"Tinky Winky, Dipsy, Laa Laa, Po … Teletubbiesi, Teletubbiesi kaaaaaažu bok …"
To mi je u posljednje vrijeme muzika koju najčešće slušam. Sjećam se vremena kada sam s još nekima dijelila čuđenje u vezi popularnosti ove lutkarske serije kako je bila (a možda je još uvijek) najavljivana u domaji na teveju. Nakon par godina na tečaju njemačkoga u Beču sam naišla na jedan tekst neke britanske psihologinje u kojem je ona objašnjavala zašto je taj crtić dobar za najmanju djecu, odnosno i za onaj uzrast koji se još naziva dojenčem, dakle do godine dana starosti. I sjećam se da sam zaključila kako vjerojatno ima istine u tome da nema puno (ima li uopće osim Tabisa?) crtića za tako male bebe i da je ovaj zaista prilagođen njima. Isto tako se sjećam okorjelih mrzitelja šarene škvadre koji su s takvim gnjevom i nerazumjevanjem okretali teve program ugledavši te debilne Teletubbiese, a poneki su se i kleli kako to njihova djece neće gledati. Obično se radilo o muškom rodu … Ja ih nisam nikada obožavala i bili su mi u početku kada su se pojavili totalno bez veze, ali sam eto potpuno promijenila mišljenje o njima. Toliko o (ne)razumijevanju svijeta oko sebe…
Naime, sve je to bila teorija, dok nismo djevojčici prije koji tjedan pustili jednu kazetu… Ljudi moji, to oduševljenje, pljeskanje i opčinjenost njima uz nevjerojatno dugu usredotočenost na ono što gleda su mene i Savršenog totalno iznenadili. Jer do sada nije pokazivala baš neki interes za bilo koji drugi crtić, ako se i zagledala u koji, to je trajalo nekoliko sekundi. Ali ovo… ma prekrasno ju je za gledati dok se priljepi za ekran u koji je u početku htjela ući i pridružiti se svojim ljubimcima.
Budući da sve o Tabisima možete naći na Internetu, ja ću vam dati samo neke svoje osvrte koje sam primjetila promatrajući djevojčicu dok ih gleda.
Početak je napravljen tako da se u lijepoj zelenoj dolini sa cvijećem i zečekima iz zemlje pojavi neka slušalica koja najavljuje da je vrijeme za Teletubbiese. I tu već počinje veselje, a onda iz rupe u toj livadi počinju iskakati jedan po jedan Tabi uz obaveznu pjesmicu. Oni su svi dosta veliki, šareni, lako ih je uočiti na ekranu. Osim njih stalni lik je i mala beba-sunce koja ih iz visine promatra i veseli se s njima. Na tu malu kompanjonku po zubićima, djevojčica totalno otkine. Ona je kao neki povrat informacija. Uz njih se pojavljuje i neka vjetrenjača koja označava početak nekog događanja tj. priče. A Tabisi ne rade ništa posebno i zapravo sve ono posebno što rade i bića koja se razvijaju. Oni se igraju, skaču, plješću, grle se, daju si pa-pa, uče o stvarima oko sebe i povremeno emitiraju preko svojih antena na glavi i ekrana na sebi, neke edukativne dokumentarne filmove s djecom. Na taj dio se djevojčica počne buniti i vikati, jer joj je to dosadno. A kažu mi neke mame da kasnije bude obrnuto, Tabisi postanu manje atraktvini, a filmići zanimljiviji. Dakle, dijete to može bez problema gledati nekoliko godina, nije opet samo za one najmanje, još bebe.
Iako je moja generacija odrasla na Tom i Jerryju, Pink Pantheru, Eustahiju Brziću, obitelji Kremenko, kasnije Gusztavu, pa A je to… ne sjećam se da sam kao skroz mala razumjela sve te brze slike, jurnjavu i ostale karakteristike već priučenog gledatelja. Kad se pokušam sjetiti najranijeg djetinjstva i onog što sam tada voljela gledati, sjetim se one neke Maše (I žirafe?), pa naravno Ivice ("djeco Ivica se zovem… kog nacrtam bude živ"), Krteka (joj, taj mi je bio super) i tih nekih malo mirnijih crtića. Danas uživam u jazz glazbi kojom su popraćeni oni stari Tom i Jerry, obožavam sve nove Pixarove i Disneyeve crtiće. Pa ipak su svi oni već jako opterećeni svijetom odraslih. Karakteristika današnjih dugometražnih animiranih filmova su uglavnom socijalizirana ponašanja ljudi, samo u obličju životinja, a ne obične životinje kao glavni likovi. Oni se međusobno vole, mrze, spletkare, svira neka cool glazba, uvijek je u pitanju neka tema koja se obradi, pa dva glavna lika od kojih jedan dosadan i brbljav obično ide na živce onome glavnom koji je u nekom problemu, ali se s vremenom njih dvoje zavole, na kraju je uvijek neka pouka… Sve je to super, ali za shvatiti to sve, dijete već treba biti staro barem dvije-tri godine, a za potpuno razumijevanje i više. A ono što mu treba u vremenu prije toga su svakodnevne stvari koje prepoznaje, veselje, ljubav, obično trčkaranje po livadi… a Telettubiesi su zaista pravi svijet za ta mala bića još neopterećena tim jako pametnim svijetom veće djece u kojem prevladavaju sila, agresija, moć jačeg… I fakat mi je uvijek prije bila nejasna misao kako od djece treba učiti… jer nisam shvaćala što bi to mi trebali konkretno od njih učiti. I onda opterećena nekim svojim mislima vidim djevojčicu koja se veseli samom mojem postojanju, tome što sam joj se nasmijala, bacila loptu, okrenula je naglavačke… i shvatim točno čemu me ona uči. Jednostavnim stvarima kojima sam se zaboravila veseliti. Baš kao Tabisi koji skakuću po livadi sa zečekima, grle se, loptaju, maloj dvozuboj bebi koja ih veselo promatra… svijetu kakav bi trebao biti i kasnije kada se nakupe znanja i vještine, pa ih se uglavnom počne zloupotrebljavati. Očito je to nešto što kao odrasli ne razumijemo. Pa se onda rugamo tim Teletubbiesima, a sami smo si jako pametni i cool…
"Vrijeme za tabi pa-pa… Polako se spušta noć i Teletubbiesi moraju poć"… Lijepo sanjajte...
Post je objavljen 18.01.2005. u 21:20 sati.