Jutro prije puta, hrpa stvari još za zapakirati, složiti, staviti na mjesto, ne smijem ništa (bitno) zaboraviti. A dobro i što je to bitno? Ako ne uzmem neku dragu igračku ili komad odjeće, vitamine... zapravo vrlo važno. Koliko energije utrošeno na razne stvari bez kojih se zapravo može. Svejedno vrtim u glavi film o poklonu za svakoga, je li to sve dobro pogođeno, dovoljno, hoće li se svidjeti... A sinoć sam zaspala razmišljajući o svoj onoj djeci koja dnevno umiru od gladi i kojima Božić ne nosi ništa lijepo. I tako sam razapeta između dva tipična Božićna stereotipa krajnosti koji valjda zahvaćaju ljude u ovo vrijeme. S jedne strane potrošačka ludnica, s druge se sjetimo (možda da se napravi ravnoteža savjesti) onih najjadnijih.
I zapravo me već koji tjedan proganja jedna misao koju želim podijeliti s blogovcima.
Dijete. I Božić. Znam oduvijek da su te dvije stvarnosti povezane. Ali tek ove godine sam uspjela osjetiti realnost tih stvarnosti. Gledam o čemu se sve priča i piše u vezi Božića. I ima prigodnih tekstova o tome što se nekada u Rimsko doba slavilo na taj dan, zašto se baš preuzeo blagdan Sunca (Krist-novo Sunce), pa o običajima, pa o duhovnoj strani, oprostu (lijep tekst Kulerice)... A ima i nekih totalno nevezanih za Božić, ali ljudi pretpostavljam koriste ovo vrijeme (možda misle više zajedno s Novom godinom), pa žele razne promjene u politici do toga da netko nekoga i poševi. Ne znam kakve veze ima Božić s takvim željama, pretpostavljam da je i to odraz vremena gdje poruka Božića ostaje uglavnom u okviru ispunjenja raznih želja i željica ili je netko doslovno shvatio Papinu poruku da za ovaj Božić darujemo više sebe...
Kako bilo, dijete ostaje u drugom planu barem do otkrića da su takve Božićne želje urodile plodom.
A zašto baš dijete?
Naravno, Isus nam se rodio, pa imamo sliku bebe u jaslicama, okolo su kravice, majka Marija i najljepša slika ovozemaljskog očinstva kao prihvaćanja – Josip. Dakle, ne ide drukčije nego rođenje, dijete, odrasla osoba.
Ali ta slika djeteta nije slučajna. Što nam poručuje dijete? "Ja sam malo, bespomoćno biće, voli me i izrasti ću u dobrog čovjeka." To u očima djeteta može vidjeti svaki roditelj ili osoba koja odgaja dijete.
Nedavno se na jednom blogu povela raprava o djeci, pa su se neki našli uvrijeđeni što se djeca (i brak) nameću kao neke norme bez kojih čovjek nije potpun. Pa su pale i teške riječi i konstatacija jedne osobe da je ta sva patnja, porod i odgoj djeteta najveći užas. Naravno da život uvijek može biti potpun i ispunjen ukoliko je osoba zadovoljna sa sobom i pomirena sa svijetom oko sebe. To ne mora imati nikakve veze sa bračnim stanjem ili djecom. Ali kada netko s mržnjom i odbijanjem konstatira bilo koju stvarnost (posebno onu koju nije iskusio, osim kao pasivni promatrač) to je očito znak da nije sretna i smirena osoba. I ono najstrašnije, to znači da više u sebi nema dimenziju djeteta. Naime, svi odrasli ljudi su nekada bili djeca. Iskrena, spontana, stalno u učenju. Sa (ne)odgojem i socijalizacijom puno toga saznamo i dobijemo, ali puno toga vrijednoga sakrijemo ili nepovratno izgubimo.
Zamislimo na trenutak da svi u drugom odraslom čovjeku s kojim komuniciramo, vidimo dijete. Malo, iskreno, neiskvareno raznim preživljavačkim metodama. S nekim ljudima je to stvarno opako težak zadatak (ali zato i veći izazov), jer već imaju na licu neki podmukli izraz ili vam se stalno pojavljuju u glavi slike ružnih stvari koje je to malo-veliko biće napravilo... Teško da bi nam to riješilo probleme međusobnih nesuglasica. Ali osvijestiti sebi da je i taj takav bezveznjaković ili grozota od čovjeka isto bio dijete daje barem meni neki signal. Govori mi da možda nije naišao na ljubav koju svako dijete treba jednako kao zrak, ili da je u želji za uspjehom, karijerom ili bilo čime, negdje usput zaboravio svoju dječju prirodu. I ono najvažnije, ako ja prva počnem njega gledati tim očima, prisjećam se sebe kao djeteta, svijeta gdje nisam ljude gledala tim očima koje imam danas, i taj drugi postaje automatski gledan (barem na trenutak) nekim, ako ne potpuno dječjim, barem drukčijim pogledom.
Ono što želim sebi i svima vama je da pokušam(o) ljude povremeno gledati tim očima djeteta. To znači, brzo rezati sve one razne primisli i kalkulacije koje stvaramo u glavi dok nam se netko obraća i otvorenog srca ga slušati i prihvaćati.
Baš kao djeca. Baš kao malo dijete Isus. Baš kao moja djevojčica koja me gleda najljepšim pogledom na svijetu. Uz koji moja patnja proroda, sve muke podizanja bića postaju ne samo nevažne, već dobivaju puni smisao. Jer me podsjećaju da svi u sebi nosimo malo dijete.
Želim vam od srca sretnog malog Boga – Božića.
Post je objavljen 23.12.2004. u 09:08 sati.