27.11.2004., subota
Najbolje hrenofke i Hašekov Švejk
Jadna i boležljiva ovih dana vucara se tako naša gomilica po kući. A ideje za prehranit nam se smanjuju s količinom snage koju treba potrošiti na pripremu. I odem se ja inhalirati, pa mi se mozak malo pročisti i sjetim se da imamo doma još jedne neotvorene debreciner-hrenovke, one kak ti zdrava pureća verzija. Inače se ne hranimo baš tim stvarima,j ednom mi je jedan striček koji je radio u preradi mesa ispričao kaj sve ima u hrenovkama i od čega se rade, pa me ta priča nekak još proganja. Ali glad je glad, a nekad treba dati oduška tim mislima i napapat se i nezdravih stvari. I velim ja tako Mr.Perfectu nek on lijepo skuha nama te hrenofkice, dok ja objesim veš i nađemo se za stolom. I ode svatko svojim poslom. Za petnaestak minuta se mi fakat sretnemo na dogovorenom mjestu, mirisi se počeli širiti stanom i to ne neki oni koma kak već hrenofke neke znaju šnjofkati, već neki fini miris. Skužim ja da je to još miris od mog inhaliranja, pa je malo neutralizirao prirodni vonjić tek skuhanih, vrućih i lagano raspucanih hrenofčica. I izvadio Savršeni ... ne kobase (već su bile na stolu) nego tri vrste ... senfa. I crni kruh. I vrući punč. I bacimo se mi u gurmansko žvakanje fantastično ukusnih hrenofčica, nekak oplemenjenih i fakat nevjerojatno profinjenog okusa. I ubijemo se onak šmrkavi, i otvorili nam se od tih hrenofki svi dišni kanali, sve super, konačno dišemo! Čovječe, koje mrak hrenofke. Drugi put kod doktora umjesto recepta za razne kapi, sirupe, inhalatore, tražim da mi zdravtsveno pokrije pet paketa hrenofki, i svi zdravi. I odemo mi svi opet svak svojim poslom i za par sati kužim da se opet moram inhalirati, jer hrenofki više nema, dućan ne radi. I odem po svoju pripremljenu vodu koja stoji na šparhetu i skužim da nema vode u njoj i nekak čudno masnjikav prazni lončić. I pitam Savršenog da kaj je napravil s mojom tekućinom za inhaliranje ... Čim sam vidla blagotelećipogled, bilo mi je jasno da smo pojeli hrenovke skuhane u tekućini za inhaliranje. Eto, tak mali gurmansko-zdravstveni savjet otkriven kao i mnoga velika otkrića, sasvim slučajno. Ili bolje rečeno, zahvaljujući poznatoj muškoj navadi za komunikacijom. Ali uvjerila sam se da ima tak i čitavih obitelji gdje nitko nikad ne zna da li je neki član doma ili ne, gdje ak ostavite poruku jednom članu, možete biti sigurni da ju neće prenijeti nikome i tak ... ko da ne žive pod istim krovom. No, dobro. Ono što me trenutno osim prehlada i alternativnih načina liječenja muči je i borba s knjigom. Naime, konačno sam počela čitati neku knjigu nakon rođenja djevojčice koja nema veze s dojenjem, spavanjem, hranjenjem djeteta, motoričkim razvojem i sl.I odabrala sam jednu od knjiga koje mi je gospođa majka nakupovala na onim akcijama Večernjaka i Jutarnjeg. I odabrala sam si Doživljaje dobrog vojnika Švejka. I počnem čitati, okrenem prvi list i ostane mi u ruci. OK, mislim, nisam imala sreće, možda sam s vremenom zaboravila baratati sa starom prijateljicom knjigom. Ali onda završim treću i četvrtu stranicu i okrenem list i opet mi ostane u ruci. I skužim da svi ispadaju kad ih pokušam okrenuti. A listovi oni žućkasti ko za brisanje... svega i svačega. Sad mi je jeano kak ih je tiskanje tak malo koštalo (navodno 10 kn komad) i kak su ih onda mogli tak "povoljno" prodavat. Savršeni se kida od smjeha i konstatira kak je to vjerojatno napravljeno smišljeno jer su znali da raja neće čitati nego odmah šiknuti u regale, pa kaj će se truditi s kvalitetom, bitne su korice. Pa molim ljude koji su čitali te knjige, valjda ima takvih, da mi jave jel se to i nekom drugom dogodilo,ili knjigice stoje poredane tamo gdje su nekad stajale one opće enciklopedije uz koju je obično stajala i legendarna Bilo je časno živjeti s Titom kao obavezan dio obiteljskih regal-biblioteka. I ako je, da mi jave tehniku skupljanja ispalih stranica, jer Hašekovo djelo je pozamašno, pa će uskoro to postati jedna šalatica. Ili da ih dam Savršenom da poljepi stranice.Njegovom preciznošću i brzinom, to bi trajalo koji tjedan, ali tko zna, možda bi se uskoro potpuno oslobodila u svakom pogledu. Jer bi Savršeni u kombinaciji svog omiljenog ljepila, kuhanja i knjige, mogao iskemijati neki novi ludi recept krušaka, jabuka, brojki, slova i snifa kao začin. Dobar tek i ostajte mi zdravi.
|
- 18:01 -
Komentiraj (10) -
Isprintaj -
#
24.11.2004., srijeda
Hrvatska je jedna vrlo katolička zemlja, zar ne?
To pitanje mi svako malo postavljaju esterajheri i ostali stranci u Beču. A ja nekak ne znam baš uvijek kako bih to u par rečenica opisala. Obično kažem da je tako, pa ako razgovaram s nekim malo religiozno informiranijim, objasnim mu neke stvari u vezi tog vjerskog i nacionalnog identiteta koji je u vrijeme komunizma bio izražen kao nerazdvojiv, a nakon osamostaljenja se nekako nastavio zajedno furati, ali više ne na isti način... i obično dođem do toga da priznam kako ima veliki broj ljudi koji se deklariraju kao vjernici više po inerciji, tradiciji i nekim drugim faktorima, a manje po nekoj prakticiranoj vjeri.
Ne znam bi li se to moglo opisati kao neki vjerski formalizam ili dio nacionalnog identiteta, ali definitvno stoji da veliki broj ljudi (ja znam masu takvih primjera) nema veze s katoličkom vjerom, ali im je neobično važno da se vjenčaju u crkvi, krste djecu, pošalju ih na ostale sakramente i sl. I to nije baš tako neko senzacionalno otkriće, a nije baš ni neka najsvježija vijest. Zapravo me takva pitanja navedu na razmišljanje, a jučer sam opet vodila jedan razgovor tog tipa. A onda naravno i približavanje Božića, Advent, čitava ta strka i ludnica potrošačkog karaktera u kojem je smisao Božića dobio neku drukčiju dimenziju, od one izvorne. Moji bližnji znaju da me svake godine u to vrijeme (svake godine sve ranije, jer me trgovci na to navedu) uhvate ista razmišljanja o hrpi vanjskih znakova Božića, dok je duhovni smisao po meni nekak svake godine sve blijeđi, odnosno ima sve manje odjeka u svakodnevnom životu. Pa sam ja prije neku godinu pokušala dogovoriti da se u familiji ne poklanjaju kupljeni pokloni, već da svatko napravi nešto za nekog drugog člana. Ili neki dar ili neku radnju i sl. Tu sam najviše mislila na djecu koja bi tako naučila nešto o smislu Božića. I to konkretno. Više se ne sjećam točno, ali plan mi je propao. Kao i svake godine svi smo si ispoklanjali hrpe poklona, poželjeli Sretan Božić, otišli na misu, pomolili prije jela i uz ugodno druženje za stolom zaokružili još jednu epizodu zvanu Božić. I to je još nekak i sa nekim smislom, jer se ipak ode na sv.Misu i pomoli, tim više što moji idu čitavu godinu na nedjeljne mise i nisu Uskrs-Božić vjernici. Pa se može govoriti o nekoj vrtsi dosljednosti u vjerskim obredima. Iako meni tu uvijek nedostaje još neka duhovna dimenzija međusobnog druženja, ali dobro. Ono što mi nikako nije jasno su oni koji "slave" Božić samo kulinarski i poklanjalački. Tj. ne kužim zašto se oni koji se ne smatraju i ne deklariraju kao vjernici katoličke vjere, nekak ne distanciraju od tog Božića. Jer mi se čini da se u nekim drugim stvarima, kad se potegne pitanje vjeronauka u školama, sprege vjere i politike i općenito nekim istupima i akcijama Crkve, jako brzo svi dignu na noge, počnu se pozivati na pravo svakog čovjeka da živi u državi koja neće biti uređena samo za vjernike i sl. I ja se uglavnom sa mnogim tim stvarima slažem, mislim da sam u tom pogledu tolerantna, a kao dokaz mogu navesti svoje bližnje koji su nevjernici i s kojima se po tom pitanju sasvim dobro mogu razumjeti. Jednostavno ne kužim čemu to inzistiranje na formalnostima, ako to nekim ljudima ništa u duhovnom smislu ne znači. I da se razumijemo, sebe ne smatram nekom uzornom vjernicom i nisam jako ponosna na sve svoje postupke koje sam učinila, iako se deklariram kao vjernica. Ali se trudim i pokušavam (otkako se djevojčica rodila sve slabije) nekako opravdati to svoje vjersko opredjeljenje. Nisam a priori protiv vjerskih stavova i istupa Katoličke crkve u Hrvatskoj, ne dočekujem ih na nož, a onda slavim ili se barem povedem za masom koja slavi vjerske blagdane. I naravno da kužim kako tu ljude nerviraju razne stvari. Ali Crkva je ljudska zajednica i griješi. Ne kužim isto tako zašto barem dio odanosti i praštanja koju ljudi pokazuju raznim drugim zajednicama, svojim firmama za koje rade, svojim bližnjima, ne mogu isto tako pokazati prema toj zajednici u kojoj su pod svaku cijenu htjeli provesti svoje najljepše životne trenutke. A vrli argumenti tipa vjerujem ja u nešto i imam ja svoju vjeru, ne treba mi Crkva za to, očiti su pokazatelji nepoznavanja katoličke vjere, pa na kužim zašto se opet takvi furaju na crkvene blagdane, ako im inače takva zajednica ne treba... Naravno ima vjerojatno i onih koji nisu vjernici, ne deklariraju se tako i ignoriraju sve te vjerske običaje. I to je dosljedno. Ali odgajati djecu u nekom nevjerskom okruženju ili potpuno ignorirajući bilo koju vjeru, osim kulturološki, a onda ispoklanjati djeci hrpe poklona za Božić... ne znam kakvog to smisla ima. Neće li jednog dana dijete samo postaviti pitanje kaj se to slavi i zašto si međusobno poklanjamo? I mogu samo zamisliti kakav je odgovor roditelja: "Drugi slave Božić, rođenje Isusa, mi ti ne vjerujemo u njega niti u te sve priče, ali smo ti ipak kupili poklon(e)." Ne znam, meni je to čudno. I ne znam koja vrsta mi je čudnija. Oni koji se deklariraju kao vjernici, ali im to ništa ne znači i odu (ako) dva puta godišnje u Crkvu reda radi, i naravno slave Božić i poklanjaju poklone ili ovi drugi... Ali Hrvatska je slobodna zemlja i svatko može raditi što želi. Ovo su samo neka moja razmišljanja o domaji u kojoj se na svakom popisu stanovništva velika većina izjasni kao rimokatolici. Pa je onda valjda Hrvatska i jako katolička zemlja, zar ne?
Pozdrav od zbunjene i ne baš uzorne vjernice.
|
- 22:35 -
Komentiraj (13) -
Isprintaj -
#
17.11.2004., srijeda
U zdravom tijelu zdrav duh!
Prilično izlizana uzrečica, zar ne? Ali tako istinita. Prije par dana sam počela vježbati na sobnom biciklu dok djevojčica spava, jer mi je to jedina varijanta kontinuiranog sporta za sada. Plivanje jednom tjedno definitivno nije dosta, ali će super doći u varijanti s biciklom. I što sam primjetila? Osim fizičkih prednosti (ne boli me svaki dio tijela na kraju dana), bolje spavam, osjećam se nekak laganije i bolje sam raspoložena. A ono najvažnije što sam već i prije zaključila dok sam aktivnije trenirala plivanje monoperajom, vezano je uz duh. I to ne onaj buuu, već naš ljudski duh. Ne poistovjećujem to sa dušom, ona je nekako kompleksnija, ali duh bi mi bio onaj neki životni polet... Koji definitivno raste (barem kod mene) sa većom količinom sporta. Pa kak volim zabrijati do kraja nekad u mozganju, mislim si mogu li ljudi koje se stalno kreću ili se kontinuirano bave nekim sportom, biti onak nabrijani, malodušni i na kraju i zločesti kao neke ljenguze ili sjedilački tipovi koji si nikad glavu ne razbistre kretanjem tijela (ne mislim tu na sex, iako je i to odlično). I onda mi na pamet dođu slike nekih vrhunskih sportaša, pa zaključim da mi oni nekak nisu primjer za to, jer su oni obično u toj drugoj krajnosti, uvjetno rečeno pretjeranom kretanju. A mnogi od njih na žalost baš zbog tog stalnog i samo treniranja se ne uspiju izgraditi u cjelovitu osobu, već im je naglašen jedan dio osobnosti, a ostali obično pate. Što mi onda objašnjava moju neku tezu zašto među vrhunskim sportašima nema puno interesantnih likova. Ali oni koji su uspjeli spojiti taj fizički i ne zanemariti duhovni rast, su mi odlični ljudi. I definitivno pozitivni. U smislu dobrote. Ili barem neke dobronamjernosti.
Nisam još vidjela svakodnevno-isfrustriranog sportaša (pa čak i onog tzv. amaterskog). OK, Njihove frustracije su drukčije. Vezane uz što bolje rezultate i sl. Ali nekak mi se čini da čovjek ne može biti toliko zaokupljen drugima, ako je zdravo fizički izmožden. Jednostavno ko da mozak nema snage za kuhanje raznih varijanti i sl. Ne kažem da to stoji, to je moj neki dojam. A još jedan mi se nekako sad pojavljuje u sivim stanicama. Vezan je uz sportski duh i njegov izričaj kod muškog i ženskog spola. Budući da imam doma sportaša, a i da sam sama (prilično kasno) zaplivala u te neke vode, primjetila sam razliku u doživljavanju pobjeda, izgubljenih trka, rivalstva i općenito natjecateljskog duha. Muški si uglavnom prije trke daju do znanja da će rasturiti jedan drugoga, straše se ko mali pijetlići i kočopere, u trci su si pravi rivali-protivnici, a na kraju trke si mogu ko braća iz istog čopora čestitati na pobjedi i priznati poraz. Žene će si za razliku od njih (najčešće) prije trke poželjeti sve najbolje, ili će se barem ponašati kao da su si neke frendice, nakon trke su si u stanju izgrliti i čestitati, ali to vam ljudi dragi nekak nije iskreno i one su si tek sad zabetonirale rivalstvo. Nema tog osjećaja zajedništva, bratstva. Zato se valjda ni ne kaže da smo si sestrinski dobri-jer tu je često neki dvostruki smisao u igri.
I tak, kaj sam ja htjela reći? A,da. Mogu li ljudi koje se bave optimalno sobom u smislu održavanja tijela i duše, biti zločesti? Vjerojatno mogu. I vjerojatno neki to jesu. Ali su barem zdravi i manje isfrustrirani zbog manjka snage za bavljenje nekim sitničarijama.
I na kraju, nedavno sam čula zanimljivu izjavu nekog na teveju da u umjetnosti ljepota više nije uopće upitna. Podrazumijeva se sama po sebi. Ali da je to danas svakako dobrota. I to mi se jako sviđa. Nije to ništa novo. Već je Sokrat filozofirao da pravi umjetnik, filozof i političar podrazumijeva dobrotu u sebi.
Vremena su se promijenila. Političari u sebi sažimaju sve, samo najmanje dobrotu. Možda je vrijeme na sportašima i naravno na umjetnicima, da pokažu dobrotu duha. Onog zdravog. A možda je najbolji spoj umjetnosti i sporta?
Nemam snage za daljne mozganje, sutra me opet čeka naporan dan uz trening, mozak sam ispraznila i idem u krpe. To je to. Zdravo sam umorna. Lijepo spavajte i još bolje trenirajte ...
|
- 23:39 -
Komentiraj (12) -
Isprintaj -
#
14.11.2004., nedjelja
Take the money and run
Dok se ja skoro ko prava šopingholičarka snalazim s kupovinom robe po raznim sniženjima, s uslugama je ovdje u Austriji malo teže. Zapravo puno teže, jer ne postoje takva sniženja, a ljudski rad se u nekim uslugama jaaaaako cijeni. Tako ako želite otići ovdje frizeru, maseru, automehaničaru i sl. morate pljunuti finu lovu za te usluge. Jer nema tu Štefova (a nakon iskustva s jednim u dijspori - ne, hvala) koji će vam za pivu promijeniti auspuh ili susjede koja će vas ošišati ili izmasirati za kavu i bombone... Sve funkcionira tako da se donesu neki zakoni za sigurnost ovoga i onoga, pa se zaposle ljudi koji će sve to provjeravati i servisirati, jer tak se to mora i nema sistema na crnjaka, pa bumo podijelili dio love.
Tako nama već par godina stižu nekakve obavijesti od nekog gospona koji si ima firmicu za održavanje plinskih bojlera, kojima nas uredno upozorava kak se to mora jednom godišnje provjeriti i bla, bla. I ignorirali mi stričeka, ali pisamca postala sve češća i sve ozbiljnija, pa pitali mi naše najmodavce jel se to mora, a oni ko pravi esterajheri kažu kak se mora i kak to zakon tak nalaže. E, ako zakon tak kaže, tu nema diskusije. Jer ak se nekaj dogodi (eksplodira i sl.) možemo uredno (ako smo preživjeli) pokupiti prnje i natrag u domaju podvijenog repa. Budući da nam slika povratka ne izgleda tak, nego ono međka, kuća na tri kata (najgornji nedovršen za sušenje veša), brod i ostale gastičke preseračine, odlučili mi ipak pozvati nekoga iz te firme, nek ona nama pogleda naš bojler. I došel neki dečec, otvoril prednju ploču, skinul još jedan dio, uzel svoj alat (DVA OBIČNA KISTA - veći i manji) i počistil malo prašinu sa cijevi, uz komentar kak je to sve lepe i čiste... I čistil on to kojih petnaestak minuta, ipak nekaj treba i napraviti kad je već došel. I na kraju ide onaj dio gdje Štefeki u Hrvatskoj odgovaraju ma dajte za kavicu i to je to. Ali ovaj ovdje vam kaže kak bu vam stigla uplatnica u iznosu od 100 (slovima - sto ojra). Samo činjenica da se Savršeni već prije raspital o cijeni ga je zadržala na nogama. I tak dečec je otišel. Obrisal nam je malo prašine za sto eurića. Eto što ti je država i zakoni.
Najgore od svega mi je dati novce za takve precijenjene poslove, kao što mi je je još besmislenije davati lovu za neke navodno jako kvalitetne stvari, koje su to vrlo često samo po nekoj fami. I zapravo se uvijek radi o nečijoj velikoj samosvijesti ili čistoj bahatosti kojom se precjenjuje neka optimalna vrijednost proizvoda.
Evo i primjera. Ako želite kupiti npr. vjenčani buket kod cvjećara, na upit o tome za kakvu je prigodu automatski vam se priljepi dodatna cijena. Ali ak si odete kod tog istog cvjećara i opišete kakav vam buket treba i točno kažete što želite, ali ne spomenete vjenčanje, doći će vas jeftinije. Sto posto i provjereno. Pa onda one fore kada na cvjećarnama napišu "cvjećarski salon", šiknu par jako otkačenih hoh buketića i cijene da te zaboli glava. A unutra možda sve skupa košta tri puta manje... ali to je salon i nije to obična cvječarna. A frizeraj je studio ... i tak dalje.
Pa onda odjeća. Eto bila i ja pogledati kaj je to gospon Lagerfeld napravio za nas običnu raju koja kupuje u H&M-u. Naravno većina kolekcije je planula za dva sata, ali su ostali primjerci na lutkama i neki komadi čudnih odjevnih predmeta koji nisu uspjeli otići bez obzira na ime slavnog kreatora.
I kaj da vam velim? Nisam stručnjak za modu, ali su mi ljudi znali kazati da se znam dobro obući i imam neki svoj stil. Ili sam ga barem imala dok se djevojčica nije rodila, pa izjurim van u bilo čemu ili onome u što se mogu ugurati s viškom kila. S obzirom da ne patim na marke i da kupujem s motom da nema tog dućana gdje se ne može nešto dobro naći za iskombinirati, to mi je fakat kompliment.
Daklem, kolekcija je gotovo sva crno-bijela. To mi je već za riknut, jer kolko kužim većina tih kratora je jako cool i uglavnom su u crnom s nekim bijelim detaljem. Na one svoje vješalice-manekenke pomeću svašta, ali oni su si ziher u crno-bijelom. Tak je i gospon kreator sebe obukao u par komada iz te kolekcije. Ima par lijepih stvari, jedna bijela košulja s jako visokom kragnom i dugim mandžetama (nemrem se sjetit hrvatske riječi), pa onda jedna isto lijepa crna košuljica s kratkim rukavima, sa naborima i još jedna bez rukava s malom bijelom kao ruskom kragnicom... i to je to. Ostalo su neke haljinice izrezane nepravilno, pa padaju nešto na sve strane, pa neka crna mala haljinica tipa Coco Chanel i fakat ništa više posebno. Materijali su naravno vrlo kvalitetni, prevladava svila. Cijene su recimo tako prilagođene raji (košulja 40 Eura). Ali sve u svemu, nije to ništa tako nevjerojatno posebno i drukčije. A ak je mogao to napraviti po tim cijenama, znači da mu te stvari i inače mogu toliko koštati. Onu pravu cijenu koju on stavlja ne bih fakat nikad platila.
A budući da se nedaleko Beča, u selu Parndorf (Burgenland) nalazi Designer's Outlet gdje ima raznih šminkerskih i markica dućana s robom po tvorničkim cijenama, jasno je da sve to može puno manje koštati nego što se uglavnom cijeni po dućanima.
A što sve tek tamo čovjek može kupiti u vrijednosti jednog servisa brisanja prašine s bojlera. A ako se potrudi, evo, čak i dvije krpice od Lagerfelda.
Meni je sve u svemu tamo danas ulov bio jako dobar. Pa sam za otprilike iste novce gospona servisera piknula jedan sportski kaput u Nike-u (dvoumila sam se jer sam vidjela da je iz neke zemlje gdje možda ganjaju i djecu da to rade, ali sam shvatila da je obraditi Savršenog da ju kupim vrijedno nemirne savjesti)i čitavu kolekciju donjeg veša. Na kraju je doma stigao i preko Internata kupljen jedan rabljeni sobni bicikl za skidanje kila. Nakon kraćeg dvoumljenja stavili smo ga u kuhinju kraj frižidera... tek tako da bude pri ruci i nozi kad se ode nešto mrknuti. Kaže naš jedan frend da ih svi ljudi koje zna da to imaju doma, počnu prije ili kasnije koristiti kao vješalice. Bumo vidli.
Ono što sigurno znam je da novci često nisu mjerilo vrijednosti robe i da čovjek preplaćuje puno toga. Sva sreća da postoje sniženja i sajmovi... jer bih inače život bio puno skuplji. Zašto plaćati više za istu stvar koju možeš kupiti jeftinije? Samo zato što nam netko prodaje maglu zvučnim imenima. Uzima novce i bježi ...
|
- 00:34 -
Komentiraj (5) -
Isprintaj -
#
11.11.2004., četvrtak
Sretan rođendan!
Imam prijateljicu koja je išla sa mnom u razred, zaboravila sam jesmo li bili a-kači, b-kači ili c-kači. Ono što nisam zaboravila su njezine poruke koje mi je pisala, njezini sitni znakovi pažnje, potvrđivanje svih mojih pubertetskih gluposti, tješenje i zagrljaji...
Puno vremena je otada prošlo, svaka u svom svijetu, razdvojili nas kilometri, granica, drukčiji pogledi i stavovi.Kažu da papir sve podnosi, a što su tek podnijeli naši kompjutori u prepiskama kojima smo pokušale odgonetnuti zašto smo postale toliko različite i kako dalje s time.
Kad malo bolje razmislim, možda se i nismo toliko promjenile.... jednostavno smo postale žene.Ona koja je uvijek puno pričala, pričala je i dalje, druga više nije htjela samo slušati i kimati glavom, došli su muškarci, obaveze, djeca. A mi smo zaboravile sjesti, pustiti Smithse i lamentirati o smislu života dopisujući se ceduljicama s našim tajnim imenima.
A Raven vam je nešto posebno.Borac za pravdu, uvijek u obrani slabijih, s neiscrpnom energijom, uvijek spremna pomoći svima, djeca (velika i mala) joj se vesele ko Djedu Mrazu jer nikada ne zaboravlja ničiji rođendan ili bilo koju drugu prigodu i unatoč svim našim prijekorima i molbama ne odustaje od pretjerivanja u poklanjanju.
Osjetljiva i ponekad oštra, savršeni pronalazač skrivenih poklona za rođendane (nadam se da ovaj nije nanjušila), promatrač iza objektiva, u drugom planu, željna zadržavanja posebnih momenata fotoaparatom...zapravo uvijek u potrazi za odgovorom o prolaznosti.
Za rođendane je obično u bedu jer preispituje svoje ciljeve i misli da je mogla možda još nešto ostvariti, a to prokleto vrijeme kao vječni neprijatelj njezinih zaustavljenih trenutaka ju uvijek podsjeti na iluziju o neprolaznosti.
I kada opet malo promislim, pronalazim tu vezu slike i riječi. Svaka na svoj način pokušava zaustaviti vrijeme ili barem ostaviti trag iza sebe, nešto dublje od svakodnevnog života.
A početak tog traženja nam je bio zajednički.
Pa ju ja za rođendan podsjećam na tu visoku djevojčicu iz sedmog (a, be ili ce) koja je bila preplašena i nesigurna, puna pitanja i koja se pretvorila u nekoga tko je uspio fotografijama zaustaviti vječnost.A sa svojom drugom dragom polovicom stvoriti nova bića koja će zaustavljati vrijeme na neki drugi način i prenijeti to opet na svoje potomke...
I na kraju, sretan ti rođendan draga Raven.
Tvoja Sara
|
- 00:00 -
Komentiraj (2) -
Isprintaj -
#
08.11.2004., ponedjeljak
Dragi i drage moje...
Potaknuta nekim raspravama o muško-ženskim odnosima evo par zapažanja.
Uglavnom se sve teme o razlikama muškog i ženskog (mozga) obično svode ne dva globalna zaključka:
1. Žene su užasno komplicirane i ne znaju zapravo što žele
2. Muškarci su jako jednostavni i zna se da žele sex
Budući da nisam muško (iako ih dosta dobro poznajem) evo što ja kao žena želim. Generalizacije ovog tipa su mi inače prilično blesave, ali u ovo je u svrhu prilagodbe i boljeg shvaćanja teksta od strane braće po jednostavnosti.Pa u tu svrhu i par tehničkih uputstava za upotrebu
1. Želim da me se VOLI. Budući da vidim upitnike nad glavom muške braće ... (usput, zbog tog čuđenja i nerazumijevanja JEDNOSTAVNIH rečenica i dolazi do objašnjenja i kompliciranja), evo što to znači.
Voljeti = biti ustrajan u ljubavi i kada nema sexa
Voljeti = Podržavati ženu i kada ne misliš isto kao ona (naročito pred svekrvom)
Voljeti = POKUŠATI razumjeti (ne treba biti idealist) da postoje i drukčija ljudska bića kojima su neke bezvezne i nebitne stvari baš jako bitne.Pozadinu toga ne pokušati racionalno shvatiti.
Voljeti = Dati NA GLAS do znanja,čitaj IZGOVORITI tu svoju silnu podršku i ljubav, jer bez obzira na svu silu mađioničarskih znanja i otkrivanja misli, lijepo je čuti to što brat po jednostavnosti osjeća.
2. Vidi prvo i pokušaj pooolako pročitati i shvatiti....
Jel to teško?Tko tu komplicira?
|
- 15:53 -
Komentiraj (9) -
Isprintaj -
#
05.11.2004., petak
Informiraj me o svemu
Već neko vrijeme kužim tu razliku u informativnim emisijama u domaji i utočištu Austriji, ali jučer je dosegla vrhunac, pa eto par riječi. Naime, svaku večer oko pola osam uključim teve i titlove koje imaju na ORF-u, ugasim zvuk i čitam njihov pregled dnevnih događanja. Istovremeno uključim stream na kompjutoru i slušam Dnevnik HTV-a. I dok esterajheri uredno izvrte priloge od minutu-dvije iz čitavog svijeta i domaće, na HTVeju se obično neki intersantan lik bori s uglavnom domaćim aferama iz raznih kutaka i zakutaka Lijepe naše. Ne kužim, kaj više ne postoje one neke regionalne emisije, panorame, pa da ne moramo u središnjoj informativnoj emisiji slušati i gledati o tome kak su nekoj sirotoj obitelji u Pušći isključili vodu, pa onda se takve scene protegnu na obavezno ponavljanje novinarskog izvještaja, ali ovaj puta sa originalnim glasom i govorom glavnog pogođenog nedaćom? Jer u domajskom novinarstu je autentičnost najvažnija, pa sve ono što je stalo u (obično predugačku) novinarsku vijest, mora se valjda zbog te vjerodostojnosti još jednom čuti u originalu. Gosti Dnevnika su posebna priča. Jučer je razgovor sa Žužulom, kakvih ima i ovdje ali su obično u posebnim emisijama, uspio trajati jednako kao i sve austrijske vijesti iz svijeta. Ali moramo doznati taj tren sve detalje o aferi, radi li se o sukobu interesa, je li firma njegove žene ... ne znam što, je li neki ugovor bio konzumiran, tko je tu koga, žena njega, on nju, onaj treći njih dvoje ... mislim stvarno.
I već znam da se na ORF-u vrte reklame između bloka o vremenu i sportu, a Dnevnik nam još pili o nekim detaljnim izvješćima nekih marginalnih i nebitnih vijesti ... ili se tako raji mažu oči i daje neka zanimacija da se popuni svakidašnja jadikovka.
Jedno se mora priznati. Hrvati su vjerojatno najbolje informirani narod (mislim na unutarnju politiku). Vijesti iz svijeta su obično na kraju, pa tko je taj svijet nama? Neka mi doznamo svaki detalj iz naše lijepe i zapravo velike zemlje, pa ćemo manje razbijati glavu (ne)bitnim stvarima.
|
- 14:13 -
Komentiraj (7) -
Isprintaj -
#
03.11.2004., srijeda
Tražili ste, gledajte!
Uvijek se iznova nakon gotovo svakih političkih izbora odnekud izvuče ona rečenica kako svaki narod ima predsjednika i vladu kakvu zaslužuje. A pod narodom se uglavnom misli na većinu, jer je to princip demokratskog društva po kojem se bira nekoga za vođu. Tako da ako niste u toj većini, morate (ne morate, možete i dignuti sidro) trpiti neku očitu budalu i lažljivca. I recimo da ste neki protivnik te većine ili oporbenjak nakon izbora? Što vam je činiti? Možda su vaši ukućani dali glas onome koga ne možete smisliti? Ili netko od vaše rodbine? Ili prijatelja. Jeste li mogli utjecati na promjenu njihove odluke? Jeste li mogli bolje lobirati za svog kandidata? Čini se da će politički angažman opet morati postati popularniji, naročito među mladim ljudima. Jer očito nije svejedno tko vodi državu, a naročito ako se radi o najmoćnijoj državi koja utječe na globalnu politiku. Moram priznati da mi demokracija katkad stvarno teško pada. Jer većina je uglavnom neobrazovana, neinformirana, zatupljena i povodljiva. Naravno, totalitarizmi su još gori, jer svaka budala može terorizirati ostatak društva.
Slobodna volja je navodno nešto što čovjeku daje pravo da živi kako želi. Je li baš tako? Kršćanski gledano, nije. Slobodna volja nam ne daje pravo radimo što god poželimo, već da se izgrađujemo po njoj u slobodna bića u smislu ljubavi i neovisnosti od nekih zlih utjecaja.
Pa ako je tako, onda nije ni čudo da je svijet pojednostavljeno rečeno (a možda i vrlo precizno) otišao k vragu. Jer razne gluposti se već odavno toleriraju opravdavajući ih nedodorljivom individualnošću. A o raznim ciljevima koja opravdavaju sredstva i sličnim principima da ne govorim. Postali su zapravo mjerilo nečije snalažljivosti i visokog kotiranja u društvu. Pogledajte ljude oko sebe (nesposobni šefovi - mali bogovi), pa onda gospodarske i političke opcije. Sve je dozvoljeno i sve se može. A tako se odgajaju i djeca. Tak da ono, ne znam, nekak me ne čude ovi rezultati izbora u Americi, pa to je odraz današnjeg svijeta, točnije većine u tom svijetu. Dovoljno je biti glup i uporan, a sve ostalo će vam se posložiti, kaj nije tak?
|
- 17:30 -
Komentiraj (4) -
Isprintaj -
#
|
