Da se razumijemo odmah. Ne želim komentirati politička opredjeljenja, stavove i sl. Htjela bih samo ukazati na neke (po meni) paradokse koji se događaju u toj sferi života, a nisam ih uspjela još iskomunicirati s ljudima oko sebe. Zapravo, nemam baš puno slobodnog vremena, pa idem odmah u sridu.
Prvi paradoks mi se nameće kada me netko (I sama to ponekad radim) pita kome ću povjeriti svoj glas na bilo kojim izborima. Naime, to davanje glasova je TAJNO i valjda ima i neki razlog zašto je to tako. Pretpostaljavm da se tako poštuje svačije pravo na slobodan izbor bez prislile i neka vrsta političke intime. Ipak se čini kao da u domaji svi znaju politička opredjeljenja i kandidate svojih prijatelja, susjeda, kolega, znanaca, a nekada i potpuno osobno nepoznatih tzv. javnih osoba. Nedavno sam bez previše razmišljanja, nekom automatikom upitala jednu ženu iz Njemačke za koga je ona glasala na izborima tamo, na što mi je ona pomalo zbunjena i kroz smijeh odgovorila da je to tajno…Bilo mi je neugodno i naravno odmah sam se ispričala, jer je to tako, bez obzira što žena pripada nekom drugom političkom miljeu, pa ta neka daljina nije izgovor za moju znatiželju. Na stranu što sam kasnije iz razgovora skužila da zapravo ni sama ne poznaje političku situaciju zemlje u kojoj živi, pa je možda svojim odgovorom htjela prikriti svoju političku apstinenciju ili nešto drugo. Nije ni važno. Žena je potpuno bila u pravu s konstatacijom da je to TAJNI podatak i da zapravo onda nije niti pristojno o tome ispitivati, osim ako netko ne želi to dati javno na znanje i diskutirati o tome.
Na to mi se nekako odmah nadovezuje ta famozna predizborna šutnja, koja je sve osim šutnje. Dobro, nema nikakvih javnih političkih sučeljavanja kandidata, ali svi bruje naravno samo o izborima, mogućim rezultatima, tko će odnijeti najviše glasova i hoće li biti slijedećeg kruga biranja. Što je naravno ljudski i za očekivati, ali se već više puta pokazalo prilično razočaravajuće. Ne toliko na razini privatnih raspredanja koliko u onom javnom dijelu gdje se kroz medije izlažu trenutni-privremeni podaci različitih anketa, prebrojavanja i sl. Pa mi se samo čini da bi se mogao promijeniti naziv tog vremena u kojem nema više izravnih duela i kada se već očekuju rezultati. Ništa više.
I kod kandidata se može jako često naići na različite paradokse, proturječja ili nelogičnosti. Tako mi je famozna činjenica da je konzervativniji dio glasača u domaji (a izgleda i dijaspori) izabrao ženu kao predsjedničku kandidatkinju tj. Budućeg predsjednika-icu. Pretpostavljam da se radi o naglo probuđenom feminizmu kod birača u zemlji koja je globalno gledajući prilično patrijahalna i zatvorena u pogledu ravnopravnosti spolova.
Još urnebesnija mi je fora da je jednom od kandidata zabranjen ulaz u EU zbog prikrivanja podataka o odbjeglom generalu čije izručenje traži Haški sud.
Pa kako se već pokazalo da su iznenađenja moguća kod manje mogućih kandidata, zamislite scenu u kojoj dobivamo predsjednika koji ne smije izaći iz domaje. A i što će njemu/nama taj svijet uopće? Ako ga/nas netko treba, neka lijepo dođe u domaju ili neka ne dolazi.
Pa onda ta famozna dijspora (u koju i ja valjda spadam) čiji glasovi su presudili o drugom krugu i koja je bez obzira na tu činjenicu (ili baš zbog nje) očito nepoželjna u domaji… a koja je opet paradoksalno iznjedrila skoro novog nam predsjednika ili barem realnije gledano, jednog od kandidata u drugom krugu.
Zagreb nam je fakat skoro postao kao u pjesmi Amerika u malom. Kad su već svi domaći snovi presušili, valja isprobati neki drugi, pa makar i američki...
Inače, i meni je upitno to glas(ov)anje dijaspore. Čemu sudjelovanje u bilo kojem segmentu, naročito političkom, u zemlji u kojoj se ne živi. Drugo je neki privremeni boravak u inozemstvu i sl… Ja koristim još tu zakonsku mogućnost da dajem svoj glas, jer nemam pravo još glasati u Austriji, pa mi je blesavo da baš nemam pravo nigdje sudjelovati u tom segmentu. Iako, iskreno, stvarno ne znam što bi moj ili neki tuđi glas iz neke druge zemlje trebao značiti ostalim ljudima u domaji koji se bore sa svakodnevnim životom i najbolje znaju što žele za sebe. A koliko sam skužila, većinu škvadre u dijaspori ulovi neka neracionalna nostalgija obojena uglavnom zaboravljanjem zavičajne stvarnosti i uljepšavanjem situacije za vrijeme kratkih i intenzivno-nostalgičnih posjeta. Ovaj paradoks bih nazvala gastičko-nostalgičnim sindromom sudjelovanja u političkom životu u zemlji iz koje si na neki način pobjegao.
I naravno sva ta prava i dobrobiti demokracije plaća opet raja iz proračuna. Pa mi nikako nisu jasni oni koji ne žele izaći na izbore ili svoj glas daju nekome za koga smatraju da nema šanse ući u uži izbor, ali ipak… jer to sve znači drugi krug i još novaca… Nema se love za hrpu stvari u zemlji, ali za predizborne kampanje i drugi krug izbora… da, da znam, to je odluka većine, samo mi to ne umanjuje osjećaj bespotrebnog, dapače totalno bezveze bačenog novca.
Ali to je paradoks globalnih razmjera. Slučajno znam nekoga tko je živio na području pogođenom tsunamijem i tko još tamo ima dio svoje obitelji. Iz tog izvora ispada da su najviše nastradali siromašni ljudi (uz turiste koji ne spadaju naravno u domaće stanovništvo) koji se nisu imali gdje skloniti. I sada stiže pomoć od raznih zemalja, pomaže se stanovništvo, uglavnom nastradala sirotinja. I pronalaze se odnekuda sredstva (naravno da teorija paradoksa bude dosljedna, oni koji slove kao najbogatiji i vodeća svjetska sila ne odrješuju kesu previše) koja su se mogla već prije utrošiti na bolje uvjete života te iste nastradale sirotinje. Što naravno ne znači da bi ih to spasilo od prirodne katastrofe, ali bi im se možda omogućio pristojniji život, a možda bi i razmjeri katastrofe bili manji…
Hoću reći da na svijetu vjerojatno ima sredstva za pristojniji život većine čovječanstva, ali oni koji imaju ne žele pokloniti onima koji nemaju, dok ne dođe do neke katastrofe svjetskih razmjera. Onda su svi solidarni.
Pa da ne zaglibim u daljinu, htjela sam reći da su se novci koji će se potrošiti na drugi krug predsjedničkih izbora u domaji, isto tako mogli utrošiti za stradale žrtve, tsunamija, ili bilo koji manje oku vidljiv domaći tsunami u obličju nastradalih i obespravljenih u domaji… ili možda za one koji su nam omogućili da (čak i nama iz dijaspore) možemo birati svoga predsjednika. Iako se za te i slične skupine verbalno bore naši mogući predsjednici(e). Tako da nema zime… Politički tsunami verbalnih prepucavanja će nas sigurno poharati, jer izbori još nisu gotovi. A vi razmislite hoćete li izaći na njih ili ne. Samo ne zaboravite, sve se to plaća i to vrlo visokom cijenom, s obzirom na ponudu. Pa se pitam, je li to sve tako važno i vrijedno? I ne potvrđuje li se time još jedan paradoks stvaranja lažnih vrijednosti tamo gdje ih uopće nema?
I ne plaća li jedna mala i siromašna zemlja skupu cijenu za svu tu predstavu?
Ako ne znate kome bi dali svoj glas, pridružite se stvaranju popisa SPP-a ili svih paradoksa politike... možda vas potakne da barem izađete na izbore i tako ipak nešto zaokružite, ako ništa drugo, kraj još jednog cirkusa. Neka je i pun paradoksa, ali je naš!
|
