23.12.2004., četvrtak
Sretan Božić
Jutro prije puta, hrpa stvari još za zapakirati, složiti, staviti na mjesto, ne smijem ništa (bitno) zaboraviti. A dobro i što je to bitno? Ako ne uzmem neku dragu igračku ili komad odjeće, vitamine... zapravo vrlo važno. Koliko energije utrošeno na razne stvari bez kojih se zapravo može. Svejedno vrtim u glavi film o poklonu za svakoga, je li to sve dobro pogođeno, dovoljno, hoće li se svidjeti... A sinoć sam zaspala razmišljajući o svoj onoj djeci koja dnevno umiru od gladi i kojima Božić ne nosi ništa lijepo. I tako sam razapeta između dva tipična Božićna stereotipa krajnosti koji valjda zahvaćaju ljude u ovo vrijeme. S jedne strane potrošačka ludnica, s druge se sjetimo (možda da se napravi ravnoteža savjesti) onih najjadnijih.
I zapravo me već koji tjedan proganja jedna misao koju želim podijeliti s blogovcima.
Dijete. I Božić. Znam oduvijek da su te dvije stvarnosti povezane. Ali tek ove godine sam uspjela osjetiti realnost tih stvarnosti. Gledam o čemu se sve priča i piše u vezi Božića. I ima prigodnih tekstova o tome što se nekada u Rimsko doba slavilo na taj dan, zašto se baš preuzeo blagdan Sunca (Krist-novo Sunce), pa o običajima, pa o duhovnoj strani, oprostu (lijep tekst Kulerice)... A ima i nekih totalno nevezanih za Božić, ali ljudi pretpostavljam koriste ovo vrijeme (možda misle više zajedno s Novom godinom), pa žele razne promjene u politici do toga da netko nekoga i poševi. Ne znam kakve veze ima Božić s takvim željama, pretpostavljam da je i to odraz vremena gdje poruka Božića ostaje uglavnom u okviru ispunjenja raznih želja i željica ili je netko doslovno shvatio Papinu poruku da za ovaj Božić darujemo više sebe...
Kako bilo, dijete ostaje u drugom planu barem do otkrića da su takve Božićne želje urodile plodom.
A zašto baš dijete?
Naravno, Isus nam se rodio, pa imamo sliku bebe u jaslicama, okolo su kravice, majka Marija i najljepša slika ovozemaljskog očinstva kao prihvaćanja – Josip. Dakle, ne ide drukčije nego rođenje, dijete, odrasla osoba.
Ali ta slika djeteta nije slučajna. Što nam poručuje dijete? "Ja sam malo, bespomoćno biće, voli me i izrasti ću u dobrog čovjeka." To u očima djeteta može vidjeti svaki roditelj ili osoba koja odgaja dijete.
Nedavno se na jednom blogu povela raprava o djeci, pa su se neki našli uvrijeđeni što se djeca (i brak) nameću kao neke norme bez kojih čovjek nije potpun. Pa su pale i teške riječi i konstatacija jedne osobe da je ta sva patnja, porod i odgoj djeteta najveći užas. Naravno da život uvijek može biti potpun i ispunjen ukoliko je osoba zadovoljna sa sobom i pomirena sa svijetom oko sebe. To ne mora imati nikakve veze sa bračnim stanjem ili djecom. Ali kada netko s mržnjom i odbijanjem konstatira bilo koju stvarnost (posebno onu koju nije iskusio, osim kao pasivni promatrač) to je očito znak da nije sretna i smirena osoba. I ono najstrašnije, to znači da više u sebi nema dimenziju djeteta. Naime, svi odrasli ljudi su nekada bili djeca. Iskrena, spontana, stalno u učenju. Sa (ne)odgojem i socijalizacijom puno toga saznamo i dobijemo, ali puno toga vrijednoga sakrijemo ili nepovratno izgubimo.
Zamislimo na trenutak da svi u drugom odraslom čovjeku s kojim komuniciramo, vidimo dijete. Malo, iskreno, neiskvareno raznim preživljavačkim metodama. S nekim ljudima je to stvarno opako težak zadatak (ali zato i veći izazov), jer već imaju na licu neki podmukli izraz ili vam se stalno pojavljuju u glavi slike ružnih stvari koje je to malo-veliko biće napravilo... Teško da bi nam to riješilo probleme međusobnih nesuglasica. Ali osvijestiti sebi da je i taj takav bezveznjaković ili grozota od čovjeka isto bio dijete daje barem meni neki signal. Govori mi da možda nije naišao na ljubav koju svako dijete treba jednako kao zrak, ili da je u želji za uspjehom, karijerom ili bilo čime, negdje usput zaboravio svoju dječju prirodu. I ono najvažnije, ako ja prva počnem njega gledati tim očima, prisjećam se sebe kao djeteta, svijeta gdje nisam ljude gledala tim očima koje imam danas, i taj drugi postaje automatski gledan (barem na trenutak) nekim, ako ne potpuno dječjim, barem drukčijim pogledom.
Ono što želim sebi i svima vama je da pokušam(o) ljude povremeno gledati tim očima djeteta. To znači, brzo rezati sve one razne primisli i kalkulacije koje stvaramo u glavi dok nam se netko obraća i otvorenog srca ga slušati i prihvaćati.
Baš kao djeca. Baš kao malo dijete Isus. Baš kao moja djevojčica koja me gleda najljepšim pogledom na svijetu. Uz koji moja patnja proroda, sve muke podizanja bića postaju ne samo nevažne, već dobivaju puni smisao. Jer me podsjećaju da svi u sebi nosimo malo dijete.
Želim vam od srca sretnog malog Boga – Božića.
|
- 09:08 -
Komentiraj (13) -
Isprintaj -
#
17.12.2004., petak
Čola je zakon
Prvi muškarac u kojeg sam bila zaljubljena bio je ... Zdravko Čolić. A ja kad volim, volim svim srcem. Ljubav se zabetonirala na koncertu u Domu sportova '78. ili '79 (ne pamtim godine, a tada sam imala pet-šest). Pa me godine, odrastanje, glazbeno i svako drugo sazrijevanje nisu omeli u mojoj zaljubljenosti.
Kak sam se sjetila njega? Danas sam među raznim CD-ovima piknula njegov i pustila sebi i djevojčici jedan Čola-tulum. Na moje veselje, urlanje, plesanje i divljanje djevojčica je uzvratila svojoj dobi primjerenijim pljeskanjem ručicama uz povike: "Baaaavo" (nisam skužila tko, mama ili Čola, ali nije ni važno), skakanjem u skakalici i vrištanjem. Oni koji me znaju malo duže i bolje znaju za tu moju iracionalnu slabost. Naime, nisam slušateljica kuruze (iako se u nekom polusvijesnom stanju mogu i tome prilagodit), nisam niti ona koja sluša sve što je na radiju, nisam niti jugonostalgičar (onaj prijašnji post o Branku Kockici se eto poklopio). Prije sam djetinjstvo-nostalgičar, naročito pred Božićno vrijeme.
Dapače odrasla sam, zahvaljujući starijoj braći, uz Stonese, Police, Pink Floyd, Fleetwood Mac, Lou Reeda, a kasnije sam izlazeći u Lapidarij i Jabuku stvorila i svoj neki krug pjevača i grupa koje sam slušala. Pa Savršenom nikak nije jasno kako sam mogla nekada slušati ružionu Red Hot Chilli Peppers, Pearl Jam, Violent Femmes, Babes in Toyland, ići u Ljubljanu na koncert Sonic Youth, biti na prvim većim koncertima Majki u Jabuci, a povremeno se ipak odvaljivati na bivšeg kralja Jugo pop scene. Dobro, kasnije mi je ukus malo smanjio doživljaj, a imala sam i fazu kada sam znala s curama otići u disko i urlati na Grašu, Danijelu i ostale naše tzv. pop pjevače. I to mi je baš bilo super i ne sramim se toga. Nisam nikada doma sama to slušala, ali u takvim prigodama i jednom razdoblju mladosti mi se povremeno znalo dogoditi. Danas volim neke jazz izvođače, slušam povremeno i klasiku na prvom programu austrijskog radija, ali i dalje povremeno pustim Čolu. Bila sam i na njegovom prvom koncertu u Zagrebu nakon Domovinskog rata i tako sam divljala da mi je pozlilo, pa sam jedan dio koncerta provela u hvatanju zraka oko dvorane. Stare stvari su mu i dalje mrak, i dalje super pjeva, i izgled mu je unatoč godinama neloš (kako bi rekla moja jedna Imoćanka), jedino me malo razočarao s neki novim narodnjacima koje nisam nikad čula. O ranijem koncertu u Ljubljani čitala sam neke komentare Branka Vukšića koji je (parafraziram) zaključio da je on ipak ikona jednog vremena i kvalitetan pjevač. Na koncertu u Zagrebu sam vidjela hrpu kvalitetnih glazbenika i kritičara (meni dragog Darka Glavana) koji su pretpostavljam osim iz profesionalnih razloga došli iz sličnih razloga kao i Vukšić. Jedino je (pre)pametna Vanna izjavila da ne kuži neke (valjda primitivce za razliku od nje svjetske žene - koja se usput srami svojeg porijekla) koji odlaze na koncert Zdravka Čolića. Jer za nju bi bilo puno prihvatljivije da ode na koncert Whitney Houston, a ne nekog ... bla,bla. Time je za mene pokopala sve ono kvalitetno što je otpjevala kao prateći vokal u grupi Boa i kasnije u E.T-u. A o njenim pjesmuljcima danas (ti njezini tekstovi mi nadmašuju Huljičkine) neću ništa komentirati. No, dobro, nije to tema i obično se ne obazirem na takve komentare provincijalki (ne po mjestu rođenja, već po isfuravanju i kompleksima), ali dirnula je u moju slabu točku. Mislim, nemreš mi dirati Čolu!
No, što htjedoh još reći? Dosadna mi je škvadru koja je sva ono ispravna i sa savršenim ukusom. Pa je u stanu sve s mjerom i ukusom, jedu se samo neka finjak jela, sluša se samo neka profinjena i probrana glazba, sve je hoh. Dakle, Čola je uz poviješane medalje po stanu, (to mi je uvijek bio žasu) moja doza kiča i slabosti.
"Glaaaaavoooo ludaaaa, sve se mijenja, što će nama izmirenja, ako nije srce vruće sve je nemogućeeee... ".
Mislim da mu je za koji dan koncert u Zagrebu sa hrpom glazbenika i gostiju, a ja ću to propustiti. Šmrc. Ako netko ide, molim detaljan izvještaj. Po mogućnosti ne kritičko-analitički promatran iz ugla lagano cupkajući. Već neki divlji, proživljeni, kako to i dolikuje na Čolinim koncertima.
Onaj prvi je započeo stihom: "Dobra vam noć prijatelji..." i to je bilo fakat mrak. Ajmo komentari. Jesam li seljača? Ili vas ima još sa više ili manje skrivenim Čolama?
|
- 00:45 -
Komentiraj (22) -
Isprintaj -
#
10.12.2004., petak
"Na svijetu postoji jedno carstvo...
u njemu caruje drugarstvo, u njemu svatko radi ono što hoće, u njemu raste svako voće....". Ne znam budi li i u vama uspomene na djetinjstvo ova pjesma. Ali nije tema mog mozganja zadnjih dana Branko Kockica i djetinjstvo provedeno uz Obrazovni program bivše Juge, već mi se ta pjesmica počela vrtjeti po glavi iz nekih sasvim drugih razloga. Pa evo jedne priče (može i za laku noć).
Dakle(m), bilo jednom jedno carstvo, mlado, tek osnovano od nove generacije careva i puka željnog druženja. Početak je, kao i svaki, bio pun zanosa i otkrivanja novih mogućnosti. Car(evi) su poticali puk na kretaivnost, puk se odazivao i gradili su zajedno jedan novi i malo drukčiji svijet. Jer pokraj njih su u drugom (starom) carstvu živjeli ljudi sa drugim (starijim) načinima življenja. Tamo su vladale institucije, administracija, prave vijesti su se teško i sporo dobivale... Zato je novo carstvo preuzelo ulogu pojedinačnih otvorenih iznošenja osobnih istina. I povremeno su se tresla brda, nije se rodio miš, već se otkrilo puno toga, potaknulo, promijenilo. Neki su iz starog carstva gledali sa zanimanjem prema novom, mnogi nisu znali uopće da postoji novo carstvo. A neki su s vremenom, polako i ljudski počeli koristiti novo carstvo za razne stvari. Jedni za druženje i izmjenjivanje mišljenja i informacija, drugi da bi tako rekli nešto (nekome) što nisu uspjeli u živo, treći da bi prosipali svoju pamet, neki su se ubacili da bi promatrali puk u znanstvene svrhe, ... i tako je carstvo s vremenim počelo sličiti svakoj ljudskoj zajednici. Sa svojim dobrim i lošim stranama. Ali sve je više-manje još uvijek imalo okus nekog drukčijeg mjesta. Gdje je istina ono što svaki pojedinac želi reći. A onda je došla jedna djevojka iz starog carstva i to iz najmračnijeg njegovog kruga. Počela je pričati svoju istinu. Strašnu, bolnu, mračnu. Novo carstvo se diglo na noge, počele su optužbe i obrane kakve do tada niti jedna istina nije izazvala. Priče puka su pale u drugi plan, glavnu ulogu su preuzeli komentari. Više se nije moglo samo čitati, raspravljatri, družiti. Počelo se procijenjivati je li njezina istina dovoljno autentična, vuče li se čitače za nos, retorika starog carstva je postala jača... I tako je preko noći djevojka nestala, ne zna se da li zbog opasnih istina koje je ispričala ili zbog nespremnosti novog carstva da ju sasluša, ili zbog nečeg trećeg. Carstvo se uskoro ujedinilo sa starim i osnovalo ured za odnose s javnošću. Prodalo neke pučke uratke zanimljive starom carstvu. Sve je počalo nalikovati stvarnom životu. U kojem se rado sjećamo djetinjstva i (više-manje) bezbrižnih dana. Onih jutara kad smo upalili televizor i slušali pjesmicu o carstvu gdje su kuće od čokolade i prozori od marmelade i gdje svatko radi ono što hoće ... Trataratira drugari!
|
- 23:50 -
Komentiraj (17) -
Isprintaj -
#
07.12.2004., utorak
Pa kaj vi ljudi nemate pametnijeg posla?
To pitanje mi je nedavno postavila jedna (inače draga) osoba, nakon što je doznala da pišem blog. Zatim se nadovezala kako ona nije niti znala što je blog dok se u medijima (opet zaslugom bloga) nije pročulo za slučaj Vibbice. Očito nam zlato mamino nije baš napravilo neku reputaciju, pa su izgleda blogovski manje obaviješteni ljudi očito dobili negativnu sliku bloga kao mjesta gdje se gubi vrijeme čitajući razne tuđe bljezgarije i na kojem se pišu isto tako svakakve gluposti, umjesto da se radi nešto pametnije i konstruktivno. E, pa kao što bi rekao Vlatko Stefanovski u pjesmi, pravih se riječi uvijek kasno sjetim, tako sam se i ja našla prilično nespremna na brzopotezne odgovore. Tim više što ih druga strana nije baš bila raspoložena saslušati, jer je već stvorila svoje mišljenje o nečem o čemu očito nije iscrpno informirana niti upoznata, ali si je tako nekak zaključila na prvu loptu. A budući da ja eto imam blog, koristim priliku da joj dam malo zakašnjeli, ali isto tako i promišljeniji odgovor. I to da mogu reći nešto do kraja onome koji nije imao vremena ili volje saslušati me, navodim ujedno i kao prvu dobru stranu bloga.
Već sam u jednom postu napisala kratko što je meni blog i svako malo naletim na neki tekst (bila je i zgodna radijska emisija emisija o blogu) s osvrtima o višestrukoj korisnosti pisanja bloga. Osim toga upućujem i na dragog gospona Kemoterapiju koji je o tome napisao zanimljiv post i dobio velik broj isto tako zanimljivih komentara. Dakle, osim toga što razni stručnjaci (psiholozi, antropolozi, sociolozi i dr.) vide jako dobrim činjenicu da ljudi svoje misli (u obliku dnevnika-da ili ne još je otvoreno pitanje) izbacuju iz sebe što sigurnoi djeluje i terapeutski na razne frustracije, postoji sigurno i bezbroj drugih individualnih razloga svakog blogera o pisanju. Moji su isto tako višestruki. Budući da živim u inozemstvu i s mnogim ljudima iz domaje se ne uspijem kao prije vidjeti i čuti, uputim ih na blog da vide što mi se događa u glavi i oko nje, a da ne moram svakome posebno uvijek pisati mejlove i prepričavati iste dogodovštine. Dakle, imam neku vrsta dnevnika iz dijaspore. Osim toga se pokazalo da je blog definitivno novo sredstvo širenja vijesti i informacija, često puta puno zanimljivijih, bržih i neopterećenih uredničkom politikom ili nekim sličnim interesima etabliranih medija. Zatim me održava pismenom jer stjecajem okolnosti neko vrijeme ništa nisam pisala, iako sam ranije radila kao novinar.
Isto tako me povremeno potakne na provjeravanje nekih podataka i znanja koja sam zaboravila ili propustila naučiti. I da ne bi bilo sve tako pametno i ozbiljno, povremeno me nasmije do suza nekim duhovitim tekstovima brankov blog. Odlična mi je varijanta trenutno dok nemam puno vremena jer mogu paralelno pisati,čitati i međusobno komentirati stvari s drugima, pa mi djeluje odmah interaktivno. Budući da nemam bogate, a ni darežljive pretke nisam nasljedila (za sada) nikakvo nasljedstvo i nisam uspjela proputovati svijetom koliko bih željela. Zato povremeno čitam zanimljive putopisne blogove ili blogove drugih blogera iz čitavog svijeta gdje kroz zanimljive osvrte mogu doznati puno o kulturi, politici ili nekim svakodnevnim zanimljivostima o životu nekog grada (Juliere, Afrika, Xiola...) puno puta sa prekrasnim fotografijama i to pisano kao netipičan putopis, jer je začinjen osobnim komentarima, potpuno aktualan i jedinstven. Zatim u raznim raspravama o nekim temama mogu isto tako naučiti pretresti svoje stavove mišljenjem nekoga koga ne poznam i tko možda ima sasvim drukčiju sliku od mene ili ljudi s kojima se družim.
Mogla bih još pisati danima, ali djevojčica se probudila, pa moram prestati. Imam dakle i još nekog pametnog posla.
Pa samo da zaključim. Sigurno blog nije slučajno odabran za riječ godine. To je nova i važna riječ koja puno toga pokriva. Sigurno da ima i hrpa nezanimljivih, nepristojnih i negativnih blogova. Kao i u svemu što dotakne ljudska ruka. Ali ja smatram da je pozitivno izražavati se, a svaki čovjek ionako radi uvijek selekciju u onome što smatra dobrim i učinkovitim od nepotrebnog.
Ono što mi je zanimljivo je činjenica da inače obrazovani i informirani ljudi često slabo stoje u ovom području. Ni meni se ne sviđa puno toga oko rada na kompjutoru i što se tiče nekih stvari isto sam tako elektronski slabo pismena. To se odnosi na tehničku stranu primjene. Ali se volim o ovakvim globalnim novostima i sadržajima uvijek informirati jer su oni očito novi oblici ljudskog izražavanja i pismenosti. Na žalost ne stignem previše otkrivati nove blogere, pa mi je super kad mi netko ostavi svoj komentar, a ja ga onda tako mogu odmah uočiti. Sigurno ima još puno više zanimljivih i kvalitetnih nego što ih ja povremeno pročitam. I vjerujem da većina nas daje do znanja da radimo nešto pametno, pa makar se to tako ne činilo nekima sa strane.
Blogerski pozdrav svima i dalje lijepo pišite.
|
- 11:00 -
Komentiraj (5) -
Isprintaj -
#
02.12.2004., četvrtak
Advent u Beču
Baš sam jučer išla malo s našom gošćom i djevojčicom prošetati po najpoznatijem bečkom Božićnom sajmu (Christkindlmarkt) pred Gradskom vijećnicom (Rathaus). I što smo vidjele?
Svake godine više-manje isti prizor. Puno drvenih kućica-štandova s božićnim ukrasima, poznatim bečkim slasticama, punktova za okrijepu sa kuhanim vinom i punčem i raznim varijantama pečenih krumpira punjenim šunkom i umacima, dječjih igračaka, keramike, kristala, pčelarskih proizvoda...I sjetim se kako sam neki dan slušala na radiju da se zahvaljujući tom sajmu u prosincu u Beču zarade neke jako visoke cifre (brojke, datume i sl. ne pamtim), negdje otprilike kao pola godišnje zarade od turizma. Jer sajam je samo ono što se vidi. A iza njega stoji duplo povećana ugostiteljska usluga, daklem restorani, kafići, pa hoteli, dućani, i naravno opet sajmovi na kojima se zaposle ljudi i gdje se prodaju stvari. Sve je to neki čarobni krug čarobnog (pred)Božićnog ugođaja i stvarno je sve lto lijepo ušminkano, a cijene opako visoke, neke i bezobrazno. Tako ćete za šalicu kuhanog vina ili punča s likom obožavane Sissi platiti četiri ili pet Eura. A ako ne želite uzeti šalicu, možete ju (samo neoštećenu) vratiti i dobiti dva ojrića nazad.
Prženi bademi, orasi, čokoladirano voće na "ražnjićima", šaumrolne (postoji li hrvatska riječ?) su isto skupe ko' da ih jedete na nekom nevjerojatno luksuznom mjestu na kojem u pozadini svira pijanist. Kao što je slučaj u hotelu Sacher gdje sam jela najgoru Sacher tortu, ali sam prošetala po originalnom škripavom podu, striček je lijepo svirio, u WC-u su bili posebni platneni ručnici za svaku gošću...
I sad se nas dvije (djevojčica je uredno prespaval taj doživlja) pitamo što je to tu toliko drukčije na tim štandovima, od recimo onih u Zagrebu. Gdje vjerojatno zbog njih ne cvijeta turizam. Daklem, sami štandovi su možda malo bolji i kvaliteniji, čitavi su od drveta, pa izgledaju kao male tople kućice, ali takvih sam vidjela i u Zg. Onda, roba je raznolika i postoje oni pravi lijepo štandovi s prekrasnim rukom oslikanim kuglicama za bor i tipičnim medekima, ali osim takvih ima i onih svaštarkskih koji stanu pod zajednički nazivnik "điđe". I dobro, okolna drveća su po parku ukrašena svijetlećim lampijonima i drugim svijetlećim ukrasima, vozi neki mali vlakić, stavili su nekakva kao mala kazališta gdje djecamogu s gumbićima pokrenuti likove (MAčak u čizmama) pa onda neki mali vrtuljak...Sve je to daklem lijepo i slatko, ali što je to tu tako posebno magično? Takvih ukrasa i uređenih prostora vjerojatno čovjek može vidjeti i negdje drugdje, možda ne baš u toj mjeri u Zagrebu, ali u nekom drugom europskom gradu vjerojatno da. I opet se radi o marketinški osmišljenom i organiziranom pothvatu. Da se i inače uspješnom turističkom gradu kulture doda malo ukrasa, štandova, paprenih cijena....zapravo samo šlag na onu postojećiu tortu ponuđenih izložbi, koncerata i ostale kulturne ponude kroz godinu. Tko zna, zna...A zapravo ništa tako posebno samo po sebi. Ali sve skupa dobiva neki magičan prizvuk. Pa tako i advent u Beču postaje nešto što se mora vidjeti, pomirišati, osjetiti... Požurite ako ste sanjar i želite biti dio te atmosfere... ili pričekajte onaj ogoljeni dio godine kada sve maske padnu, ali zato i cijene, pa se u siječnju i veljači, ako ste praktičar" možete obući od glave do pete po duplo nižim cijenama.
Ja uživam i u jednom i u drugom.
|
- 22:55 -
Komentiraj (16) -
Isprintaj -
#
|
