To pitanje mi svako malo postavljaju esterajheri i ostali stranci u Beču. A ja nekak ne znam baš uvijek kako bih to u par rečenica opisala. Obično kažem da je tako, pa ako razgovaram s nekim malo religiozno informiranijim, objasnim mu neke stvari u vezi tog vjerskog i nacionalnog identiteta koji je u vrijeme komunizma bio izražen kao nerazdvojiv, a nakon osamostaljenja se nekako nastavio zajedno furati, ali više ne na isti način... i obično dođem do toga da priznam kako ima veliki broj ljudi koji se deklariraju kao vjernici više po inerciji, tradiciji i nekim drugim faktorima, a manje po nekoj prakticiranoj vjeri.
Ne znam bi li se to moglo opisati kao neki vjerski formalizam ili dio nacionalnog identiteta, ali definitvno stoji da veliki broj ljudi (ja znam masu takvih primjera) nema veze s katoličkom vjerom, ali im je neobično važno da se vjenčaju u crkvi, krste djecu, pošalju ih na ostale sakramente i sl. I to nije baš tako neko senzacionalno otkriće, a nije baš ni neka najsvježija vijest. Zapravo me takva pitanja navedu na razmišljanje, a jučer sam opet vodila jedan razgovor tog tipa. A onda naravno i približavanje Božića, Advent, čitava ta strka i ludnica potrošačkog karaktera u kojem je smisao Božića dobio neku drukčiju dimenziju, od one izvorne. Moji bližnji znaju da me svake godine u to vrijeme (svake godine sve ranije, jer me trgovci na to navedu) uhvate ista razmišljanja o hrpi vanjskih znakova Božića, dok je duhovni smisao po meni nekak svake godine sve blijeđi, odnosno ima sve manje odjeka u svakodnevnom životu. Pa sam ja prije neku godinu pokušala dogovoriti da se u familiji ne poklanjaju kupljeni pokloni, već da svatko napravi nešto za nekog drugog člana. Ili neki dar ili neku radnju i sl. Tu sam najviše mislila na djecu koja bi tako naučila nešto o smislu Božića. I to konkretno. Više se ne sjećam točno, ali plan mi je propao. Kao i svake godine svi smo si ispoklanjali hrpe poklona, poželjeli Sretan Božić, otišli na misu, pomolili prije jela i uz ugodno druženje za stolom zaokružili još jednu epizodu zvanu Božić. I to je još nekak i sa nekim smislom, jer se ipak ode na sv.Misu i pomoli, tim više što moji idu čitavu godinu na nedjeljne mise i nisu Uskrs-Božić vjernici. Pa se može govoriti o nekoj vrtsi dosljednosti u vjerskim obredima. Iako meni tu uvijek nedostaje još neka duhovna dimenzija međusobnog druženja, ali dobro. Ono što mi nikako nije jasno su oni koji "slave" Božić samo kulinarski i poklanjalački. Tj. ne kužim zašto se oni koji se ne smatraju i ne deklariraju kao vjernici katoličke vjere, nekak ne distanciraju od tog Božića. Jer mi se čini da se u nekim drugim stvarima, kad se potegne pitanje vjeronauka u školama, sprege vjere i politike i općenito nekim istupima i akcijama Crkve, jako brzo svi dignu na noge, počnu se pozivati na pravo svakog čovjeka da živi u državi koja neće biti uređena samo za vjernike i sl. I ja se uglavnom sa mnogim tim stvarima slažem, mislim da sam u tom pogledu tolerantna, a kao dokaz mogu navesti svoje bližnje koji su nevjernici i s kojima se po tom pitanju sasvim dobro mogu razumjeti. Jednostavno ne kužim čemu to inzistiranje na formalnostima, ako to nekim ljudima ništa u duhovnom smislu ne znači. I da se razumijemo, sebe ne smatram nekom uzornom vjernicom i nisam jako ponosna na sve svoje postupke koje sam učinila, iako se deklariram kao vjernica. Ali se trudim i pokušavam (otkako se djevojčica rodila sve slabije) nekako opravdati to svoje vjersko opredjeljenje. Nisam a priori protiv vjerskih stavova i istupa Katoličke crkve u Hrvatskoj, ne dočekujem ih na nož, a onda slavim ili se barem povedem za masom koja slavi vjerske blagdane. I naravno da kužim kako tu ljude nerviraju razne stvari. Ali Crkva je ljudska zajednica i griješi. Ne kužim isto tako zašto barem dio odanosti i praštanja koju ljudi pokazuju raznim drugim zajednicama, svojim firmama za koje rade, svojim bližnjima, ne mogu isto tako pokazati prema toj zajednici u kojoj su pod svaku cijenu htjeli provesti svoje najljepše životne trenutke. A vrli argumenti tipa vjerujem ja u nešto i imam ja svoju vjeru, ne treba mi Crkva za to, očiti su pokazatelji nepoznavanja katoličke vjere, pa na kužim zašto se opet takvi furaju na crkvene blagdane, ako im inače takva zajednica ne treba... Naravno ima vjerojatno i onih koji nisu vjernici, ne deklariraju se tako i ignoriraju sve te vjerske običaje. I to je dosljedno. Ali odgajati djecu u nekom nevjerskom okruženju ili potpuno ignorirajući bilo koju vjeru, osim kulturološki, a onda ispoklanjati djeci hrpe poklona za Božić... ne znam kakvog to smisla ima. Neće li jednog dana dijete samo postaviti pitanje kaj se to slavi i zašto si međusobno poklanjamo? I mogu samo zamisliti kakav je odgovor roditelja: "Drugi slave Božić, rođenje Isusa, mi ti ne vjerujemo u njega niti u te sve priče, ali smo ti ipak kupili poklon(e)." Ne znam, meni je to čudno. I ne znam koja vrsta mi je čudnija. Oni koji se deklariraju kao vjernici, ali im to ništa ne znači i odu (ako) dva puta godišnje u Crkvu reda radi, i naravno slave Božić i poklanjaju poklone ili ovi drugi... Ali Hrvatska je slobodna zemlja i svatko može raditi što želi. Ovo su samo neka moja razmišljanja o domaji u kojoj se na svakom popisu stanovništva velika većina izjasni kao rimokatolici. Pa je onda valjda Hrvatska i jako katolička zemlja, zar ne?
Pozdrav od zbunjene i ne baš uzorne vjernice.
Post je objavljen 24.11.2004. u 22:35 sati.