18.01.2005., utorak
Teletubbiesi
"Tinky Winky, Dipsy, Laa Laa, Po … Teletubbiesi, Teletubbiesi kaaaaaažu bok …"
To mi je u posljednje vrijeme muzika koju najčešće slušam. Sjećam se vremena kada sam s još nekima dijelila čuđenje u vezi popularnosti ove lutkarske serije kako je bila (a možda je još uvijek) najavljivana u domaji na teveju. Nakon par godina na tečaju njemačkoga u Beču sam naišla na jedan tekst neke britanske psihologinje u kojem je ona objašnjavala zašto je taj crtić dobar za najmanju djecu, odnosno i za onaj uzrast koji se još naziva dojenčem, dakle do godine dana starosti. I sjećam se da sam zaključila kako vjerojatno ima istine u tome da nema puno (ima li uopće osim Tabisa?) crtića za tako male bebe i da je ovaj zaista prilagođen njima. Isto tako se sjećam okorjelih mrzitelja šarene škvadre koji su s takvim gnjevom i nerazumjevanjem okretali teve program ugledavši te debilne Teletubbiese, a poneki su se i kleli kako to njihova djece neće gledati. Obično se radilo o muškom rodu … Ja ih nisam nikada obožavala i bili su mi u početku kada su se pojavili totalno bez veze, ali sam eto potpuno promijenila mišljenje o njima. Toliko o (ne)razumijevanju svijeta oko sebe…
Naime, sve je to bila teorija, dok nismo djevojčici prije koji tjedan pustili jednu kazetu… Ljudi moji, to oduševljenje, pljeskanje i opčinjenost njima uz nevjerojatno dugu usredotočenost na ono što gleda su mene i Savršenog totalno iznenadili. Jer do sada nije pokazivala baš neki interes za bilo koji drugi crtić, ako se i zagledala u koji, to je trajalo nekoliko sekundi. Ali ovo… ma prekrasno ju je za gledati dok se priljepi za ekran u koji je u početku htjela ući i pridružiti se svojim ljubimcima.
Budući da sve o Tabisima možete naći na Internetu, ja ću vam dati samo neke svoje osvrte koje sam primjetila promatrajući djevojčicu dok ih gleda.
Početak je napravljen tako da se u lijepoj zelenoj dolini sa cvijećem i zečekima iz zemlje pojavi neka slušalica koja najavljuje da je vrijeme za Teletubbiese. I tu već počinje veselje, a onda iz rupe u toj livadi počinju iskakati jedan po jedan Tabi uz obaveznu pjesmicu. Oni su svi dosta veliki, šareni, lako ih je uočiti na ekranu. Osim njih stalni lik je i mala beba-sunce koja ih iz visine promatra i veseli se s njima. Na tu malu kompanjonku po zubićima, djevojčica totalno otkine. Ona je kao neki povrat informacija. Uz njih se pojavljuje i neka vjetrenjača koja označava početak nekog događanja tj. priče. A Tabisi ne rade ništa posebno i zapravo sve ono posebno što rade i bića koja se razvijaju. Oni se igraju, skaču, plješću, grle se, daju si pa-pa, uče o stvarima oko sebe i povremeno emitiraju preko svojih antena na glavi i ekrana na sebi, neke edukativne dokumentarne filmove s djecom. Na taj dio se djevojčica počne buniti i vikati, jer joj je to dosadno. A kažu mi neke mame da kasnije bude obrnuto, Tabisi postanu manje atraktvini, a filmići zanimljiviji. Dakle, dijete to može bez problema gledati nekoliko godina, nije opet samo za one najmanje, još bebe.
Iako je moja generacija odrasla na Tom i Jerryju, Pink Pantheru, Eustahiju Brziću, obitelji Kremenko, kasnije Gusztavu, pa A je to… ne sjećam se da sam kao skroz mala razumjela sve te brze slike, jurnjavu i ostale karakteristike već priučenog gledatelja. Kad se pokušam sjetiti najranijeg djetinjstva i onog što sam tada voljela gledati, sjetim se one neke Maše (I žirafe?), pa naravno Ivice ("djeco Ivica se zovem… kog nacrtam bude živ"), Krteka (joj, taj mi je bio super) i tih nekih malo mirnijih crtića. Danas uživam u jazz glazbi kojom su popraćeni oni stari Tom i Jerry, obožavam sve nove Pixarove i Disneyeve crtiće. Pa ipak su svi oni već jako opterećeni svijetom odraslih. Karakteristika današnjih dugometražnih animiranih filmova su uglavnom socijalizirana ponašanja ljudi, samo u obličju životinja, a ne obične životinje kao glavni likovi. Oni se međusobno vole, mrze, spletkare, svira neka cool glazba, uvijek je u pitanju neka tema koja se obradi, pa dva glavna lika od kojih jedan dosadan i brbljav obično ide na živce onome glavnom koji je u nekom problemu, ali se s vremenom njih dvoje zavole, na kraju je uvijek neka pouka… Sve je to super, ali za shvatiti to sve, dijete već treba biti staro barem dvije-tri godine, a za potpuno razumijevanje i više. A ono što mu treba u vremenu prije toga su svakodnevne stvari koje prepoznaje, veselje, ljubav, obično trčkaranje po livadi… a Telettubiesi su zaista pravi svijet za ta mala bića još neopterećena tim jako pametnim svijetom veće djece u kojem prevladavaju sila, agresija, moć jačeg… I fakat mi je uvijek prije bila nejasna misao kako od djece treba učiti… jer nisam shvaćala što bi to mi trebali konkretno od njih učiti. I onda opterećena nekim svojim mislima vidim djevojčicu koja se veseli samom mojem postojanju, tome što sam joj se nasmijala, bacila loptu, okrenula je naglavačke… i shvatim točno čemu me ona uči. Jednostavnim stvarima kojima sam se zaboravila veseliti. Baš kao Tabisi koji skakuću po livadi sa zečekima, grle se, loptaju, maloj dvozuboj bebi koja ih veselo promatra… svijetu kakav bi trebao biti i kasnije kada se nakupe znanja i vještine, pa ih se uglavnom počne zloupotrebljavati. Očito je to nešto što kao odrasli ne razumijemo. Pa se onda rugamo tim Teletubbiesima, a sami smo si jako pametni i cool…
"Vrijeme za tabi pa-pa… Polako se spušta noć i Teletubbiesi moraju poć"… Lijepo sanjajte...
|
- 21:20 -
Komentiraj (1) -
Isprintaj -
#
11.01.2005., utorak
Prosvijetlite me...
Eto u kategoriji sam, po mišljenu nekih, duplo zatucanoj... u dijaspori, pa ne uspjedoh odgledati jučerašnje sučeljavanje predsjedničkih kandidata na RTL-u, a i katolkinja sam, pa ako može, pomozite ...
Dakle, ja se isto tako ne slažem sa zabranom pobačaja i vjerovali ili ne, ima još mojih istomišljenika unutar katoličke Crkve u Hrvatskoj (kada već govorimo o domaji). Postoji liberalna struja u Crkvi koja na te stvari gleda fleksibilnije, kompleksnije ili ih uvjetno prihvaća kao manje zlo. Na žalost u medijima se u vezi tog pitanja uglavnom pojavljuju neki svećenici koji svojim načinom razmišljanja i govora samo raspiruju već uzavrelu ispolariziranu situaciju dva tabora. Ne znam zašto nitko ne pozove teologinju Anna Mariu Grünfelder ili nekog drugog liberalnijeg teologa. Ovako mi se čini kao da i urednicima takvih emisija zapravo dobro dođe malo fajta između feministica i zatucanih svećenika.
To je po meni potpuno nerealna podloga za rješenje problema i udaljavanje od njegove srži. A to je da se pokuša sve učiniti da bude što manje abortusa, jer on nikome ne donosi sreću. Pokretačka snaga promjena bi trebali biti ne bijesni i puni mržnje ljudi, jer mi se onda zatucanost katoličke Crkve po tom pitanju ne čini ništa manje strašnom od mržnje i nerazumijevanja druge strane da tu istu instituciju po svim mogućim pitanjima satre sa zemljom. Već sam pisala o tome u jednom svom tekstu. Dakle, dobiva se dojam da je velika većina ljudi jako negativno nabijena u pogledu Crkve, ali će se svejedno velika većina tih istih mrzitelja potruditi da se vjenča u njoj, krsti djecu, čestitati će si svi međusobno Božić (za informaciju, to je jedan vrlo Crkveni blagdan), pa ne kužim zašto se u tim svim stvarima ljudi koji ju ne vole i ne podržavaju isto tako ne distanciraju. Pljuje se na sve strane, običan putopis po Rimu ne može proći bez zgražanja i računanja koliko Vatikan naplaćuje ulaznice i slično ... Pa ljudi tko je onda među tih 80% deklariranih katolika u Hrvatskoj, ili se malo zbunimo kada dođe popis stanovništva, pa ne znamo je li ono rimokatoličke vjere znači nešto onako iz običaja ili označuje pripadnost nekoj vjeri? Nemam stvarno ništa protiv kritike i mislim da je ona Crkvi stvarno potrebna i sama sam često puta bila u toj ulozi kritičara, ali smatram da nije isto ako se kreće iz nekih pozicija potpunijeg poznavanja nauka katoličke Crkve i pokušavanja da se neke stvari razumiju ili čisto napadačkog i punog mržnje jedva dočekavši priliku da se udari po već ionako omraženoj instituciji.
I što je onda sa nama koji nismo niti u jednom taboru? Jer očito danas prolaze samo crno-bijela rješenja, pa se čudimo što je puno toga naopačke, što ljudi ne znaju komunicirati, koja kultura dijaloga - samo pljuvačina i krutost ... Sjeća li se netko o čemu sam počela pisati? O pobačaju i njegovom mogućem zakonskom ukidanju, ali eto, odvelo i mene opet s teme i odvesti će nas svaki puta dok ne shvatimo da se moramo bolje upoznati i naći neku poziciju gdje se pravo osobe na odabir neće smatrati ubojstvom, ili ako već neki žele to tako gledati, da se barem omogući da to zlo bude učinjeno sa što manje boli i patnje. A dobar teolog i dobronamjeran slušač mogu pronaći takvu zajednički poziciju. Samo još treba pronaći i takve dvije strane. Do tada ostaju samo površne i nedosljedne fraze ... i da, slažem se da na kraju država treba donositi zakone takve vrste. Samo se pitam zašto smo si odabrali vlast koja se po tom pitanju ne želi distancirati od mišljena Crkve? Možda zato što je većina glasačkog tijela u kategoriji tzv. zatucanih katolika? Ili većinu čine zatucani kvazivjernici, inovjernici, ateisti ... ? Dajte me molim vas prosvijetlite!
|
- 11:48 -
Komentiraj (13) -
Isprintaj -
#
08.01.2005., subota
SPP - još nije gotovo
Da se razumijemo odmah. Ne želim komentirati politička opredjeljenja, stavove i sl. Htjela bih samo ukazati na neke (po meni) paradokse koji se događaju u toj sferi života, a nisam ih uspjela još iskomunicirati s ljudima oko sebe. Zapravo, nemam baš puno slobodnog vremena, pa idem odmah u sridu.
Prvi paradoks mi se nameće kada me netko (I sama to ponekad radim) pita kome ću povjeriti svoj glas na bilo kojim izborima. Naime, to davanje glasova je TAJNO i valjda ima i neki razlog zašto je to tako. Pretpostaljavm da se tako poštuje svačije pravo na slobodan izbor bez prislile i neka vrsta političke intime. Ipak se čini kao da u domaji svi znaju politička opredjeljenja i kandidate svojih prijatelja, susjeda, kolega, znanaca, a nekada i potpuno osobno nepoznatih tzv. javnih osoba. Nedavno sam bez previše razmišljanja, nekom automatikom upitala jednu ženu iz Njemačke za koga je ona glasala na izborima tamo, na što mi je ona pomalo zbunjena i kroz smijeh odgovorila da je to tajno…Bilo mi je neugodno i naravno odmah sam se ispričala, jer je to tako, bez obzira što žena pripada nekom drugom političkom miljeu, pa ta neka daljina nije izgovor za moju znatiželju. Na stranu što sam kasnije iz razgovora skužila da zapravo ni sama ne poznaje političku situaciju zemlje u kojoj živi, pa je možda svojim odgovorom htjela prikriti svoju političku apstinenciju ili nešto drugo. Nije ni važno. Žena je potpuno bila u pravu s konstatacijom da je to TAJNI podatak i da zapravo onda nije niti pristojno o tome ispitivati, osim ako netko ne želi to dati javno na znanje i diskutirati o tome.
Na to mi se nekako odmah nadovezuje ta famozna predizborna šutnja, koja je sve osim šutnje. Dobro, nema nikakvih javnih političkih sučeljavanja kandidata, ali svi bruje naravno samo o izborima, mogućim rezultatima, tko će odnijeti najviše glasova i hoće li biti slijedećeg kruga biranja. Što je naravno ljudski i za očekivati, ali se već više puta pokazalo prilično razočaravajuće. Ne toliko na razini privatnih raspredanja koliko u onom javnom dijelu gdje se kroz medije izlažu trenutni-privremeni podaci različitih anketa, prebrojavanja i sl. Pa mi se samo čini da bi se mogao promijeniti naziv tog vremena u kojem nema više izravnih duela i kada se već očekuju rezultati. Ništa više.
I kod kandidata se može jako često naići na različite paradokse, proturječja ili nelogičnosti. Tako mi je famozna činjenica da je konzervativniji dio glasača u domaji (a izgleda i dijaspori) izabrao ženu kao predsjedničku kandidatkinju tj. Budućeg predsjednika-icu. Pretpostavljam da se radi o naglo probuđenom feminizmu kod birača u zemlji koja je globalno gledajući prilično patrijahalna i zatvorena u pogledu ravnopravnosti spolova.
Još urnebesnija mi je fora da je jednom od kandidata zabranjen ulaz u EU zbog prikrivanja podataka o odbjeglom generalu čije izručenje traži Haški sud.
Pa kako se već pokazalo da su iznenađenja moguća kod manje mogućih kandidata, zamislite scenu u kojoj dobivamo predsjednika koji ne smije izaći iz domaje. A i što će njemu/nama taj svijet uopće? Ako ga/nas netko treba, neka lijepo dođe u domaju ili neka ne dolazi.
Pa onda ta famozna dijspora (u koju i ja valjda spadam) čiji glasovi su presudili o drugom krugu i koja je bez obzira na tu činjenicu (ili baš zbog nje) očito nepoželjna u domaji… a koja je opet paradoksalno iznjedrila skoro novog nam predsjednika ili barem realnije gledano, jednog od kandidata u drugom krugu.
Zagreb nam je fakat skoro postao kao u pjesmi Amerika u malom. Kad su već svi domaći snovi presušili, valja isprobati neki drugi, pa makar i američki...
Inače, i meni je upitno to glas(ov)anje dijaspore. Čemu sudjelovanje u bilo kojem segmentu, naročito političkom, u zemlji u kojoj se ne živi. Drugo je neki privremeni boravak u inozemstvu i sl… Ja koristim još tu zakonsku mogućnost da dajem svoj glas, jer nemam pravo još glasati u Austriji, pa mi je blesavo da baš nemam pravo nigdje sudjelovati u tom segmentu. Iako, iskreno, stvarno ne znam što bi moj ili neki tuđi glas iz neke druge zemlje trebao značiti ostalim ljudima u domaji koji se bore sa svakodnevnim životom i najbolje znaju što žele za sebe. A koliko sam skužila, većinu škvadre u dijaspori ulovi neka neracionalna nostalgija obojena uglavnom zaboravljanjem zavičajne stvarnosti i uljepšavanjem situacije za vrijeme kratkih i intenzivno-nostalgičnih posjeta. Ovaj paradoks bih nazvala gastičko-nostalgičnim sindromom sudjelovanja u političkom životu u zemlji iz koje si na neki način pobjegao.
I naravno sva ta prava i dobrobiti demokracije plaća opet raja iz proračuna. Pa mi nikako nisu jasni oni koji ne žele izaći na izbore ili svoj glas daju nekome za koga smatraju da nema šanse ući u uži izbor, ali ipak… jer to sve znači drugi krug i još novaca… Nema se love za hrpu stvari u zemlji, ali za predizborne kampanje i drugi krug izbora… da, da znam, to je odluka većine, samo mi to ne umanjuje osjećaj bespotrebnog, dapače totalno bezveze bačenog novca.
Ali to je paradoks globalnih razmjera. Slučajno znam nekoga tko je živio na području pogođenom tsunamijem i tko još tamo ima dio svoje obitelji. Iz tog izvora ispada da su najviše nastradali siromašni ljudi (uz turiste koji ne spadaju naravno u domaće stanovništvo) koji se nisu imali gdje skloniti. I sada stiže pomoć od raznih zemalja, pomaže se stanovništvo, uglavnom nastradala sirotinja. I pronalaze se odnekuda sredstva (naravno da teorija paradoksa bude dosljedna, oni koji slove kao najbogatiji i vodeća svjetska sila ne odrješuju kesu previše) koja su se mogla već prije utrošiti na bolje uvjete života te iste nastradale sirotinje. Što naravno ne znači da bi ih to spasilo od prirodne katastrofe, ali bi im se možda omogućio pristojniji život, a možda bi i razmjeri katastrofe bili manji…
Hoću reći da na svijetu vjerojatno ima sredstva za pristojniji život većine čovječanstva, ali oni koji imaju ne žele pokloniti onima koji nemaju, dok ne dođe do neke katastrofe svjetskih razmjera. Onda su svi solidarni.
Pa da ne zaglibim u daljinu, htjela sam reći da su se novci koji će se potrošiti na drugi krug predsjedničkih izbora u domaji, isto tako mogli utrošiti za stradale žrtve, tsunamija, ili bilo koji manje oku vidljiv domaći tsunami u obličju nastradalih i obespravljenih u domaji… ili možda za one koji su nam omogućili da (čak i nama iz dijaspore) možemo birati svoga predsjednika. Iako se za te i slične skupine verbalno bore naši mogući predsjednici(e). Tako da nema zime… Politički tsunami verbalnih prepucavanja će nas sigurno poharati, jer izbori još nisu gotovi. A vi razmislite hoćete li izaći na njih ili ne. Samo ne zaboravite, sve se to plaća i to vrlo visokom cijenom, s obzirom na ponudu. Pa se pitam, je li to sve tako važno i vrijedno? I ne potvrđuje li se time još jedan paradoks stvaranja lažnih vrijednosti tamo gdje ih uopće nema?
I ne plaća li jedna mala i siromašna zemlja skupu cijenu za svu tu predstavu?
Ako ne znate kome bi dali svoj glas, pridružite se stvaranju popisa SPP-a ili svih paradoksa politike... možda vas potakne da barem izađete na izbore i tako ipak nešto zaokružite, ako ništa drugo, kraj još jednog cirkusa. Neka je i pun paradoksa, ali je naš!
|
- 10:46 -
Komentiraj (8) -
Isprintaj -
#
01.01.2005., subota
... i Nova godina
Vjerujem da ste se kao i ja nadavali i nadobivali čestitaka, pa se neću ponavljati.
Ja sam ovu našu Novu i(li) novu dočekala u najljepšem društvu, plešući sa djevojčicom i Savršenim, gledajući vatromete iznad Zagreba i paleći prskalice, naravno uz šampanjac i finu klopu.
Datumi su mi sve manje bitni kao sami datumi, pa ih pokušavam iskoristiti kao trenutke opuštanja i što bolje provedenog vremena u sadašnjosti. Obično se ne mogu sjetiti događaja po nekim kronološkim praćenjima. Nekada ne znam točno od prve i bez razmišljanja niti koliko točno godina imam, niti koliko sam u braku (iako je Savršeni odabrao savršen datum za pamćenje), niti kada sam završila neki formalni stupanj obrazovanja...Ali zato preciznošću Proustovog Swana pamtim okuse i mirise koji me mogu vratiti u neki već zaboravljeni prostor ili vrijeme. A da ne bude samo vezano uz prošlost brine se naša mala sadašnjost i budućnost u obliku djevojčice. Naravno da oduvijek imam i te dvije dimenzije vremena, samo su mi nekako od njezinog rođenja opipljivije, a možda i nemam toliko vremena baviti se prošlošću, pa tako sada dolaze više do izražaja.
Svejedno će me uvijek, posebno mirisi, vratiti u neki prošlo razdoblje života. Tako sam neposredno prije završetka ove naše već prošle, stare 2004. gurnula ruku malo dublje u toaletni ormarić i izvukla jedan miris koji me vratio u jedno prekrasno vrijeme. I otkad sam ga počela stavljati ponovno na sebe počelo se odmotavati to, raznim mirisima u međuvremeno zamotano, klupko sjećanja. Ali ne samo sjećanja, već pomiješano raznim podražajima sadašnjosti, neko novo vrijeme satkano novom slikom prošlosti.
Rado bih još detaljnije raspredala o tome, ali eto, glas sadašnjosti me prekida i zove na ručak, pa se moram trgnuti i kao Scarlet O'Hara odlučiti kako ću o tome razmišljati sutra. Zapravo jedan odličan recept, ako volite živjeti uvijek u sadašnjosti s pogledom u budućnost.
Ja ću se ipak na kraju okrenuti prema prošloj nam godini i sjetiti se svih žrtava raznih ratova i katastrofa, djece koja gladuju i starih i bolesnih koji svoju sadašnjost i budućnost dočekuju sami. Sjetno, nostalgično ili kako god hoćete, barem kod starih ljudi, vidim da prošlost igra veliku ulogu. Sjećanja su sve što imaju.
Znam da sam napisala kako se neću ponavljati s čestitkama...Želim svima nama da nam jednog dana budućnost bude puna lijepih sjećanja.
Pa zato uživajte u sadašnjosti.
|
- 13:23 -
Komentiraj (11) -
Isprintaj -
#
|
