeti (što u ogovaranjima, što u zamjeranjima i povrijeđenosti) druge koji ne misle kao oni. Pa vam se komunikacija svede na to da nešto općenito prokomentirate, drugi se nađe osobno uvrijeđen, ali vam ništa ne govori, smeće se kod njega skuplja i skuplja, u glavi ono dobiva nove dimenzije, razvija se neki nastavak priče, pa ako se epizoda ponovi, eto novog smeća i razočaranja u tog našeg inače dragog, koji se eto drznuo i dalje komentirati i to tako ide dok vreća ne pukne, smeće se rasipa i odjednom shvatite da ste glavni krivac u priči, jer ste jako puno puta rekli što mislite i time povrijedili onoga koji ne misli isto. Pa počnete paziti što ćete reći, više ne znate smijete li reći svoje mišljenje ili ne, kako će se to shvatiti i sl. I onda se nađete u situaciji da se pitate je li problem u vama i tome što slobodno iznosite svoje stavove (ne osuđujući tuđe) ili u drugome koji se vrijeđa na sve što nije istovjetno sa njegovim stavovima?
I što raditi sa smećem u tome slučaju koje se nakuplja s obje strane? Ne komentirati stvari znači (barem ja tako mislim) skupljati smeće. A komentiranjem se očito stvara smeće kod okoline, pa vam se ono kad-tad vrati u vašu kuću. Na žalost ne reciklirano i iskorišteno u dobre svrhe, već začinjeno novim otpatcima skupljenim po tom putu do vas, natrag. I to je neki čarobni začarani krug ... Kako izaći iz njega? Ne znam točno, ali znam da ću i dalje pisati ono što mislim i osjećam. Pa tko voli...a ja idem počistiti stan da se ne zatrpam u vlastitom smeću ...
|
- 18:59 -
Komentiraj (9) -
Isprintaj -
#
13.10.2004., srijeda
Lange Nacht der Museen
Iliti Duga noć muzeja održala se po peti puta prošlu subotu u Austriji. Prve godine bilo je 50000 posjetitelja, ove 280000. Ideja je potekla iz Njemačke (siroti Austrijanci, nedavno je premijer nakon bezbrojnih rasprava o pravopisu i odluke velikog brata da se vrati na neke stare modele pisanja, zaključio da ne mora Austrija baš u svemu slijediti Njemačku) koliko god se to nekome ovdje (ne)svidjelo. Daklem, jednom godišnje austrijska tv nacionalna mreža ORF u suradnji sa muzejima većih gradova, organizira noć (od 18.00 do 01.00) kada se za cijenu jedne ulaznice od 12 Eura (10 Eura za seniore i učenike) mogu obići svi muzeji koji sudjeluju u akciji, točnije onoliko koliko ste u stanju pogledati tj. prehodati. U tu cijenu karte je uključen i poseban prijevoz autobusima koji svakih 10, 15 minuta od središta događanja (u Beču je to Heldenplatz) voze do svih muzeja i koji su po njihovom smještaju organizirani u posebne linije. Karte se mogu kupiti po istoj cijeni neposredno prije početka na centralnom sastajalištu i polazištu autobusa. Uz to dobijete knjižicu sa popisom svih muzeja otvorenih tu noć, kratkom opisu, kartu linija i oznaka muzeja pod brojevima na tim linijama, tako da si možete unaprijed napraviti plan da u što kraćem vremenu vidite što više.
Ja sam ove godine bila pratnja gospodina oca koji već duže vrijeme želi obići neke bečke muzeje. Budući da ja ionako živim ovdje i mogu ih obići kada poželim, prepustila sam odabir njemu. Pa je gospon otac odabrao muzej Arsenal (oružje i ostale pripadajuće điđe iz doba Monarhije), Tehnički muzej, Muzej globusa, ja sam htjela vidjeti Kuću leptira (Schmetterlinghaus), a na kraju smo još na brzinu obišli dio (stare) Nacionalne biblioteke, arhiv Filmskog muzeja i prizemlje kraljevskog apartmana...
E, pa redom...
Arsenal nam je bio prva stanica i stvarno je impozantan (čak i za nekoga koga oružje ne oduševljava previše). U svakom od muzeja je tu noć organiziran i popratni program, pa smo u ovome doživjeli vrijeme viteških borbi u jednom igrokazu s dva mačevaoca i jednom gospom, kratki koncert na starim originalnim instrumentima iz 18 i 19. stoljeća koje su izvodili glazbenici obučeni u kostime iz tog doba. Bilo je tu (naravno) i nešto za gricnuti, kak ti hrana koju su jeli naši stari, a nakon jednog hljepčića i neke kaše gospon otac i ja smo zaključili da je i hrana vjerojatno "originalna" tj. stara koje stoljeće. Zato smo se utješili jednom fotkom za uspomenu sa dva statista u kostimima i nas dvoje s nekom starom puškom ... i to u prostoriji gdje je na stropu bio veliki hrvatski grb...
Na odlasku, u velikom predvorju, gospon otac je za potrebe fotografskog zabilježivanja posjeta i hvaljenja pred ekipom s posla i gospođom majkom, u maniri stare bečke škole pardonirao (progovorio je i njemački za te potrebe) vatrenu Carmen iz viteške borbe i očito ju šarmirao jer se frau postavila i bila spremna i za jedan duži casting, pa su se nakon fotkanja, buđenja nacionalnog i ostalih ponosa tata i kći uputili dalje u noć.
Autobus je stvarno došao za par minuta i gospon otac je zaključio da je to sve super organizirano, pa smo se nakon kraćih konzultacija s hostesom u busu, odlučili produžiti do naše slijedeće muzejske postaje.
Tehnički muzej je udaljeniji od centra (pokraj njega je Imax kino i preporučam svima da ga posjete) i dosta treba do njega, ali se isplati. Naročito ako vodite dijete sa sobom pa mu lijepo (iskustvo govori da godine djeteta ne igraju neku ulogu) na spravama i zornim primjerima možete objasniti kretanje Zemlje oko Sunca i svoje osi i slične stvari. Muzej je moderno opremljen i puno toga je popraćeno interaktivnim sadržajima. Dok se gospon otac oduševljavao nekim visokim pećima i brodskim turbinama, stpljivo objašnjavajući svojoj anti-tehničkoj djevojčici principe rada, ja sam uživala u primjercima klavičembala, klavira, starih bicikala...
I tamo je bio neki popratni program, a najsmješnija scena su bili muškarci okupljeni u odjelu modernih audio-vizualnih medija koji su na nekom ogromnom televizoru gledali nogometnu utakmicu Austrije i Poljske. I gospon otac je zavapio da nije znao da je danas tekma, onda se sjetio da i Hrvatska igra, pa sam ga nakon prijetnje da ću ga fotkati kako gleda telku u muzeju, uspjela odvući od istospolnog čopora.
Slijedeća na našem popisu je bila Kuća leptira za koju sam na Internetu pročitala da je posebno dojmljiva pod noćnim reflektorima i to je bio moj odabir...pokazao se jako lošim. Prvo nisam bila sigurna gdje se točno nalazi (za one koji će ipak otići, odmah pokraj muzeja Albertina, a može se doći i kroz Burggarten), odnosno znala sam da se ide kroz park, ali je park bio zatvoren...I nakon kraćeg lutanja, uputa domorodaca i priličnog hodanja (sorry tata), zivkanja sa javne govornice jer sam u žurbi kod kuće zaboravila mobitel i ključeve od stana (nije bitno za priču, ali tak to izgleda kad rijetko izlazite i žurite), stignemo mi tamo, na mjesto mojih snova i uđemo...a ono sauna, sve onak vlažno i kao neke biljke u tropima (većina njih umjetna), pa se sudarate s drugima u uskom prolazu dok vam pod nogama nešto pucketa, pa izgubim gospona oca koji stoji na mjestu i drži zamagljene naočale u rukama. No, dobro, krenemo mi i gledam ja gdje su ti predivni leptiri i vidim neke po stropu i sa strane, ali ne znam kakvi su jer ih ne vidim od visine, ali zato ugledam nešto prestrašno: na svakih nekoliko koraka skupljena škvadra žohara oko nekih tanjurića s bananama i narančama, onak ko neki party, samo im fale naočele i čaša u ruci (nozi, što već imaju) i pogledam malo bolje oko sebe, a ono sve puno žohara, po podu, biljkama, na party stolićima...leglo žohara valjda za hranu leptirima (svaki drugi razlog bio bi mi bolestan). O.K. vidjeli smo tri prekrasna leptira, jednog sam i ufotkala (vidi gornju fotku), ali sve u svemu zgiljala sam glavom bez obzira dok se g.o. čudio mojoj netrpeljivosti prema prirodi...
Budući da je već bilo prilično kasno, na brzinu smo obišli još Muzej globusa gdje je g.o kao vječni apsolvent geografije, opet došao na svoje...Nisam znala da postoje i nebeski globusi, pa ako netko brije na to tamo ih fakat ima svakakvih.
Nacionalna biblioteka je djelo nekog poznatog arhitekta (tetu na ulazu sam slušala već u polutransu od umora) i stvarno se isplati pogledati, djeluje nevjerojatno impozantno...
I to je bilo to za ovu godinu. Sve u svemu toplo preporučam svima, uz naravno obilazak muzeja po izboru (a ima ih stvarno svakakvih od čokolada, starih lutaka, satova…).
A ako vam se ne da čekati godinu dana i glazboljubac ste, postoji i Lange Nacht der Musik. Obično je sredinom lipnja i možete doživjeti doslovce svaku vrstu glazbe u najrazličitijim prostorima. Moje otkriće prije neku godinu je bila tradicionalna židovska glazba u jazz izdanju, pa tko voli nek izvoli ...a Beč i nije tako daleko, barem što se tiče kilometraže, Graz je još bliže i ne mora biti samo odredište hrvatskih šopingholičara. A ako u pratnji kao ja imate svaki puta savršenog muškarca za glazbu (Mr. Perfect) i muzeje (gospodina oca), vašoj sreći neće biti kraja.
|
- 23:10 -
Komentiraj (6) -
Isprintaj -
#
11.10.2004., ponedjeljak
Barbarella
Eto i nas malo u kazalištu, prvi puta nakon rođenja djevojčice. Budući da je kultura važan segment austrijskog turizma i da je Beč grad kulture (izuzev psećih izmeta u koje ugazim barem jednom tjedno) u njemu se stvarno može doživjeti bogatstvo kulturne ponude. Ali taj sport prilično košta, iako uvijek postoje mogućnosti nabavke jeftinijih karata sa lošijim sjedaćim ili stajaćim mjestima i sl.
Tako smo mi spletom okolnosti dobili pozivnicu za vrlo popularan sexy-rock musical zvučnog naziva Barbarella, koji se u bečkom Raimund teatru može vidjeti još samo do početka iduće godine.
Pa ako netko odluči slučajno potegnuti do Beča da bi vidio taj audio-vizualni spektakl čiji autor glazbe je Dave Stewart (iliti muški član proslavljenog Eurythmics-a), neka to ne čini, a evo i zašto.
Prvi razlog je prevedeni tekst na njemački u čiju izvedbu se uklopio jedino lik robota Victora, dok je sve ostalo zvučalo jednostavno ... prevedeno i sumnjam da je to bila izvorna ideja starog Dave-a. Ne znam jesmo li mi navikli na previše engleskog u modernoj glazbi, ili je stvarno problem izvornog teksta koji je uvijek prilagođen jeziku, a prijevod u glazbi zna stvarno osiromašiti tu često neprilagođenu kombinaciju izvorne melodije sa novim dodanim zvukom drugog jezika... Austrijancima to možda nije toliko upalo u oči, jer su navikli na ta prevođenja, ali nas je smetalo.
Drugi razlog je očajna izvedba glavne atraktivne glumice-pjevačice, rođene Bečanke Nine Proll koja se s vremenom glasovno malo uštimala, ali čije kretanje na pozornici je bilo toliko loše, da se u jednom (za nju očito prezahtjevnom) običnom okretu s malim koracima sama spetljala preko svojih nogu...
Što se ostalih članova tiče, nije bilo tako loše, osim što je sve skupa djelovalo kao neka bolja amaterska trupa iza koje stoji jako dobra logistika s odličnim zvukom, impozantnim kostimima, dobrom rasvjetom i vizualnim efektima, bogatom scenom i prilagođenom koreografijom...sve u svemu puno novaca poklonjeno osrednjim izvođačima.
Pa, ako ste možda u jeku puberteta (doslovce ili emocionalno) što se tiče primamljivih ženskih i muških savršenih tijela koji obučeni u sexy futurističke kostime slave kult ljepote (navodno ljubavi, -moš' misliti), i želite čuti nevjerojatno dobar zvuk u klasičnom kazalištu (nešto kao naš HNK-a), ispjevan u već poznatoj maniri fabule o spašavanju svijeta (ovaj puta virtualnog iz videoigre serije Galactic Encounters) sa dobrom (plavušom) Barbarellom i zlom (naravno, crnkom) Crnom Kraljicom...ne smeta vas pjevanje na njemačkom...onda je to ipak nešto za vas.
Ja se nisam mogla oteti dojmu kako me sav taj raskoš i glasnoća ostavljaju emocionalno hladnom, bez obzira na pokušaj davanja poante u zajedničkoj završnoj pjesmi s porukom da ljubav sve može izgraditi i sve uništiti...nakon što je slijepi Anđeo spasio i dobru Barbarellu i zlu Kraljicu i time dao do znanja da ne odlučuje o vrijednosti koga treba spašavati i da svakome treba dati šansu.
Pa se svako malo pitam, bi li me jače dirnula neka klasična predstava sa jednim ili dva snažna glumca, koja je po Aristotelovim mjerilima kazališne vrijednosti imala ulogu da gledalac doživi katarzu iliti pročišćenje. Gdje su samo glumci bez puno pomagala sa strane mogli doprijeti do srca gledatelja... Ali to nije cool, a Barbarella je već unaprijed nešto drukčije, pa izvedba čini se kod takvih komada može biti i manjkava, a bitne postaju neke druge stvari...
Što se publike tiče... prilično mlako, plješće se nakon svake scene iz formalnosti kao po domaćoj zadaći, a na kraju se nikoga posebno ne izdvaja, pa se vidi da je većina neupućena u smislu ocjene i nekog vlastitog suda.
Zanimljivo bi bilo čuti kako su komad doživjele bečke bakice s natapiranim frizurama u prvim redovima...što god pomislili ovaj tekst nije napisala jedna od njih.
|
- 13:33 -
Komentiraj (0) -
Isprintaj -
#
05.10.2004., utorak
Pasija-1.dio
Budući da me slijedećih par dana vjerojatno neće biti na blogu...
Baš sam u nedjelju počela gledati film Pasiju i to ne do kraja, budući da si kad imam djevojčicu ne uspijem priuštiti taj luksuz, pa mi fali još nekih sat vremena filma. Znam da je to već vjerojatno prokomentiran film na blogu i zapravo se ne bih upuštala u neke rasprave o njemu, tim više što ga ne odgledah u cijelosti. No, budući da mi je priča dobro poznata i da znam kako završava, evo što mi je ovaj puta gledajući,ne znam koji po redu film o Isusu, nekako izašlo na površinu.
Pokušala sam se staviti u poziciju nekoga tko nije katoličke vjere i nekoga tko možda uopće nije vjernik ili bolje rečeno u neku ulogu neobojenu bilo vjerom ili rasom. Što bi neki svemirac (njih se voli prikazivati kao nekoga tko je skroz drukčiji od nas) pomislio da vidi taj povijesni događaj. I skužim da mi nekak u prvi plan ne pada poruka o spasenju, otkupljenju grijeha, praštanju i svemu drugom čemu nas (pokušavaju) učiti stoljećima nakon tog događaja, već jedna prilično očita činjenica, ali nisam sigurna je li ona ikada stavljena u prvi plan i znači li ona sama za sebe izvan konteksta poruke nešto bitno ?
Naime, onako pojednostavljeno gledajući, Isus je propatio stravične muke zato jer nije mogao ne reći ono što misli, ili bolje rečeno što vjeruje. A sad afirmativna rečenica, možda zvuči drukčije? Morao je reći ono što misli, pa čak i pod cijenu (ovog zemaljskog) života. I dobro, znamo da taj život nije katolicima najglavnija stvar na svijetu (hm,hm-je li baš uvijek tako?),ali kad počnu stvarne muke teško je ostati dosljedan. Ipak je on do kraja inzistirao na Istini i na tome da ju izgovori. Da je samo malo drukčije rekao neke stvari (svaki današnji provincijalni političar znao bi to) mogao se poštediti. Da se malo raspravljao, prilagodio i sve drugo što se zapravo danas jako fura kao pozitivne karakteristike mogao je...tko zna. Naravno da nije to učinio i da je znao da tako sve mora biti i da je sve unaprijed bilo tako pripremljeno. Ali mene fascinira ta potreba da čovjek (bilo koji, ne samo Isus Čovjek) verbalno potvrdi ono što zapravo pokazuje već svojim djelima i životom. Mogao je samo šutiti, ništa ne odgovarati i opet bi bio vjerojatno osuđen, ali pitanje bi li ljudima bilo jasno što je On htio i tko je On...
Što hoću reći? Mislim da je jako bitno da čovjek uvijek izgovori ono što misli onome koji ga nešto pita. A što ako ga se ništa ne pita? Treba li šutjeti o svijetu oko sebe? Mislim da ne treba, dapače. Čini mi se da tako čovjek daje do znanja što misli, a da istovremeno ne osuđuje onoga koji misli ili živi drukčije. Danas u doba kada razni fanatici ubijaju zbog svojih vjera ili osobnih istina, možda bi trebalo poticati izgovaranje svojih uvjerenja, pa bi se neki našli i u čudu kako zapravo ne znaju reći što žele ili što misle da vjeruju i kako prazno zvuče (baš sam se sjetila nedavnog razgovora sa jednim skinheads-om u Milićevoj emisiji). Možda bi bilo i manje ubijanja...ili barem manje frustracija.
|
- 14:16 -
Komentiraj (5) -
Isprintaj -
#
04.10.2004., ponedjeljak
Vau, postala sam "almost" cool
Daklem stavilo me uredništvo bloga na tu jednu od dviju famoznih lista. Budući da nemam baš vremena puno šetati po listama, pa obično pogledam blogove onih koji meni nešto napišu, obavijesti mene tako jučer Savršeni da sam i ja dospjela tamo. I sad ja pitam svog tehničkog (financijskog i zapravo još puno toga) direktora da kaj to znači, a on meni objasni da sam sada stalno na nekoj listi i puno više ljudi može doći na moj blog i čitati moja piskaranja, dok su me do sada samo kratko mogli uloviti na osvježenim blogovima koji se nakon nekog vremena miču. Dobro, to je pozitivno, jer bi bilo glupo kuckati da mi nije stalo da me ljudi čitaju i da to sve pišem samo radi sebe i izbacivanja misli (iako je to jedan od bitnih razloga). A ja sam baš htjela ovih dana pisati uredništvu da naprave neki pretraživač (ne znam, po temama ili neki drugi princip) jer ove dvije liste mogu nekome biti cool, ali nekome i ne, sve je to subjektivni odabir, kao i uvijek s tim stvarima.
Pa sad koristim priliku da to spomenem jer pretpostavljam da me sada čita više ljudi, a naravno da ću odmah reći i sve drugo što me muči s tim listama još od prije (sad bi rek'o Savršeni:" Pa kaj moraš baš uvijek sve reći i tak si odmah poljuljati poziciju?")
E pa dragi moj, moram, zato si se zaljubio u mene i zato me (oni koji me ne mrze) vole i cijene.
Pa budući da vjerojatno (nikad ne reci nikad) neću dobiti Oscara, Pulitzerovu nagradu ili nešto sličnih razmjera, evo mene sa malim (ne)pripremljenim govorom u stilu američkih zvijezda. Da vidimo kak to izgleda ...
Pa hvala svima koji su me čitali i podržavali (komentarima ili mejlovima), hvala mojoj obitelji, uredništvu bloga, sad dođe ono:"i ako sam nekoga zaboravila bla, bla, bla"....shvatili ste A sad dolazi onaj moj pravi dio. Jednostavno ne kužim taj naziv (i zašto moraju biti ti nazivi cool i almost cool )i što znači to almost.
Zamišljam si da vidim nekog zgodnog tipa na cesti i kažem svojoj frendici "Gle, kak je tip almost cool." Mislim, dajte, ili je netko cool,guba, zanimljiv ili nije. Ili onda barem neki drugi naziv, ovak se dobiva dojam da si neka faca, ali ne baš sasvim, još ti nekaj fali, još moraš prodati bubreg, pa ćeš onda biti fakat cool.
Eto, ja rekla svoje...Ako sam s ovim i skratila svoje ostajanje na listi nije mi žao, jedino mi je žao veselja i uzbuđenja (u svakom pogledu) koje je obuzelo Savršenog dok me po kući prati i poluzaj...antski viče za mnom: "Di si moja almost cool blogerica?"
Jer ljudi, reći ono što mislite je za mene najbolja stvar kojom od sebe svaki dan radim normalnu osobu bez velikih frustracija, zamjeranja i ostalih nuspojava nabrijanih šutilica i (šatro) povladilica - onih koji kao sve povlađuju i pristaju, a onda se žderu.
I zato sam stvarno zahvalna što postoji blog - mjesto gdje to mogu podijeliti s vama. Hvala još jednom i najte kaj zamjerit.
|
- 12:09 -
Komentiraj (6) -
Isprintaj -
#
03.10.2004., nedjelja
Tim bildingi i ostala menađerska(amerikanjska?) s__a
Zapravo nisam namjeravala pisati o ovoj temi, al me frendica s kojom dnevno pretresam naše događaje nazove i zavapi u slušalicu da kaj ne bum ništ napisala o našem problemu... pa ajde njoj za ljubav, a i u svrhu izbacivanja frustracija kad već postoji mjesto gdje možeš nešto javno napisati, a ne mreš uvijek sve skresati u facu onome koga se tiče.
Daklem, mi smo tu žene-majke-rvatice u Beču došle sa svojim muževima trbuhom za kruhom (O.K. pogačom) i dok oni rade, mi čuvamo dječicu, brinemo o kući i glumimo domaćice. Što je O.K dok imaš malo dijete i još nemaš pravo raditi i imaš priliku biti s djetetom duže od godine dana (neki dan mi je jedna baka objašnjavala kako je to strašno ostaviti dijete od dvije godine u vrtiću dok mama radi: ”Alo bako, u Americi to rade nakon par mjeseci, u domaji nakon godine dana” ...no dobro), jer nije frka za život...i tako to. Pa muž od frendice još ganja karijeru, a moj sport, tako da osim vremena kad su na poslu, mi još bauljamo s djecom par puta tjedno do kasnih večernjih sati. Naravno, solo, bez ičije pomoći, jer je familija parsto kilometara dalje...No, dobro, sami smo si to odabrali i izorganizirali smo se, nanašamo to naše malo mače svuda sa sobom, nije uvijek lako, ali ima i svojih prednosti. NE petljaju nam se u odgoj (osim povremenih telefonskih pametovanja) bake i dede, ne stignu ih razmaziti, djeca imaju svoj red i mir...I sve pet.
Ali,(uvijek neki ali) tu nije kraj. Esterajheri u pravilu baš nemaju nešto djece, ima dosta solo-brijača ili parova koji se ne vole baš vezati formalno brakom ili ako da, onda su u braku bez djece i briju na posao, firmu i sl. E, pa jednog takvog za šefa ima Mr.Perfect. Tip je (osim za svoju ženu) oženjen za firmu, nema djece (a i kad bi?) brije sto na sat i ne ferma ako netko nije k'o on.
I tak on barem jednom godišnje organizira te famozne tim-bildinge (naravno da znam kak se piše,al baš neću) koji traju tri dana i budu i preko vikenda. I zove mene Savršeni neki dan da on mora reći koji mu vikend paše. Njemu? U slobodno vrijeme? Nakon posla?
Ja ne vjerujem. Vikende jedva dočekam da ne moram od 0-24 biti s djevojčicom. Obožavam je, al' što kaže moja frendica: "da sam s Brad Pittom cijele dane, dosta mi je..."
I nisam samohrana majka niti sam se udala za moreplovca, glazbenika, trgovačkog putnika, već za Dilberta. Odeš na pos'o odradiš svoje i do na večer si doma (za spavanje barem).
No, dobro, kažem ja njemu da MENI ne paše ni jedan vikend i nek slobodno to prenese šefu. I napiše on to fakat njemu, da se vikednom brine o djetetu (sunce moje-pus-pus), a ovaj njemu odgovara da otkad je on to samohrani roditelj i da kaj ne mogu ja brinuti o djetetu???
Meni neki šef određuje kak bi se ja i Savršeni trebali organizirat u u slobodno vrijeme, izvan posla, po noći i u dane vikenda...I ja poludim totalno i kažem sirotom Savršenom da mu napiše da sam ja prek tjedna samohrani roditelj, a on prek vikenda (zapravo to sam se kasnije sjetila) i neka mu sam napiše da je ne želim ostati sama s djetetom. Ak on ode, želim nekog na ispomoć, pa nek firma plati kartu da dođe baka. NA ovo zadnje je tip midle-menađer naravno riknuo. Ono, firma ima para za razne tim-bildinge (koštaju ko suho zlato) i sl., al za jednu kartu kaj god....
I tak se mi nekak dogovorimo da on ipak ode, a ja bum si dovela nekog (se javlja netko dobrovoljno?moš mislit, majka s djetetom...) -he-he.
E, a sad o tim raznim bildinzima, ...ono sve nešto, moraš otići s hrpom ljudi s kojima se gledaš svaki dan negdje 500 km daleko ne bi li se vi bolje upoznali, zbližili, postali dobar tim, rekli si sve (šatro iskreno) u facu i sl...i to u slobodno vrijeme što je vjerojatno kul nekom bez obitelji. Pa malo na aftr vrk parti (to ne moraš obavezno neg ako hoćeš). Apropo tih novotarija, sjećam se dok sam ja radila da mi nikad nije bio problem reći što mislim i da nisam morala ići na neko posebno mjesto da bi si otvorila dušu. Dapače lijepo sam jednom našem glavnom kompjutorašu (bio je glavni jer je skrivečki na početku spajao žice, pa nitko osim njega nije znao kak su spojene) nakon neke njegove zabrane da se ne koristi tehnika dok se ne prijavi krivac koji je skršio neki uređaj, rekla sve što mislim o njemu i njegovim metodama. A aftr vrk parti mi i danas traje jer sam se nakon jedne zajedničke šihte odšetala na jedan i za par godina udala za kolegu, poznatijeg kao Mr.Perfect. Daklem, ak si hoćeš nekaj reći ili družiti s kolegama, uvijek možeš i uvijek se to radilo. Nemam ništa protiv toga, ali ne kužim zašto se od toga moraju raditi posbne institucije s nekim nazivima i sve nešto jako važno stavljati u neke okvire i sisteme pod nekim turbo imenima?
Pa onda razni tečajevi koji se vidim i u Hrvatskoj jako furaju i svi su jako važni s tim engleskim nazivima tečajeva i O.K. vjerujem da ima tu i dobrih i zanimljivih stvari (naročito nekom do 40-te kod mame i tate na stanu i hrani, ono radim si, imam auto i brijem sa škvadrom po moru i po kavicama-tipičan primjer u Hrvata).
A kaj je s oženjenim samohranim roditeljima kako se izgleda nazivaju papučari koji žive daleko od familije i sa ženom dijele dobro i zlo? Možda jedan poseban tim bilding samo za takvu specifičnu vrstu? Naravno s djetetom na leđima. Kad bih znala kome da pišem, odmah bi to prijavila nekom menađeru Ameru koji bi beštimt rekao: "Vaaau, o tome nisam nikad razmišljao, daj mi to stavi na papir (kaj da ti točno stavim? -svoju facu nakon čitavog dana sama sa djetetom , sliku djetetovih govana izbačenih u jednom danu ili svojih deset kila previše koje nemrem skinuti jer sam samohrana majka dok Dilbert crnči za tebe i u slobodne dane?), pa ću ja to predložiti svom upravnom odboru."
No, dobro, brijem malo da si olakšam dušu. I da ne bi ispalo da mrzim bilo koga, Amere ili neku drugu rasu. Samo me smetaju ta sva preuzimanja iz nekog drugog svijeta. I ja to svjesno i nesvjesno radim, pročitala sam hrpu knjiga američkih autora i sviđa mi se što jako jednostavno i sistematično znaju reći ono bitno, o čemu smo mi u stanju trkeljati satima, bez poante. Ali mi i ide na živce pretjerivanje u tome, nismo svi pod istom kapom rođeni i nisu svi recepti za sva podneblja.
Ali da se vratim našem problemu s zadrtim kapitalističkim šefom menađerom (evo, ovakve digresije teško da bi se dogodile nekom psihologu Ameru, on bi napisao još jednu knjigu samo o tome).
Daklem, znam ja da ljudi žive puno gore i teže nego mi, mnogi u domaji nemaju posla, ne dobivaju plaće i sretni su da rade, makar i za crkavicu. Ne želim biti nezahvalna. Ali mi smo imali snage i hrabrosti otići od svega toga da nam tako ne bude, sami, s dignutim kreditom (preko staraca-nama nisu dali) za dolazak, s posuđenim autom, jednim stolom i četiri stolice ...prvu noć smo čistili stan do jutra, spavali na podu, stavili plahtu na prozor da nas susjedi ne vide...itd. Da ne davim sad s time. Sve je to imalo i ima svoju cijenu,evo nabrojat ću samo neke stvari...Nismo sa svojom familijom i frendovima iz djetinjstva, onda ... život danas u Hrvatskoj?Neee ... Dječji vrtići,škola i druge ustanove za djecu?Ne ... Zdravstveni sustav i usluge? Nee.... Sigurnost života? Ne ... Standard? Ne ... Socijalna država? Neee ... Dobro, ne mogu se sad više nečeg s te naše liste sjetiti, ali onaj prvi razlog za familiju i prijatelje ostaje...e, da, humor i hrana.
No, dobro, plaćamo cijenu toga što smo sami i onda molim barem malo razumijevanja (ili to ne postoji u poslovnom svijetu?) za organizaciju našeg SLOBODNOG vremena.
Ferštandn Her Flik?
|
- 23:59 -
Komentiraj (8) -
Isprintaj -
#
|
