Iliti Duga noć muzeja održala se po peti puta prošlu subotu u Austriji. Prve godine bilo je 50000 posjetitelja, ove 280000. Ideja je potekla iz Njemačke (siroti Austrijanci, nedavno je premijer nakon bezbrojnih rasprava o pravopisu i odluke velikog brata da se vrati na neke stare modele pisanja, zaključio da ne mora Austrija baš u svemu slijediti Njemačku) koliko god se to nekome ovdje (ne)svidjelo. Daklem, jednom godišnje austrijska tv nacionalna mreža ORF u suradnji sa muzejima većih gradova, organizira noć (od 18.00 do 01.00) kada se za cijenu jedne ulaznice od 12 Eura (10 Eura za seniore i učenike) mogu obići svi muzeji koji sudjeluju u akciji, točnije onoliko koliko ste u stanju pogledati tj. prehodati. U tu cijenu karte je uključen i poseban prijevoz autobusima koji svakih 10, 15 minuta od središta događanja (u Beču je to Heldenplatz) voze do svih muzeja i koji su po njihovom smještaju organizirani u posebne linije. Karte se mogu kupiti po istoj cijeni neposredno prije početka na centralnom sastajalištu i polazištu autobusa. Uz to dobijete knjižicu sa popisom svih muzeja otvorenih tu noć, kratkom opisu, kartu linija i oznaka muzeja pod brojevima na tim linijama, tako da si možete unaprijed napraviti plan da u što kraćem vremenu vidite što više.
Ja sam ove godine bila pratnja gospodina oca koji već duže vrijeme želi obići neke bečke muzeje. Budući da ja ionako živim ovdje i mogu ih obići kada poželim, prepustila sam odabir njemu. Pa je gospon otac odabrao muzej Arsenal (oružje i ostale pripadajuće điđe iz doba Monarhije), Tehnički muzej, Muzej globusa, ja sam htjela vidjeti Kuću leptira (Schmetterlinghaus), a na kraju smo još na brzinu obišli dio (stare) Nacionalne biblioteke, arhiv Filmskog muzeja i prizemlje kraljevskog apartmana...
E, pa redom...
Arsenal nam je bio prva stanica i stvarno je impozantan (čak i za nekoga koga oružje ne oduševljava previše). U svakom od muzeja je tu noć organiziran i popratni program, pa smo u ovome doživjeli vrijeme viteških borbi u jednom igrokazu s dva mačevaoca i jednom gospom, kratki koncert na starim originalnim instrumentima iz 18 i 19. stoljeća koje su izvodili glazbenici obučeni u kostime iz tog doba. Bilo je tu (naravno) i nešto za gricnuti, kak ti hrana koju su jeli naši stari, a nakon jednog hljepčića i neke kaše gospon otac i ja smo zaključili da je i hrana vjerojatno "originalna" tj. stara koje stoljeće. Zato smo se utješili jednom fotkom za uspomenu sa dva statista u kostimima i nas dvoje s nekom starom puškom ... i to u prostoriji gdje je na stropu bio veliki hrvatski grb...
Na odlasku, u velikom predvorju, gospon otac je za potrebe fotografskog zabilježivanja posjeta i hvaljenja pred ekipom s posla i gospođom majkom, u maniri stare bečke škole pardonirao (progovorio je i njemački za te potrebe) vatrenu Carmen iz viteške borbe i očito ju šarmirao jer se frau postavila i bila spremna i za jedan duži casting, pa su se nakon fotkanja, buđenja nacionalnog i ostalih ponosa tata i kći uputili dalje u noć.
Autobus je stvarno došao za par minuta i gospon otac je zaključio da je to sve super organizirano, pa smo se nakon kraćih konzultacija s hostesom u busu, odlučili produžiti do naše slijedeće muzejske postaje.
Tehnički muzej je udaljeniji od centra (pokraj njega je Imax kino i preporučam svima da ga posjete) i dosta treba do njega, ali se isplati. Naročito ako vodite dijete sa sobom pa mu lijepo (iskustvo govori da godine djeteta ne igraju neku ulogu) na spravama i zornim primjerima možete objasniti kretanje Zemlje oko Sunca i svoje osi i slične stvari. Muzej je moderno opremljen i puno toga je popraćeno interaktivnim sadržajima. Dok se gospon otac oduševljavao nekim visokim pećima i brodskim turbinama, stpljivo objašnjavajući svojoj anti-tehničkoj djevojčici principe rada, ja sam uživala u primjercima klavičembala, klavira, starih bicikala...
I tamo je bio neki popratni program, a najsmješnija scena su bili muškarci okupljeni u odjelu modernih audio-vizualnih medija koji su na nekom ogromnom televizoru gledali nogometnu utakmicu Austrije i Poljske. I gospon otac je zavapio da nije znao da je danas tekma, onda se sjetio da i Hrvatska igra, pa sam ga nakon prijetnje da ću ga fotkati kako gleda telku u muzeju, uspjela odvući od istospolnog čopora.
Slijedeća na našem popisu je bila Kuća leptira za koju sam na Internetu pročitala da je posebno dojmljiva pod noćnim reflektorima i to je bio moj odabir...pokazao se jako lošim. Prvo nisam bila sigurna gdje se točno nalazi (za one koji će ipak otići, odmah pokraj muzeja Albertina, a može se doći i kroz Burggarten), odnosno znala sam da se ide kroz park, ali je park bio zatvoren...I nakon kraćeg lutanja, uputa domorodaca i priličnog hodanja (sorry tata), zivkanja sa javne govornice jer sam u žurbi kod kuće zaboravila mobitel i ključeve od stana (nije bitno za priču, ali tak to izgleda kad rijetko izlazite i žurite), stignemo mi tamo, na mjesto mojih snova i uđemo...a ono sauna, sve onak vlažno i kao neke biljke u tropima (većina njih umjetna), pa se sudarate s drugima u uskom prolazu dok vam pod nogama nešto pucketa, pa izgubim gospona oca koji stoji na mjestu i drži zamagljene naočale u rukama. No, dobro, krenemo mi i gledam ja gdje su ti predivni leptiri i vidim neke po stropu i sa strane, ali ne znam kakvi su jer ih ne vidim od visine, ali zato ugledam nešto prestrašno: na svakih nekoliko koraka skupljena škvadra žohara oko nekih tanjurića s bananama i narančama, onak ko neki party, samo im fale naočele i čaša u ruci (nozi, što već imaju) i pogledam malo bolje oko sebe, a ono sve puno žohara, po podu, biljkama, na party stolićima...leglo žohara valjda za hranu leptirima (svaki drugi razlog bio bi mi bolestan). O.K. vidjeli smo tri prekrasna leptira, jednog sam i ufotkala (vidi gornju fotku), ali sve u svemu zgiljala sam glavom bez obzira dok se g.o. čudio mojoj netrpeljivosti prema prirodi...
Budući da je već bilo prilično kasno, na brzinu smo obišli još Muzej globusa gdje je g.o kao vječni apsolvent geografije, opet došao na svoje...Nisam znala da postoje i nebeski globusi, pa ako netko brije na to tamo ih fakat ima svakakvih.
Nacionalna biblioteka je djelo nekog poznatog arhitekta (tetu na ulazu sam slušala već u polutransu od umora) i stvarno se isplati pogledati, djeluje nevjerojatno impozantno...
I to je bilo to za ovu godinu. Sve u svemu toplo preporučam svima, uz naravno obilazak muzeja po izboru (a ima ih stvarno svakakvih od čokolada, starih lutaka, satova…).
A ako vam se ne da čekati godinu dana i glazboljubac ste, postoji i Lange Nacht der Musik. Obično je sredinom lipnja i možete doživjeti doslovce svaku vrstu glazbe u najrazličitijim prostorima. Moje otkriće prije neku godinu je bila tradicionalna židovska glazba u jazz izdanju, pa tko voli nek izvoli ...a Beč i nije tako daleko, barem što se tiče kilometraže, Graz je još bliže i ne mora biti samo odredište hrvatskih šopingholičara. A ako u pratnji kao ja imate svaki puta savršenog muškarca za glazbu (Mr. Perfect) i muzeje (gospodina oca), vašoj sreći neće biti kraja.
|
