Prilično izlizana uzrečica, zar ne? Ali tako istinita. Prije par dana sam počela vježbati na sobnom biciklu dok djevojčica spava, jer mi je to jedina varijanta kontinuiranog sporta za sada. Plivanje jednom tjedno definitivno nije dosta, ali će super doći u varijanti s biciklom. I što sam primjetila? Osim fizičkih prednosti (ne boli me svaki dio tijela na kraju dana), bolje spavam, osjećam se nekak laganije i bolje sam raspoložena. A ono najvažnije što sam već i prije zaključila dok sam aktivnije trenirala plivanje monoperajom, vezano je uz duh. I to ne onaj buuu, već naš ljudski duh. Ne poistovjećujem to sa dušom, ona je nekako kompleksnija, ali duh bi mi bio onaj neki životni polet... Koji definitivno raste (barem kod mene) sa većom količinom sporta. Pa kak volim zabrijati do kraja nekad u mozganju, mislim si mogu li ljudi koje se stalno kreću ili se kontinuirano bave nekim sportom, biti onak nabrijani, malodušni i na kraju i zločesti kao neke ljenguze ili sjedilački tipovi koji si nikad glavu ne razbistre kretanjem tijela (ne mislim tu na sex, iako je i to odlično). I onda mi na pamet dođu slike nekih vrhunskih sportaša, pa zaključim da mi oni nekak nisu primjer za to, jer su oni obično u toj drugoj krajnosti, uvjetno rečeno pretjeranom kretanju. A mnogi od njih na žalost baš zbog tog stalnog i samo treniranja se ne uspiju izgraditi u cjelovitu osobu, već im je naglašen jedan dio osobnosti, a ostali obično pate. Što mi onda objašnjava moju neku tezu zašto među vrhunskim sportašima nema puno interesantnih likova. Ali oni koji su uspjeli spojiti taj fizički i ne zanemariti duhovni rast, su mi odlični ljudi. I definitivno pozitivni. U smislu dobrote. Ili barem neke dobronamjernosti.
Nisam još vidjela svakodnevno-isfrustriranog sportaša (pa čak i onog tzv. amaterskog). OK, Njihove frustracije su drukčije. Vezane uz što bolje rezultate i sl. Ali nekak mi se čini da čovjek ne može biti toliko zaokupljen drugima, ako je zdravo fizički izmožden. Jednostavno ko da mozak nema snage za kuhanje raznih varijanti i sl. Ne kažem da to stoji, to je moj neki dojam. A još jedan mi se nekako sad pojavljuje u sivim stanicama. Vezan je uz sportski duh i njegov izričaj kod muškog i ženskog spola. Budući da imam doma sportaša, a i da sam sama (prilično kasno) zaplivala u te neke vode, primjetila sam razliku u doživljavanju pobjeda, izgubljenih trka, rivalstva i općenito natjecateljskog duha. Muški si uglavnom prije trke daju do znanja da će rasturiti jedan drugoga, straše se ko mali pijetlići i kočopere, u trci su si pravi rivali-protivnici, a na kraju trke si mogu ko braća iz istog čopora čestitati na pobjedi i priznati poraz. Žene će si za razliku od njih (najčešće) prije trke poželjeti sve najbolje, ili će se barem ponašati kao da su si neke frendice, nakon trke su si u stanju izgrliti i čestitati, ali to vam ljudi dragi nekak nije iskreno i one su si tek sad zabetonirale rivalstvo. Nema tog osjećaja zajedništva, bratstva. Zato se valjda ni ne kaže da smo si sestrinski dobri-jer tu je često neki dvostruki smisao u igri.
I tak, kaj sam ja htjela reći? A,da. Mogu li ljudi koje se bave optimalno sobom u smislu održavanja tijela i duše, biti zločesti? Vjerojatno mogu. I vjerojatno neki to jesu. Ali su barem zdravi i manje isfrustrirani zbog manjka snage za bavljenje nekim sitničarijama.
I na kraju, nedavno sam čula zanimljivu izjavu nekog na teveju da u umjetnosti ljepota više nije uopće upitna. Podrazumijeva se sama po sebi. Ali da je to danas svakako dobrota. I to mi se jako sviđa. Nije to ništa novo. Već je Sokrat filozofirao da pravi umjetnik, filozof i političar podrazumijeva dobrotu u sebi.
Vremena su se promijenila. Političari u sebi sažimaju sve, samo najmanje dobrotu. Možda je vrijeme na sportašima i naravno na umjetnicima, da pokažu dobrotu duha. Onog zdravog. A možda je najbolji spoj umjetnosti i sporta?
Nemam snage za daljne mozganje, sutra me opet čeka naporan dan uz trening, mozak sam ispraznila i idem u krpe. To je to. Zdravo sam umorna. Lijepo spavajte i još bolje trenirajte ...
Post je objavljen 17.11.2004. u 23:39 sati.