Eto i nas malo u kazalištu, prvi puta nakon rođenja djevojčice. Budući da je kultura važan segment austrijskog turizma i da je Beč grad kulture (izuzev psećih izmeta u koje ugazim barem jednom tjedno) u njemu se stvarno može doživjeti bogatstvo kulturne ponude. Ali taj sport prilično košta, iako uvijek postoje mogućnosti nabavke jeftinijih karata sa lošijim sjedaćim ili stajaćim mjestima i sl.
Tako smo mi spletom okolnosti dobili pozivnicu za vrlo popularan sexy-rock musical zvučnog naziva Barbarella, koji se u bečkom Raimund teatru može vidjeti još samo do početka iduće godine.
Pa ako netko odluči slučajno potegnuti do Beča da bi vidio taj audio-vizualni spektakl čiji autor glazbe je Dave Stewart (iliti muški član proslavljenog Eurythmics-a), neka to ne čini, a evo i zašto.
Prvi razlog je prevedeni tekst na njemački u čiju izvedbu se uklopio jedino lik robota Victora, dok je sve ostalo zvučalo jednostavno ... prevedeno i sumnjam da je to bila izvorna ideja starog Dave-a. Ne znam jesmo li mi navikli na previše engleskog u modernoj glazbi, ili je stvarno problem izvornog teksta koji je uvijek prilagođen jeziku, a prijevod u glazbi zna stvarno osiromašiti tu često neprilagođenu kombinaciju izvorne melodije sa novim dodanim zvukom drugog jezika... Austrijancima to možda nije toliko upalo u oči, jer su navikli na ta prevođenja, ali nas je smetalo.
Drugi razlog je očajna izvedba glavne atraktivne glumice-pjevačice, rođene Bečanke Nine Proll koja se s vremenom glasovno malo uštimala, ali čije kretanje na pozornici je bilo toliko loše, da se u jednom (za nju očito prezahtjevnom) običnom okretu s malim koracima sama spetljala preko svojih nogu...
Što se ostalih članova tiče, nije bilo tako loše, osim što je sve skupa djelovalo kao neka bolja amaterska trupa iza koje stoji jako dobra logistika s odličnim zvukom, impozantnim kostimima, dobrom rasvjetom i vizualnim efektima, bogatom scenom i prilagođenom koreografijom...sve u svemu puno novaca poklonjeno osrednjim izvođačima.
Pa, ako ste možda u jeku puberteta (doslovce ili emocionalno) što se tiče primamljivih ženskih i muških savršenih tijela koji obučeni u sexy futurističke kostime slave kult ljepote (navodno ljubavi, -moš' misliti), i želite čuti nevjerojatno dobar zvuk u klasičnom kazalištu (nešto kao naš HNK-a), ispjevan u već poznatoj maniri fabule o spašavanju svijeta (ovaj puta virtualnog iz videoigre serije Galactic Encounters) sa dobrom (plavušom) Barbarellom i zlom (naravno, crnkom) Crnom Kraljicom...ne smeta vas pjevanje na njemačkom...onda je to ipak nešto za vas.
Ja se nisam mogla oteti dojmu kako me sav taj raskoš i glasnoća ostavljaju emocionalno hladnom, bez obzira na pokušaj davanja poante u zajedničkoj završnoj pjesmi s porukom da ljubav sve može izgraditi i sve uništiti...nakon što je slijepi Anđeo spasio i dobru Barbarellu i zlu Kraljicu i time dao do znanja da ne odlučuje o vrijednosti koga treba spašavati i da svakome treba dati šansu.
Pa se svako malo pitam, bi li me jače dirnula neka klasična predstava sa jednim ili dva snažna glumca, koja je po Aristotelovim mjerilima kazališne vrijednosti imala ulogu da gledalac doživi katarzu iliti pročišćenje. Gdje su samo glumci bez puno pomagala sa strane mogli doprijeti do srca gledatelja... Ali to nije cool, a Barbarella je već unaprijed nešto drukčije, pa izvedba čini se kod takvih komada može biti i manjkava, a bitne postaju neke druge stvari...
Što se publike tiče... prilično mlako, plješće se nakon svake scene iz formalnosti kao po domaćoj zadaći, a na kraju se nikoga posebno ne izdvaja, pa se vidi da je većina neupućena u smislu ocjene i nekog vlastitog suda.
Zanimljivo bi bilo čuti kako su komad doživjele bečke bakice s natapiranim frizurama u prvim redovima...što god pomislili ovaj tekst nije napisala jedna od njih.
Post je objavljen 11.10.2004. u 13:33 sati.